How to Be Single

2016.

režija: Christian Ditter

scenario: Abby Kohn, Dana Fox, Marc Silverstein (prema knjizi Lizz Tuccillo)

uloge: Dakota Johnson, Rebel Wilson, Leslie Mann, Alison Brie, Damon Wyans Jr, Anders Holm, Nicholas Braun, Jake Lacey, Jason Manzoukas

Ne znam odakle da počnem tiradu o tome šta me sve nervira u modernim romantičnim komedijama. Za početak to što nisu niti romantične (zapravo su cinične, rezonerske i namenjene tačno određenoj ciljnoj grupi), niti komične. Dalje, zato što su filmovi za žene i o ženama iza kojih najčešće stoje muškarci koje žene niti poznaju, niti poštuju, niti razumeju. Čak i kada kreativni deo potpisuje neka žena, to ne znači da ćemo gledajući romantičnu komediju zapravo naučiti nešto o ženama. I to, iz perspektive muškarca, u vezi ili samog (koji očajnički traži žensko prisustvo u svom životu do te mere da čak pokušava da razume kako to sve funkcionira), njihovu upotrebnu vrednost spušta ispod nule.

Ne smeta mi čak ni eskapizam tog sveta romantičnih komedija i činjenica da su one naseljene bezbrižnim, situiranim ljudima sa trivijalnim problemima. Ne smeta mi to ni što te prazne ljušture od ljudi retko viđamo u nekoj životnoj situaciji, recimo na poslu (to važi i za slučaj kada neki od likova stalno trtlja kako puno ili previše radi). Nekako sam se navikao i na debilnu estetiku zasnovanu na video-spotovima za pop-pesme, pa čak i na debilne pop-pesme na soundtracku, na sve te slow-motion ulaske na scenu, na to lažno savršenstvo, prenaglašenu normalnost ili karikaturalno čudaštvo na granici sociopatije. Nije čak ni stvar u generičkoj poruci takvih filmova da je važnije otkriti ono što zaista jesi i biti to sam sa sobom, a idealna veza će sama doći. Ono što me ubija u pojam je besmisao svega toga.

How to Be Single toga ima na bacanje. Pogledajte samo konstrukciju priče. Naša junakinja Alice (Johnson) upravo “odlazi na pauzu” sa dugogodišnjim stabilnim dečkom Joshom (Braun) i odlazi u New York kako bi bolje upoznala sebe. Tu se ufura u stan kod starije sestre Meg (Mann), doktorke koja toliko fura karijeru da nema privatni život. To je čak i “on the nose” podvučeno time što je ona ginekolog, a, zamislite, nema svoju decu niti želju za istom (u početku). Njih dve dobijaju i treću cimericu, debelu, sociopatičnu i lajavu Robin (Wilson), Alicinu koleginicu s posla koja, kako pretpostavljamo, nema svoju adresu, nego klošari od jedne veze za jednu noć do druge, a šminkanje reševa na promocijama i demonstracijama. Četvrta ženska, Lucy (Brie), nepopravljivo je sama i očajna, a sa prve tri nije povezana nikako, osim što izlazi u isti bar koji drži Tom (Holm), Alicin povremeni “fuck-buddy”.

Alice će sebi dodatno zakomplicirati situaciju (pored toga što se petlja sa Tomom i sanja o pomirenju sa Joshom) kada upozna bogatog i ranjivog udovca Davida (Wyans). Meg će, pak, rešiti da ostane trudna putem veštačke oplodnje i donatora sperme, a onda će upoznati Kena, savršenog dečka koga će samo gurati od sebe. Tom se zapravo loži na Lucy, a ona će sasvim slučajno upoznati novog frajera Georgea (Mantzoukas) sa kojim deli uvrnuti smisao za humor i koji je jedini u stanju da trpi njene očajničke ispade. Jedino će Robin, debela i čudna kakva je, ostati terminalno sama, ali valjda je na to navikla.

Na ovom mestu bih pitao nešto: šta smo zapravo dobili od ženske emancipacije, ravnopravnosti ili makar poštovanja žena kao ciljne grupe potrošača? To da žene mogu da se provode, piju, psuju i o seksu govore otvoreno, čak grafičnije od muškaraca? Da mogu i smeju da se upuštaju u veze za jednu noć i menjaju seksualne partnere? Da seks nije uslovljen prokreacijom ili makar obaveznim romantičnim predstavama o princu na belom konju?

Sve to je moglo i ranije, možda uz više truda, ali svejedno. Ono što fali je upravo ta proklamovana i toliko puta pomenuta ženska samostalnost u smislu toga da tim ženama koje gledamo nisu preko potrebni muškarci (i veze generalno) da bi bile srećne. Njihovi svetovi se, kao u nekoj idiotskoj konzervativnoj fantaziji vrte oko tipa sa kojim bi se skrasile i imale gomilu dece. To nije boljka samo How to Be Single, već i romantičnih komedija generalno, ali one se svejedno snimaju baš po tom modelu, čak i gledaju.

