Superman

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Čini se da je „fandom“ koncept koji drži filmsku industriju ne samo iznad vode, nego i u veoma profitabilnim sferama, ali će joj, pre ili kasnije, doći glave. Za sada se čini da još uvek ima više ljudi koji na taj „voz“ uskaču od onih koji s njega iskaču. Opet, demografski trendovi u razvijenom svetu (onom koji ima taj luksuz da gleda filmove) su negativni, a starija publika je sklonija „kopčanju“ da je izlazak iz „fandoma“ i masovne konzumacije moguć.

Veliku grešku čine i najveći „dileri“ fanovskog sadržaja u mediju filma, DC i Warner s jedne, te Marvel i ostale velike produkcijske kuće s druge strane. Greška je u tome da jedni pokušavaju da privabe fanove drugih u svoj tabor, dok su izvorne, stripovske koncepcije junaka, a s njima i marketinške strategije autora i izdavača originalnih stripova sasvim drugačije. DC je uvek „pucao“ na decu, njihovu naivnost i spremnost da prihvate zadatost junaka većih od života. Marvel je, pak, svoje likove uglavnom „valjao“ tinejdžerima, apelujući na njihove osećaje neshvaćenosti. Izuzetnost, čak superiornost tih junaka im je zajednička, ali razlike u prezentaciji su ipak fundamentalne.

Naravno, dešava se da fanovi „igraju“ za oba tabora, pa čak i da samoinicijativno pređu iz jednog u drugi. Desi se i da filmadžije promene „tim“ za koji igraju. To je, recimo, bio slučaj s Džejmsom Ganom koji je stvorio Guardians of the Galaxy kao komični otklon od „marvelovske“ ozbiljnosti, pa mu je povereno da „vadi kestenje iz vatre“ sa Suicide Squad nakon što se Dejvid Ajer preigrao s prvim filmom. Ganov je dobio i prefiks „The“, koji možemo prevesti kako „onaj pravi“ ili „jedan i jedini“ i reklo bi se da je uspeo da održi i stripovsku kuću i filmski studio u superherojskoj trci za profitom. Za nagradu je dobio posao na krunskom dragulju franšize – Supermenu, i to kao „šouraner“ celog serijalizovanog sadržaja.

Zapravo, DC-Warner ekipi se prethodna „kocka“ s integracijom (skoro) svih junaka pod jedan krov u skladu s vizijom Zeka Snajdera nije isplatila, pa su krenuli da odvajaju. Dva filma o Džokeru su predstavljala izlet u to kako mali Perica (odnosno Tod Filips) vidi art-film, dok je Met Rivs Betmena vratio izvornim, detektivskim, čak „noarovskim“ korenima. Na red je došao i „re-but“ Supermena.

Naslovljen jednostavno Superman, Ganov film naleteo je na topao prijem i pohvale od strane većine filmske kritike. Hvaljene su reference na original i čak „povratak korenima“, premda, očigledno, nema tu ni traga od zvezdane moći koju je imao Kristofer Riv, da ne pominjemo Džina Hekmana kod Ričarda Donera. Hvaljena je i razboritost i zapravo originalnost u pristupu da ne dobijemo još jednu „priču o poreklu“ koju ionako svi već znamo. Međutim, Gan je, radeći upravo suprotno, pa se onda vraćajući da nam „činjenice“ koje znamo servira „na parče“ tokom filma, gledaoce ubacio u blender konfuzije i dezorijentacije. Zamislite da se negde na polovini treće sezone uključujete u seriju koju do tada niste pratili.

U trenutku kada film počinje, Supermen ne samo da je Klark Kent (Dejvid Korensvet), novinar lista Dejli Planet, već je u „tajnoj“ vezi s koleginicom Lois Lejn (Rejčel Brosnahan) i, uz to, globalni je „selebriti“. Njegovo herojstvo je nadaleko čuveno: zaustavio je invaziju Boravije (čijeg diktatora igra Zlatko Burić, sada i zvanično novi Šerbedžija po pitanju igranja ruskih negativaca u Holivudu) na susedni Džarhanpur.

Ali, Supermen je doživeo i svoj prvi poraz u tuči od Hamera, a Leks Lutor (Nikolas Holt) mu je namestio igru s Imigracionim, jer je kao neko s Kriptona u Ameriku ušao možda ilegalno. On će preko svojih pomagača Ultramena i Inženjerke (Marija Gabrijela de Farija) nastaviti s pokušajima da mu smrsi konce, dok Džastis Geng predvođen Grin Lanternom (Nejt Filon), a sa Mister Terifikom (Edi Gategi) i Hokgerl (Izabela Mersed) nema petlje da ga zaštiti. Uz to, na putu je da otkrije da poruka njegovih pravih roditelja nije bila baš tako mila i dobrohotna kakvom se činila. Ali, možda je još i veći problem od toga što mu je rođaka ostavila svog super-psa na čuvanje, a pas baš i ne zna da se ponaša.

Kada Boravija opet krene u invaziju, a Lutor uspe da zatvori Supermena u „džepni univerzum“ i pritom zaduži Metamorfa (Entoni Kerigen) da ga čuva, naš super-junak će opet morati da spasava svet. Opasnost preti i samom Metropolisu, a ključ spasenja se možda krije i u novinskoj redakciji i komunikaciji koju foto-reporter Džimi (Skajler Gizondo) ima sa Lutorovom devojkom Iv (Sara Sampajo) koja nije ni izbliza tupava kakvom se predstavlja.

Dobra stvar s novim filmskim čitanjem stripa Superman je to da, za razliku od mnogih recentnih blokbastera, traje tek nešto preko dva sata, a ne dva i po ili tri. Loše je, međutim, skoro sve ostalo: zaplet je konfuzan, a akcija puca od CGI-ja i pretumbacija kamere po skoro svakoj osi u inflatornim i prolongiranim scenama borbe. Ako imate tu nesreću da film gledate na 3D projekciji, slobodno možete da računate da će vas boleti oči, glava i mozak.

Pritom, Džejms Gan kao da ne može na pogodi jedan odgovarajući ton i drži ga, pa se, kao, vadi na duhovitost, satiru, migove, omaže i šale koje kao da ima već spremne da ih jednokratno „detonira“. Nemojmo zaboraviti da je za čitanje stripa kao što je Superman, koji je ipak namenjen iskrenoj publici, potpuna jedna određena doza ozbiljnosti. Ona ne mora biti velika, ali zato mora biti konstantno prisutna. Ironisanje tu ne pomaže, već pre odmaže.

Dobro, reći će fanovi, ovaj novi Supermen nije o stripovima i super-herojštini, već je o svetu u kojem mi obitavamo. Svoj će stav pravdati time da je Gan i sam iznova i iznova izjavljivao da svojim filmom „gađa“ MAGA pokret i naročito Donalda Trampa i Elona Maska. Ipak, Leks Lutor je skoro savršen hibrid njih dvojice: orijentisan je na tehnologiju i zaradu kao Mask, a patološki mrzi vanzemaljce, odnosno tuđince, to jest strance, kao Tramp. Takođe, Ganov Superman je i oštra kritika američkog intervencionizma.

