Three Thousand Years of Longing

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Ponekad se dogodi da jedan film, ili jedan tip filma, obeleži karijeru autora toliko da se njegovi ostali radovi brišu iz našeg kolektivnog pamćenja, iako se ne brišu iz njegove filmografije.

Za Džordža Milera, ono po čemu ga pamtimo je ,,Mad Max“ serijal, ne toliko samo jedan od ,,Mad Max“ filmova i njemu pripadajućih svetova (jer su i oni međusobno toliko različiti), koliko žanr (post)apokaliptične akcije od koje zastaje dah. U tom domenu, Miler je postigao mnogo, čak je uspeo da nas ugodno iznenadi poslednjim filmom iz franšize, naslovom ,,Fury Road“ (2015). Činjenicom da je ne samo promenio ikoničkog glavnog glumca koji igra naslovni lik serijala, već i da ga je postavio na „zadnje sedište“, u prvi plan gurajući borbenu feminističku heroinu Furiozu (čiji „spin-off“ željno iščekujemo).

Zaboravljamo, međutim, da je Miler snimio i neke drugačije filmove poput biografske (melo)drame ,,Lorenzo‘s Oil“ (1992) ili bajkovite horor-komedije ,,The Witches of Eastwick“ (1987) koji je ikonički film sam po sebi, ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog glumačke postave u kojoj Džeka Nikolsona „muče“ veštice Šer, Suzan Sarandon i Mišel Fajfer.

Nekako ćemo se setiti filma ,,Babe“ (1995) kao Milerovog, jer ipak je dostignuće napraviti dobru filmsku basnu oko premise da prase koje govori želi da postane ovčarski pas. Ali ćemo isto tako zaboraviti da je iza toga korežirao dva ,,Happy Feet“ animirana filma za klince, i to dok je radio na kompleksnoj pretprodukciji za ,,Fury Road“.

Naravoučenije, ako ga uopšte ima, bilo bi to da Džordž Miler svakako zna da ispriča razne filmske priče, pogotovo fantastične. Zato je samo iznenađenje filmske publike i dela filmske kritike Milerovim najnovijim filmom ,,Three Thousand Years of Longing“, koji nam je upravo uplovio u bioskope nakon festivalske premijere van konkurencije u Kanu, zapravo pomalo iznenađujuće. I suštinski služi kao podsetnik na našu inherentnu zaboravnost.

,,Three Thousand Years of Longing“ zapravo je bajka o ljudskim emocijama na koje nisu imune ni natprirodne pojave, a u kojoj se sreću jedna racionalna naučnica, i to naratologinja (specijalizovana za priče, pričanja i skrivene poruke u njima) Alitea (Tilda Svinton u još jednoj u nizu „čudačkih“ uloga) i jedan džin, odnosno duh iz boce kojeg igra Idris Elba (inače dominantna pojava na kasno-letnjem bioskopskom repertoaru budući da igra glavnu ulogu i u filmu ,,Beast“ Baltasara Kormakura).

Ono što je možda nesvakidašnje za Milera je struktura filma u vidu priča u priči, ali, budući da se tu radi o adaptaciji novele „Duh u Slavujevom Oku“ A. S. Bajat, to možemo uzeti i kao poprilično zadatu stvar.

Usamljena profesorka u zrelim godinama Alitea dolazi u Istanbul kako bi održala jedno od predavanja, ali već na aerodromu počinje da uočava natprirodne pojave kakve je sretala samo u mitološkim materijalima koje je proučavala. Pošto je skeptična po prirodi, neće je zavesti izmišljene priče, kako one koje mogu biti istinite (recimo da je u njenom hotelu Agata Kristi napisala ,,Ubistvo u Orijent eksperesu“), tako i one sasvim neverovatne, kao kada se onesvesti na vlastitom predavanju jer joj se učinilo da ima džina u publici.

