Showing posts with label "kanadska" trilogija. Show all posts
Showing posts with label "kanadska" trilogija. Show all posts

27.4.17

Yoga Hosers

2016.
scenario i režija: Kevin Smith
uloge: Harley Quinn Smith, Lilly-Rose Depp, Johnny Depp, Adam Brody, Jack Depp, Vanessa Paradis, Austin Butler, Tyler Posey, Jennifer Schwalbach Smith, Justin Long, Tony Hale, Genesis Rodriguez, Haley Joel Osment, Ralph Garman

Kako sam već pisao na blogu, volim Kevina Smitha. Njegove rane radove baš volim, ono što je radio u novom milenijumu do neke granice volim, a odatle sam spreman da oprostim recikliranja samog sebe i infantilne štoseve jer su smešni. Ali, sa izuzetkom Red State, u Smithovoj karijeri je silazna putanja ne samo prisutna, nego i očita. Logično, čovek se više zanima sa kraćim i/ili kućnijim formama, klipovima, podcastima, prozivanjem filmskih kritičara na društvenim mrežama i slično, pa je evidentno da je za filmove izgubio interes i kondiciju.

Iako se može pomisliti da je problem samo u dugometražnim filmovima, Smithov angažman na omnibusu Holidays je užasan na granici uvredljivosti ili sabotaže, pa se može reći da mu je trenutna “horor” faza nešto najgore što je i u teoriji mogao da snimi. Toliko da mi dođe da se pitam kako je uopšte uspeo da prikupi pare i glumce za tzv. “kanadsku trilogiju”, koja počinje sa miskoncipiranim i pogubljenim Tuskom i čiji je središnji deo familijarni projekat Yoga Hosers. Možda su nečije nade usmerene prema finalu Moose Jaws (kao čuveni Spielbergov film, samo na snegu i sa losom umesto ajkule, kaže Smith), ali dozvoljavam sebi da se po tom pitanju svrstam u skeptike.

Elem, zašto rekoh da je Yoga Hosers familijarni projekat? Zato što u njemu uloge imaju svi članovi dveju familija. Smith se u svojim filmovima i inače pojavljuje u cameo ulogama (i kao Silent Bob, ali to je druga, lepša priča), ali dati glavnu ulogu svojoj kćeri, a jednu epizodu ženi, to je već nepotizam. A šta tek reći na činjenicu da je u celoj priči još jedna familija, razvedeni otac i majka i njihovo dvoje dece? Dakle, Johnny Depp reprizira jednu od svojih najgorih i najuvredljivijih imitacija, inspektora Guya LaPointea, već viđenog u deus-ex momentu Tuska, njegova bivša žena Vanessa Paradis se pojavljuje kao učiteljica koja, hm, daje kontekst priči, drugu glavnu i naslovnu ulogu igra ne baš talentirana i skoro nikako zainteresirana kćerka Lilly-Rose, a i sin Jack je morao makar da ima cameo.

Kad se dve familije sa internim napušenim sprdnjama spoje, za očekivati istu takvu zajebanciju, internu i napušenu, što ne mora biti nužno loše ako su ti štosevi koliko-toliko razumljivi publici, a nisu usiljeni i reciklirani. To ovde nije slučaj i mi smo kao publika osuđeni da patimo dok se oni možda, ali samo možda, zabavljaju. Smith se očajnički trudi, dovija i koristi štosevima iz svojih prošlih, boljih filmova kako bi tu zajebanciju uobličio u nešto polu-koherentno i makar u tragovima interesantno. Ne ide mu, pa ne ide.

Nije da ima nekog smisla, ali hajdemo reći koju i o radnji filma. Dve prodavačice iz jedne scene iz Tuska, obe srednjoškolke sa imenom Coleen, troše svoju besmislenu egzistenciju na nezanimljivom poslu, probama bezveznog pop-sastava, nečemu što liči na časove joge i blenući u telefone na kojima im se odigrava celokupni društveni život. Baš kada dobiju poziv od zgodnog frajera da dođu na žurku, menadžerka radnje i maćeha jedne od njih im namesti smenu na poslu. Kud će, šta će, one reše da zamole frajera da žurku preseli kod njih u radnju. Sve bi bilo super da frajer i njegova ekipa nisu neki prikriveni satanisti koji bi da žrtvuju klinke. Međutim, to je tek manji deo problema jer tim delom Kanade hara neumrli lokalni nacista sa vojskom svojih minijaturnih SS-ovaca napravljenih od kobasice koji svoje žrtve sodomiziraju do smrti.

