Final Cut / Coupez!

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Može se činiti kontroverznom odluka da najveći svjetski filmski festival, onaj u Cannesu, otvori uradak iz trivijalnog žanra zombi-parodije, pa makar njegov autor bio u francuskim i globalnim okvirima cijenjeni filmaš Michel Hazanavicius. Kontroverza bi bila još i veća zbog činjenice da je dotična zombi-parodija zapravo remake jednog drugog uratka iz tog žanra, dobro popraćene festivalske senzacije stare tek nekoliko godina. Ali, kontroverza je izbila oko nečeg što s filmom, filmskom i festivalskom scenom nema (ili makar ne bi trebalo imati) nikakve veze – oko originalnog naslova. Ukrajinske filmske institucije su, naime, senzibilizirale globalnu filmsku javnost da je dotični originalni naslov Z comme Z (prevedeno na hrvatski: Z kao Z) nepoćudan jer podsjeća na simboliku ruske agresije na Ukrajinu, budući da se latinično slovo Z (inače oznaka za zapadni vojni okrug Ruske Federacije) koristi kao njen predominantni simbol. Pritom je zaboravljeno da je Z samo slovo u abecedi koje također može biti naslov filma Coste-Gavrasa, te subžanrovska ili produkcijska oznaka, bilo kao zombi-film, bilo kao treš produkcija bez budžeta, često i bez zanatskih vještina, ali s dozom entuzijazma. Ukrajinskim filmskim institucijama promakla je i potencijalno moćna simbolika da su „orci“ koji njihovu zemlju napadaju možda ipak zombiji, masa bez mozga i instrumenti tuđe (zle) volje. To možda i ne bi bilo tako čudno da na čelu napadnute države ne stoji bivši televizijski komičar, jamačno upoznat s filmskim i televizijskim „tropama“, a da konfuzija bude još i veća, spomenuti se Volodimir Zelenski video-vezom obratio publici na otvorenju festivala.

Bilo kako bilo, naslov filma je promijenjen u Coupez! (na hrvatskom: Rez!), originalni naslov Z ostao je naslov „filma u filmu“, pa je tako film ipak otvorio festival te od svoje premijere dijeli publiku i kritiku, a njegova percepcija umnogome ovisi o iskustvu s japanskim originalom Kamera o tomeru na!, (hrvatski prijevod: Ne isključuj kameru!). To ostvarenje u režiji Shinichira Uede je od premijere krajem 2017. nekoliko godina pohodilo velike i male filmske festivale, steklo kultni status i zaradilo 25 milijuna dolara na uloženih svega 25 tisuća. Riječ je o trodijelnoj cjelini čija je prva trećina jedan, čini se, neprekinuti kadar sa snimanja zombi-treš-filma koje biva poremećeno napadom „pravih“ zombija. Druga trećina, pak, služi kao prednastavak i tematizira proces predprodukcije uratka koji smo imali prilike vidjeti, a treća se opet vraća na snimanje, ali iz behind the scenes perspektive. Sama ideja i struktura, pak, nisu originalni, već se tematikom i strukturom pozivaju na dramu Noises Off Michaela Frayna i njezinu filmsku adaptaciju koju je 1992. polučio Peter Bogdanovich, s time da je okruženje izmješteno iz kazališta u svijet filma najniže produkcije. Uedein film je dobio i dva prilično nepotrebna nastavka: srednjemetražni iz 2019., smješten u Hollywood, i kratkometražni iz naredne godine smješten na Internet kao neka vrsta odgovora na pandemiju covida-19. Michel Hazanavicius u svojem se remakeu skoro u potpunosti drži japanskog originala, dodajući mu tek na par mjesta po jedan dodatni meta-nivo. Dok nijedan od japanskih filmova iz serijala nije prikazan u Hrvatskoj, Hazanaviciusov je uradak zaigrao u neovisnim i gradskim kinima iz Art-kino mreže.