Pravi džin joj, međutim, dolazi drugim putem, i to sa bazara, iz zadnje sobe u jednoj radnji gde se kriju razne tričarije gde kupuje flašicu s plavim uzorkom „slavujevog oka“, a zapravo priču iza nje. Kako to u ovakvim pričama i bajkama obično biva, čim je dobro istrlja četkicom za zube (električnom pritom), iz nje izlazi „duhovito“ biće. Isprva je ono veličine Hulka, a jedini jezik na kojem se njih dvoje mogu sporazumeti je starogrčki.

Kada džin poprimi „ljudskiji“ oblik (razlika u visinama između dvoje glumaca ostaje malo predimenzionirana) i progovori engleskim jezikom, iznosi joj ponudu da joj, zauzvrat za oslobođenje, ispuni tri želje. Međutim, pošto je Alitea naratologinja i kao takva zna da sa željama treba biti pažljiv, a i da džinovi mogu biti lažljivi, ona okleva da prihvati ponudu, posebno budući da nema nekih velikih želja u životu ispunjenim mirom i zadovoljstvom. Ne bi li je odobrovoljio i uverio, džin počinje da joj priča svoje priče o tome kako je u zarobljeništvo dopao i kako se iz njega do trenutka sadašnjeg nije izvukao.

Prva priča uključuje njegovu polusestru i ljubavnicu Kraljicu od Sabe (takođe „džinicu“ po majci), kralja Solomona i Pesmu nad pesmama. Solomon Mudri je zapravo bio moćni čarobnjak koji je džina zatočio iz ljubomore, kako bi svoju dragu imao samo za sebe.

Druga priča nas vodi u Carigrad iz doba sultana Sulejmana Veličanstvenog, a duha oslobađa robinja Gulten, zaljubljena u princa Mustafu na kojeg će potrošiti dve želje, pre nego što oboje padnu kao žrtve dvorske intrige, ostavivši treću želju neiskorišćenom a džina zarobljenim.

Treća se priča tiče ratobornog sultana Murata IV i njegovog detinjastog brata Ibrahima, a bočicu na kraju nalazi zbunjena, preplašena konkubina koja se ne snalazi, dok u četvrtoj imamo Zefir, ženu bogatog trgovca koja je željna znanja i ljubavi, što će joj sve džin pružiti, ali će ih njen temperament skupo koštati. Nakon tih priča, Alitea je spremna da poželi prvu od svoje tri želje...

Sa ovakvom zadatom strukturom, film kao celina dosta zavisi od pojedinačnih priča koje se u njemu pričaju, i to ne samo od njihovih pojedinačnih kvaliteta ili kvaliteta poveznica među njima (Miler to jednostavno rešava pauzama između njih koje se odvijaju u „vremenu sadašnjem“ u hotelskoj sobi, gde se džin i Alitea nadmudruju), već pre svega od njihove ujednačenosti.

Upravo je ujednačenost među njima tu problematična. Nije tu reč o tematskoj i stilskoj raznolikosti koje po pravilu dobro dođu, već o potpuno različitim emocionalnim registrima, dinamikama, pa i trajanjima. Doduše, dok se samih priča drži, film još nekako i pliva iznad površine, ali pravi problem nastaje jednom kad „poruke“ svih tih priča pojedinačno treba „naplatiti“ na kraju.

Drugi problem je „orijentalizam“ kao takav, odnosno sklonost autora sa Zapada da uzimaju istočnjačke motive u arbitrarnim dozama i prilagođavaju ih zapadnjačkom „oku“ svoje publike.

Iako se Miler vrlo dobro izborio s „izbeljivanjem“ likova iz Biblije ili sa Starog istoka (odnosno, nije ga radio, za razliku od mnogih svojih slavnih prethodnika iz doba holivudskog klasicizma), ipak se u suštini nije othrvao egzotizaciji i pojednostavljenom čitanju folklorne tradicije islamskog sveta koje se i dalje može opisati krilaticom „gde god nađeš zgodno mesto, ti džina posadi“. To sve čini onaj pokušaj „vađenja“ negde u poslednjoj trećini, kada Alitea odbrusi svojim rasistički nastrojenim komšinicama, prilično nespretnim i iznuđenim. Na stranu to što bi naratologinja po profesiji većinu dižnovih priča i narativa morala već poznavati, a njihove elemente prepoznavati iz knjiga koje je pročitala.