Ok, bizarno je i više od toga nekako “random”, više u smislu lupetanja, ali to nije problem ako autor zna šta bi s tim, kako bi to složio i zapravo u šta. Recimo, ovako nešto zvuči idealno za epizodu South Parka. Nije toliko problem ni ismevanje Kanađana i njihove kulture zbog skoro svega što jesu (njihove dvojezičnosti, njihovog govora, njihove hrane, njihovih životinja, njihovih sportskih aktivnosti, bapske ljubaznosti starijih i razmaženosti mladih, toliko da je samo falilo negde spomenuti Trudeaua ili njegov kabinet), to sve barem 15-ak godina radi i South Park, koliko činjenica da je to samo sebi cilj i da Smith time u suštini kupuje vreme umesto da razvija bilo priču, bilo likove. Scene su preduge na silu, snimljene tako da deluju odrađeno preko kurca, a u inflaciji loših štoseva se gube i oni vredni.


Yoga Hosers je loš trash film koji treba izbeći čak i ako ste poklonik Kevina Smitha. Naročito ako ste njegov fan. Ali, poznajući prave fanove, oni će film i pored mog i bilo čijeg upozorenja pogledati prosto jer su fanovi. S tim u vezi, imam jednu molbu za njih: ako ima nekog ko prati Smithov noviji internetski opus, neka mi, lepo ga molim, objasni o čemu se tu radi i ima li Yoga Hosers smisla, od naslova koji se ponavlja kao neka metiljava uvreda, nadalje.

7.1.15

Tusk


2014.
scenario i režija: Kevin Smith
uloge: Justin Long, Michael Parks, Genesis Rodriguez, Haley Joel Osment, Johnny Depp

Kevin Smith je za mene poseban autor, makar je bio. Clerks mi je gotovo genijalan film koji sjajno hvata novi nihilistički (ili makar dekonstruktivičko-apsurdni) duh 90-ih. Mall Rats je pokušao to isto, nije baš uspeo, ali je svejedno bio zabavan film. Chasing Amy je jedan od najživotnijih romantičnih filmova za mene. Dogmi se može zameriti nezrelost, ali sam slab na sprdnju sa religijom, ma kako infantilna sprdnja bila, teško da je infantilnija od organizovane religije. Jay & Silent Bob Strike Back je sprdnja sa celim univerzumom karaktera koje je Smith stvorio i autorova sprdnja sa samim sobom, infantilno do bola, ali gledljivo zbog starih dobrih vremena.
Priznajem, tu sam se pogubio, ali sam nastavio da gledam Smithove filmove. Jersey Girl mi je bio nekako suviše običan. Clerks II čak pomalo usiljen pokušaj revitalizacije stare priče. Zack and Miri Make a Porno je bio gledljiv, ali ni po čemu poseban filmčić. Cop Out je Smith režirao otprilike kao plaćenik da bi skupio lovu za dalje projekte, pa ga i ne smatram Smithovim filmom. Red State mi je promakao iz nejasnih razloga. Za ono što je radio po televiziji, internetu i kojekuda nisam imao vremena i živaca da se upuštam u lov, a i plašio sam se rezultata. I to nas dovodi do sadašnjeg vremena, do Tuska kao možda prvog dela Smithove “Kanadske trilogije”.
Okolnosti filma mi nisu najjasnije, vuku poreklo iz nekih već Smithovih zezanja i internih štoseva koje nisam ispratio. Po jednoj varijanti, Tusk je razrađen materijal iz nekog njegovog podcasta, po drugoj je u pitanju razrada jednog trashy oglasa u novinama. Film je najavljen kao horor-komedija. Okolnosti su manje bitne, bitno je kakav je film. A on me nije oduševio.
 
