The Basics of Killing / Družinica

drugi deo teksta pročitanog u emisiji Filmoskop HR3

Cvitkovičev film sa Burgerovim dijeli direktora fotografije (premda se Brdar ovdje poigrava sa kontrastima toplo-hladno) i kompozitora Avdića čije su gitarske solo dionice ipak za nijansu melodioznije, ali su mu ishodište i tok potpuno drugačiji. Dok se obitelj kod Burgera možda neće ni okupiti, kod Cvitkoviča joj prijeti raspad uslijed interpersonalnih trvenja i individualnih psiholoških mehanizama obrane koji su, opet, izazvani dijelom lošom srećom, dijelom iznuđenim izborima, a dijelom lošom socijalnom zaštitom i legalnim paradoksima u Sloveniji. Obitelj čine gimnazijski profesor Marko (Primož Vrhovec), inženjerka kemije zaposlena u nekakvom razvojnom odjelu tvrtke Dunja (autorova partnerica Irena Kovačević), te dvoje djece, školarac i potencijalni judo šampion Taras i djevojčica Mala predškolske dobi. Njihov život je isprva na svakom planu ugodan, dok ih ne sustigne loša sreća da oba roditelja ostanu bez posla u slično vrijeme, Marko zbog lažnih optužbi za seksualno uznemiravanje učenice koju je odbio, a Dunja zbog racionalizacije uslijed krize, a možda i zbog odbijanja svog šefa koji “šalje signale”. Isprva su oni vedrog duha, naći će nešto, bilo što, ali vrlo brzo će shvatiti da to nije baš moguće. Sol na ranu će im utrljati zakonsko rješenje donijeto kao mjera štednje, da se podaci o osobnim primanjima mijenjaju jednom godišnje, što će ih bar na neko duže vrijeme ostaviti bez prava na socijalnu pomoć, dječji doplatak, subvencioniranu prehranu... Njihove zalihe, ako su ih i imali, brzo su se otopile, isključuju se internet i struja zbog neplaćenih računa, oduzima se auto i ostala imovina, a gladna djeca iz poslovica i “plašilica” postaju realnost, kao i alkohol, depresija, verbalno i fizičko nasilje. Postavlja se pitanje kuda dalje - u prosjačenje, prostituciju, kriminal i ne-etično ponašanje zarađivanja novca tako što se u bijedu gura drugog.

Sličan prosede je dvije godine ranije imao film Inferno Vinka Möderndorfera, uz par drastičnih razlika u generalnoj izvedbi (Möderndorfer je čovjek teatra, pa namjerno igra na oštre kontraste) i klasnoj pozadini protagonista (Cvitkovičevi ne dolaze iz redova proleterijata), što ima svoj utjecaj i na realističnost filma (Cvitkovič kaže da je ideju dobio kada je u okviru socijalnog programa djeci iz socijalno ugroženih obitelji u ljetnim kampovima držao filmske radionice), kao i na njegovu stabilnost da se ne utapa u crnilu iz crne kronike, već da u fokusu drži odnose unutar obitelji i psihologiju svakog pojedinačnog lika. Cvitkovič u svom strukturiranom scenariju i u svojoj preciznoj režiji ne ukida nadu i ne gasi svjetlo na kraju tunela, makar ne potpuno, već nas sve vrijeme drži u relativnoj neizvjesnosti. Što ne znači da neće tu i tamo posegnuti za preočitom metaforom poput one u kojoj se pleše uz hit Buđav ‘lebac prije nego li se cijela katastrofa dogodi ili kada Marko kafanskim pijancima drži predavanje o Sokratu i od šankera traži svoj otrov. U konačnici, Sasvim obična obitelj je film trenutačnog i snažnog dojma, šok i izjava upozorenja da je pad iz komfora srednje klase na društveno dno strm i bolan i da fraza “obitelj na okupu” nije tako snažna kao “gladna djeca”.

