Showing posts with label simon rumley. Show all posts
Showing posts with label simon rumley. Show all posts

30.4.17

A Film a Week - Fashionista


There has been a lot of fashion in the cinematic year of 2016. But, after Nicholas Winding Refn’s visually astonishing, but story-wise utterly banal extravaganza The Neon Demon and Nocturnal Animals, the stylistically polished thriller by fashion designer Tom Ford, it is easy to overlook Simon Rumley’s (Red, White & Blue) take on the world of street fashion and cautionary tale about addiction set in Austin, Texas. And, boy, wouldn't that be a pity, because Fashionista is the bravest and most emotionally effective of the bunch.

Set around the vintage clothes store owned by April (Amanda Fuller, star of Red, White & Blue) and her husband Eric (Ethan Embry, Fuller’s partner in Cheap Thrills), Fashionista creates a genuine atmosphere early on. Their business is booming, but their relationship is not doing that well. For Eric, clothes are strictly business, but for April they are a matter of passion on the verge of addiction. After confirming her fears that Eric is cheating on her, Amanda burns all the clothes she can find in their cramped apartment. For her, it is the act of liberation, but also a leap into the unknown.

Trouble comes to her soon enough in form of sharply-dressed and obviously filthy rich Randall (Eric Balfour). At first, she enjoys the perks of moving up the class ladder, changing from vintage T-shirts to designer dresses, but everything comes with a price. Here, it’s Randall's pretty extravagant lifestyle that gives her the creeps.

Is it just her, drowning in paranoia, obsession and taste for wrong men? Or is there something more sinister going on, as it is shown in recurring flash-forwards of a mansion in crimson-red, sensing the impending doom looming over our heroine? And what’s with the nameless young woman (Alex Essoe) checking out of a mental hospital and cruising the streets and clubs of Austin? How does all of that add up?

Initally the whole story may seem a bit pretentious, with all the manic non-linear editing, flash-forwards and mystery that casts its spider-web as broad as it can, combined with a washed-up look and unlikely angles from hand-held camera that Rumley favours. Rumley's crediting Nicholas Roeg as an inspiration in the closing credits is no surprise at all, because the whole film works completely as a tribute to the British genre auteur. The look of a vintage cult classic seen on an old VHS tape is completely in tune with its feel and the hipster clothing culture it celebrates. The mystery is somewhat predictable for a trained viewer, some repetitions of certain scenes could be trimmed off and the ending is a bit neat but still enjoyable, as is the whole movie.

But still, this is not just an exercise in style. Rumley masterfully catches the spirit of Austin and its culture and creates the unique, sticky atmosphere, drowning us into the story. The key performance of Amanda Fuller is a tour de force, as she is both manic and fragile, not conventionally pretty, but magnetically attractive. All in all, Fashionista is a great piece of inspired genre cinema: trashy, classy, campy and sexy at the same time, which makes it an almost perfect midnight flick.

2.8.16

Johnny Frank Garret's Last Word

2016.
režija: Simon Rumley
scenario: Ben Ketai, Marc Heimes, Tony Giglio
uloge: Sean Patrick Flanery, Mike Doyle, Erin Cummings, Dodge Prince, Devin Bonnee, Allyn Carrell, Heather Tyler, Cassie Shea Watson, Dick Kendall