...Osim što na kraju nije. A ni to s Maskom i Trampom nije ni izbliza toliko novo, sveže i neviđeno jer njih dvojica su toliko sveprisutni u medijima da su lake mete. Pritom kao da su oklopljeni i prilično imuni na sitnu pljuvačinu sa sigurne distance što Holivuda protiv kojeg mogu pokrenuti novi kulturni rat, što svojih ne-fanova kojima zapravo ne mogu da im naude, pa im ostaje ventiliranje frustracija.

Uostalom, je li moguće da je upravo Džejms Gan prvi koji se toga setio?! Naravno da nije, nagledali smo se filmova i filmova koji metaforički prozivaju MAGArce još od prvog Trampovog mandata. A u svom političkom popovanju i pokušaju da od junaka stvori mučenog, narodskog naivca, autor je čak i nepravedan prema Supermenu i lišava ga njegovog najvećeg aduta: njegove urođene izuzetnosti i superiornosti. (Svi smo gledali Kill Bill, ne treba Bilovu i Tarantinovu teoriju posebno ponavljati.)

U redu, ima tu nešto hemije između Korensveta i Brosnahan, ali njihova interakcija se praktično svodi na jednu scenu, i to rascepkanu i kompletno u flešbaku. Nejt Filon ima solidan komičarski tajming, Gategi je skoro pa otkrovenje filma jer njegov Mister Terifik ima nekog posla, a Nikolas Holt po običaju briljira u ulogama ludaka i psihopata, tu negde na nivou s ulogama prepredenih ljigavaca. Burić takođe ima svoj šou u par scena, posebno kada se dere na maternjem jeziku i akcentu. Nije loša ni deglamurizacija Supermenovih „zemaljskih“ roditelja koji deluju uverljivo kao farmeri, kao ni auditivno omažiranje Džona Vilijamsa i njegove ikoničke muzičke teme iz originala.

Ali to su sve komadići prašine na vetru i ostrvca u moru konstantnog cimanja, što ovaj novi Superman jeste pre svega. Ko je fan, taj je do sada već „čekirao“ stvar, ma šta kritičari o njoj pisali. Ko nije, nakon ovog filma neće postati.

Morbius

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Kako postati super-junak ili makar super-zlikovac? Suludim vojnim eksperimentom? Upadanjem u hemikalije? Bogom dano, kroz prizmu nordijske, orijentalne ili afričke mitologije? Ujedom radioaktivnog pauka? Ili petljanjem s nekim drugim životinjama, zverima, ptičurinama ili šišmišima?

Šišmišima? A nisu li oni iz druge, rivalske kompanije... Ma, jesu, ali nema veze. Ionako, „šišmišarstvo“ u ,,Morbiusu“ nije ni slično onome u ,,Betmenu“, odnosno nije stvar kostima i skupih igračaka za letenje, nego eksperimenta sa stvarnim letećim sisarima koji se otrgao kontroli. Ne, nije Ozi Ozborn nikome otkinuo glavu, niti je iko ostavio supu nedokuvanu i izazvao globalnu pandemiju...

Film ,,Morbius“ Danijela Espinoze počinje lovom na vampire, ali ne onakvim kakav bi organizovan Van Helsing loveći Drakulu. Ovaj lov je u naučne svrhe i predvodi ga doktor Majkl Morbius kojeg igra Džared Leto, sa štakama kanalizirajući još slabašniji izgled nego u „oskarovskoj“ ulozi u ,,Dallas Buyers Club“ (Žan-Mark Valje, 2013) ili kao džanki u ,,Requiem for a Dream“ (Daren Aronofski, 2000). A vampiri nisu antropomorfni monstrumi, nego vrsta šišmiša koji žive u pećinama Latinske Amerike (mesto radnje je Kostarika, a lokalitet se prigodno zove Đavolje brdo i nalazi se usred džungle). Pilot helikoptera i pratnja su prestrašeni od samog mesta i od dobrog doktora traže pare odmah kako bi mogli da zbrišu takođe odmah, ali on u svom naumu, da ih namami i zatvori u zamku, to jest, uspeva, što i ne treba da čudi ako samo posmatramu njegovu samouverenost kada na pitanje da li mu treba pomoć doktora on odgovori kako je on tu (jedini) doktor.

Idemo zatim nekoliko godina ili decenija u prošlost, budući da ovaj naslov nema u sebi brojeve i podnaslove, što po prvom zakonu „marvelologije“ znači da ovde imamo „origins story“. Grčka, u njoj neimenovani grad, a u njemu bolnica specijalizovana za retke poremećaje krvi. U bolnicu dolazi novi momčić Lucijan koji dobija da deli sobu s Majklom, koji mu objašnjava koji je tu „dril“ na snazi („promena ulja triput dnevno“), i daje mu nadimak Majlo, koji zapravo ide u kompletu s krevetom, od Majklovog prvog cimera nadalje. Kada jedna od mašina na koje je Lucijan prikopčan otkaže, Majkl je na improvizovan način popravi i svom novom drugu spasi život. On zatim dobija ponudu od doktora Nikolsa (Džered Haris) da ode u posebnu školu u Njujorku, pa se i njemu i drugu zaklinje da će život posvetiti pronalaženju leka za njihovu bolest.

Nazad u sadašnjost. Doktor Morbius je upravo odbio Nobelovu nagradu za izum veštačke krvi (ala ,True Blood“, ne u smislu efekata u žanrovskim filmovima, toga je bilo i ranije, čak i u MCU), na veliko neodobravanje njegove asistentkinje i partnerke Martin Benkrtoft (Adrija Ardžona) koja ga upozorava da je to loše za finansiranje laboratorije, naročito ako dotok novca od misterioznog finansijera Majla prestane. Taj Majlo (Met Smit) je zapravo isti onaj Lucijan koji je sad odrastao, i izgleda kao da će ga smrt svaki čas sustići.

Doktor Morbius, doduše, ima rizičan plan za njih dvojicu, a to uključuje rekombinaciju genetike čoveka i šišmiša-vampira (jerbo su to jedini sisari koji se kao odrasli hrane isključivo krvlju, te imaju enzim koji sprečava koagulaciju, što dvojici patnika i drugara treba), a prvi pokusni kunić će biti on sam. Eksperiment na brodu se okreće naopako, a Morbius se budi sa željom da konzumira krv. Ona veštačka ga drži neko vreme, doduše sve kraće, policija počinje da sumnja u njega, a pravi pičvajz izbija tek kada i Majlo ubrizga serum u sebe, a na svoju novu situaciju počne da gleda kao na opojnu moć, a ne kao na prokletstvo. Sukob dvojice bivših drugova je neizbežan...

Morbius „Ljudski Vampir“ je inače sasvim legitiman lik iz stripova i jedan od viđenijih Spajdermenovih protivnika, ali ga ovaj film u „multiverzum“ popularnog super-junaka ubacuje tek na kraju, odnosno u jednoj od dve scene usred odjavne špice, povezujući ga s još jednim negativcem, Lešinarom (nekadašnji Betmen i Berdmen Majkl Kiton), čime se publici stavlja do znanja da je na delu franšiziranje. Ne bi, doduše, Morbius bio prvi Spajdermenov negativac koji je dobio svoj film i franšizu: dovoljno je setiti se Venoma (Tom Hardi) i celog onog cirkusa u kojem je nezrela publika vođena niskim fanovskim porivima „odbranila“ blamantno loš film od stroge, ali dobronamerne kritike.

