A Film a Week - Small Things / Male stvari

 previously published on Cineuropa

Although Zvonimir Jurić’s body of work is not particularly large for a career spanning more than 30 years, with only three feature-length films helmed solely by him and six more made in collaboration with other filmmakers, he is regarded as one of the finest and most respected Croatian auteurs. The reason for this might lie in the fact that he does not seek approval, but instead picks his projects carefully and sticks to a certain realist, naturalistic style when commenting on the reality of Croatia, whether addressing hooliganism (Sex, Drink and Bloodshed, 2004), war crimes from the 1990s (The Blacks), or the gloominess of village life during the transition period (The Reaper).

Now Jurić has a new film, Small Things, an adaptation of a short story by the Croatian film critic, journalist and prose writer Jurica Pavičić, that comments on the contemporary Croatian reality and the fading of the family ties due to hastened way of life, class stratification, money and personal troubles, as well as everyday hardships. The film has just premiered at Pula Film Festival.

The film takes place on a small island not far from the coastal town of Split, where three generations of an ordinary working-class family gather to finalise the deal regarding the sale of the land for a future investment project and the division of the money. The father (thespian Izudin Bajrović, in a quiet and folksy mood) is old and ailing, but, as a man of few words, he does not complain and instead tries to keep the family together. His daughter Irena (Ivana Roščić) is a recently separated sad-sack who has also brought her two children, Kate and Ivor (played by newcomers Bepina Baričeveić and Borna Mihovilović, respectively), who keep arguing and fighting. The other daughter, Anica (Marija Škaričić), also tries to carry out her father’s balancing act, but she is not ready to move on from a recent loss in her life. The son Ivan (played by actor and filmmaker Juraj Lerotić, behind the international success Safe Place) is depressed and, the family fears, potentially suicidal. The atmosphere is gloomy, and some unspoken things and resentments begin to surface over the course of a few grey winter days…

The script written by Jurić and Pavičić displays some dramaturgical excellence, both in the completely natural-sounding dialogue and in the timing of seemingly small but significant revelations, as well as much-needed moments of relief from the overwhelming gloominess. It also serves the actors perfectly, allowing them to deliver their lived-in, low-key bravura performances. The cast, consisting of Croatian A-listers, seizes this opportunity, whether in the lead roles or in the episodic parts, as is the case with Snježana Sinovčič Šiškov in the role of the neighbour.

Unlike some of his previous films, which were marked by dynamic camerawork, Jurić here opts almost exclusively for long, carefully framed static shots lensed by Marko Brdar that highlight the staleness of life, whether the reason for that staleness is old age, personal crisis, depression or simply the weather. The atmosphere is further emphasised by the absence of music, the sound design by Julij Zornik and Ognjen Popić, which is full of howling wind, and some dim lighting firmly glued to Ana Štulina’s precise editing. It all makes Small Things feel like a discreetly unpleasant, but quite necessary and highly emotional viewing experience.

Kosac / The Reaper

kritika originalno objavljena na monitor.hr

2014.

režija: Zvonimir Jurić

scenario: Zvonimir Jurić, Jelena Paljan

uloge: Ivo Gregurević, Mirjana Karanović, Igor Kovač, Nikola Ristanovski, Zlatko Burić, Lana Barić, Dado Ćosić

Hrvatsko regulatorno telo za film, HAVC, ratuje sa hrvatskom publikom, hrvatska publika ratuje sa HAVC-om. Rat je malo prejaka reč, ali osećaj je takav. Filmovi koji dobijaju nagrade u Puli imaju po bednih nekoliko stotina gledalaca u kino-dvoranama, domaćih uspešnica gotovo da i nema. Glupo je reći da su žrtva filmovi, ali na kraju to tako ispada. Od toliko željenih uspeha na međunarodnim festivalima za sada nema ništa, one sitne ko još broji. Istina, Dalibor Matanić se dočepao Cannesa i svaka mu čast na tome, ali to je jedna duga i druga priča. Naprosto, nije tema...

Tema je Kosac Zvonimira Jurića, film koji sjajno oslikava disparitet u ukusu “establishmenta” i kritike sa jedne strane i publike sa druge. Istina i među kritičarima ima oštrijih i više po ukusu široke publike, pa će Kosac tu i tamo dobiti kakvu packu, možda će ga poneko i rastaviti na komadiće, ali generalna kritika doma i po svetu mu je naklonjena. Festivalska publika i žiriji tako-tako, što ništa ne pomaže u slučaju 400 ili 500 prodatih ulaznica. Kosac jednostavno ne korespondira sa publikom.