Šiška Deluxe

2015.

scenario i režija: Jan Cvitkovič

uloge: Žiga Fondrašperg, Marko Miladinović, David Furlan, Jana Prepeluh, Petere Arsovski, Marijana Brecelj, Aleksandar Rušić, Marjuta Slamić

U filmskom životu Slovenije teško je naći autora sa impresivnijom karijerom od Jana Cvitkoviča. Počevši od pronicljivog scenarija i glavne uloge u filmu V leru (1999) Janeza Burgera i briljantnog rediteljskog debija Kruh in mleko (2001), preko sjajnog Od groba do groba (2005) do umetnički ambicioznog Archea (2011) i učešća na projektu Venice 70: Future Reloaded (2013), Cvitkovič je uvek sonosio hrabre, umetnički relevantne i argumentima potkrepljene autorske odluke. Šiška deluks je njegov ubedljivo najslabiji film, jedini koji deluje nedokuhano i kao igra na sigurne i lake poene kod potencijalne publike.

Što je šteta jer počinje dovoljno intrigantno, kao dokumentarac snimljen amaterskom kamerom i sečen igranim scenama lociranim u ljubljanskom soc-realističkom kvartu Šiška. Naši protagonisti su simpatični zgubidani: skinhead Žiga zvani Fedr (Fondrašperg), punker David zvani Zekir (Furlan) i čefur (osoba poreklom iz južnijih krajeva bivše Jugoslavije) Marko zvani Mile (Miladinović). Svoje dane provode u dangubljenju i pričanju o poslu, bez ikakve šanse da se zapravo pokrenu. Fedr za sobom ima propali brak, Mile još uvek živi sa majkom, dok Zekir kuburi da uopšte nađe neki posao.

Njihova blejačka svakodnevica brojanje siće za pivo u kvartovskoj birtiji će se promeniti kad Fedru umre tetka i ostavi mu krojačku radnju. Sad, kako niko od njih nema pojma sa šivenjem, niti ima dostupa do klinaca iz Bangladeša, oni reše da na tom mestu, u vlažnom i mračnom haustoru otvore piceriju, ma koliko to bizarno zvučalo. Pa, kako zvuči tako i izgleda, naročito kad se napiju na otvaranju, zeznu prve mušterije sutradan, a jedini koji ih redovno obilazi je reketaš (Rušić). Međutim, ta trojica zgubidana sasvim slučajno dobijaju genijalnu ideju: naslovni specijalitet kuće za koji sama mušterija bira sastojke. Ne, nije tu štos u feferonima, ajvaru ili majonezu, nego se na toj pici može naći sve, recimo karte za koncert ili živi labud, kao u najuspešnijem štosu u filmu.

Štosevi nisu problem, Cvitkovičev smisao za humor je pomeren kao i obično. Problem je što one najbolje ispuca do polovine filma. Jasno je od samog početka da će Šiška deluks biti “feel good” film, ali šta nam ostaje kad dobri štosevi, očekivani ili ne, prođu?

Ostaje nam samo sentimentalnost. Svaki od likova ima svoju tipsku i cendravu pozadinsku priču i svaki od njih mora da pređe put kako bi postao bolja osoba. Fedr će bataliti alkohol i postati bolji čovek i bolji otac, Mile će morati da razreši sukob sa svojim ocem i dileme koje ima sa samim sobom, a Zekir će se zaljubiti u “magičnu klošarku” Janu (Prepeluh). U filmu zapravo nema negativaca, čak će i reketaš sticajem okolnosti postati grubijan dobrog srca.

Sve smo to već videli, nekoliko puta. Čak ni auditivna ni vizuelna shema nisu ne znam kako impresivne. Prosto, imamo kvart, nekoliko prepoznatljivih ulica (naravno, za one koji su se našli u tom delu Ljubljane), doduše ne i Kino Šišku kao jedini pravi “landmark”, ambijentalne zvukove života u jednom takvom naselju i kvartovsku muziku, što će reći punk i oi!

Možda te vinjetice funkcionišu kao posveta jednom kraju grada i možda je priča tu samo kao neki kostur. Par štoseva će biti univerzalno smešni, neki drugi lokalno, neki treći će biti suviše pomereni da bi funkcionisali, a neki četvrti suviše izlizani. Na momente ćemo se zabaviti, ali u celini Šiška deluks će ostati prolazno iskustvo koje se brzo zaboravlja. Od Cvitkoviča sam očekivao ipak nešto više. Makar malo pronicljivosti i vešto zapakovane oštrice.