Final Cut / Coupez!

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Može se činiti kontroverznom odluka da najveći svjetski filmski festival, onaj u Cannesu, otvori uradak iz trivijalnog žanra zombi-parodije, pa makar njegov autor bio u francuskim i globalnim okvirima cijenjeni filmaš Michel Hazanavicius. Kontroverza bi bila još i veća zbog činjenice da je dotična zombi-parodija zapravo remake jednog drugog uratka iz tog žanra, dobro popraćene festivalske senzacije stare tek nekoliko godina. Ali, kontroverza je izbila oko nečeg što s filmom, filmskom i festivalskom scenom nema (ili makar ne bi trebalo imati) nikakve veze – oko originalnog naslova. Ukrajinske filmske institucije su, naime, senzibilizirale globalnu filmsku javnost da je dotični originalni naslov Z comme Z (prevedeno na hrvatski: Z kao Z) nepoćudan jer podsjeća na simboliku ruske agresije na Ukrajinu, budući da se latinično slovo Z (inače oznaka za zapadni vojni okrug Ruske Federacije) koristi kao njen predominantni simbol. Pritom je zaboravljeno da je Z samo slovo u abecedi koje također može biti naslov filma Coste-Gavrasa, te subžanrovska ili produkcijska oznaka, bilo kao zombi-film, bilo kao treš produkcija bez budžeta, često i bez zanatskih vještina, ali s dozom entuzijazma. Ukrajinskim filmskim institucijama promakla je i potencijalno moćna simbolika da su „orci“ koji njihovu zemlju napadaju možda ipak zombiji, masa bez mozga i instrumenti tuđe (zle) volje. To možda i ne bi bilo tako čudno da na čelu napadnute države ne stoji bivši televizijski komičar, jamačno upoznat s filmskim i televizijskim „tropama“, a da konfuzija bude još i veća, spomenuti se Volodimir Zelenski video-vezom obratio publici na otvorenju festivala.

Bilo kako bilo, naslov filma je promijenjen u Coupez! (na hrvatskom: Rez!), originalni naslov Z ostao je naslov „filma u filmu“, pa je tako film ipak otvorio festival te od svoje premijere dijeli publiku i kritiku, a njegova percepcija umnogome ovisi o iskustvu s japanskim originalom Kamera o tomeru na!, (hrvatski prijevod: Ne isključuj kameru!). To ostvarenje u režiji Shinichira Uede je od premijere krajem 2017. nekoliko godina pohodilo velike i male filmske festivale, steklo kultni status i zaradilo 25 milijuna dolara na uloženih svega 25 tisuća. Riječ je o trodijelnoj cjelini čija je prva trećina jedan, čini se, neprekinuti kadar sa snimanja zombi-treš-filma koje biva poremećeno napadom „pravih“ zombija. Druga trećina, pak, služi kao prednastavak i tematizira proces predprodukcije uratka koji smo imali prilike vidjeti, a treća se opet vraća na snimanje, ali iz behind the scenes perspektive. Sama ideja i struktura, pak, nisu originalni, već se tematikom i strukturom pozivaju na dramu Noises Off Michaela Frayna i njezinu filmsku adaptaciju koju je 1992. polučio Peter Bogdanovich, s time da je okruženje izmješteno iz kazališta u svijet filma najniže produkcije. Uedein film je dobio i dva prilično nepotrebna nastavka: srednjemetražni iz 2019., smješten u Hollywood, i kratkometražni iz naredne godine smješten na Internet kao neka vrsta odgovora na pandemiju covida-19. Michel Hazanavicius u svojem se remakeu skoro u potpunosti drži japanskog originala, dodajući mu tek na par mjesta po jedan dodatni meta-nivo. Dok nijedan od japanskih filmova iz serijala nije prikazan u Hrvatskoj, Hazanaviciusov je uradak zaigrao u neovisnim i gradskim kinima iz Art-kino mreže.