Srećom, glumački tandem je takav da u svakom trenutku može da drži pažnju, iako je uloga Tilde Svinton za nijansu „normalnija“ od onih koje u poslednje vreme bira, a Idris Elba „vozi“ nedefinisani strani akcenat bez ikakvog razloga. Njih dvoje su komplementirani sa sijaset pažljivo odabranih epizodista sposobnih da utelove uloge bez većih problema. Miler takođe uspeva da se iskupi vizuelnim dizajnom filma koji cilja na spektakl i neretko ga dostiže, što podrazumeva izvrsnu scenografiju, solidan CGI, ali i neka ingeniozna stilska rešenja, poput jedne od priča u priči koja je zaodenuta u sasvim „felinijevsko“ ruho.

Na kraju, možemo se upitati čemu sve to jer se Miler kockao na sve ili ništa da nas zadivi. ,,Three Thousand Years of Longing“ u celini nikako nije zadivljujući film, a to što njegove pojedine komponente jesu ipak nije dovoljno.

Eternals

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Suvremeni Hollywood svakako je svojevrsni balon (eng. „bubble“) baziran na filmovima o super-junacima zaodjenutima u plaštove koji spašavaju naš svijet što od super-zlikovaca i njihovih super-zlih planova, što od nas samih i naše nemoći da razumijemo taj isti svijet. Ponekad su ti i takvi filmovi, koji su zapravo više nekakav generički sadržaj (eng. „content“) po kojem se prebire, imali u sebi i neku žičicu za kritiku ili makar komentar na sadašnji tijek događaja ili na vječne dileme koje obilježavaju ljudsku egzistenciju. Primjerice, Nolanova Batman-trilogija bila je manje ili više filmovana debata o Occupy pokretu, dok je Iron Man trilogija bila suvremeno čitanje političke filozofije (i fikcije) Ayn Rand i njenog kapitalnog djela Atlas je slegnuo ramenima. I u drugim naslovima iz Marvelove ili DC-jeve „ergele“ mogli su se naći komadići sociologije, antropologije, psihologije, filozofije i dnevne politike, zapakirani u spomenuti „content“ super-herojskog filma. Naravno, nakon posljednjeg The Avengers filma u kojem je negativac Thanos pucnjem prsta uništio pola univerzuma, a naši ga vrli heroji spriječiše da drugim pucnjem uništi i drugu polovicu, pritom ne štedeći ni svoje besmrtne živote, postavljalo se pitanje kamo će se ovaj još uvijek aktivni „bubble“ djenuti. Jer, pravila modernog poslovanja nas uče, financijski se balon mora puniti dok ne prepukne i ne ostavi nesagledive posljedice na filmsku industriju. I taman kada smo se ponadali da će do izražaja doći neke manje, kompaktnije priče i serijali, međusobno povezani ili ne, sa svojim vlastitim vizualnim i mitološkim identitetima, moćnici iz Marvela odlučili su angažirati oscarovku Chloe Zhao kako bi stvari podigli na jedan novi, univerzalniji nivo, jer mudrost zaboravljenog Bonda s kraja 90-ih godina prošlog stoljeća nas uči, svijet nije dovoljan. Pa, upoznajmo Vječnike…

