A Quiet Place Part II

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Prije tri godine, talentirani filmski i televizijski glumac John Krasinski, najpoznatiji po ulogama u verbalnim komedijama, ispostavio se kao talentirani autor u horor-žanru. Mjesto tišine je te 2018. godine »na juriš« osvojilo kino-dvorane i uvuklo publiku u svoj jedinstveni filmski svijet na razmeđi »grindhouse« i »blockbuster« viđenja žanrovskog filma. Te su godine na projekciji toga filma čak i poslovično bučni tinejdžeri bili tihi, a Krasinski nam je, skupa s timom scenarista i tehničkom ekipom, uspio podvaliti i neke ne baš tako dobre stvari, poput konzervativne potke survivalizma, »pro life« agende i tvrdog patrijarhata koji su izbijali iz svake pore narativa i vizuala, ali i nekoliko zjapećih nelogičnosti u mehanici svakodnevnog funkcioniranja likova u tom unikatnom filmskom svijetu. Krasinski se ispostavio kao mađioničar sposoban da odvuče gledateljsku pažnju toliko da se čak ni profesionalna zanovijetala poput filmskih kritičara ne upitaju o tome kako je moguće u potpunoj tišini požnjeti kukuruz ili obaviti porod, zašto je kozmologija tog svijeta nedorađena i zapravo reciklirana (vanzemaljci-predatori zapravo su mješanica ksenomorfa iz Alien serijala i insektoida iz Svemirskih marinaca, dok postapokaliptično ozračje podsjeća na djela zombi-podžanra, od 28 kasnije do serije The Walking Dead), pa i da nam »proda« simplističko otkriće za trijumfalni kraj koji sve do tada viđeno svodi na apsurd. Razlog tome je bila posvećenost nekim od detalja u audio-vizualnoj prezentaciji filma, od pješčanih staza na imanju i oko njega, preko iznimnog dizajna zvuka i svjetlosnih signala pomoću kojih preživjeli komuniciraju, pa do izvrtanja hendikepa u istovremeno izazov i prednost. Obitelj Abbottovih koja se nalazi u centru zbivanja, naime, ima gluhu kćer koja nije svjesna buke koju može proizvesti, ali i cijela obitelj zbog nje poznaje znakovni jezik, što im olakšava međusobnu komunikaciju.

Nastavak je bio najavljen za prošlo proljeće, a odgađanje njegove kino-distribucije odmah nakon svečane premijere u New Yorku bilo je jedan od sigurnih znakova da će se korona-virus i realnost ograničenja kretanja i okupljanja zadržati ipak nešto duže vremena. Za razliku od nekih drugih naslova i produkcijskih kuća iza njih, u slučaju nastavka Mjesta tišine i kompanije Paramount, nije bilo trulih kompromisa u vidu puštanja filma direktno na kućne platforme ili hibridne distribucije istovremeno u ograničeni broj kino-dvorana i na streaming servisima, već se išlo na čekanje na stabilizaciju stanja. U trenutku pisanja ovog teksta, dan nakon puštanja filma u distribuciju na teritorijima Europe i Severne Amerike, financijski rezultati takve odluke još uvijek su nepoznati, ali mjereno čisto filmskim aršinima, ona se pokazala kao apsolutno ispravna. Za film ovog profila i ovog kalibra, kino-dvorana je uvjet, a ne opcija. Niti najbolji sustavi kućnog kina ne mogu zamijeniti grandioznost velikog platna (tim prije što je direktorica fotografije Polly Morgan snimala analogno, na 35-milimetarsku vrpcu) i zvuka u kinu. Nama, pak, ostaje da procijenimo domete ovog nastavka kao rijetkog primjera unutar današnje kinematografije da je autor prvog dijela ne samo zadržan na svojoj poziciji, već i da je dobio još više slobode i sredstava za realizaciju svoje vizije.

