A Film a Week - Summer Teeth / Šalša

 previously published on Cineuropa

It is easy to label any seemingly unserious piece of cinematic work as “trash”, but sometimes, there is a method to the madness. Dražen Žarković’s Summer Teeth, fresh from its premiere at the Pula Film Festival, might not be the only Croatian film of its kind (some might remember Predrag Ličina’s 2019 zombie-infested political satire The Last Serb in Croatia, for instance), but it is carefully thought out and meticulously executed in every respect, so it could prove to be a cinematic hit in the wider region of the former Yugoslavia. Its universal humour, anti-nationalistic message, and the fact that the film is a co-production between Croatia, Serbia, Montenegro and Bosnia and Herzegovina might seem like good arguments to support this claim further.

Close to losing his poorly paid job and the flat he is renting, Zagreb-based student Vatroslav (Montenegrin actor Momčilo Otašević) accepts an offer from his co-worker and buddy Filip (Roko Sikavica, glimpsed in The Uncle) to replace him and help his grandmother Mariljka (Snježana Sinovčić Šiškov, seen in Safe Place) with the summer chore of harvesting tomatoes on the remote Dalmatian island of Little Head. Once on the island, Vatroslav is met with its inhabitants’ general quirkiness, which sometimes turns into open hostility. It seems that the only person willing to help him is local dentist Irena (Ivana Gulin, so far mostly active on television), while the others, including granny and the couple of Serbian tourists who are staying in her property, Mića (Ljubiša Savanović) and his heavily pregnant wife Jelena (Milica Janevski), might seem too eccentric to be helpful in any way. Furthermore, there is clear resentment between the youthful, party-loving island minority and the intolerant majority…

The isle and its abandoned military base from Yugoslav times harbour more secrets that will soon be revealed, once it emerges that the brandy that the granny uses as fertiliser is not just an alcoholic beverage, and the tomatoes laced with it cause a zombie epidemic among the inhabitants. After a tomato-fuelled fiesta, Vatroslav and his new buddies have to run from an angry mob of zombie-vampires with pointy teeth, led by two incompetent cops played by Slavko Sobin and Damir Markovina.

Working from a playful but solid genre script written by Ivan Turković Krnjak and Maja Todorović, Žarković – whose most recent filmmaking credits include two movies for children and youth, The Mysterious Boy and My Grandpa Is an Alien (co-directed with Marina Andrée Škop) – does a superb job of directing a smooth blend of an action-horror and a comedy-parody-satire by mixing both types of ingredients deftly to tell a story in a dynamic and easy-to-follow manner. His command of the technical crew is stellar, since the cinematography by Saša Petković is always appropriately kinetic and picture postcard-pretty in terms of the colours, and the editing by Saša Karakaš Šikanić keeps the movie in a high gear most of the time. With the help of the award-winning visual effects by Krsto Jaram, Summer Teeth is a pure joy to watch.

The same could be said of Žarković’s work with the actors, whereby he allows their interplay with one another pretty freely, channelling the palpable dynamic between the characters. Momčilo Otašević is a natural-born leading man with the capability to achieve a smooth transformation between confusion and assertiveness, which helps him with the transition between genre keys, and the chemistry he shares with Ivana Gulin is undeniable, while Ljubiša Savanović’s, Milica Janevski’s and Snježana Sinovčić Šiškov’s characters have the most comedic “juice”.

Summer Teeth / Šalša

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Nekome je prva asocijacija na leto – more, kupanje u slanoj vodi i izležavanje na suncu, a nekome – selo, recimo babino, livade, bašte i voćnjaci, ostavljanje zimnice, kuvanje ajvara i pekmeza. Sve ima svojih prednosti, ali zašto ne bismo zamislili najbolje od oba sveta. Recimo da je babino selo na moru, idealno na ostrvu, kuća kamena na vrh brda do kojeg vodi krivudava ulica, oko kuće masline i smokve, a u bašti paradajz, „pome“ velike kao jabuke i još sočnije od njih od kojih se kuva „šalša“ koja se ostavlja za zimnicu.

