Civil War

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Ponekad nam je teško donijeti jednoznačan sud o nekom filmu, ali zato o njemu želimo raspravljati do posljednjeg detalja i vagati što od toga funkcionira, a što ne, što doprinosi cjelini, a što njenu koherentnost ruši. Građanski rat je jedan od tih filmova koje moramo pogledati, možda i više puta, budući da je percipiran kao izuzetno važan, možda i kao najvažniji uradak ove godine, godine koja sa sobom nosi izuzetno gust dnevno-politički, u perspektivi možda i povijesni kontekst. Vezu između četvrtog filma u režiji britanskog pisca, scenarista i redatelja Alexa Garlanda, koji je zapravo zorni primjer spekulativne fikcije o Drugom građanskom ratu na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država, i svijeta danas u kojem se odvijaju dva velika regionalna sukoba (u Ukrajini i na Bliskom Istoku), uz sijaset manjih i lokalnih previranja, a u kojima po pravilu Sjedinjene Države imaju po najmanje jednog „konja u utrci”, nije teško uočiti. Baš kao što nije teško uočiti sve veće podjele unutar samog američkog društva i prijetnje da one eskaliraju u otvorene sukobe različitih grupacija, logistički opremljenih oružjem i zagrijanih ideologijom. S time su svakako računali i sam Garland i prestižna neovisna produkcijska kuća A24 koja je iza njegovog projekta stala sa, za sebe, rekordnih 50 milijuna dolara. Također, ni tempiranje distribucije za vrijeme kada je kampanja za predsjedničke izbore u Americi u jeku nije nimalo slučajno. Mjerljivi financijski rezultati već se vide: utržak je pokrio i prekrio proračun već u prvom tjednu prikazivanja, a film će, po svoj prilici, na repertoaru ostati dugo, sa statusom djela koje se mora pogledati. Nas, međutim, zanima kakav je Građanski rat kao film, a da bismo na to odgovorili moramo odgovoriti na pitanje koliko računica na kojoj su postavljeni temelji doista drži vodu.

Nakon što se u filmskim krugovima etablirao prvo kao književnik (autor izvornog romana Žal kojeg je Danny Boyle ekranizirao), pa onda i kao scenarist (i to prvo za Boylove filmove 28 dana kasnije i Sunce), Alex Garland okrenuo se režiji vlastitih scenarija. Još kao scenarist pokazivao je tendencije tome da svi njegovi projekti teže znanstvenoj fantastici u različitim formama, pa stoga ne treba čuditi ni izbor žanrovskog okvira i tematike njegovog prvijenca Ex Machina. To je zapravo i jedini „čisti SF” u Garlandovoj redateljskoj filmografiji, budući da je već sljedeći uradak Annihilation bio ekranizacija romana iz „new weird” žanra, gdje „fantastika” nije nužno „znanstvena” u svojoj osnovi, ali špekulira s osnovnim postavkama prirode i društva. Njegov sljedeći i najslabiji film Muškarci potpuno je izbacio „znanost” iz fantastike i na to mjesto ubacio psihološki horor, a sve u svrhu crtanja plošne metafore patrijarhata i obračuna s njim. Konačno, Građanski rat je spekulativna fikcija, odnosno „alternativna povijest budućnosti”, ratni film ceste, film katastrofe, postapokaliptična distopija i politički horor. Žanrovski obrasci sastavnih dijelova su, dakle, poznati iz američke i globalne kinematografije, Garland je njihovu mješavinu „stopio” sam, ali ostaje pitanje koliko se postulati i njihova interna mehanika uvjerljivo drže na primjeru konkretnog filma.

Postavka spekulacije je sljedeća: neimenovani američki predsjednik (glumi ga Nick Offerman) pogazio je Ustav, prisvojio treći mandat, raspustio FBI i upotrijebio ratno zrakoplovstvo protiv građana, što je rezultiralo pobunom različitih frakcija. Dok sjeverozapad zemlje drži Nova narodna armija, a jugoistok Floridska alijansa, glavnina borbe odvija se između Zapadnih snaga koje sačinjavaju Kalifornija i Teksas, te lojalističkih država koje pokrivaju ostatak teritorija, ali im je uporište na Istočnoj obali. Iako predsjednik govori da je „najveća pobjeda u povijesti čovječanstva” blizu, stanje na frontu ne može biti nepovoljnije po njega. Naime Zapadne snage samo što nisu probile frontu kod Charlottesvilla, odakle im je otvoren put za Washington. Međutim, službene frakcije nisu jedine koje ratuju, budući da postoje i razne milicije i druge „organizirane grupe građana”.