Nikakva novina nije ni apsolutno grozna uloga Dakote Johnson. Ona na ovaj način samo nastavlja svoju praksu jedne grozne uloge godišnje, tako da je prosto neverovatno koliko je bila solidna u A Bigger Splash. No dobro, verovatno dobar reditelj sa vizijom zna kako da iskoristi prednosti i nedostatke u najboljem slučaju osrednje glumice. Mada, ne možemo baš krivicu potpuno svaliti na nju, loš utisak ostavljaju apsolutno svi u filmu. Rebel Wilson nakon nekoliko izleta u smislene uloge sada se svodi na to da bude mlađa verzija Melisse McCarthy: debela i (verbalno) odvratna. Leslie Mann praktično reciklira jednu te istu ulogu iz filma u film, to nikada nije bilo naročito zanimljivo, sada ponajmanje. Čak ni Alison Brie, glumica sa komičarskim talentom koji se najbolje video na televiziji, ovde ne uspeva da bude duhovita. Malo je do njene karijere i statusa koji joj ne daje veće domete od uglavnom loše napisanih epizodnih uloga, a malo i do toga da njena priča u ovom filmu toliko visi da je pitanje čemu uopšte služi, osim nabijanju minutaže. Sa muškim delom ekipe stvar stoji još gore: njihovi likovi su toliko plastični da ih je apsolutno nemoguće dobro odigrati.

Evo nas opet na početku i pitanju šta muškarac zna o ženskom poimanju ljubavi. Christian Ditter koji se toliko gura u romantične komedije očito pojma nema, ali ga to ne sprečava da nalazi angažmane. Njegovog prošlog filma Love, Rosie me je poštedela koleginica Tea Šegon koja je napisala kritiku za blog i hvala joj na tome. Ali ko ne plati na mostu, plati na ćupriji. How to Be Single je toliko smeće od filma da potpuno precizno oslikava idiotizam sadašnjeg vremena i Hollywooda koji mu značajno doprinosi. Zamislite “mušku” ćoravu komediju, samo sa ženskim likovima, manje gegova i više cmizdrenja i dobićete How to Be Single. Poštedite sebe tog iskustva, ne treba vam.

Love, Rosie

piše: Tea Šegon

2014

režija: Christian Ditter

scenario: Juliette Towhidi (po romanu Cecilije Ahern)

uloge: Lilly Collins, Sam Claflin, Christian Cooke, Jamie Winstone, Suki  Waterhouse, Tasmin Egerton

Ideja o svemogućoj Ljubavi, nadnaravnoj sponi koja spaja dvije duše u jedno kozmičko ne/mjesto, vjera u Ljubav koja ruši sve granice i barijere, jednostavno ideja o Velikoj Ljubavi jest bila i uvijek će biti nepresušna tema kinematografske industrije i beletristike. Problem nastaje kad u filmskom djelu prepoznate mnogo toga već viđenog - mladić ima djevojku, mladić izgubi djevojku, moli ju za pomirenje, djevojka i mladić imaju druge ljubavi, no djevojka i mladić na kraju filma ipak ostanu zajedno i stvore predivna mala ljudska bića.

Pošteno je priznati da smo se nagledali takvih filmova, posebice 90-ih godina kada je industrija popularne kulture živjela i cvala na slavi teen sapunica, romantičnih komedija i Holywoodskih nusproizvoda proizašlih iz ideje o "ružnom Pačetu" koje se pretvara u "brand new Home Coming Queen". No, Cecelia Ahern, irska spisateljica chick lit romana, odstupa od normalne pojave izlizanih ženskih likova koji se pronalaze isključivo uz pomoć štreberske škvadre  i promjene vizualnog identiteta. 

Očito je tu emancipiranu žensku stranu glavnog ženskog lika Cecelijinog romana When Rainbows End iz 2004. godine, prepoznao njemački redatelj Christian Ditter. On je u rodnoj zemlji poznat po filmovima za  djecu i mlade, a u ovome mu slučaju odrješito zahvaljujem na izboru glumaca za izlizani žanr kojeg se prihvatio. Sumnjam u ekranizacije i adaptacije romana, sumnjam u romantične komedije, i moram priznati nisam čitala roman, no film je u meni potaknuo onaj majčinski osjećaj i želju da i moje potencijalno dijete jednog dana nađe svoju srodnu dušu. Naime, Lily Collins kao Rosie Dunne i Sam Claflin kao Alex Stewart odišu određenim šarmom, međusobnom privlačnošću i kemijom kakvu dugo vremena nisam osjetila na malim ekranima. Mlade nade glumačke scene svoje su poslove odradili vrhunski i smatram kako je ta velika Ljubav na filmu postignuta. Lily i Sam izgledaju opušteno, prirodno pa čak i realno u svim svojim nedaćama.