Godine 1982. u Amarillu, Teksas silovana je i ubijena 72-godišnja časna sestra Tadea Benz. Za njeno ubistvo osuđen je Johnny Frank Garret, slaboumni 17-godišnjak. Deset godina kasnije, pogubljen je u zatvoru smrtonosnom injekcijom. Kao svoju zaostavštinu, ostavio je dugo pismo u koje optužuje društvo i proklinje sve one koji su ga nevino osudili. O njegovom manjkavom suđenju (pronašli su ga pomoću vidovnjakinje, što i nije najsmrdljivija stvar tu) već je snimljen dokumentarac The Last Word (2008) koji je naginjao k tome da Johnny bio nevina, ali sasvim zgodna žrtva tužiočevih ambicija i straha “bogobojaznih i dobrih”, a zapravo indiferentnih ljudi koji su zahtevali da neko, makar ko, visi. Zanimljiva koincidencija (ili ne baš koincidencija) je to da su oni koji su bili umešani u suđenje počeli da ginu u kratkim razmacima i čudnim okolnostima. Rekli bi neki da ih je stigla kletva.
Na toj premisi je zasnovan i fikcijski horor / triler Johnny Frank Garret's Last Word britanskog horor-autora Simona Rumleya. Počinje sa tužiocem (Flanery) koji izgovara briljantnu završnu reč i samouvereno rekapitulira svedočenja i dokaze. Porota, očito pod utiskom, posle kratkotrajnog većanja i molitve donosi presudu. Jedini koji se buni da nije dovoljno dokaza za to je Adam Redman (Doyle), ali on brzo biva ućutkan. Dobri ljudi žele miran san, a đubre je, prema iznetim dokazima po svoj prilici krivo.
Deset godina kasnije, Garret biva pogubljen, prethodno bacivši kletvu na sve upletene i njihove najmilije, a Redman (upadljiv po tome što fura skepticizam prema religiji u okruženju lizača oltara) je sada oženjen divnom ženom (Cummings) i ima bistrog sina (Prince). Ubrzo ljudi počinju da ginu, prvo jedna porotnica, zatim učiteljica – svedokinja. Redmanu se to čini čudnim i kreće u ispitivanje. Ali kad pogine i vidovnjakinjin muž i kada se razboli Redmanov sin, i kad on sam počne da halucinira, shvata da jedino što može napraviti je ispitati slučaj i sve upletene u njega u nadi da će izvući priznanja, sprati ljagu sa Johnnyjevog imena i poništiti kletvu.
Nema, dakle, doku-dramskog izlaganja i racionalnog objašnjenja, ispitivanje situacije je prilično linearno i objašnjenje koje nudi se uklapa u horor žanr. Već u pisanju nema ni trunke suptilnosti, odmah nam je jasno ko na kojoj poziciji stoji, a režija se svodi na prilično standardnu simulaciju “gore” momenata (vidljivo je povraćanje, malo krvi, jedna gadna rana, ali je kopanje očiju ostalo u off-u) uz brzu montažu koja nas zasipa slikama generičkog užasa i zvučnu shemu tonskih prepada u istom fazonu. Muzika Simona Boswella je solidno napisana, ali obrabljena preko svake mere, pa kroz nju manje-više vidimo šta će nam Rumley sledeće servirati.
U odbranu filma treba reći da je gluma solidna i da se glumci prilično dovijaju da naprave nešto od svojih često potpuno kartonskih likova. Tako Sean Patrick Flanery igra ambicioznog i manipulativnog tužioca sa uživanjem i od njega pravi sasvim upotrebljivog negativca, a Mike Doyle uspeva da prođe kao običan čovek u neobičnim okolnostima. Nešto životnosti pokazuje i Dick Kendall kao sveštenik, dok ostali uglavnom nemaju vremena da svoje likove izdignu iznad nivoa skica, a očigledan manjak ličnosti kod likova često uzrokuje situacije na rubu sa parodičnim. Rumley se, međutim, potrudio oko ritma, pa Johnny Frank Garret's Last Word nije dosadan niti nepratljiv, iako je sačinjen od samih poznatih i često recikliranih sastojaka.

Kako je u pitanju klasičan primer “osvete iz groba” u kojem je istinita priča samo okidač za fikciju, tako imamo i tipične logičke začkoljice vezane za pod-žanr. Apsurd brutalne osvete nevine žrtve nije novi i zapravo niko ne nudi rešenje za taj logički problem. Drugi problem je ono što nam film poručuje na moralnom planu i kako nam to poručuje. Racionalni ateista je jedini koji je dvoličnim bogomoljcima ukazao na propust, ali u trenutku slabosti on prihvata njihova uverenja i u suštini im daje za pravo. Možda su oni pogrešili u tom slučaju, ali nisu mislili ništa loše. Štos je u tome da jesu, da Garret nije nikakva iznimka u njihovom sistemu, ali Rumley i scenaristi nemaju petlje da to kažu.