Oni su kozmički entiteti s planete Olympia koje je bog Arishem stvorio kako bi ljude kroz povijest civilizacije štitili od Devijanata, monstruoznih, predatorskih stvorenja nalik na šarene mehatroničke verzije dinosaura. Ono što ćemo kroz film otkriti jest da je Arishem također stvorio i Devijante, čak sa sličnom namjerom – da potamane zemaljske predatore, ali im je dao moć evolucije zbog koje su oni sami postali predatori. Nakon svake obavljene misije na pojedinom planetu, našim se Vječnicima brišu sjećanja i šalje ih se na novu misiju. I tako oni milenijima koriste svoje moći kako bi sačuvali inteligentne oblike života od ugroze, dok ne kucne čas za nešto veliko poput rođenja novog boga, odnosno Celestijalca. Vječnika je u ekipi osmoro, plus vođa, i svaki ima svoje moći poput letenja, mijenjanja oblika, nadljudske snage ili brzine, super-uma i slično, a samo vođa, u ovom slučaj Ajak (Salma Hayek), može komunicirati s „centralom“ koja može narediti povratak doma. Naš tim sačinjavaju protagonistica Sersi (Gemma Chan), njen bivši ljubavnik Icaris (Richard Madden), vječita tinejdžerica, androgina Sprite (Lia McHugh), Kingo (Kumail Nanjiani) koji ispaljuje projektile iz ruku, znanstvenik Phastos (Brian Tyree Henry), gluhonijema Makkari (Lauren Ridloff) koja je nevjerojatno brza, „mentat“ Druig (Barry Keoghan), snagator Gilgamesh (Don Lee) i dementna ratnica Thena (Angelina Jolie). Međusobno ih razlikuju ne samo njihove moći, nego i odnosi u koje jedni s drugima slobodno stupaju poput antičkih bogova od kojih i vuku imena, tako da su Vječnici Chloe Zhao jednim dobrim dijelom drama o vezama i međuljudskim, bolje rečeno među-božanskim, odnosima.

Mislilo se da su Devijanti istrijebljeni još u doba Cortezovih osvajanja po Meksiku. Novi se Devijant, međutim, pojavio baš u Londonu gdje Sersi i Sprite žive, a taj je još veći i moćniji od svih prije, pa se društvo skuplja i pokušava posjetiti Ajak u Dakoti. Otkrivaju da je ona pokojna, a da je svoj talisman vodstva predala upravo Sersi, koja saznaje pravu prirodu njihove misije: porađanje Celestiala Tiamuta koji će usisati energiju svih živih bića, u tom procesu uništiti Zemlju, a poslije ispuniti svoju misiju osjemenjavanja kozmosa i širenja njegovih granica. Naši su se junaci, međutim, uglavnom vezali za Zemljane, pa je ideja da se Arishemov naum spriječi ili makar odloži dok se ne otkrije kako usprkos traumatičnom porađanju novog boga spasiti Zemlju. Pritom se među našim junacima se javljaju razilaženja, uglavnom po liniji vjernici protiv nevjernika iliti humanista.

Vječnici su, dakle, film koji pokušava revidirati kompletnu ljudsku baštinu mitologije, religije, pa i znanosti, te sve to uklopiti u jedan Marvelov, ili bolje rečeno marvelovski izmišljeni univerzum, pritom čineći to dosta nespretno, tako da film istovremeno odaje dojam i zbrzanog i prenapuhanog. Isto je, doduše, pokušavao i izvorni strip Jacka Kirbyja, ali s dosta manje pretenzija ka sveobuhvatnosti, franšiziranju i slanju dnevno-političkih signala u skladu s sadašnjim vremenima. U tom smislu, zapravo je jedina revolucija ili evolucija koju Zhao unosi u Marvelove univerzume opća inkluzija po sveprisutnom „woke“ modelu: spolovi su u ravnopravnom omjeru, na žensku stranu prevagu odnosi vođa, premda Ajak relativno rano gine i poslije se pojavljuje samo u „flashback“ scenama; skoro sve su rase zastupljene, jedna je osoba otvoreno homoseksualnog usmjerenja, a zastupljeni su i tjelesni i mentalni hendikepi kod junaka. Ovako šaroliku družinu po kriterijima našeg, vanjskog svijeta, gotovo sigurno nikada nismo imali u jednom hollywoodskom hitu. Iako to bojenje postave i raspodjela uloga u njoj (protagonistica je Azijatkinja s izmijenjenim keltskim imenom) opterećuje film viškom nepotrebnih detalja, ono je samo po sebi najmanje sporno. Ono što smeta je ne baš glatka smjesa koja je ispala iz blendera svih mogućih mitologija: Zašto bi Ikaris odnosno Ikar bio zilot? Zašto bi razborita Thena odnosno Atena bila dementna? Zašto bi mitski Gilgameš bio puki snagator i zašto bi se babilonska božica mora Tiamat, ovdje nespretno preimenovana u Tiamut, porađala iz Zemlje, pritom je uništavajući? Još više smetaju neke druge poruke koji ovaj film odašilje, od klimatskih promjena koje su svedene na element zapleta, preko stava o procesu evolucije kao odlučujućem faktoru u stvaranju predatora, pa do razrješenja cijele drame koje otvoreno poziva na jednoumlje kao jedini spas za čovječanstvo.