To nameće jedno logično poređenje u kojem Morbius ispada čak i bolji film, makar marginalno i makar tek kao nešto manji treš, nego što je to ,,Venom“ (Ruben Flajšer, 2018) bio. Opet, teško bi bilo reći da Morbius ima ikakvu umetničku vrednost, ali to se od kreativnog tima sačinjenog od autora Espinoze, koji je u svojoj karijeri potpisao par legitimnih akcionih filmova kao što su ,,Easy Money“ (2010) i ,,Safe House“ (2012), te podebiljenu varijaciju na priču o Andreju Čikatilu ,,Child 44“ (2014, zanimljivo još jedna blamantna uloga Toma Hardija) i konačno ,,Alien“ klon pod nazivom ,,Life“ (2017), kao od i scenarista nižeg ešalona Meta Sazame i Burka Šarplesa, nije ni očekivalo.

,,Morbius“ je, doduše, negde do polovine još i imao potencijala da se iskristališe kao drugačiji super-herojski (ili super-zlikovački, svejedno) film, koji bi bio zabavan i služio nečemu osim ekspanziji univerzuma. Skrivalo se tu potencijala za legitimni B-filmski horor, začinjen naučnom fantastikom na tragu devedesetih, čak tu i tamo bljesne poneka „set piece“ sekvenca u tom stilu, a razvijao se i potencijal za onaj pravi, pomalo sirovi B-filmski humor. Najuspeliji štos u filmu je svakako posveta prvom „pravom“ vampirskom filmu ,,Nosferatu“ (1922), kroz naziv broda po njegovom režiseru Murnauu. A i par saveznih agenata koji ispituju slučaj, i koji se sastoji od jedne stereotipne vojničine i jednog šaljivdžije.

Od polovine prema kraju, međutim, film se utapa u orgiji CGI akcije s iritantnim prevrtanjem likova u kadru i prevrtanjem kamere, zbog čega postaje jasno njegovo studijsko poreklo. Pritom, neki od aspekata same priče ostaju neistraženi, već samo ovlaš dodirnuti. Recimo, zašto Majkl i Majlo nisu probali sa životinjskom krvlju, a i uopšte ceo sistem lažne „nauke“ po kojem taj svet funkcioniše. Poruka kreativnog i produkcijskog tima je čak i jasna: ako oni nisu uložili vreme i napor da to osmisle, ne bi trebalo ni da gleadoci cepidlače, već da se zavale i uživaju u spektaklu.

Pohvalno je to da Morbius traje kraće od proseka superherojskih naslova, samo 106 minuta, ali da je po bilo čemu spektakularan – nije. Akcija je već toliko puta viđena, dizajn je generički, zvuk zaglušujući (kako li je tek slepim šišmišima ako mi kao gledaoci skoro ogluvesmo), a ni glumačka ekipa nije baš briljantna. Džered Haris je verovatno glumački najjača karika filma, ali zapravo nema puno prostora da se pokaže, Met Smit preglumljuje toliko da je to bolno za gledanje, a Adrija Ardžona je prilično bezlična.

Glavni „objekat interesa“ je sigurno Džared Leto u naslovnoj ulozi, a njega bi se i uz najbolju nameru teško moglo nazvati ozbiljnim glumcem, nagradama i reputaciji uprkos. Tome u prilog govore ona recentna blamiranja u ulozi „emo-Džokera“ u prvom ,,Suicide Squad“ (2016) i Snajderovom ,,Justice League“ (2017), ona nemaštovita epizoda u Vilnevovom ,,Blade Runner 2049“ (2017), te zaslužena Zlatna malina za kreveljenje u filmu ,,House of Gucci“ (2021) Ridlija Skota. Ovde je budalesanje svedeno na razumnu meru, Leto pokazuje želju da se shvati ozbiljno, ali čini se da je za to izabrao pogrešan film.

