Wonder Woman 1984

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Kao što je usud stripovske i filmske super-junakinje Wonder Woman da spašava svijet od opasnih i potencijalno destruktivnih brljotina što ih čine muškarci, tako je i usud Patty Jenkins, redateljice filmskog serijala o dotičnoj, taj da spašava studije DC i Warner od propasti do ruba koje ih dovodi Zack Snyder kao producent-”showrunner” DC-jevog filmskog svijeta. Korijeni te problematike smješteni su možda nekih 10-ak godina u prošlost. Činjenica je da su upravo DC i Warner trasirali put kojim će se kretati suvremeni super-herojski filmski hitovi s Nolanovom mračno-”realističnom” trilogijom o Batmanu, ali su se u njihovoj direktnoj konkurenciji, studiju Marvel povezanom sa ostalim hollywoodskim produkcijskim gigantima, bolje i temeljnije pripremili na franšiziranje. Marvelov stripovski univerzum je širi, što je do perfekcije iskorišteno već u prvom super-herojskom „blenderu” The Avengers (Osvetnici), dok je po rubovima centralne franšize ostalo dovoljno mjesta za druge, s franšizom ovlaš povezane ili posve nepovezane Marvelove likove poput Spidermana, Deadpoola, X-Men mutante iz čijih redova dolazi i prijelomna super-herojska drama Logan o Wolverinu, ili još jedan „blender”, ovog puta u komičnom tonu, Čuvari galaksije. Snyderov pokušaj da u istu priču poveže dva najsnažnija DC-jeva stipovska lika, Supermana i Batmana, nije ispao najsretniji i najspretniji (Superman: Čovjek od čelika, Batman protiv Supermana: Zora pravednika, Liga pravde), a najživlje je djelovao kada bi se pojavila Wonder Woman, dok je suprotni zorni kut dan kroz komično intonirani film Odred otpisanih, ostao nekoherentan i nerelevantan, usljed zbrljanosti samog filma. U neizvjesnoj atmosferi oko budućnosti DC-jevog i Warnerovog filmskog univerzuma pojavio se i film o Wonder Woman u režiji Patty Jenkins i svojom koherentnošću i zanatskom pristojnošću osvojio srca publike kojoj je relativno umješno servirao diskretnu feminističku liniju koja je povezivala grčke mitološke Amazonke sa sufražetskim pokretom. DC-ju se kasnije isplatila kalkulacija s novim Jokerom oko kojeg je složena pseudo-art psihološka drama, i u smislu zarade na kino-blagajnama i u smislu nagrada, pa je studio u novu 2020. godinu ušao ohrabren uspjesima.

U pandemijskoj godini su se, pak, kockice dosta sretnije posložile za DC nego li za Marvel, a kuriozitet je da su oba DC-jeva ovogodišnja hit-filma bila feminističkog usmjerenja i da su ih režirale žene. Ključ „hitičnosti” je prije svega bilo tempiranje. Samostalni film o super-zločinki Harley Quinn možda inicijalno nije zaradio onoliko koliko je bilo očekivano, ali je, za razliku od drugih filmova o super-herojima i super-zlikovcima, izašao prije zatvaranja, dakle prikazan je „živoj publici” u relativno popunjenim kino-dvoranama, što ga svrstava blizu vrha ovogodišnjih filmova po zaradi. Za drugi hit i temu ovog teksta, Wonder Woman 1984, taktika je bila drugačija: istovremeni plasman u kino-dvorane gdje je to moguće, te na HBO Max video-servis. Zarada od fizičkih kino-projekcija do sada nije ni blizu dovoljna da bi pokrila proračun filma, dok za zaradu na video-tržištu još uvijek ne postoje pouzdani mehanizmi mjerenja, ali znakovito je to da je broj pretplatnika navedenog servisa skočio za četvrtinu upravo zbog filma Patty Jenkins, koja je također dobila ugovor sa DC-jem i Warnerom za još jedan film kojim bi kompletirala trilogiju. U konačnici, film Wonder Woman 1984 svejedno se plasirao u vrh top-ljestvica minule godine, dok su reakcije kritike podijeljene, s laganim nagnućem ka pozitivnima.