Naravno, svi su umjetnici svoga doba svoje karijere gradili na negaciji prethodnog ili nekih prethodnih doba, ali u Vječnicima se ne radi o umjetnosti, već o svjetonazoru, što može itekako biti štetno. Umjetnički, film je ništavan kao tek još jedan „kokičarski“ spektakl. Na zanatskom planu ne donosi ništa novo, bitke djeluju generički, a Chloe Zhao se malo bolje snalazi u tišim, meditativnijim momentima. Glumački, pak, većina postave ne dolazi do izražaja, neki se uklapaju u dio grupnog lika, neki pokušavaju istupiti, Salma Hayek nema dovoljno autoriteta za ulogu koju igra, a u drugoj polovici filma ponajbolje se drže Don Lee i Barry Keoghan. Svima njima jedna Angelina Jolie, nekada obaćavajuća indie glumica (prije nego li se odlučila za karijeru profesionalne poznate ličnosti) drži sat glume samom svojim postojanjem u kadru i evociranjem melankolije iz njenih uloga iz rane faze karijere. Bilo bi lako naći opravdanje za Chloe Zhao u smislu da se autorica intimističkih, meditativnih neovisnih filmova nije snašla u korporacijskim uvjetima Marvela, na poslu kreiranja točno zadatog sadržaja, ali to bi bilo pogrešno. Chloe Zhao ipak je napisala scenarij, doduše u timu, i režirala film s vrlo malo osobnog pečata, a pritom joj nije zasmetalo zašto Vječnici ne grebu ispod površine potencijalno zanimljivih tema, primjerice odnosa prema božanskom autoritetu, ili dileme je li spas jedne vrste dovoljno težak argument da se spriječi potencijalni razvoj nekih drugih. Ona svakako snosi dobar dio odgovornosti za to da su Vječnici, kolokvijalno rečeno, trash film.

The Green Knight

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Dugačka je saga o odgađanju premijere i distribucije filma ,,The Green Knight“ Dejvida Loverija. Originalno, premijera je bila zakazana za mart prošle godine i SxSW festival u Ostinu, a bioskopska distribucija bi počela odmah nakon festivala.

Nakon izbijanja pandemije, odgođena je do daljnjeg. Loveri je vratio film u montažu i posvetio narednih šest meseci samo tome. Originalnu verziju filma, dakle, verovatno nećemo imati prilike da vidimo.

Novi termin za ulazak u distribuciju bio je zakazan za kraj jula ove godine za neke teritorije i početak avgusta za druge. U međuvremenu se rasplamsala „delta“, pa je film u Velikoj Britaniji strateški povučen do daljnjeg. Imajući u vidu da se pojavio i na internetu, pitanje je hoće li odlaganje distribucije na tako važnom tržištu smanjiti gubitke, posebno ako imamo na umu da je na brojnim teritorijama film u bioskopima. Svoje prve i za sada jedine festivalske projekcije doživeo je u Karlovim Varima, u posebnom noćnom programu.

Ovakav tip filma zapravo je kao naručen za prilike tog tipa. U pitanju je temeljno osmišljeni hibrid između žanrovskog i art filma, za gledaoca zapravo dosta zahtevan, te stoga pogodan za više gledanja. Ako mu se već mora nalepiti etiketa, ona bi upravo bila „midnight movie“, što je termin koji označava (prevashodno britanske) art žanrovske hibride guste atmosfere koji ruše i pomeraju ustaljene konvencije pogodne za „štanc-filmove“.