The Batman

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Betmen zauzima posebno mesto u svetu superjunaka. Betmen zrači glamurom i pomera granice ne samo superherojskih, stripovskih filmova, nego i bioskopskih filmova.
Onda ne treba da čudi i da je najnoviji ,,The Batman“ bio željno iščekivan i što su se u svim fazama produkcije, od inicijalne, unekoliko iznuđene ideje, preko prvih fotografija i trejlera, pa do konačnog uplovljavanja u bioskope, o njemu lomila koplja ne samo fanova, već i zainteresovane publike.
Neki su gradili očekivanja bazirana na prethodnim Betmen filmovima. Drugi su se upuštali u debate sami sa sobom oko mesta novog Betmena u franšiziranom DC univerzumu. Treći su sumnjali u izbor glumca, a četvrti su se zgražavali nad činjenicom da ,,The Batman“ traje skoro tri sata... S filmom u bioskopima, rasprave će se samo intenzivirati, ali makar možemo reći da je ,,The Batman“, makar u kontekstu Betmena i DC univerzuma, sasvim svoj, odnosno da nije derivat nekog od prethodnih izdanja.
Istorija Betmena na filmskom i televizijskom ekranu možda je kraća od one na stripovskim kvadrantima, ali ona svejedno traje dugo. Nakon serije iz šedzdesetih i animiranih varijanti, eru filmskih spektakala otvorio je Tim Barton koji je već s originalnim ,,Batman“ (1989), a posebno s nastavkom ,,Batman Returns“ (1992) postavio suštinu: Betmen je gotik, mučen mračnim mislima i uronjen u svet impozantnog dizajna i glamura, ispod kojeg se oseća miris truleži i dekadencija.
Tu poentu nije shvatio Džoel Šumaher, pa su nastavci bili suviše okupani neonskim svetlima i ukalupljeni u formulu fantazijskog spektakla. U domen mraka ga je vratio Kristofer Nolan sa trilogijom, pritom mu dodajući obol realizma, kojim je pomalo ugušio njegovu inherentnu fantaziju. Bili su to prvi savremeni stripovski „blokbasteri“ koji nisu samo zabavljali publiku, već pozivali na učitavanje tumačenja i paralela sa stvarnim svetom. Pa mnogi smatraju da se Nolanova trilogija zapravo odnosi na ,,Occupy“ pokret i podgreva debatu između institucionalne i vaninstitucionalne pravde.
Konačno, Betmen je doživeo i to da ne bude glavni-glavni lik u filmovima u kojima se pojavljuje, već da figurira kao konkurencija, a kasnije podrška protagonisti Supermenu u DC-jevom serijalu pod rediteljskom palicom Zeka Snajdera. U ovom pokušaju franšiziranja Betmen se zapravo izgubio. U tom svetlu, možda je i najbolja tačka inače pretencioznog i vidljivo kompozitnog ,,Joker“ (2019) bila ta što je pripremila „reset“ celog univerzuma, a ponajviše Betmena kao lika.
,,The Batman“ se odmiče od toga i počinje ispočetka i čak vraća korenima i Betmena kao lika i DC-a kao izdavačke kuće. Skraćenica dolazi od engleskog termina Detective Comics, što znači da je maskirani osvetnik s puno opreme ispod čije se maske krije milijarder-siroče Brus Vejn zapravo više detektiv koji istražuje, nego akcioni superheroj koji blatantno koristi moći. To ne znači da ćemo ko zna koji put videti „origins story“ i scenu u kojoj mali Brus ostaje bez roditelja Tomasa i Marte. Priču ćemo, doduše, čuti, a režiser Met Rivs i koscenarista Piter Kreg već su time povukli dobar potez: ukazujući publici poštovanje i verujući joj da ona već u startu zna dovoljno o Betmenu.
,,The Batman“ počinje naracijom u maniru Skorsezovog ,,Taksiste“ u kojoj nam Betmen (Robert Patinson) objašnjava da on ulogu maskiranog osvetnika „igra“ dve godine, što ga je pretvorilo u „noćnu životinju“. Međutim, nema previše nade da će sam uspeti da očisti Gotam Siti od truleži koja se tu nakupila, ali ipak ne odustaje: sledi svetlosni signal i čini sve što je u njegovoj moći da se zločinu suprotstavi na licu mesta. Ne živi u senkama, sam je senka, i on je osveta. Nakon uspešne noći, povlači se u pećinu koja se nalazi u produžetku okretnice metroa, a iznad koje se nalazi kula Vejnovih, čije prizemlje podseća na gotičku katedralu.
U Gotamu stalno pada kiša, a i kad ne pada, bare se nikako ne suše, u toku je i kampanja za gradonačelnika u kojoj se glavne teme vrte oko stope kriminala, korupcije i sredstava iz fonda za obnovu. Takođe, pojavio se i serijski ubica Ridler (Pol Dejno skriven iza improvizovane maske sklepane od vojne opreme) koji policiji i Betmenu lično ostavlja kriptične poruke, a njegov pohod započeo je ubistvom samog gradonačelnika i favorita u izbornoj trci. Jedan od retkih poštenih policajaca, Gordon (Džefri Rajt), otvoreno sarađuje i komunicira s Betmenom, na zgražavanje većine kolega, koji uglavnom legalizmom i procedurom maskiraju korumpiranu prirodu.
Kako se leševi i šifrovane poruke ređaju, a na Ridlerovoj meti su korumpirani policijski načelnik, tužilac i njuške iz sveta organizovanog kriminala, pa čak i Brus Vejn čija je familija povezana i sa kriminalom i politikom, tako se raspliće klupko interesnih grupa koje drže Gotam u šaci. U toj priči se pojavljuju mafijaški bos Karmajn Falkone (Džon Turturo), vlasnik ekskluzivnog kluba u kojem zajedno piju političari, mafijaši i predstavnici zakona, Oz zvani Pingvin (Kolin Farel), jedna neobična konobarica u tom klubu, Selina Kajl (Zoi Kravic) koja će se zbog privatnih istraga premetnuti u provalnicu Ženu mačku. Naravno, osim vernog batlera i pomoćnika Alfreda (Endi Serkis), niko ne zna Betmenov pravi identitet, a on, odnosno Brus Vejn, moraće da krene na put iskupljenja.
Prvi put imamo Betmena kojem nije cilj da od sveta (ili makar Gotama) napravi samo bezbedno, već i bolje mesto. Ta moralna poenta sjajno se uklapa u Rivsovu viziju filma koji je više spoj žanrova kao što su detektivski noar, triler o lovu na serijskog ubicu, kao i mafijaški i politički trilet, nego što je u pitanju akcioni superherojski spektakl. Akcije, međutim, ima, a kada je ima impresivna je, kao ona auto-trka s Pingvinom po ulicama snimljena u novoholivudskom maniru u kojoj ćemo imati prilike da vidimo novi Betmobil u ,,Mad Max“ stilu, ili makar pristojna kao u onim kasnijim scenama poplave i obračuna u dvorani.
,,The Batman“ je prilično mračan na način koji je različit od Nolanove trilogije (čak realističniji), i „gotik“, ali ne kao kod Bartona predominantno stilom i dizajnom, nego atmosferom i unutrašnjim bićem. U tome pomaže fotografija Grega Frejzera, jednog od najpouzdanijih holivudskih snimatelja koji je za rad na Vilnevovu ,,Dinu“ kasirao drugu nominaciju za Oskara, precizna montaža Vilijama Hoja i Tajlera Nelsona, kao i muzika Majkla Đakina u kojoj se, pored moderno-klasičnog stila kojim dominiraju horne i udaraljke, našlo mesta i za Nirvanu, odnosno pesmu ,,Something in the Way“ savršeno upotrebljenu da odslika žrvanj depresije.

Uzore režiser Rivs ponosno ističe kao značke na reveru. Tu su, naravno, Šreder, Skorseze, Fridkin i Kopola, ali pre svih Dejvid Finčer kojeg Rivs najobilatije i najdirektnije citira. Prosedeom dominira ,,Se7en“, budući da se Ridler ponaša kao Džon Do (a tu je i sva ona kišurina, vlaga i memla), način na koji se Ridler poigrava s policijom i Betmenom je direktan omaž Zodijaku (čak i stilski šifre podsećaju na Zodijakovo pisanije), a mogu se pronaći i elementi ,,Fight Club“. Omaž ide toliko daleko da se možemo krajnje validno zapitati o originalnosti materijala.
Osim originalnosti, potencijalni problem je i trajanje filma koji bi se bez problema mogao spakovati na dva ili u najgorem slučaju dva i po sata, posebno ako uzmemo u obzir da to ekscesno trajanje nije bilo podređeno razvoju i profiliranju likova (to je ispunjeno za Betmena i Ženu-mačku, uslovno rečeno još i za Ridlera i Gordona), već zapetljavanju priče, otvaranju novih rukavaca i nabijanju atmosfere. Problem je koncepcijski: ,,The Batman“ zapravo više funkcioniše kao sezona televizijske (mini)serije, na šta je deo publike naviknut i što zapravo i želi.
Robert Petinson je izuzetan kao Betmen, možda i najbolji, što će mnogima biti iznenađenje. Patinson je, međutim, jedan od najboljih glumaca svoje generacije koji se dokazao u filmovima kao što je ,,The Lighthouse“. Kao uzor za Betmena je pominjao Al Paćina i njegovu interpretaciju Majkla Korleonea u prva dva nastavka ,,Kuma“, što se vidi i po ekspresivnosti, po kojoj se Patinson približava nivou Paćina u mlađim danima.
Zoi Kravic unosi nešto seksepila kao Žena- mačka, ali ipak ne dostiže nivo zavodljivosti Mišel Fajfer u Bartonovom filmu. Ipak, s Patinsonom deli određenu hemiju koja se ne može zanemariti. Džon Turturo koji obično igra smetenjake je sada uverljivo jeziv i ljigav, Džefri Rajt „sidri“ lik Gordona u prepoznatljivom stilu, a Pingvin u interpretaciji Kolina Farela je dosta drugačiji od izvedbe Denija de Vita, ali je sasvim funkcionalan kao oportuni gangster. Konačno, Pol Dejno je izvrstan kao Ridler.
,,The Batman“ je drugačiji, podrobno osmišljen, ambiciozan i pritom prilično uspeo film o Betmenu namenjen odraslijoj i skoncentrisanijoj publici. Ambicija je jasna još od samog naslova: Met Rivs je iskazao pretenziju da napravi ultimativni Betmen-film, zato i taj određeni član. Koliko je uspeo, pokazaće vreme i nastavci kojih će svakako biti. Ali Betmen kao detektiv koji istražuje serijska ubistva, porodičnu istoriju, politiku i mafiju, svakako je osvežavajući.