Nakon uvodne sekvence smještene na rodnom fantazijskom otoku naše junakinje Diane Prince – Wonder Woman, a u kojoj se mala Diana na teži način, gubeći na sportskom natjecanju, naučila poštenju i nesebičnosti, radnja se seli u Washington i u naslovnu 1984. godinu. Diana, u interpretaciji izraelske manekenke i glumice Gal Gadot, je uspješna i samouvjerena samozatajna znanstvenica na Institutu Smithsonian. Kao takva je sušta suprotnost svojoj nesigurnoj kolegici Barbari (Kristen Wiig, glumica najpoznatija po ulogama u „indie” filmovima s laganom romantičnom i komičnom notom) koju uzima u zaštitu. Barbara, pak, pada na pogrešnog muškarca, lukavog i slatkorječivog biznis-prevaranta Maxa Lorda (Pedro Pascal koji se za potrebe filma riješio svojih prepoznatljivih brkova). Pokretač zapleta koji svijet dovodi u opasnost je relikvija koja se pojavljuje kod Diane i Barbare na poslu, a koja svakome ispunjava po jednu želju, ali za to naplaćuje određenu cijenu. Polusvjesna moći te relikvije, Diana poželi da se iz mrtvih vrati njena ljubav, pilot Steve iz prvog dijela filma, koji se vraća u novom tijelu, ali naslovna junakinja jedina vidi tko je on zapravo (Chris Pine reprizira ulogu iz prvog dijela). Nakon napada na nju u parku, Barbara poželi da bude kao Diana, što će reći moćna, snažna, samouvjerena i samodostatna, a Max koji se relikvije uspije domoći poželi znanje i moć da postane doista uspješni biznismen kakvim se lažno predstavlja. Cijena koju Diana mora platiti je gubitak njenih mitoloških super-moći, Barbara mora žrtvovati svoju čovječnost (na kraju postaje super-zločinka Cheetah, odnosno žena-gepard), dok talisman Maxu oduzima zdravlje. Kako se nitko od njih troje ne želi odreći svoje želje (što je jedan od dva načina da relikvija prestane djelovati, drugi je njeno uništenje, što je nemoguće dokle god je u Maxovim rukama), Max ima plan elaboriranim satelitskim sistemom transferirati pravo želje svakom stanovniku planeta, što može dovesti do kolapsa i uništenja svijeta. Predstoji borba u kojoj Diana mora nešto žrtvovati da bi opstala kao Wonder Woman.

Vrijeme i mjesto radnje, kao i izbor negativaca nisu nimalo slučajni. Washington 1984. godine bio je političko središte Reaganove administracije poznate po ustrajnom vođenju neoliberalne ekonomske politike i po forsiranju individualizma i konzumerizma kao društvene politike. Tadašnje društvene tendencije su se itekako reflektirale i na feminističku misao i pokret koji je unekoliko odustao od društvenog angažmana i posvetio se individualnom osnaživanju, ne propitujući konzumerizam, već ga čak i grleći. Rezultat toga je „yuppie” kultura s obiljem statusnih simbola, obilježena natjecateljskim duhom i trkom za profitom uz upitnu etiku i formalnu, ali ne i suštinsku jednakopravnost. Na meti kritika upravo je taj hiper-individualizam, sebičnost i nehajnost za zajedničku dobrobit, prevarant i megaloman Max Lord jasna je asocijacija na odlazećeg američkog predsjednika, u to doba jednog od prvaka tog špekulativno-ulagačkog kapitalizma i „muške” financijske moći, dok je lik Barbare asocijacija na tadašnje žene koje su, poput primjerice Jane Fonde koja je u to doba prestala biti politička aktivna i postala ikona fitnesa i konzumerizma, odustale od ideala radi osobnog probitka i osobne (materijalne) koristi.

Retro-šik 80-ih godina prošlog stoljeća (tko bi pomislio da je od tog perioda prošlo skoro 40 godina?) također služi kako bi se upadljivim dizajnom prikrile logičke rupe i preskoci u zapletu koje su u ovom filmu evidentne. Njih je bilo i u prethodnom dijelu, doduše manje, ali takvu jasnoću i linearnu eleganciju je svakako bilo dosta teže postići zbog povećanih ambicija i apetita Patty Jenkins i njenog ko-scenarističkog tima glede širenja perspektive i podizanja uloga. Dizajn pastelnih boja, šljokica i široko dostupnog „glamura” savršeno djeluje dok je u prvom planu, u prvoj polovici filma, ali ni on ne može zamaskirati nespretno napisan zaplet u drugom dijelu. Režija Patty Jenkins relativno je sigurna i funkcionalna, posebno u svrhu kreacije spektakla koji svejedno bolje izgleda u kinu nego na manjem, kućnom ekranu, a osjećaj za glumačku podjelu i rad s glumcima, izvježban za vrijeme televizijske karijere, i ovdje je služi. U pauzi između dva Wonder Woman filma, Gal Gadot je pridobila još nešto sigurnosti zvijezde iako nije imala zapaženijih glumačkih uloga u međuvremenu. Akcijska gipkost i prezentnost u kadru joj nikada nisu predstavljale problem, ali, za razliku od prvog dijela, ne može lošom dikcijom igrati osjećaj zbunjenosti njenog lika u stranom, muškom svijetu. Gal Gadot to je riješila tako što je vladanje jezikom, dikciju i govornu glumu dovoljno popravila, a njena suzdržanost u dramskim scenama vrlo dobro ide uz postavku lika. Kristen Wiig ima nimalo zahvalan zadatak balansiranja karikaturalnosti njenog lika, od „vezane vreće” na početku, što uspijeva izbjeći i podignuti na realističan nivo s kojim se publika može i saživjeti, pa do crtićke zlice na kraju koju igra sa dozom operetskog uživanja. Pedro Pascal naprosto briljira u sasvim karikaturalnom modusu kao Max Lord i utjelovljuje pravog filmskog diktatora. U konačnici, Wonder Woman 1984 je korektan komad filmske zabave i konfekcije koji se može pokazati kao funkcionalan prijelaz između primjetno boljeg i kompaktnijeg prvog dijela i očekivanog finala trilogije. O nekoj vrhunskoj filmskoj umjetnosti, naravno, ne možemo ni pomišljati, ali, istini za volju, nismo to mogli ni s prethodnim filmom. Ovaj će, pak, ostati upamćen kao jedan od rijetkih kino-hitova koji nisu odustali od premijere u godini zatvaranja i nisu je pomaknuli za neka očekivana bolja vremena, što je također nekakav uspjeh.