U prvom dijelu Hazanaviciusova filma redatelj (glumi ga Romain Duris) snima ekstravagantni niskobudžetni zombi-horor film u jednom kadru, s glumcima koje igraju Finnegan Oldfield i Matilda Lutz, s kojima je u lošim odnosima. Na snimanju se pojavljuju pravi zombiji koji polako inficiraju članove ekipe zaključno sa samim redateljem, pa se glumci, skupa sa šminkericom (Bérénice Bejo) moraju probijati kroz zombi-apokalipsu, sve do otvorenog kraja s krvavim pentagramom na pločniku, kad kreće odjavna špica. Čudno je, pak, to da svi likovi imaju japanska imena kojima se oslovljavaju, a da nitko od njih nije japanskog ili nekog drugog istočnoazijskog porijekla. Za taj dodatni meta-nivo dobit ćemo objašnjenje u drugom dijelu filma, u kojem Hazanavicius mijenja stil od jednog kadra ka standardno raskadriranom. Taj drugi dio prati muke redatelja-najamnika Remija - koji dolazi iz miljea reklama i namjenskih videa i vodi se sintagmom „brzo, jeftino i prosječno“ – prilikom predprodukcije i snimanja remake-varijante japanske niskobudžetne horor-ekstravagance, posebno probleme s producenticom originala (Yoshiko Takehara reprizira ulogu iz originala). To je prvi od dva dodatna meta-momenta, a uz pomoć jedne neukusne šale, koja služi kao katalizator, objašnjava se otkud likovima japanska imena u francuskom filmu. Drugi meta-moment je to da Remijevu suprugu Nadiju igra Hazanaviciusova supruga Bérénice Bejo, tumačeći lik glumice sklone prevelikom uživljavanju u ulogu, te da je motivacija oboma, a prije svega Remiju, to da želi impresionirati svoju kćer, zaluđenicu art-filmom Romy. Romy pak igra Simone Hazanavicius, kći redatelja filma Hazanavociusa i glavne glumice Bejo, i to predstavlja krajnji vanjski okvir ove meta-slagalice. Finale filma je sam proces snimanja polusatne kadar-scene, viđen iz perspektive Remija i njegove ekipe, klasično raskadriran i režiran, zbog čega nam neki začudni momenti iz prve trećine postaju bjelodano jasni, tj. otkriva se zašto su takvi.

Kao autor, u ovoj šumi slojeva, meta-nivoa i referenci, Hazanavicius se snalazi kao u svom prirodnom okruženju, što i nije naročito čudno, budući da je cijeli svoj autorski vijek proveo u okruženju meta-filma i/ili parodije. Hazanavicius se globalno proslavio Oscarom za najbolji film nagrađenim uratkom Umjetnik iz 2011. godine, koji je također meta-film, doduše u ozbiljnom, otmjenom i čak pijetetnom ključu pohvale povijesnom periodu nijemog filma, snimljen kao, najvećim dijelom – nijemi film. Bez meta- i parodijskog nivoa, Hazanavicius se spotakao na svom sljedećem internacionalnom projektu, ratnoj drami Potraga iz 2014., ali se na 'pravi' trag vratio 2017. s filmom Neustrašivi. On je tematizirao filmsko stvaralaštvo Jean-Luca Godarda u doba uspona francuskog novog vala, a na istom tragu ostao je i s uratkom Zaboravljeni princ iz 2020. na temu bajki, pričanja, ali i izlaženja iz bajkovitih svjetova uslijed odrastanja, što također podrazumijeva određeni meta-nivo. Ne bi trebalo zaboraviti ni to da je autorov dugometražni prvijenac, krimi-komedija Moji prijatelji iz 1999. također u suštini bila meta-film s filmskim glumcem i producentom kao protagonistima. Uostalom, u nacionalnim okvirima Hazanavicius je slavu stekao oživljavanjem filmskog serijala OSS 117, ali u ključu parodije na klasične Bond-filmove, odnosno režijom prva dva od, za sada, tri filma tog serijala - Kairo: Gnijezdo špijuna (2006) i Izgubljeni u Riju (2009). Vještinom probijanja kroz podatke, reference i faktore Hazanavicius podsjeća na kakvog vrsnog slalomaša, a svoj stil upotpunjuje izuzetnim osjećajem za izbor glumaca. Ne radi se tu samo o castingu vlastite supruge, i inače filmske glumice zvjezdanog statusa i neupitnog integriteta, ili kćeri, već i o izboru glumaca, poznatih ili manje poznatih, u ostalim ulogama, manjim ili većim, a svakako integralnih za snimanje filma kao glavnu temu. S time u vezi, s ovim inače vještim i dosta solidnim filmom, pojavljuju se dva problema. Onaj etički nas tjera da se zapitamo koliko je ispravno 'ponavljati' niskobudžetni film sa značajno višim financijskim sredstvima, zbog čega, čak i kada je u pitanju iskrena 'oda', ona zvuči lažno. Drugo pitanje je, pak, svrsishodnost tako vjerne kopije, zbog čega, u konačnici, film Rez!, ma koliko solidan bio, teško možemo nazvati potrebnim.