Eternals

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Suvremeni Hollywood svakako je svojevrsni balon (eng. „bubble“) baziran na filmovima o super-junacima zaodjenutima u plaštove koji spašavaju naš svijet što od super-zlikovaca i njihovih super-zlih planova, što od nas samih i naše nemoći da razumijemo taj isti svijet. Ponekad su ti i takvi filmovi, koji su zapravo više nekakav generički sadržaj (eng. „content“) po kojem se prebire, imali u sebi i neku žičicu za kritiku ili makar komentar na sadašnji tijek događaja ili na vječne dileme koje obilježavaju ljudsku egzistenciju. Primjerice, Nolanova Batman-trilogija bila je manje ili više filmovana debata o Occupy pokretu, dok je Iron Man trilogija bila suvremeno čitanje političke filozofije (i fikcije) Ayn Rand i njenog kapitalnog djela Atlas je slegnuo ramenima. I u drugim naslovima iz Marvelove ili DC-jeve „ergele“ mogli su se naći komadići sociologije, antropologije, psihologije, filozofije i dnevne politike, zapakirani u spomenuti „content“ super-herojskog filma. Naravno, nakon posljednjeg The Avengers filma u kojem je negativac Thanos pucnjem prsta uništio pola univerzuma, a naši ga vrli heroji spriječiše da drugim pucnjem uništi i drugu polovicu, pritom ne štedeći ni svoje besmrtne živote, postavljalo se pitanje kamo će se ovaj još uvijek aktivni „bubble“ djenuti. Jer, pravila modernog poslovanja nas uče, financijski se balon mora puniti dok ne prepukne i ne ostavi nesagledive posljedice na filmsku industriju. I taman kada smo se ponadali da će do izražaja doći neke manje, kompaktnije priče i serijali, međusobno povezani ili ne, sa svojim vlastitim vizualnim i mitološkim identitetima, moćnici iz Marvela odlučili su angažirati oscarovku Chloe Zhao kako bi stvari podigli na jedan novi, univerzalniji nivo, jer mudrost zaboravljenog Bonda s kraja 90-ih godina prošlog stoljeća nas uči, svijet nije dovoljan. Pa, upoznajmo Vječnike…

Oni su kozmički entiteti s planete Olympia koje je bog Arishem stvorio kako bi ljude kroz povijest civilizacije štitili od Devijanata, monstruoznih, predatorskih stvorenja nalik na šarene mehatroničke verzije dinosaura. Ono što ćemo kroz film otkriti jest da je Arishem također stvorio i Devijante, čak sa sličnom namjerom – da potamane zemaljske predatore, ali im je dao moć evolucije zbog koje su oni sami postali predatori. Nakon svake obavljene misije na pojedinom planetu, našim se Vječnicima brišu sjećanja i šalje ih se na novu misiju. I tako oni milenijima koriste svoje moći kako bi sačuvali inteligentne oblike života od ugroze, dok ne kucne čas za nešto veliko poput rođenja novog boga, odnosno Celestijalca. Vječnika je u ekipi osmoro, plus vođa, i svaki ima svoje moći poput letenja, mijenjanja oblika, nadljudske snage ili brzine, super-uma i slično, a samo vođa, u ovom slučaj Ajak (Salma Hayek), može komunicirati s „centralom“ koja može narediti povratak doma. Naš tim sačinjavaju protagonistica Sersi (Gemma Chan), njen bivši ljubavnik Icaris (Richard Madden), vječita tinejdžerica, androgina Sprite (Lia McHugh), Kingo (Kumail Nanjiani) koji ispaljuje projektile iz ruku, znanstvenik Phastos (Brian Tyree Henry), gluhonijema Makkari (Lauren Ridloff) koja je nevjerojatno brza, „mentat“ Druig (Barry Keoghan), snagator Gilgamesh (Don Lee) i dementna ratnica Thena (Angelina Jolie). Međusobno ih razlikuju ne samo njihove moći, nego i odnosi u koje jedni s drugima slobodno stupaju poput antičkih bogova od kojih i vuku imena, tako da su Vječnici Chloe Zhao jednim dobrim dijelom drama o vezama i međuljudskim, bolje rečeno među-božanskim, odnosima.

Mislilo se da su Devijanti istrijebljeni još u doba Cortezovih osvajanja po Meksiku. Novi se Devijant, međutim, pojavio baš u Londonu gdje Sersi i Sprite žive, a taj je još veći i moćniji od svih prije, pa se društvo skuplja i pokušava posjetiti Ajak u Dakoti. Otkrivaju da je ona pokojna, a da je svoj talisman vodstva predala upravo Sersi, koja saznaje pravu prirodu njihove misije: porađanje Celestiala Tiamuta koji će usisati energiju svih živih bića, u tom procesu uništiti Zemlju, a poslije ispuniti svoju misiju osjemenjavanja kozmosa i širenja njegovih granica. Naši su se junaci, međutim, uglavnom vezali za Zemljane, pa je ideja da se Arishemov naum spriječi ili makar odloži dok se ne otkrije kako usprkos traumatičnom porađanju novog boga spasiti Zemlju. Pritom se među našim junacima se javljaju razilaženja, uglavnom po liniji vjernici protiv nevjernika iliti humanista.

Vječnici su, dakle, film koji pokušava revidirati kompletnu ljudsku baštinu mitologije, religije, pa i znanosti, te sve to uklopiti u jedan Marvelov, ili bolje rečeno marvelovski izmišljeni univerzum, pritom čineći to dosta nespretno, tako da film istovremeno odaje dojam i zbrzanog i prenapuhanog. Isto je, doduše, pokušavao i izvorni strip Jacka Kirbyja, ali s dosta manje pretenzija ka sveobuhvatnosti, franšiziranju i slanju dnevno-političkih signala u skladu s sadašnjim vremenima. U tom smislu, zapravo je jedina revolucija ili evolucija koju Zhao unosi u Marvelove univerzume opća inkluzija po sveprisutnom „woke“ modelu: spolovi su u ravnopravnom omjeru, na žensku stranu prevagu odnosi vođa, premda Ajak relativno rano gine i poslije se pojavljuje samo u „flashback“ scenama; skoro sve su rase zastupljene, jedna je osoba otvoreno homoseksualnog usmjerenja, a zastupljeni su i tjelesni i mentalni hendikepi kod junaka. Ovako šaroliku družinu po kriterijima našeg, vanjskog svijeta, gotovo sigurno nikada nismo imali u jednom hollywoodskom hitu. Iako to bojenje postave i raspodjela uloga u njoj (protagonistica je Azijatkinja s izmijenjenim keltskim imenom) opterećuje film viškom nepotrebnih detalja, ono je samo po sebi najmanje sporno. Ono što smeta je ne baš glatka smjesa koja je ispala iz blendera svih mogućih mitologija: Zašto bi Ikaris odnosno Ikar bio zilot? Zašto bi razborita Thena odnosno Atena bila dementna? Zašto bi mitski Gilgameš bio puki snagator i zašto bi se babilonska božica mora Tiamat, ovdje nespretno preimenovana u Tiamut, porađala iz Zemlje, pritom je uništavajući? Još više smetaju neke druge poruke koji ovaj film odašilje, od klimatskih promjena koje su svedene na element zapleta, preko stava o procesu evolucije kao odlučujućem faktoru u stvaranju predatora, pa do razrješenja cijele drame koje otvoreno poziva na jednoumlje kao jedini spas za čovječanstvo.