Nastavak se, zanimljivo, otvara kao pred-nastavak. Vrijeme radnje je Dan prvi, dakle sam dan invazije, a svijet djeluje potpuno normalno. U gradiću, doduše, nema buke jer su svi na dječjoj bejzbol-utakmici, osim protagonista prethodnog filma, Leeja, igra ga sam redatelj John Krasinski, koji se, podsjetimo, na koncu prvog dijela žrtvovao kako bi spasio svoju obitelj. On sluša vijest o neobjašnjenoj tragediji u Šangaju i odlazi do radnje po grickalice. Pored terena, gdje već buka uzima maha, čeka ga supruga Evelyn (redateljeva supruga Emily Blunt) i dvoje djece, kći Regan (gluha mlada glumica Millicent Simmonds) i mlađi sin Beau koji, opet podsjetimo, gine na početku prethodnog filma, dok je jedan od učesnika utakmice i stariji sin Marcus (Noah Jupe). Ta nam scena služi za još nešto osim podsjećanja na »staro-normalni« život , jer uvodi lik susjeda Emmetta (Cillian Murphy) koji će imati značajnu ulogu u nastavku priče. Baš u trenutku kada je Marcus na redu da po posljednji puta udari lopticu, postane heroj ili ispadne iz igre, na nebu se pojavljuju vatra i dim, nastaje gungula i mještani počinju bježati prema centru gradića. Prije nego li postanu svjesni opasnosti i kako se s njome nositi, insektoliki vanzemaljci su već tu i čine pokolj. Na nekoliko trenutaka razdvojeni, Abbottovi ipak preživljavaju taj prvi susret u kojem Krasinski s pozicije redatelja vješto reinterpretira standardne sub-žanrovske scene iz filmova katastrofe, ubacujući tu i jurnjavu automobilom i skrivanje u baru. Potom se radnja prebacuje na dan 474. od početka invazije, odnosno dan nakon Leejeve pogibije, paleža na farmi Abbottovih i senzacionalnog otkrića da mikrofonija paralizira insektolike vanzemaljce i otvara im lubanje u koje se onda može pucati. Preživjeli Abbottovi, dakle Evelyn, Regan, Marcus i novorođenče kojem se ne spominju ni spol ni ime, moraju napustiti farmu i potražiti skrovište drugdje, pritom noseći oružje, audio-opremu i Reganin improvizirani slušni aparat koji će se kasnije pokazati kao bitan. Put ih vodi prugom čiji pragovi omogućavaju bešuman hod, sve do napuštene čeličane. Obitelj će tamo proizvesti buku, Marcus će upasti u zamku za medvjede i glasno zajaukati, a sve će to kroz nišan lovačke puške promatrati nepoznat netko sve dok Evelyn ne upotrebi trik s kraja prvog filma s mikrofonijom i puškom pumpericom. Ispostavlja se da je nepoznati promatrač zapravo Emmett koji će im utočište ponuditi samo privremeno, jer ni sam ne stoji najbolje sa zalihama. Emmett je u međuvremenu ostao bez svojih sinova koji su poginuli još prvog dana i supruge koja je podlegla bolesti, ali i bez vjere u čovječanstvo, posebno one koji su preživjeli. S druge strane, barem je pronašao zvučno izolirani bunker u kojem se može normalno komunicirati i radio-stanicu koja stalno pušta jednu te istu pjesmu, što je možda poruka preživjelima. Tu će poruku, shvativši da je riječ o obližnjem otoku, prva dešifrirati Regan i neustrašivo se uputiti tamo, Emmett će je slijediti na Evelynin nagovor da je vrati, dok će Evelyn, ranjeni Marcus i beba ostati u bunkeru.

Od tog trenutka, radnja teče na dva paralelna kolosjeka. Regan i Emmett se isprva sukobljavaju, ali onda skupa otkrivaju razmjere razaranja u svijetu, ali i u dušama preživjelih ljudi, usput bježeći od vanzemaljaca ili se boreći s njima, sve dok se ne domognu sigurnosti otoka gdje život, gle čuda, teče relativno normalno i glasno, što nas dovodi do drugog bitnog otkrića da vanzemaljci ne trpe vodu. Na drugom kraju radnje, Evelyn će otići na Beauov grob i u nabavku prijeko potrebnih boca s kisikom u istoj onoj ljekarni u kojoj je Beau pokupio svirajuću igračku koja ga je poslala u smrt. Dok je ona odsutna, Marcus će otići na ničim izazvanu ekspediciju unutar čeličane, napraviti buku, privući insektoida i ugroziti i sebe i bebu. Herojem filma tako postaje njegov montažer Michael P. Shawer koji ove dvije odnosno tri odvojene linije priče uspjeva spojiti zajedničkim klimaksom i skupnim razrješenjem na tragu prvog dijela filma, čime serijal sigurno osigurava još jedan nastavak, a možda i pred-nastavke, poneki »spin-off« i cijelu franšizu.

Kod nastavaka su pravila igre, naravno, unekoliko drugačija nego u slučaju prvih i samostalnih filmova. Drugi dio nekog serijala dosta često služi premošćavanju od ingenioznog prvog dijela do finala trilogije, ili do statusa franšize. Kod unaprijed osmišljenih trilogija i serijala on također može služiti servisiranju fanova. U najboljoj varijanti, nastavak je prilika za ekspanziju svijeta i produbljivanje narativa započetog s prvim dijelom, a dosta rijetko se događa da nastavak čak i originalu da neku novu kvalitetu. U tom smislu, Mjesto tišine 2 je nastavak u pravom smislu te riječi jer priču o Abbottovima doslovce nastavlja, te vrlo lagana ekspanzija zadanog post-apokaliptičnog svijeta, i to u širinu prije nego li u dubinu: o vanzemaljcima smo saznali još dva podatka, jedan uglavnom nebitan (da su došli na kometi ili meteoritu), i drugi, onaj da su neplivači; o ljudima i manje od toga, tek toliko da neki imaju moralne dileme, a da su neki već toliko duboko posrnuli da im nema spasa, a lik Leeja, kojeg je igrao sam režiser Krasinski, uzdignut je do statusa mesije ili makar vizionara čija učenja supruga i kći slijede bespogovorno. Pohvalno je, međutim, to da se Krasinski suzdržao od toga da Mjesto tišine odmah podigne na nivo franšize, pa je opet napravio relativno kompaktan, pratljiv i sasvim korektan film koji zna što će sa svojim jačim stranama, poput dizajna zvuka i akcijskih set piece sekvenci. Nevolja je, međutim, u tome da su nam »pravila igre«, o tišini, o gluhoći, o važnosti držanja plana, ali i o važnosti samostalne akcije, već od ranije poznata, a nekih novih trikova kao scenarist i redatelj John Krasinski u svom arsenalu naprosto nema, pa se za sljedeći nastavak mora ipak nečeg novog dosjetiti. Konačan rezultat je takav da je Mjesto tišine 2 korektan, ali limitiran film koji će vjerojatno ostaviti samo prolaznu impresiju, odnosno da kao takav ne predstavlja korak unaprijed u odnosu na original.