The Search

2014.

scenario i režija: Michel Hazanavicius (po istoimenom filmu iz 1948. godine)

uloge: Bérénice Bejo, Annette Benning, Maksim Emelyanov, Abdul Khalim Mamutsiev, Zukhra Duishvili

Kakav dan! Prvo na televiziji naletim na ono nedelo Angeline Jolie, In the Land of Blood and Honey i iz neznanog razloga (mazohizam, šta li) rešim da repriziram mučenje, uz grafičko nasilje, dramaturgiju iz pakla i najpešačkiju od svih pešačkih režija, a onda se za veče dokrajčim sa nešto manje lošim, ali svejedno poprilično usranim i slično problematičnim The Search koji mi se dosta dugo, još od Festa, nalazio na spisku filmova za gledanje.

Nemam nameru da ih kompariram, ali neka poređenja se sama nameću. Sličnost između jednog i drugog je što će kojekakvi pajseri u njima tražiti zaveru engleske kraljice, Vatikana, masona i judeo-islamista protiv pravoslavaca ili makar ideološku zloćudnost, dok su oba zapravo samo loši filmovi sa tankom faktografijom i još tanjom filmskom logikom. Druga sličnost je da se oba bave konfliktima koji odavno nisu u fokusu javnosti na Zapadu, Angelinin prvenac Bosnom (koja je još i povremeno bivala temom filmova zapadne produkcije), a Hazanaviciusov prvi film nakon dobijenog Oscara Čečenijom (koja nikad nije bila tema zapadnih filmova). Sličnost je i u upotrebi lokalnih glumaca i realističnom tretmanu glede jezika: na kojem bi se jeziku odvijala konverzacija u životu, na tom se odvija i u filmu. Taj trend je, barem što se ratnih filmova tiče, pokrenuo Clint Eastwood sa The Letters from Iwo Jima i negde to ima smisla, a u pozerskim, seratorskim filmovima i to deluje kao sranje.

Razlike ipak postoje i možda su čak upadljivije nego sličnosti. Prvo, dok za Angie postoji sumnja da joj se motivi svode na najpovršniji “red carpet aktivizam”, Hazanavicius ipak ne gaji tu sliku o sebi, pa možda ima i legitimnije umetničke motive, recimo da snimi prvi nasmrt ozbiljan film ili da tretira rat koji nije manijački izrabljivan. Drugo, Hazanavicius ipak nije diletant nego školovani reditelj (ma šta ja mislio o Artistu – a ne mislim ništa ne znam kako dobro), pa i u tom smislu The Search, iako loš, deluje dosta kompetentnije i manje ravno režiran. Treće, razlika je i u stilu: In the Land of Blood and Honey je apsolutni nered od filma, dok The Search, iako teškom rukom režiran, pokušava da uhvati standard ratne drame i začini ga, ne preterano uspešno, sa “inarrituovskim” hyperlinkom, što nije uspeo ni Inarritu, pa neće ni Hazanavicius.