Naravno, svi su umjetnici svoga doba svoje karijere gradili na negaciji prethodnog ili nekih prethodnih doba, ali u Vječnicima se ne radi o umjetnosti, već o svjetonazoru, što može itekako biti štetno. Umjetnički, film je ništavan kao tek još jedan „kokičarski“ spektakl. Na zanatskom planu ne donosi ništa novo, bitke djeluju generički, a Chloe Zhao se malo bolje snalazi u tišim, meditativnijim momentima. Glumački, pak, većina postave ne dolazi do izražaja, neki se uklapaju u dio grupnog lika, neki pokušavaju istupiti, Salma Hayek nema dovoljno autoriteta za ulogu koju igra, a u drugoj polovici filma ponajbolje se drže Don Lee i Barry Keoghan. Svima njima jedna Angelina Jolie, nekada obaćavajuća indie glumica (prije nego li se odlučila za karijeru profesionalne poznate ličnosti) drži sat glume samom svojim postojanjem u kadru i evociranjem melankolije iz njenih uloga iz rane faze karijere. Bilo bi lako naći opravdanje za Chloe Zhao u smislu da se autorica intimističkih, meditativnih neovisnih filmova nije snašla u korporacijskim uvjetima Marvela, na poslu kreiranja točno zadatog sadržaja, ali to bi bilo pogrešno. Chloe Zhao ipak je napisala scenarij, doduše u timu, i režirala film s vrlo malo osobnog pečata, a pritom joj nije zasmetalo zašto Vječnici ne grebu ispod površine potencijalno zanimljivih tema, primjerice odnosa prema božanskom autoritetu, ili dileme je li spas jedne vrste dovoljno težak argument da se spriječi potencijalni razvoj nekih drugih. Ona svakako snosi dobar dio odgovornosti za to da su Vječnici, kolokvijalno rečeno, trash film.

Shang-Chi and the Legend of the Ten Rings

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Nećemo puno pogrešiti ako kažemo da nam je već dosta Marvelove serijske proizvodnje superherojskih filmova i konstantnog proširivanja univerzuma, čija mehanika već počinje da liči na telenovele. Iako je kraj već nekoliko puta proglašen, on se zapravo čak i ne nazire, a nadležni u Marvelu stalno otvaraju nove i nove priče, često orijentisane prema ciljanoj demografiji u globalnom bazenu publike. A pitanje je jedino, kada će se i kako one spojiti u neki novi telenovelični „filmski univerzum“.

Na svu sreću, u tim lutanjima i balansiranju između servisiranja starih i privlačenja novih fanova, Marvelovci ponekad pogode i poneku poentu. ,,Shang-Chi and the Legend of the Ten Rings“ primer je relativnog pogotka, a najbolja vest u svemu tome je činjenica da ovaj film stoji relativno samostalno, kako po pitanju priče, tako i po pitanju stila kojim se azijska tematika i kineska mitologija tretiraju s relativnim respektom.

Naslovni junak Šang-Či doduše postoji u Marvelovom stripovskom univerzumu, ali se sigurno ne može svrstati u najpopularnije. Nastao je 70-ih godina u vreme pomame za kung-fuom, nakon toga se nekako održavao u životu. U stripovima u kojima se Šang-Či pojavljuje najproblematičniji je odnos prema kineskoj kulturi koji je u najmanju ruku pojednostavljen i sveden na stereotipe. Najveći problem je, pak, negativac, Šang-Čijev rođeni otac Doktor Fu Manču. Problem nije dramaturške prirode (ipak je to bilo pre nego što je Dart Vejder otkrio tajnu Luku Skajvokeru), koliko se mogao naći u koncepciji lika koji u jednom spaja stereotipe o Azijatima i one o zlim genijima.

Stvar koju je kreativni tim iza ,,Shang-Chi and the Legend of the Ten Rings“ pogodio u centar je menjanje negativca, odnosno njegovog identiteta. On je ovde i dalje Šang-Čijev otac, ali pod novim imenom i sa novom biografijom. Pravila zanata nalažu da je akcioni film dobar samo onoliko koliko je to njegov negativac, a ovde za bonus imamo i vrhunskog glumca u dobro napisanoj ulozi, Tonija Longa, honkonškog glumca poznatog iz filmova Vong Kar-vaja kao što su to ,,In the Mood for Love“, ,,2046“ i ,The Grandmaster“.

Pričom o negativcu Venvuu ovaj film čak počinje. Venvu se nekako domogao deset magičnih prstenova koji mu daju neverovatne moći poput polja sile i besmrtnosti. Oko sebe je okupio vojsku ljudi kojima je upravljao i pomoću kojih je kontrolisao sve, od kriminala u Kini do globalne politike u narednih hiljadu godina. Jedino što je ostalo neosvojeno s njegove strane je mitsko selo Ta Lo skriveno šumom koja se stalno pomera.

U potrazi za selom naleće na njegovu čuvarku, mističnu i naoko miroljubivu Li (Fala Čen), koja je jedina sposobna da se odupre njegovoj sili u direktnoj borbi. Dešava se nešto neočekivano, njih dvoje se zaljubljuju jedno u drugo, odriču se svojih moći i napuštaju svoje dosadašnje živote. Plod njihove ljubavi bili su dvoje dece, radoznali dečak Šang-Či i devojčica Šialing. Za celu priču se ispostavlja da je u formi naratorke priča Li, netom pre nego što će poginuti kada je sustigne Venvuova prošlost.

Dvadesetak godina kasnije, Šang-Či živi kao Šon (kanadski glumac Simu Liu), još jedan kineski imigrant u San Francisku koji i pored svog obrazovanja radi na hotelskom parkingu, a vreme provodi sa svojom jednako neambicioznom i za tri koplja šašavijom prijateljicom Kejti (Avkvafina u svojoj potpisnoj komičnoj ulozi). Njihov miran život prekida se u trenutku kada ih u autobusu na putu na posao napadnu dvojica siledžija u nameri da otmu Šonov medaljon, pa on mora da im se suprotstavi svojim kung-fuom. Ako to još može da se podvede pod „čovek zna se da se bije“ izgovor, susret sa trećim siledžijom koji umesto ruke ima usijano sečivo sigurno ne može.

Stvar je jasna, Šang-Či je pobegao od oca koji ga je obučavao za atentatora, otac ga je pronašao, verovatno u nameri da se domogne talismana pokojne Li, a osim njega u opasnosti je i njegova sestra. Šialing (Menger Žang) živi u Makau, ispostavlja se da vodi dark veb imperiju s fantastičnim tučama i klađenjem, i Šon i Kejti moraju da odu tamo da je upozore na opasnost.

Venvu kaje, naravno, brži od njih i ima opsežni zli plan da konačno osvoji Ta Lo uz pomoć talismana svoje dece. Želja mu je da mu se u tom poduhvatu pridruže i njih dvoje jer njegova motivacija nije čisto osvajačka, već ima i emocionalnu komponentu. Venvu, naime, ne može više da živi bez Li, a ona ga, čini mu se, zove da je oslobodi iz stene u koju su je njena familija i ljudi iz sela zazidali.