A šta kad se u tu šalšu umešaju još ostrvske tajne, suludi meštani, dedina zaboravljena komovica, vojni eksperimenti, Srbi i zombiji s vampirskim zubima? Dobro, Srbe, rakiju i zombije smo već imali prilike da vidimo kod Predraga Ličine u njegovom šarmantnom i zabavnom, ali na momente neuglađenom „treš“-filmu Poslednji Srbin u Hrvatskoj (2019), ali Pula nas je ove godine počastila svojim poslednjim takmičarskim filmom koji ga nadmašuje. Ukratko, film Šalša Dražena Žarkovića, nastao u hrvatsko-srpsko-crnogorsko-bosanskohercegovačkoj koprodukciji je prava poslastica kojom je zaključen domaći takmičarski program hrvatskog nacionalnog festivala.

Ovaj simpatični, duhoviti, inteligentni i plemeniti „treš“ otvara se impresivnom CGI intervencijom u kojem vidimo Titov brod Galeb kako pristaje na minijaturni otočić Mala Glava jedne olujne noći 1980. godine. Maršalov izaslanik posećuje vojnu laboratoriju, a dvojica tamošnjih naučnika mu podnose raport o eksperimentu u kojem je trebalo prvo izolovati, a onda i uništiti nacionalistički gen i time osigurati „bratsvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti“ za vijek i vijekov. Prvi deo je uspešno obavljen, a drugi...

Rez na savremeni Zagreb i momčinu, dostavljača hrane koji vozi „Vespu“ obučen u paperjasti kostim zeca sa sve kacigom s koje uvis štrče uši, dok trešti Valentino Bošković. Ispod kacige prepoznajemo Momčila Otaševića koji igra Vatroslava, a razlog za taj kostim je ime firme – Zeko ketering. Ali čak ni takva njegova žrtva, da nosi debeli, kretenski kostim po vrućini nije nagrađena: šef na poslu (Hrvoje Barišić) neće da mu isplati ni platu ni dogovorenu povišicu, pa stanodavka realizuje svoju verovatno već nekoliko puta izrečenu pretnju i daje mu rok od dva dana da se iseli iz stana. A kada Vatroslav stvori zabunu u kojoj nastrada njegov kolega Filip (Roko Sikavica), on neće imati izbora već da zameni Filipa na njegovom dogovorenom letnjem poslu branja paradajza kod njegove babe na otoku Mala Glava.

Otok kao otok, čudan je, ali je po nekim stvarima još i čudniji od uobičajenog. Recimo, tamo još uvek vrede kune i samo kune, signala za mobilni ima jedino kada se telefon okrene prema Visu, a meštani uglavnom variraju od ridikuloznih do onih agresivnih koji ne podnose strance i došljake. Baba Mariljka (Snježana Sinovčić Šiškov) stalno meša Vatroslava sa svojim unukom Filipom, iako njih dvojica nimalo ne liče, a dvoje turista iz Srbije kojima je izdala prikolicu, Mića (Ljubiša Savanović) i njegova trudna supruga Jelena (Milica Janevski) čudni su preko svake mere, čas brbljivi, čas preteći. Zapravo, čini se da je jedina normalna osoba na ostrvu zubarka Irena (Ivana Gulin), ali ona Vatroslavu može pomoći samo utoliko da ga upozna s normalnijom ekipom koja se skuplja u baru Majorka na plaži, dok ona, zajedno s njima, smišlja kako da se suprotstave korumpiranoj gradonačelnici u nameri da napušteni vojni objekat prepusti katoličko-konzervativnom udruženju koje bi tamo napravilo kamp.

Još čudnije je to šta se dešava s babinim paradajzom kojeg ona zaliva dedinom rakijom, od čega ovaj ubrzano raste, a kada se pojede, sirov ili skuvan u „šalšu“, u nekima izaziva mučninu, a u drugima agresivnost. Kada taj paradajz dospe na otočku feštu gde je jedna od „disciplina“ i prežderavanje od istog, pa se ionako netolerantni meštani pretvore u zubate zombije koje predvodi dvojac sirovih policajaca (Slavko Sobin i Damir Markovina), naši junaci Vatroslav, Irena, Mića, Jelena, baba i barmen s Majorke Matko moraće da beže, pruže otpor monstrumima i da usput otkriju šta se tu zapravo desilo...