No, dobro, o čemu se tu radi? Sve počinje sa “found footage” snimkom iz Drugog čečenskog rata (1999. godine) na kome se vidi kako ruske snage ubijaju čečenski bračni par. Njihov sin Hadji (Mamutsiev) uzima mlađeg brata, ostavlja ga nekome na nekom kućnom pragu i nastavlja da se sklanja i luta dok ga ne pokupi grupa izbeglica i ne dopremi do kolektivnog centra u Ingušetiji. Njegova starija sestra Raisa (Duishvili) traži obojicu braće, mlađeg relativno brzo locira, ali Hadji kao da je u zemlju propao...

Zapravo, ćutljivi dečak kojeg razjeda trauma i griža savesti je nekoliko dana proveo u kampu, ali je usled nasilja odatle pobegao, dok ga nije našla i pod svoje uzela jedna NGO radnica po imenu Carole (Bejo), zadužena za ispitivanje ljudskih prava na ratom zahvaćenom području. Ona, pak, za svoj izveštaj mora biti na vezi sa drugom humanitarnom radnicom Helen (Annette Benning, potpuno nemotivirana, ravna, zarobljena sa likom viška, kao da joj je jedini cilj pokupiti honorar i kao da je ime na posteru dala iz usluge, i to onako protiv volje).

Za to vreme u jednoj drugoj, potpuno odvojenoj priči momak Kolya (Emelyanov), biva uhapšen zbog jednog džointa i umesto u zatvor biva upućen u vojsku, prvo na obuku, a onda i na front. Ova priča na tragu Full Metal Jacket je možda dinamična i koloritna (premda ruske vojnike tretira poprilično površno, kao profesionalne sadiste sa jedne i istraumirane klince sa druge strane), ali sa druge dve međusobno povezane ne tvori nikakvu celinu. Čini se da samo dodaje na panoramsku i “turnejsku” sliku rata i služi da dodatno podvuče poentu kako je rat sranje (nismo znali, makar iz filmova) i kako u njemu najviše stradaju civili i smušeni regruti, to jest oni koji nisu niti hteli, niti prizivali.

I to tako traje i traje preko dva sata, u ispranim sivkastim i blatno-smeđim tonovima, uz slike uništenja i posledica. Hazanavicius se decidirano stavlja na čečensku stranu, ali svejedno ne pravi pamflet koliko šabloniziranu, mnogo puta viđenu ratnu dramu. Ideologiju, politiku ili “navijačke strasti”, tu stvarno nema ničeg novog i zanimljivog, pa je The Search mučno iskustvo. Ima film i nešto svojih boljih momenata, kao u scenama između Carole i malog Hadjija koje su energične, emotivne i u kojima dvoje glumaca različitih generacija i iskustava pokazuju zavidnu dozu međusobne hemije i imaju savršenu interakciju.

Sva je prilika da se Hazanavicius iz petnih žila trudio da snimi ozbiljan i relevantan film, ali da prosto nije za to. Do sada je imao iskustva sa lakšim filmovima, dva nastavka OSS 117 (francuske parodije na Bond filmove koje su solidno prošle kod kritike i publike) i sa na prvi pogled zanimljivim, ali ipak površnim Artistom. Ovde mu čak nije pomogao ni sasvim solidni predložak, klasik Freda Zinnemanna. Pažnju zavređuje činjenica da se Hazanavicius pozabavio sa jednim manje poznatim i manje obrabljenim ratom (btw, lokacijsko snimanje se odvijalo u Gruziji, cinici bi rekli da ima i ratnih ruševina i da geografija nije odveć različita), ali nije uspeo u nameri da se tej rt čini unikatnim. Jednostavno dosadno filmsko iskustvo. Izbegavati.