U prevodu, to znači da više figurira kao festivalski “showcase” čega se sve autor setio nego kao film sa glavom i repom. U pitanju je vrlo muljavi pokušaj “hyperlinka” smeštenog u jednu pustu slavonsku noć. Prva priča prati Ivu (Gregurević), ćutljivog i povučenog radnika koji živi u kombinatu i ima mutnu i mračnu prošlost. On je stao Mirjani (Karanović) kojoj se pokvario auto na cesti usred ničega i ponudio joj pomoć. Međutim, njegova mračna prošlost će upaliti alarm kod Josipa (Kovač), radnika na benzinskoj pumpi koji će, opet, pozvati policajca Krešu (Ristanovski) da malo ispita stvar.

Druga priča prati Josipa i dešavanja na pijanci koju organizuje njegov brat Dado (Ćosić), gde sedi i grupa ratnih veterana kratkih živaca predvođena žovijalnim Rodićem (Burić). Josip ne može izbiti iz glave brigu oko Mirjane koju je Ivo pokupio, pa ne samo da se drži pokislo nego je i ekstremno razdražljiv. Policajac Krešo je junak treće i najkonfuznije priče. On je friško postao otac, sin mu je bolešljiv, a žena mu Ana (Barić) se pomalo i stidi siromaštva u kojem žive. Obe priče se nekako hvataju socijale, kao, uostalom, i prva.

Svaka od njih ima svoje probleme. U prvoj očekujemo nekakvu kulminaciju, nekakvu tajnu, ali je ne dobijamo. Jurić gradi atmosferu i možda nas namerno navodi na krivi trag, ali pitanje je s kojom poentom. Ne kažem da nužno mora biti horor, ali priča sama po sebi ima osnovu za “backwoods” noir sa slavonskim šmekom. I druga priča, iako malo šira i socijalnije orijentirana, može se nekako ugurati u noir osnovu. Jurić je, međutim, bespotrebno opterećuje sa previše standardnih tema na jednom mestu, ne uspevajući da ispoentira niti jednu jedinu. Treća je, pak, potpuno čudna, utišana, nalik na lažni rumunski film, gde i pored najbolje volje ne kapiramo otkud ona u filmu. Motivacija likova ostaje mutna, komunikacija skoro isprazna. Centralni problem je što dve slabije priče čak i potencijalno interesantnu prvu okreću u smeru pseudo-filozofskih naklapanja i igre pogađanja.

Neurednost scenarija se prenosi i na vizuelni nivo. Autori se nisu opredelili za jedan stil snimanja, kadar-sekvence se skraćuju i zamenjuju istim takvim sekvencama iz drugih uglova bez reda i smisla. Posebno iritantno je ispadanje iz fokusa, igranje sa oštrinom slike, opet bez ikakve motivacije.

Stvar donekle spasavaju glumci. Mirjana Karanović ne šmira kao što joj inače zna izleteti. Ivo Gregurević, taj tipični “pater familias” hrvatskog filma, ovde ima dosta mračniju, ali zato impozantnu ulogu koja od njega zahteva potpuno drugi registar od očekivanog frustrirano-komičnog. A i osveženje je videti Osječanina sa danskom adresom Zlatka Burića u domaćem filmu, pa makar i u epizodici kakvu ima. Igor Kovač i Nikola Ristanovski očito znaju koju o glumi, samo ih je neprijatno gledati u ovako nedorečenim i konfuznim ulogama.

Najgora stvar sa Koscem nije što je u pitanju loš film kome nema spasa. Daleko od toga. Kosac ima masu dobrih ideja i poneko pojedinačno dobro rešenje. Problem je što je tih ideja previše, što su međusobno suviše različite i zbog toga ne mogu skladno stajati u jednom filmu. Ni Jurić nije filmska neznalica, ako je suditi po “kreditima” kao što su navijački omnibus Seks, piće i krvoproliće i izuzetni anti-ratni film Crnci. Simptomatično je da mu je Kosac prvi potpuno samostalni dugometražni film i čini se da je ovog puta uprskao i izgubio kontrolu nad materijalom.