Call Jane

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Neke teme postale su teme našeg trenutka, iako smo mislili da smo ih ostavili u nekoj bližoj ili daljoj, a svakako mračnijoj prošlosti. Primjerice, legalnost pobačaja za koju smo mislili da je zacementirana presudom u slučaju Roe protiv Wadea u Sjedinjenim Američkim Državama, a ostatak zapadnog svijeta ionako samo slijedi američki „nauk”, sada je opet pod upitnikom. Presudu koja je pravo žene da odlučuje što će s vlastitim tijelom podigla na nivo ustavnog prava, američki je Vrhovni sud nedavno preinačio i time dozvolio pojedinačnim državama da uređuju legalnost pobačaja i tehničke detalje oko istog na svojem teritoriju. I u tome neke druge države, posebno bivše socijalističke, slijede američke trendove uz svesrdnu pomoć crkve i pseudo-vjerskih nevladinih organizacija, a neke čak i mijenjaju legislativu glede pobačaja. Kada je tema već toliko prisutna u javnom diskursu, logično je da će završiti i na filmu, pa tako u prethodne dvije godine imamo po jedan prominentni film na temu opasnosti i kompliciranosti ilegalnih ili polulegalnih pobačaja: Nikad, rijetko, ponekad, uvijek iz 2020. Elize Hittman, koji je igrao na Sundance Festivalu i na Berlinaleu, te Događaj iz 2021. Audrey Diwan koji je trijumfirao na prošlogodišnjem izdanju Venecije. Dodajmo k tome možda koincidenciju, a možda i sinkronicitet, da je autorica predloška za film Audrey Diwan, Annie Ernaux, ove godine ovjenčana Nobelovom nagradom za književnost. Zajedničko ovim dvama filmovima, kao i nekim drugima na temu ilegalnog pobačaja, jest to da se sam „događaj” odvija na kraju, kao kruna prosedea koji funkcionira kao pakleni put prema tom traumatizirajućem, ali i oslobađajućem iskustvu.

Ove godine je jedan aspekt ove velike teme, onaj koji tretira primjer Kolektiva Jane, ilegalne organizacije koja je pružala pomoć ženama u nevolji s trudnoćom kasnih 60-ih i ranih 70-ih u Chicagu i okolici, dobio čak dva filmska tretmana. Dokumentarni The Janes producirala je i distribuirala kabelska mreža HBO, dok je igrani Pozovi Jane u režiji Phyllis Nagy svjetsku premijeru imao na Sundance Festivalu, europsku na Berlinaleu, a nakon festivalske turneje ušao je u kino i video-distribuciju, između ostalih i u hrvatskim kinima. Fokus oba ovogodišnja filma je isti: ilegalna organizacija u cjelini, a ne pojedinačni slučajevi koje je ona imala (svi su se završili bez komplikacija), što igrani film čini u najmanju ruku atipičnim filmom o pobačaju koji funkcionira kao kulminacija prvog čina.

Godina je 1968. i u uvodnoj, iznimno elegantno snimljenoj kadar-sceni kućanica Joy (igra je Elizabeth Banks), supruga odvjetnika Willa (Chris Messina), upoznaje se sa stvarnim svijetom nakon godina zaštićenog života u predgrađu. Njih dvoje su u hotelu, na prijemu koji su organizirali njegovi šefovi ili partneri, a ona se spušta stubištem, prolazi hodnikom i izlazi na ulicu na kojoj je u tijeku protest. Na pitanje policijskom pozorniku što to demonstranti uzvikuju (parola je „Cijeli svijet gleda!”), on joj odvraća: „Neke hipijevske stvari.” Međutim, ni u njenom ušuškanom svijetu stvari nisu više sasvim sigurne. Njen brak i obitelj (Will i Joy imaju kćer, inteligentnu tinejdžericu Charlotte koju igra Grace Edwards) još su sigurni, ali njeno zdravlje nije. Joy je, naime, neplanirano trudna, a trudnoća joj prouzročuje teške srčane tegobe s potencijalno smrtnim ishodom. Njen joj liječnik savjetuje terapeutski prekid trudnoće kako bi zaštitila svoje zdravlje, za što mora proći komisiju u bolnici nesklonu odobravanju takve procedure. Komisija je, naravno, odbija pouzdajući se u šansu da će preživjeti i roditi zdravo dijete, a o njenoj zdravstvenoj ugrozi pred njom razgovaraju kao da nje nema u prostoriji. Bolnička tajnica, pak, savjetuje joj da pokuša trik koji je njoj upalio – da padne niz stube. Spasonosno rješenje javlja se u vidu letka domaće izrade zalijepljenog za banderu, koji savjetuje da u slučaju problema koji ona ima – nazove Jane.