Wallace (Long) i Teddy (Osment) imaju uspešan podcast u kojem se nemilice sprdaju sa svim i svačim, najčešće sa budalama na internetu. Podcast se zove “Not See Party”, izgovara se slično kao Nazi Party, i tema je nekoliko ne baš najuspešnijih štoseva tu i tamo po filmu. Wallace ima ideju da za sledeću priču skoči do Manitobe i porazgovara sa izvesnim Kill Bill Kidom koji je, vitlajući mačem, odsekao sebi nogu. Zvuči kao eksploatacija i jeste eksploatacija, i Wallace i Teddy su kreteni svaki na svoj način, Teddy je jednostavno tupav, a Wallace je sve iritantniji kako ga upoznajemo: sere kao foka, prepotentan je i zanemaruje svoju devojku Ally (Rodriguez), a njihova emisija je besmislena i nezrela, ali izgleda da ljudi to vole.
Jednom kad se Wallace nađe u Kanadi, shvati da se Kill Bill Kid ubio u nekom od svojih narednih pokušaja vitlanja mačem, pa se nađe u problemu: otišao je na put, a nema priče. Kako se u Kanadi ne dešava bog zna šta (u američkim šalama, Kanađani su prijatni, fini i dosadni, agresivni jedino kad je u pitanju hokej), on pribegne očajničkoj taktici i javi se na oglas koji je video u klonji lokalnog bara. Oglas obećava obilje avanturističkih priča i prenoćište u zamenu za pažljivo slušanje. Eto Wallacu njegove budale za sledeću emisiju.
Stariji gospodin koji mu priča o svojim avanturama je Howard Howe (Parks). Na prvi pogled deluje zanimljivo, bistro i bezopasno. Gosta nudi čajem i priča mu kako se napio sa Hemingwayem u toku priprema za Dan D i svoju najveću posleratnu avanturu kako se izgubio na moru, nasukao na neki otok i živeo sa moržem koji mu je bio bolje društvo od bilo kog čoveka. Jasno nam je da je starac malo ćaknut. Međutim, jasno nam je da se to neće na tome završiti kada se Wallace onesvesti i probudi vezan za krevet. Howard ima druge planove za njega.
I tu film počinje da pada. Naprosto, nedovoljno je smešan da bi bio komedija u maniru Smithovih ranijih raspojasanih radova, a nedovoljno zapravo strašan i originalan da bi bio punokrvni horor. Humor deluje usiljeno, loše napisano, sve na istu foru. Horor elementi izgledaju staro, ali ne u smislu nekog retra ili posvete nekom od klasičnih autora, nego kao da se Smith nije setio ničeg boljeg. To je manje važno za horor-komediju, a problem je što spoj ne radi kako treba, što u toj silnoj grotesknosti nije zapravo zabavan. Scene su duge, dijalozi se pretvaraju u monologe i sve to gnjavi. Wallacova sećanja i deo radnje koji prati Ally i Teddija pomalo razbija monotoniju, ali nedovoljno. U drugoj polovini filma se pojavljuje i priča o potrazi za Wallacom u kojoj je centralni lik frankofoni inspektor (Johnny Depp u još jednoj od svojih iskarikiranih, loših, prvoloptaških uloga) i ta priča je jednako spora, dosadna, metiljava i “second hand” kao i priča o Wallacovoj sudbini u rukama ludaka.
Jedino što u filmu ima smisla je maska i šminka koja podseća na stare trash filmove i filmove B produkcije. Gluma zavisi od momenta do momenta. Justin Long gradi Wallaca kako-tako, dokle god ima prostora za to. Genesis Rodriguez i Haley Joel Osment rade korektan posao, ali ništa više od toga. Johnny Depp opet preglumljuje i to je pomalo uvredljivo za “Quebecois” populaciju, posebno kada se uzme u obzir da je tekst prepun jeftinog humora zasnovanog na setereotipima na račun Kanade i Kanađana. Michael Parks je solidan kao zlikovac i evocira uspomene na legende poput Vincenta Pricea, ali njegov lik se suviše često ponavlja da bi bio svež.
Ako je ovo najbolje što Smith trenutno ume, već se plašim kakva će i o čemu biti trilogija, a kakvi će biti njegovi drugi projekti (ima ih nekoliko navedenih na IMDB-u, koliko da znamo da Smith neće biti besposlen). Lepo je znati da Smith može raditi i drugačije filmove od onih na koje smo navikli i da još uvek uživa u pisanju, režiji i stvaranju. Loše je to što je, čini se, ostao bez ideja, pa poseže za najstandarnijim trikovima. Tusk mi nije seo ni kao fanu ni kao kritičaru i čisto sumnjam da će mi njegova dalja razrada popraviti utisak.