Ta Lo, međutim, nije obično selo, već predstavlja fantazijsku tampon-zonu između između svetova, a iza stene je portal koji u svet pušta žderača duša kojeg je sve teže zaustaviti što više duša proždere... Sledi bitka sa sve borilačkim veštinama, mačevima, strelama, zmajevima i drugim mitološkim bićima...

Finalna bitka ujedno je i najslabiji deo filma, ali je zapravo nužno zlo da bi ,,Shang-Chi and the Legend of the Ten Rings“ bio i ostao Marvelov film. U pitanju je kakofonija i inflacija haosa s predvidljivim završetkom razvučena na preko pola sata sa sve gomilom sitnih obrata. To postaje posebno primetno i zamorno u varijanti 3D projekcije (srećom dizajn je dovoljno šaren da pokrije činjenicu da su 3D projekcije inherentno tamnije od 2D), ali na sreću film uspeva da pre toga zaradi dovoljno kredita da istrpimo tu prolongiranu orgiju vizuelnih efekata.

Prethodne akcione sekvence tučnjave i jurnjave su dovoljno dobro osmišljene i koreografirane, uz pametne reference kako na fantazijske „wuxia“ filmove, tako i na hongkonške akcijade s modernijom tematikom. Rana scena borbe između Venvua i Li u sećanje priziva ,,Crouching Tiger, Hidden Dragon“ Anga Lija, tučnjava u autobusu kanonske filmove Džekija Čena, a jurnjava po skelama stospratnice moderne azijske akcione filmove.

Tretman likova i glumačka podela su takođe dobro pogođeni. Venvu dobija dovoljno prostora da prodiše i postane najzanimljiviji lik filma, a zbog interpretacije Tonija Longa možemo mu potpuno verovati. Kontrateža između Venvua i Li oslikava kontratežu „muškog“ osvajačkog i „ženskog“ odbrambenog principa. Menger Žang je više nego solidna kao Šialing koja zaslužuje sopstveni akcioni film, Avkvafina reciklira svoju komičnu personu u nešto pasivnijem obliku, ali joj je komičarski tajming perfektan, baš kao i sposobnost brzog prebacivanja u dramski stil glume. I Simu Liu kao Šon, odnosno Šang-Či bolje prolazi u komičnim momentima baziranim na nespretnosti i neambicioznosti, ali je solidan i kao lik kojeg nešto mori, pa i kao akcioni heroj. Mišel Jeo kasnije ulazi u film kao mudra i blaga tetka iz sela Ta Lo, a za tragače za Marvelovim referencama, tu su i Benedikt Vong (Vong iz filma ,,Doctor Strange“) i Ben Kingsli kao Trevor / Mandarin iz trećeg filma ,,Iron Man“, doduše u ironičnom kontekstu.

Sve to pod svojom režiserskom palicom spretno drži Destin Danijel Kreton. Profesionalno, on potiče iz jednog sasvim drugačijeg miljea, nezavisnih filmova poput ,,Short Term 12“ kojim nije lansirao svoju karijeru, već i karijere glumaca Bri Larson, LaKita Stefilda i Ramija Maleka, a njegov stil se može opisati kao spoj pojavnog realizma i dubokog humanizma u sferi ideala. Njegov prethodni film ,,Just Mercy“ jeste bio holivudski, ali u poptuno drugačijem kanonu socijalno relevantnog filma po istinitim događajima. Sada prvi put radi sa ogromnim budžetom i uspeva da napravi film koji je dovoljno spektakularan da privuče pažnju široke publike, ali i dovoljno ukorenjen u emocijama da zadrži pažnju one zahtevnije.

Vreme i zarada na bioskopskim blagajnama će pokazati hoće li ,,Shang-Chi and the Legend of the Ten Rings“ biti samo kuriozitet u Marvelovoj kolekciji superherojskih filmova ili će to biti prekretnica i poslužiti kao motivacija za traženjem manje poznatih stripovskih likova za niz samostalnijih filmova. Već u prvoj sedmici film je pokrio svoj nominalni budžet, što nije mala stvar u ovim kriznim vremenima. Pitanje je samo hoće li to biti dovoljna motivacija studijskim glavarima.

Wonder Woman 1984

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Kao što je usud stripovske i filmske super-junakinje Wonder Woman da spašava svijet od opasnih i potencijalno destruktivnih brljotina što ih čine muškarci, tako je i usud Patty Jenkins, redateljice filmskog serijala o dotičnoj, taj da spašava studije DC i Warner od propasti do ruba koje ih dovodi Zack Snyder kao producent-”showrunner” DC-jevog filmskog svijeta. Korijeni te problematike smješteni su možda nekih 10-ak godina u prošlost. Činjenica je da su upravo DC i Warner trasirali put kojim će se kretati suvremeni super-herojski filmski hitovi s Nolanovom mračno-”realističnom” trilogijom o Batmanu, ali su se u njihovoj direktnoj konkurenciji, studiju Marvel povezanom sa ostalim hollywoodskim produkcijskim gigantima, bolje i temeljnije pripremili na franšiziranje. Marvelov stripovski univerzum je širi, što je do perfekcije iskorišteno već u prvom super-herojskom „blenderu” The Avengers (Osvetnici), dok je po rubovima centralne franšize ostalo dovoljno mjesta za druge, s franšizom ovlaš povezane ili posve nepovezane Marvelove likove poput Spidermana, Deadpoola, X-Men mutante iz čijih redova dolazi i prijelomna super-herojska drama Logan o Wolverinu, ili još jedan „blender”, ovog puta u komičnom tonu, Čuvari galaksije. Snyderov pokušaj da u istu priču poveže dva najsnažnija DC-jeva stipovska lika, Supermana i Batmana, nije ispao najsretniji i najspretniji (Superman: Čovjek od čelika, Batman protiv Supermana: Zora pravednika, Liga pravde), a najživlje je djelovao kada bi se pojavila Wonder Woman, dok je suprotni zorni kut dan kroz komično intonirani film Odred otpisanih, ostao nekoherentan i nerelevantan, usljed zbrljanosti samog filma. U neizvjesnoj atmosferi oko budućnosti DC-jevog i Warnerovog filmskog univerzuma pojavio se i film o Wonder Woman u režiji Patty Jenkins i svojom koherentnošću i zanatskom pristojnošću osvojio srca publike kojoj je relativno umješno servirao diskretnu feminističku liniju koja je povezivala grčke mitološke Amazonke sa sufražetskim pokretom. DC-ju se kasnije isplatila kalkulacija s novim Jokerom oko kojeg je složena pseudo-art psihološka drama, i u smislu zarade na kino-blagajnama i u smislu nagrada, pa je studio u novu 2020. godinu ušao ohrabren uspjesima.