Ovo zvuči kao tipičan zaplet „treš“-parodije ne mnogo različite od onoga što su u Hrvatskoj već znali servirati Predrag Ličina i Ivan Goran Vitez, ali prebačen u svet „začudne Dalmacije“ poznate iz filmova Vinka Brešana i YouTube klipova kolektiva Gitak. Deluje i više nego blesavo, ali je štos u tome da je scenario Ivana Turkovića Krnjaka i Maje Todorović stvarno robustan: jednostavan i čvrst, te stoga uglavnom otporan na digresije koje se dešavaju, ali ga ne izbacuju s glavnog toka, pritom sposoban da održi sijaset likova i vrlo bogat humorom. Štosevi se ispaljuju gotovo rafalnom brzinom, ali ipak ne naslepo, već ciljano. Ne pogađaju baš svi centar mete, poneki tu istu metu tek okrznu, ali makar potpunih promašaja gotovo da i nema. Pritom se plemenita i humana poenta gura s nešto malo više začina sprdnje, ali makar nema didaktičkog „nabijanja“.

Vidi se da je tekst sjajno legao i glumcima, da su oni sami po sebi talentovani i raspoloženi za međusobnu igru zbog čega su se na snimanju verovatno sjajno zabavljali, da im je reditelj dao dovoljno slobode i usmeravao ih koliko je to bilo potrebno. Momčilo Otašević ima retko kada u tolikoj meri izraženu prezentnost u kadru i harizmu neophodnu za glavnog glumca, a pritom je sposoban za transformacije, nekad lagane, a nekad skokovite zbog čega može da igra u različitim žanrovskim ključevima. S Ivanom Gulin svakako ima dosta hemije u zajedničkim scenama, Snježana Sinovčić Šiškov ima svoj šou u ulozi možda malo ćaknute babe, Ljubiša Savanović vrlo dobro igra razmetljivog, ali dobrohotnog i prostodušnog srpskog turistu, a Milica Janevski njegovu hormonima uslovljenu, ali i inače glasnu i pomalo histeričnu suprugu. I negativci dok ne postanu bezoblična zombi-masa pokazuju ponešto od ljudskih pomalo karikiranih negativnih osobina koje glumci uspevaju da odigraju relativno lako.

Dražen Žarković tom materijalu pristupa zanatski krajnje ozbiljno i pametno proračunato, ali i u dovoljnoj meri igrivo. Od reditelja koji je nakon veteranskog statusa koji je stekao na televiziji da bi se kasnije profilirao s dečijim filmovima Tajanstveni dječak (2013) koji je bio ekranizacija jednog od romana iz popularne serije o Koku i Moj dida je pao s Marsa (2019, u ko-režiji s Marino Andre Škop). Oba ta dečija filma bila su razigrana, a „Dida“ je čak bio i pomalo bizaran u svojoj fantastičnoj pomaknutosti, pa se u Šalši može videti i ponešto od kontinuiteta. Žarković zapravo do maksimuma iskorištava sjajne tehničke komponente, sjajno kadrira, postavlja akcente i drži sve konce priče u svojim rukama. Kinetična kamera Saše Petkovića zna se ponekad zaustaviti na nečemu impresivnom i lepom kao na razglednici, dinamična montaža Saše Karakaša Šikanića čini da film ne ostane bez daha ni u jednom trenutku od 100 minuta trajanja, ali da zato dođe do usporavanja i relaksacije kada je to potrebno.

Na kraju, Šalša koju nam je Žarković smućkao i servirao u Puli savršeno je hranljiva i ukusna, kao naručena za uživanje. Ostaje nam da se nadamo da nas neće proći glad za interesantnim, inteligentnim, zabavnim, parodičnim i napetim komadom filma dok nam ne dođe u bioskope. Jer ovo je film kao naručen za užitak.