Ono što najviše intrigira u ovom filmskom djelu jest činjenica da je američki teen svijet puno suroviji i hladniji od onog o kojem nam Love, Rosie priča. Biti samohrana majka s 18 godina, vjerujem nije lagan posao niti je posut cvijećem; biti samohrana majka u modernom svijetu je i dalje velika tabu tema. Iako film suptilno progovara o ovom problemu, pristupa mu s irealnim rješenjem o potpunosti pojedinca pronalaženjem one savršene druge osobe. Ako povučemo paralelu s filmom Juno koji na mnogo humorističniji i realniji način pristupa problemu maloljetničke trudnoće i pitanju samohranih roditelja - ističe se činjenica da oba filma ukazuju na problem bivanja samohranom majkom, na što odgovor pružaju na potpuno različit način.

 Male emancipacije moderne žene stoje u sitnim protestima, inatima i vlastitim, sopstvenim odlukama što sa svojim tijelom i samom sobom preko dana. Vjerujem u Ljubav no mislim da žena može biti potpuna i bez onog Drugog koji ju definira i pomoću kojeg se identificira. Zaokret ovim filmom u cijeloj toj priči leži u činjenici da za Rosie kao jedini identifikator stoji upravo njezina kćer, i nitko drugi. Rosie je odlukom da rodi, odnijela i odluku o vlastitoj identifikaciji van vlastitog ljubavnog života. Ljubavni život, ili nedostatak istog, je ono što ju površinski određuje čitavom radnjom filma; no prava se identifikacija njezine stvarne naravi i onoga što ona uistinu odvija u činjenicama da je ona prvotno majka i sanjar.

Sanjar čija će identifikacija samo površinski produbiti značenje nakon što se ona napokon spoji sa svojom srodnom dušom. Njezina mirnoća uma i tijela, njezina uloga majke i duh koji stoji iza imena Rosie, postaje u potpunosti jasan onoga trenutka kada sama odlučuje da Ljubav nisu mjesta, lokacije, dokumenti ili dokazi ljubavi, već da ona leži ljudima. Ljudi jesu ljubav, a srodne duše ne pronalazimo samo jednom u životu;  osjećamo ih i doživljavamo svakoga dana.

Romantičarski prizvuk ovoga filma i bajkoviti kraj u kojem se Rosie i Alex napokon sastaju, dobiva potpuno apstraktnu i utopijsku shemu onim kadrom u kojem se dovija njihov ponovni susret - u hotelu čija je vlasnica upravo Rosie, i koji je plod njezina dugogodišnjeg sanjarenja. Mogli smo biti lišeni ovakvoga kraja, no film tada ne bi bio cjeloviti i svaki drugi kraj ne bi na prihvatljiv način razriješio pitanje i problematiku mladenačkih trudnoća usled nerazumnog seksualnog odnosa.

 Zabrinjava me činjenica da je ženski lik uvijek potkopan određenim kaznama za vlastite postupke - Rosie odlučuje stupiti u seksualni kontakt sa najzgodnijim mladićem svoje škole, mimo sudbine koja joj je zapisana s Alexom i biva kažnjena za to - zatrudni. Čitav život se bori s nemogućnošću normalnog ljubavnog odnosa i vlastitim zatomljenim osjećajima upravo iz razloga što je otišla kontra Velikog Oka Velike Sudbine; točnije usprotivila se pravilima Velikog Oca. Zadržati dijete je također bila velika greška spram Sudbine, te je kažnjena biti samohranom majkom. Tek kada odluči poći za svojim snovima i izgraditi hotel iz svojih snova biva nagrađena svojom povratkom velike ljubavi - Alexom.

Ovo me filmsko djelo dovodilo do trenutaka kada sam se pitala iz kojih ja to točno razloga gledam film, jesam li u potpunosti izgubila razum i kakav to propust od filma gledam - dok je na mahove film bio jedno predivno ostvarenje u kojem sam uvidjela da je uloga ženskih likova zaista skrenula s putanje udovoljavanja patrijarhalnom društvu kako bi  naposljetku uistinu zadovoljila samo sebe. Smatram da ideja o razbaštinjenju patrijarhalne ostavštine ipak leži u ženinoj vlastitoj odluci što sa svojim tijelom i u kojem trenutku, posebice po pitanju pobačaja i trudnoća - no ovaj je film odbacio idealnu priču o mogućnosti da žena preživi sama s djetetom uz pomoć bliskih joj ljudi. Takva je konkluzija bila nemoguća, jer ruku na srce, "chick lit" jest bio i biti će beletristički žanr u kojem Prava Ljubav ipak pobjeđuje sve.

Nažalost priznajem kako bi Ditter napravio mnogo bolje djelo da je uključio maštu i postavio si pitanje - što da se Alex nikad nije prosvijetlio i ostavio zaručnicu?! Što da je Rosie pronašla utjehu u nekome drugome ili čak u nikome?! Što da je Rosie uistinu jednom jedinom odlukom razrušila čitav patrijarhalni svijet prema kojem je žena potpuna jedino onda kada združena s muškarcem?