Zapravo, od Dejvida Loverija smo nešto tako mogli i očekivati. Ovaj samoobrazovani američki montažer, scenarista i reditelj, već je nekoliko puta pomerao granice kinematografije. Sa ,,Ain‘t Them Bodies Saints“ (2013) napravio atmosferičan film na tragu Novog Holivuda, savršeno uronjen u „backwoods noir“ milje, koji se bavi odnosima u braku, porodici i zajednici, te odstupanjima između koncepata prava i pravde. Njegov sledeći film ,,A Ghost Story“ (2017) još je teže opisati, pa čak i uhvatiti, jer se Loveri u njemu dotakao silnih životnih i filozofskih pitanja, poput žalovanja, (nastavka) života i prolaznosti, odnosno nelinearnosti vremena. Autor je pokazao da je vičan i pričanju klasičnih priča, kako za mlađu publiku u slučaju ,,Pete‘s Dragon“ (2016), tako i za onu sasvim odraslu – ,,The Old Man and the Gun“ (2018).

,,The Green Knight“ je filmska adaptacija epske pesme ,,Ser Gavin i Zeleni Vitez“ koja datira iz XIV veka, kombinuje engleski i francuski stil viteških pesama, a smeštena je u milje legendarnih vitezova okruglog stola i kralja Artura. Loveri nudi unikatno, samo svoje čitanje koje je dosta univerzalnije od originalnog, pa poznavanje originalnog materijala nije apsolutna nužnost za gledanje i shvatanje filma.

Našeg junaka, Ser Gavina (Dev Patel), upoznajemo u možda najfurioznijim scenama filma: u mračnim hodnicima kuće/krčme/nužnog smeštaja za puke seljane, sa svojom tajnom devojkom Esel (Alisija Vikander), te u žurbi da se sastane sa majkom (Sarita Čouduri) pre odlaska na banket kod kralja (Šon Haris) koji se o Božiću priređuje za vitezove. Iako se ne ponaša nužno viteški (krčma mu je druga kuća, a kada se baš jako zabavlja, onda mu se dešava da rasipa novac i čak izgubi vlastite čizme), Gavin za okruglim stolom ima posebno mesto: on je kraljev nećak i verovatno jedan od prvih u redu da nasledi tron. Ako uzmemo da je kralj Artur, onda to znači da je majka Morgana le Fej, u britanskoj epici poznata kao veštica. To će postati značajno nešto kasnije u smislu definicije Gavinove sudbine...

Svečarsku atmosferu na banketu prekida jedan upad. Kroz vrata na ogromnom oklopljenom konju ujahuje jahač, noseći poruku. Jahač je niko drugi do mitski Zeleni Vitez (Ralf Ineson), div koji je pola-čovek, pola-drvo, a poruka je poziv na Božićnu igru. On izaziva bilo kojeg od vitezova da mu zada udarac svojim oružjem, te da zbog toga dobije njegovu sekiru. Za uzvrat, isti vitez mora za sledeći Božić potražiti Zelenog Viteza u Zelenoj Kapelici na severu gde stoluje i primiti isti udarac koji je zadao. Ponukan kraljevim uveravanjem da je to samo igra, Gavin nepromišljeno zamahuje i odseca glavu Zelenom Vitezu koji je skuplja s poda, seda na konja i sa gromkim smehom odjahuje.

Sledećih godinu Gavin provodi u pijančenju i hvalisanju, a o njemu se ispevaju i pesme. Dolazi vreme da ispuni svoj deo pogodbe, u čemu, naravno, okleva. Nakon majčinog uveravanja da mu se ništa loše neće dogoditi na putu, Gavin se sa nemirom otpravlja u potragu za Zelenom Kapelicom i Zelenim Vitezom.

