Love, Rosie

piše: Tea Šegon

2014

režija: Christian Ditter

scenario: Juliette Towhidi (po romanu Cecilije Ahern)

uloge: Lilly Collins, Sam Claflin, Christian Cooke, Jamie Winstone, Suki  Waterhouse, Tasmin Egerton

Ideja o svemogućoj Ljubavi, nadnaravnoj sponi koja spaja dvije duše u jedno kozmičko ne/mjesto, vjera u Ljubav koja ruši sve granice i barijere, jednostavno ideja o Velikoj Ljubavi jest bila i uvijek će biti nepresušna tema kinematografske industrije i beletristike. Problem nastaje kad u filmskom djelu prepoznate mnogo toga već viđenog - mladić ima djevojku, mladić izgubi djevojku, moli ju za pomirenje, djevojka i mladić imaju druge ljubavi, no djevojka i mladić na kraju filma ipak ostanu zajedno i stvore predivna mala ljudska bića.

Pošteno je priznati da smo se nagledali takvih filmova, posebice 90-ih godina kada je industrija popularne kulture živjela i cvala na slavi teen sapunica, romantičnih komedija i Holywoodskih nusproizvoda proizašlih iz ideje o "ružnom Pačetu" koje se pretvara u "brand new Home Coming Queen". No, Cecelia Ahern, irska spisateljica chick lit romana, odstupa od normalne pojave izlizanih ženskih likova koji se pronalaze isključivo uz pomoć štreberske škvadre  i promjene vizualnog identiteta. 

Očito je tu emancipiranu žensku stranu glavnog ženskog lika Cecelijinog romana When Rainbows End iz 2004. godine, prepoznao njemački redatelj Christian Ditter. On je u rodnoj zemlji poznat po filmovima za  djecu i mlade, a u ovome mu slučaju odrješito zahvaljujem na izboru glumaca za izlizani žanr kojeg se prihvatio. Sumnjam u ekranizacije i adaptacije romana, sumnjam u romantične komedije, i moram priznati nisam čitala roman, no film je u meni potaknuo onaj majčinski osjećaj i želju da i moje potencijalno dijete jednog dana nađe svoju srodnu dušu. Naime, Lily Collins kao Rosie Dunne i Sam Claflin kao Alex Stewart odišu određenim šarmom, međusobnom privlačnošću i kemijom kakvu dugo vremena nisam osjetila na malim ekranima. Mlade nade glumačke scene svoje su poslove odradili vrhunski i smatram kako je ta velika Ljubav na filmu postignuta. Lily i Sam izgledaju opušteno, prirodno pa čak i realno u svim svojim nedaćama.

Ono što najviše intrigira u ovom filmskom djelu jest činjenica da je američki teen svijet puno suroviji i hladniji od onog o kojem nam Love, Rosie priča. Biti samohrana majka s 18 godina, vjerujem nije lagan posao niti je posut cvijećem; biti samohrana majka u modernom svijetu je i dalje velika tabu tema. Iako film suptilno progovara o ovom problemu, pristupa mu s irealnim rješenjem o potpunosti pojedinca pronalaženjem one savršene druge osobe. Ako povučemo paralelu s filmom Juno koji na mnogo humorističniji i realniji način pristupa problemu maloljetničke trudnoće i pitanju samohranih roditelja - ističe se činjenica da oba filma ukazuju na problem bivanja samohranom majkom, na što odgovor pružaju na potpuno različit način.

 Male emancipacije moderne žene stoje u sitnim protestima, inatima i vlastitim, sopstvenim odlukama što sa svojim tijelom i samom sobom preko dana. Vjerujem u Ljubav no mislim da žena može biti potpuna i bez onog Drugog koji ju definira i pomoću kojeg se identificira. Zaokret ovim filmom u cijeloj toj priči leži u činjenici da za Rosie kao jedini identifikator stoji upravo njezina kćer, i nitko drugi. Rosie je odlukom da rodi, odnijela i odluku o vlastitoj identifikaciji van vlastitog ljubavnog života. Ljubavni život, ili nedostatak istog, je ono što ju površinski određuje čitavom radnjom filma; no prava se identifikacija njezine stvarne naravi i onoga što ona uistinu odvija u činjenicama da je ona prvotno majka i sanjar.

Sanjar čija će identifikacija samo površinski produbiti značenje nakon što se ona napokon spoji sa svojom srodnom dušom. Njezina mirnoća uma i tijela, njezina uloga majke i duh koji stoji iza imena Rosie, postaje u potpunosti jasan onoga trenutka kada sama odlučuje da Ljubav nisu mjesta, lokacije, dokumenti ili dokazi ljubavi, već da ona leži ljudima. Ljudi jesu ljubav, a srodne duše ne pronalazimo samo jednom u životu;  osjećamo ih i doživljavamo svakoga dana.

Romantičarski prizvuk ovoga filma i bajkoviti kraj u kojem se Rosie i Alex napokon sastaju, dobiva potpuno apstraktnu i utopijsku shemu onim kadrom u kojem se dovija njihov ponovni susret - u hotelu čija je vlasnica upravo Rosie, i koji je plod njezina dugogodišnjeg sanjarenja. Mogli smo biti lišeni ovakvoga kraja, no film tada ne bi bio cjeloviti i svaki drugi kraj ne bi na prihvatljiv način razriješio pitanje i problematiku mladenačkih trudnoća usled nerazumnog seksualnog odnosa.

 Zabrinjava me činjenica da je ženski lik uvijek potkopan određenim kaznama za vlastite postupke - Rosie odlučuje stupiti u seksualni kontakt sa najzgodnijim mladićem svoje škole, mimo sudbine koja joj je zapisana s Alexom i biva kažnjena za to - zatrudni. Čitav život se bori s nemogućnošću normalnog ljubavnog odnosa i vlastitim zatomljenim osjećajima upravo iz razloga što je otišla kontra Velikog Oka Velike Sudbine; točnije usprotivila se pravilima Velikog Oca. Zadržati dijete je također bila velika greška spram Sudbine, te je kažnjena biti samohranom majkom. Tek kada odluči poći za svojim snovima i izgraditi hotel iz svojih snova biva nagrađena svojom povratkom velike ljubavi - Alexom.

Ovo me filmsko djelo dovodilo do trenutaka kada sam se pitala iz kojih ja to točno razloga gledam film, jesam li u potpunosti izgubila razum i kakav to propust od filma gledam - dok je na mahove film bio jedno predivno ostvarenje u kojem sam uvidjela da je uloga ženskih likova zaista skrenula s putanje udovoljavanja patrijarhalnom društvu kako bi  naposljetku uistinu zadovoljila samo sebe. Smatram da ideja o razbaštinjenju patrijarhalne ostavštine ipak leži u ženinoj vlastitoj odluci što sa svojim tijelom i u kojem trenutku, posebice po pitanju pobačaja i trudnoća - no ovaj je film odbacio idealnu priču o mogućnosti da žena preživi sama s djetetom uz pomoć bliskih joj ljudi. Takva je konkluzija bila nemoguća, jer ruku na srce, "chick lit" jest bio i biti će beletristički žanr u kojem Prava Ljubav ipak pobjeđuje sve.

Nažalost priznajem kako bi Ditter napravio mnogo bolje djelo da je uključio maštu i postavio si pitanje - što da se Alex nikad nije prosvijetlio i ostavio zaručnicu?! Što da je Rosie pronašla utjehu u nekome drugome ili čak u nikome?! Što da je Rosie uistinu jednom jedinom odlukom razrušila čitav patrijarhalni svijet prema kojem je žena potpuna jedino onda kada združena s muškarcem?