Kvartet naših junaka - novinara i foto-reportera, upoznajemo tijekom sukoba demonstranata i policije u New Yorku, čiji redovni tijek biva poremećen samoubilačkim napadom. Junaci sudbonosnu odluku donose u hotelu koji cijeloj branši služi kao baza, a u kojem povremeno nestaje struje, zbog čega se preporučuje korištenje stepenica, čak i kad se ide na deseti kat. Lee (Kirsten Dunst), prekaljena foto-reporterka agencije Reuters, figurira kao jedna od legendarnih ličnosti svog poziva, te kao prva protagonistica filma. Njen južnoamerički kolega Joel (Wagner Moura) iz iste agencije dopisnik je i ovisnik o adrenalinu bojišta i pucnjave. Njih dvoje skuju plan da pokušaju obilaznim putem doći od New Yorka do Washingtona, te pokušaju napraviti posljednji intervju s predsjednikom prije nego li bude svrgnut, uhapšen ili smaknut. U hotelu im se pridružuje mlada frilenserska foto-reporterka Jessie (Cailee Spaeny, zvijezda u usponu nakon naslovne uloge u filmu Priscilla) kojoj je Lee veliki uzor i koju je Lee spasila od sigurne smrti za vrijeme nereda. Također im se priključuje i novinar-veteran Sammy (Stephen McKinley Henderson) koji piše za New York Timesa. S, citiram, „vrtićem i staračkim domom na zadnjem sjedalu”, dvoje prekaljenih cinika kreće na put kroz opustjele auto-ceste pune napuštenih i spaljenih automobila. Također putuju sporednim cestama, kroz mjesta gdje su stadioni pretvoreni u izbjegličke logore, gradiće u kojima naoružani lokalci čuvaju red i kažnjavaju pljačkaše, kroz stambene blokove u kojima se civili bore protiv uniformiranih lica, napuštene zabavne parkove u kojima ljeti još uvijek svira božićna glazba i koji služe kao strateške točke grupama ljudi koji ne znaju ni za koga ni protiv koga se bore. Dakle kroz svijet u kojem se za 300 američkih dolara može kupiti sendvič, a za 300 kanadskih pun rezervoar goriva i kanister pride za rezervu. Kroz svijet u kojem i gradići koji tvrde da ih se rat ne tiče svoju slobodu moraju čuvati snajperistima na krovovima, te u kojem analogne vještine i oprema poput mobilnog seta za razvijanje fotografija s negativa mogu itekako značiti prednost, budući da se digitalne komunikacije urušavaju.

Tehničke kvalitete filma su nesporne, naročito u smislu vrlo uvjerljivih rekvizita te vizualnog dizajna i dizajna zvuka koji podvlače ono najstrašnije u filmu: lakoću normalizacije apsolutno nenormalnog stanja. Gluma je također jedna od uzdanica filma: Kirsten Dunst briljira koristeći se sredstvima mikro-glume kako bi dočarala rezignaciju, Wagner Moura uvjerljivo kanalizira razmetljivost kojim prikriva strah, Henderson je sasvim uvjerljiv kao blagi profesorski tip, a Cailee Spaeny kao početnica koja naglo odrasta i postaje prekaljena profesionalka u roku od dva-tri dana. Posebno priznanje moramo, međutim, odati Jesseju Plemonsu u ulozi jezivog vojnika u najuspjelijoj epizodi filma koja direktno prikazuje ratne zločine. Sam Garland, pak, ovdje ima priliku pokazati svoje vještine u režiji scena bitaka; u tome se dosta ugleda na noviji opus Kathry Bigelow, dok u ostalim aspektima želi dostići visine Elema Klimova (iz filma Idi i gledaj), Stanleyja Kubricka (Full Metal Jacket) i Francisa Forda Coppole (Apokalipsa sada) u demonstraciji prirode rata kao takvog, u čemu ipak ostaje ponešto „kratak”.