Ostatak filma se uglavnom odvija na putu do tamo. ,,The Green Knight“ ni u kojem slučaju nije akcioni spektakl o vitezovima, njihovim turnirima i velikim bitkama, ali to ne znači da nema događanja i da Gavin neće upasti u iskušenja. I, još važnije, da će se u njima viteški poneti. Prvo od njih vreba takoreći iza ugla: po polju su razbacani leševi vitezova, a jedan mladić (Beri Kjougen) skuplja upotrebljive predmete od pokojnika. Gavinov defanzivni, nepoverljivi i na kraju škrti stav ga dovodi u prvu od nevolja: mladić i njegova družina ga šalju na krivi put, postavljaju mu zamku u šumi, vezuju ga i razoružavaju.

Nakon što se oslobodi, Gavin će doživeti još poneku avanturu: svoje oružje će vratiti kada spoji glavu s telom pokojne mlade žene čiji duh nemirno luta, sprijateljiće se s lisicom, na kraju će biti i primljen u kuću kod Lorda (Džoel Edžerton) i njegove Ledi (opet Alisija Vikander) za koje će morati nešto učiniti kako bi ga uputili prema Kapelici i Vitezu. Sve vreme Gavin zapravo okleva ne bi li odložio sudnji čas, ali neke se stvari ne mogu izbeći...

Vešto se poigravajući sa mitologijom i simbolikom iz originalnog dela, ali dodajući i ponešto svoje, pre svega u domenu filozofije i teologije, Loveri nam daje do znanja da je zainteresovan za metafizičko, pa čak i okultno. Sa druge strane, ambijent boji što više realistično, što će reći mračno, blatnjavo i neprijatno, po čemu pokazuje da je svestan realnosti feudalizma, njegovih klasnih i rodnih ograničenja, sasvim s one strane romantizacije kakvu obično imamo priliku da gledamo u filmovima. Prljavština se u njegovom filmu oseća toliko da je vrlo neprijatna i da gledaoca čak guši.

Nijanse prljavštine prenose se i u psihu likova. Gavin nikako nije onaj romantični vitez, heroj bez mane i zaštitnik slabijih. Naprotiv, prema jačima od sebe je slabić, a prema slabijima eksploatator i predator koji nastupa s pozicije moći. Njegovim karakterom dominira strah, i to strah isključivo za sebe, svoj život i svoju dobrobit. Svi njegovi podvizi su zapravo iznuđeni. I u tome je Gavin toliko prokleto ljudski.

Dev Patel, i inače izvrstan glumac, ovde ostvaruje možda i najbolju ulogu svoje karijere, upravo zbog te kompleksne ljudskosti. Džoel Edžerton i te kako ume da „uzemlji“ scene u kojima je, a Alisija Vikander u svom stilu kombinuje fragilnost i odlučnost. Sa svoje strane, Beri Kjougen opet dokazuje zašto je, u najpozitivnijem mogućem smislu, jedan od najjezivijih glumaca ne samo u svojoj generaciji, nego i uopšte, unekoliko ponavljajući svoju ulogu iz ,,The Killing of a Sacred Deer“ (Jorgos Lantimos, 2017).

The Green Knight je briljantan i na estetsko-zanatskom planu. Loveri ionako voli da radi u zemljanim tonovima, a sa svojim direktorom fotografije Endrjuom Drozom Palermom ima savršeno razumevanje. Njih dvojica su već sarađivali na ,,A Ghost Story“ koji je u vizuelnom smislu bio impresivan film. Loveri sam montira svoj materijal, optirajući za meditativni tempo i naglasak na atmosferi, a ne akciji, što ipak ne znači da ćemo biti pošteđeni grafičkog nasilja. Izvrsni su i scenografija, kostimografija i efekti, kako praktični, tako i digitalni, a muzička podloga Danijela Harta sve to prožima.

Nedostaci kojih svakako ima zapravo su uvezeni iz izvornog materijala i deo su žanrovskog klišea koji se mora poštovati. Vitezov put i avanture naprosto imaju neke svoje zakonitosti koje su predvidljive i zbog kojih dolazi do padova u tempu. Ali Loveri je više sposoban da se iz svakog od tih padova izvuče na impresivan način i da nas drži zakovane za ekran, skoro pa u šoku, za svih 130 minuta filma. Sa svakim narednim gledanjem će vrednost filma verovatno rasti, a i posle prvog je ona na visokom nivou.