Kako će Joy kasnije otkriti, Jane nije osoba, već telefonska linija i kolektiv iza nje. Po Joy dolazi jedna od aktivistica, Gwen (Wunmi Mosaku), i vodi je u sigurnu kuću. Odatle je vodi na pobačaj koji izvodi doktor Dean (Cory Michael Smith), pa natrag u sigurnu kuću na oporavak, iako bi se ona voljela što prije vratiti svom standardnom životu. U kući upoznaje voditeljicu organizacije, Virginiju (Sigourney Weaver), ženu prekaljenu na protestima i u akcijama za ženska prava, sposobnu za svašta, uključujući i pregovore s mafijom koja organizaciji pruža zaštitu ili iluziju iste. Virginia će ju, moleći je za uslugu po uslugu, na koncu i uvući u organizaciju u kojoj će Joy ostati do samog kraja. Tamo će steći nova znanja i definitivno promijeniti svoj mentalni sklop od apolitične kućanice do izuzetno praktične aktivistice.

Film prije svega snagu crpi iz glumačkih ostvarenja većeg dijela postave u većim ulogama. Elizabeth Banks je slično intoniran lik već vrlo dobro odigrala u seriji Mrs America prije dvije godine, a i ovdje izvodi vrlo dojmljivu, realističnu transformaciju. Sigourney Weaver nakon dužeg niza godina ponovo ima priliku igrati kvalitetne dramske uloge s manje ili više komične relaksacije, što ovdje koristi u potpunosti. U sličnom registru, samo malo komičnijem, egzistira i Cory Michael Smith kao liječnik s tajnom koju jedva skriva svojim napola ucjenjivačkim stavom, dok Wunmi Mosaku kanalizira aktivističku zagriženost. Nažalost, Chris Messina je dosta inertan kao Will, čiji je lik zamišljen kao pomalo blaziran i skrupulozan, ali za ovu priču sporedan, te zbog toga i uglavnom pasivan. Drugi problem, pak, ima Kate Mara u ulozi susjede-mlade udovice Lane, ali tu se problem skriva u samom liku i njegovoj funkciji komentara tadašnje političke stvarnosti. To nas sve dovodi i do jednog ozbiljnog problema ovog filma, odnosno do njegovog scenarija koji supotpisuju relativni početnici Hayley Schore i Roshan Sethi. Nekakav politički komentar se svakako očekuje od filma s ovakvom tematikom, posebno u ovom trenutku, ali čini se da ga oni biraju ubaciti na pogrešnim mjestima i koristeći pogrešne mehanizme za to. Ma koliko sam komentar bio ispravan, odnosno na ispravnoj strani povijesti i ljudskosti, način na koji se on prenosi rijetko kada je elegantan i svrsishodan (kao na samom početku gdje se efektno izlaže kompletan kontekst), ponekad bezrazložno troši likove, ponekad djeluje didaktično u dugim dijaloškim scenama koje djeluju kao simulacija debatnog kluba, a ponekad djeluje naprosto nategnuto, pa u konačnici opterećuje film i njegovo trajanje nepotrebno razvlači na oko dva sata. Niti režija Phyllis Nagy, najpoznatije po za Oscar nominiranom scenariju za „period-piece” istospolnu ljubavnu dramu Carol (2015) Todda Haynesa, nije uvijek dojmljiva. Na primjer podbacila je u uvodnoj sceni, scenama medicinskog zahvata, i kada je Joy pacijentica i kada je pomagačica ili čak glavna izvođačica, ili u scenama u kojima se podvlači kameraderija između žena različitog klasnog i rasnog porijekla ujedinjenih oko zajedničke stvari. U većini filma je, pak, njena režija sasvim školska i neprimjetna. Na koncu, Pozovi Jane je film koji se svakako bavi važnom temom, nesumnjivo solidan, ali imao je potencijala i za više koje nije iskoristio.