U pandemijskoj godini su se, pak, kockice dosta sretnije posložile za DC nego li za Marvel, a kuriozitet je da su oba DC-jeva ovogodišnja hit-filma bila feminističkog usmjerenja i da su ih režirale žene. Ključ „hitičnosti” je prije svega bilo tempiranje. Samostalni film o super-zločinki Harley Quinn možda inicijalno nije zaradio onoliko koliko je bilo očekivano, ali je, za razliku od drugih filmova o super-herojima i super-zlikovcima, izašao prije zatvaranja, dakle prikazan je „živoj publici” u relativno popunjenim kino-dvoranama, što ga svrstava blizu vrha ovogodišnjih filmova po zaradi. Za drugi hit i temu ovog teksta, Wonder Woman 1984, taktika je bila drugačija: istovremeni plasman u kino-dvorane gdje je to moguće, te na HBO Max video-servis. Zarada od fizičkih kino-projekcija do sada nije ni blizu dovoljna da bi pokrila proračun filma, dok za zaradu na video-tržištu još uvijek ne postoje pouzdani mehanizmi mjerenja, ali znakovito je to da je broj pretplatnika navedenog servisa skočio za četvrtinu upravo zbog filma Patty Jenkins, koja je također dobila ugovor sa DC-jem i Warnerom za još jedan film kojim bi kompletirala trilogiju. U konačnici, film Wonder Woman 1984 svejedno se plasirao u vrh top-ljestvica minule godine, dok su reakcije kritike podijeljene, s laganim nagnućem ka pozitivnima.

Nakon uvodne sekvence smještene na rodnom fantazijskom otoku naše junakinje Diane Prince – Wonder Woman, a u kojoj se mala Diana na teži način, gubeći na sportskom natjecanju, naučila poštenju i nesebičnosti, radnja se seli u Washington i u naslovnu 1984. godinu. Diana, u interpretaciji izraelske manekenke i glumice Gal Gadot, je uspješna i samouvjerena samozatajna znanstvenica na Institutu Smithsonian. Kao takva je sušta suprotnost svojoj nesigurnoj kolegici Barbari (Kristen Wiig, glumica najpoznatija po ulogama u „indie” filmovima s laganom romantičnom i komičnom notom) koju uzima u zaštitu. Barbara, pak, pada na pogrešnog muškarca, lukavog i slatkorječivog biznis-prevaranta Maxa Lorda (Pedro Pascal koji se za potrebe filma riješio svojih prepoznatljivih brkova). Pokretač zapleta koji svijet dovodi u opasnost je relikvija koja se pojavljuje kod Diane i Barbare na poslu, a koja svakome ispunjava po jednu želju, ali za to naplaćuje određenu cijenu. Polusvjesna moći te relikvije, Diana poželi da se iz mrtvih vrati njena ljubav, pilot Steve iz prvog dijela filma, koji se vraća u novom tijelu, ali naslovna junakinja jedina vidi tko je on zapravo (Chris Pine reprizira ulogu iz prvog dijela). Nakon napada na nju u parku, Barbara poželi da bude kao Diana, što će reći moćna, snažna, samouvjerena i samodostatna, a Max koji se relikvije uspije domoći poželi znanje i moć da postane doista uspješni biznismen kakvim se lažno predstavlja. Cijena koju Diana mora platiti je gubitak njenih mitoloških super-moći, Barbara mora žrtvovati svoju čovječnost (na kraju postaje super-zločinka Cheetah, odnosno žena-gepard), dok talisman Maxu oduzima zdravlje. Kako se nitko od njih troje ne želi odreći svoje želje (što je jedan od dva načina da relikvija prestane djelovati, drugi je njeno uništenje, što je nemoguće dokle god je u Maxovim rukama), Max ima plan elaboriranim satelitskim sistemom transferirati pravo želje svakom stanovniku planeta, što može dovesti do kolapsa i uništenja svijeta. Predstoji borba u kojoj Diana mora nešto žrtvovati da bi opstala kao Wonder Woman.

Vrijeme i mjesto radnje, kao i izbor negativaca nisu nimalo slučajni. Washington 1984. godine bio je političko središte Reaganove administracije poznate po ustrajnom vođenju neoliberalne ekonomske politike i po forsiranju individualizma i konzumerizma kao društvene politike. Tadašnje društvene tendencije su se itekako reflektirale i na feminističku misao i pokret koji je unekoliko odustao od društvenog angažmana i posvetio se individualnom osnaživanju, ne propitujući konzumerizam, već ga čak i grleći. Rezultat toga je „yuppie” kultura s obiljem statusnih simbola, obilježena natjecateljskim duhom i trkom za profitom uz upitnu etiku i formalnu, ali ne i suštinsku jednakopravnost. Na meti kritika upravo je taj hiper-individualizam, sebičnost i nehajnost za zajedničku dobrobit, prevarant i megaloman Max Lord jasna je asocijacija na odlazećeg američkog predsjednika, u to doba jednog od prvaka tog špekulativno-ulagačkog kapitalizma i „muške” financijske moći, dok je lik Barbare asocijacija na tadašnje žene koje su, poput primjerice Jane Fonde koja je u to doba prestala biti politička aktivna i postala ikona fitnesa i konzumerizma, odustale od ideala radi osobnog probitka i osobne (materijalne) koristi.

Retro-šik 80-ih godina prošlog stoljeća (tko bi pomislio da je od tog perioda prošlo skoro 40 godina?) također služi kako bi se upadljivim dizajnom prikrile logičke rupe i preskoci u zapletu koje su u ovom filmu evidentne. Njih je bilo i u prethodnom dijelu, doduše manje, ali takvu jasnoću i linearnu eleganciju je svakako bilo dosta teže postići zbog povećanih ambicija i apetita Patty Jenkins i njenog ko-scenarističkog tima glede širenja perspektive i podizanja uloga. Dizajn pastelnih boja, šljokica i široko dostupnog „glamura” savršeno djeluje dok je u prvom planu, u prvoj polovici filma, ali ni on ne može zamaskirati nespretno napisan zaplet u drugom dijelu. Režija Patty Jenkins relativno je sigurna i funkcionalna, posebno u svrhu kreacije spektakla koji svejedno bolje izgleda u kinu nego na manjem, kućnom ekranu, a osjećaj za glumačku podjelu i rad s glumcima, izvježban za vrijeme televizijske karijere, i ovdje je služi. U pauzi između dva Wonder Woman filma, Gal Gadot je pridobila još nešto sigurnosti zvijezde iako nije imala zapaženijih glumačkih uloga u međuvremenu. Akcijska gipkost i prezentnost u kadru joj nikada nisu predstavljale problem, ali, za razliku od prvog dijela, ne može lošom dikcijom igrati osjećaj zbunjenosti njenog lika u stranom, muškom svijetu. Gal Gadot to je riješila tako što je vladanje jezikom, dikciju i govornu glumu dovoljno popravila, a njena suzdržanost u dramskim scenama vrlo dobro ide uz postavku lika. Kristen Wiig ima nimalo zahvalan zadatak balansiranja karikaturalnosti njenog lika, od „vezane vreće” na početku, što uspijeva izbjeći i podignuti na realističan nivo s kojim se publika može i saživjeti, pa do crtićke zlice na kraju koju igra sa dozom operetskog uživanja. Pedro Pascal naprosto briljira u sasvim karikaturalnom modusu kao Max Lord i utjelovljuje pravog filmskog diktatora. U konačnici, Wonder Woman 1984 je korektan komad filmske zabave i konfekcije koji se može pokazati kao funkcionalan prijelaz između primjetno boljeg i kompaktnijeg prvog dijela i očekivanog finala trilogije. O nekoj vrhunskoj filmskoj umjetnosti, naravno, ne možemo ni pomišljati, ali, istini za volju, nismo to mogli ni s prethodnim filmom. Ovaj će, pak, ostati upamćen kao jedan od rijetkih kino-hitova koji nisu odustali od premijere u godini zatvaranja i nisu je pomaknuli za neka očekivana bolja vremena, što je također nekakav uspjeh.