Iako sam po sebi nije nužno slab, scenarij je, začudo, najslabija karika filma. S čisto zanatske strane gledano, dosta toga je diktirano epizodičnom strukturom koju „ratni film ceste” kao takav diktira. To se vidi i po nejednako uspjelim pojedinačnim epizodama od kojih nijedna nije loša, ali je samo jedna toliko potentna da ćemo je upamtiti, međutim i po vrlo šablonskom razvoju likova koji je pravolinijski, što njihove sudbine čini prilično predvidljivima svakome tko se ratnih filmova nagledao. Većina dijaloga, kada ne služi direktno za ekspoziciju situacije, za svrhu ima objašnjenje zanimanja likova, njihova statusa, iskustava i svjetonazora, a sve skupa na koncu djeluje kao uvodni kolegij na studiju novinarstva. Spomenuti koncept već smo ranije imali prilike vidjeti u ratnim filmovima što progovaraju iz perspektive novinara, mirotvoraca ili civila-bjegunaca, doduše u kontekstu postojećih ratova i previranja izvan američkih granica (primjeri mogu biti Godina opasnog življenja, Salvador, Polja smrti...). Ovdje je taj koncept spojen s konceptom filma katastrofe, distopijom ili čak zombi-filmom smještenim po pravilu u ruralni, središnji dio Sjedinjenih Država. Stvar je u tome da prva grupa filmova teži prikazati rat kakvim on zaista jest, iz čisto humane, ljudske perspektive, a da druga grupa svoju snagu crpi iz jasnih, ali ipak kodiranih metafora koje „gađaju” postojeće mete u stvarnosti.

U želji da bude kriptičan i „univerzalan” u izbjegavanju ikakvih paralela s današnjim „stanjem stvari” na terenu američke domaće politike, a opipljiv i potentan toliko da njegova dobronamjerna upozorenja shvatimo ozbiljno, Garland se gubi u svojoj mutnoj i ne baš utemeljenoj „kozmologiji”. U svemu tome najmanji su problem naoko arbitrarno i nelogično sastavljene frakcije kako bi se izbjegle poveznice sa sadašnjim američkim demokratima i republikancima, što je svakako namjerna odluka (zlobnici bi rekli iskalkulirana tako da nijedna strana u trenutnoj „debati” ili sukobu ne bude uvrijeđena). Tek će neki navesti repliku u kojoj se spominje neodređeni „Antifa masakr” i to u još neodređenijem kontekstu (jesu li anti-fašisti tu bili žrtve ili, pak, počinitelji) kao smišljenu kalkulaciju ili provokaciju jedne ili druge strane. Veći bi logički problem svakako bio nepoštivanje karakteristika američkog vrlo kompliciranog sustava raspodjele moći koji jednom čovjeku nije baš lako savladati i preuzeti, ma koliki on diktator ili fašist bio. Tu je također i povijesna činjenica da je i prethodnom Građanskom ratu u SAD-u trebalo barem pet decenija da se „zakuha”, a razlike između strana bile su i ekonomske i egzistencijalne, a ne samo svjetonazorske, dok je tehnologija za to vrijeme ipak nezadrživo napredovala. Ovakvim doziranjem konteksta „na žličicu”, Garland kao da iznevjerava svoje protagoniste, pa na kraju i samoga sebe i namjeru da nas prodrma i preplaši svojom na momente visceralno nepodnošljivom, ali zato cerebralno nategnutom, možda čak i nemogućom spekulacijom kako će to izgledati kada se rat preseli na „domaći teren”. Možda bi s ekstenzivnim kontekstom Građanski rat bio glomazniji film, možda bi bez ikakvog konteksta bio još direktniji i efektniji prikaz sloma sustava koji bi sam po sebi imao katastrofalne posljedice; ovako ostaje negdje između, kao tehnički dorađen, isprva morbidno intrigantno zasnovan, ali pod povećalom analize ipak plitak film šoka.