U prvom dijelu Hazanaviciusova filma redatelj (glumi ga Romain Duris) snima ekstravagantni niskobudžetni zombi-horor film u jednom kadru, s glumcima koje igraju Finnegan Oldfield i Matilda Lutz, s kojima je u lošim odnosima. Na snimanju se pojavljuju pravi zombiji koji polako inficiraju članove ekipe zaključno sa samim redateljem, pa se glumci, skupa sa šminkericom (Bérénice Bejo) moraju probijati kroz zombi-apokalipsu, sve do otvorenog kraja s krvavim pentagramom na pločniku, kad kreće odjavna špica. Čudno je, pak, to da svi likovi imaju japanska imena kojima se oslovljavaju, a da nitko od njih nije japanskog ili nekog drugog istočnoazijskog porijekla. Za taj dodatni meta-nivo dobit ćemo objašnjenje u drugom dijelu filma, u kojem Hazanavicius mijenja stil od jednog kadra ka standardno raskadriranom. Taj drugi dio prati muke redatelja-najamnika Remija - koji dolazi iz miljea reklama i namjenskih videa i vodi se sintagmom „brzo, jeftino i prosječno“ – prilikom predprodukcije i snimanja remake-varijante japanske niskobudžetne horor-ekstravagance, posebno probleme s producenticom originala (Yoshiko Takehara reprizira ulogu iz originala). To je prvi od dva dodatna meta-momenta, a uz pomoć jedne neukusne šale, koja služi kao katalizator, objašnjava se otkud likovima japanska imena u francuskom filmu. Drugi meta-moment je to da Remijevu suprugu Nadiju igra Hazanaviciusova supruga Bérénice Bejo, tumačeći lik glumice sklone prevelikom uživljavanju u ulogu, te da je motivacija oboma, a prije svega Remiju, to da želi impresionirati svoju kćer, zaluđenicu art-filmom Romy. Romy pak igra Simone Hazanavicius, kći redatelja filma Hazanavociusa i glavne glumice Bejo, i to predstavlja krajnji vanjski okvir ove meta-slagalice. Finale filma je sam proces snimanja polusatne kadar-scene, viđen iz perspektive Remija i njegove ekipe, klasično raskadriran i režiran, zbog čega nam neki začudni momenti iz prve trećine postaju bjelodano jasni, tj. otkriva se zašto su takvi.

Kao autor, u ovoj šumi slojeva, meta-nivoa i referenci, Hazanavicius se snalazi kao u svom prirodnom okruženju, što i nije naročito čudno, budući da je cijeli svoj autorski vijek proveo u okruženju meta-filma i/ili parodije. Hazanavicius se globalno proslavio Oscarom za najbolji film nagrađenim uratkom Umjetnik iz 2011. godine, koji je također meta-film, doduše u ozbiljnom, otmjenom i čak pijetetnom ključu pohvale povijesnom periodu nijemog filma, snimljen kao, najvećim dijelom – nijemi film. Bez meta- i parodijskog nivoa, Hazanavicius se spotakao na svom sljedećem internacionalnom projektu, ratnoj drami Potraga iz 2014., ali se na 'pravi' trag vratio 2017. s filmom Neustrašivi. On je tematizirao filmsko stvaralaštvo Jean-Luca Godarda u doba uspona francuskog novog vala, a na istom tragu ostao je i s uratkom Zaboravljeni princ iz 2020. na temu bajki, pričanja, ali i izlaženja iz bajkovitih svjetova uslijed odrastanja, što također podrazumijeva određeni meta-nivo. Ne bi trebalo zaboraviti ni to da je autorov dugometražni prvijenac, krimi-komedija Moji prijatelji iz 1999. također u suštini bila meta-film s filmskim glumcem i producentom kao protagonistima. Uostalom, u nacionalnim okvirima Hazanavicius je slavu stekao oživljavanjem filmskog serijala OSS 117, ali u ključu parodije na klasične Bond-filmove, odnosno režijom prva dva od, za sada, tri filma tog serijala - Kairo: Gnijezdo špijuna (2006) i Izgubljeni u Riju (2009). Vještinom probijanja kroz podatke, reference i faktore Hazanavicius podsjeća na kakvog vrsnog slalomaša, a svoj stil upotpunjuje izuzetnim osjećajem za izbor glumaca. Ne radi se tu samo o castingu vlastite supruge, i inače filmske glumice zvjezdanog statusa i neupitnog integriteta, ili kćeri, već i o izboru glumaca, poznatih ili manje poznatih, u ostalim ulogama, manjim ili većim, a svakako integralnih za snimanje filma kao glavnu temu. S time u vezi, s ovim inače vještim i dosta solidnim filmom, pojavljuju se dva problema. Onaj etički nas tjera da se zapitamo koliko je ispravno 'ponavljati' niskobudžetni film sa značajno višim financijskim sredstvima, zbog čega, čak i kada je u pitanju iskrena 'oda', ona zvuči lažno. Drugo pitanje je, pak, svrsishodnost tako vjerne kopije, zbog čega, u konačnici, film Rez!, ma koliko solidan bio, teško možemo nazvati potrebnim.