kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Ako postoji tip lika u filmovima koji je od koncepta iz takozvanog stvarnog života toliko puta rabljen i variran do iznemoglosti, toliko da je sada već skoro nemoguće zamisliti novu varijaciju koja bi ga oneobičila, onda je to plaćeni ubojica. Primjera radi, samo su na ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji premijere imala tri filma triju poznatih filmskih autora potpuno različitih senzibiliteta, a svi centrirani oko istog tipa lika. O franšiznim plaćenim ubojicama iz stripova ili svjetova nalik na stripove, svim tim John-Wickovima i Pravednicima ne treba ni trošiti riječi. A kada se u obzir uzmu i plaćeni ubojice iz nešto bliže ili, pak, nešto dalje filmske povijesti, bilo da se radi o „romantiziranim” verzijama stvarnih likova poput Carlosa Šakala u Zinnemannovom Danu šakala, ili o potpuno fiktivnim likovima poput Melvilleovog Samuraja, Bessonovog Leona Profesionalca ili bilo kojeg od još sijaset kultnih filmskih plaćenih ubojica, zadatak stvaranja smislenog i originalnog filma na zadanu temu postaje još teži. Ali, dok još uvijek čekamo da nam u kina ili na „streaming” platforme dođu dva ovogodišnja venecijanska naslova, Aggro Dr1ft Harmonyja Korinea ili Hit Man Richarda Linklatera, možemo pod povećalo uzeti naslov Ubojica u režiji dokazanog i možda posljednjeg majstora trilera kao žanra, Davida Finchera.
Za početak, vrijedi notirati da je Ubojica zapravo prerada i rekontekstualizacija istoimenog crtanog romana francuskih autora, pisca Alexisa „Matza” Nolenta i crtača Luca Jacamonta, te da je scenarij za njega napisao Andrew Kevin Walker koji je s Fincherom već prije surađivao na filmu Sedam. Druga stvar koju valja zabilježiti je i to da Walker i Fincher, makar nominalno, nemaju namjeru fokusirati se toliko na akcije svog naslovnog junaka, koliko udubiti se u njegov unutarnji život, rituale koje upražnjava i misli koje ga vode ili koje mu se makar po glavi motaju. U interpretaciji vazda pouzdanog Michaela Fassbendera, protagonist s puno lažnih imena, ali bez onog jednog pravog, vodi nas kroz svoj svijet u formi unutarnjih monologa „isporučenih” kroz naraciju. To barem vrijedi za prvo poglavlje smješteno u Pariz (svako se od njih šest odvija na drugoj lokaciji), u kojem ćemo se upoznati s većinom privatnih rituala, razmišljanja, praktičnih rješenja i „pravila službe” našeg protagonista, dok on čeka na žrtvu da mu dođe pred nišan u hotelskoj sobi preko puta napuštenog ureda u koji se smjestio. Tako ćemo saznati da se atentator opušta kombinacijom joge i standardnih vježbi poput sklekova, da vrijeme često krati promatranjem kroz optički nišan, koji nije uvijek nužno montiran na snajpersku pušku, da sluša britanski sastav The Smiths. Saznat ćemo i zašto se odijeva kao, kako sam kaže, „njemački turist”: kad već ne može ostati neprimjetan i neprimijećen u visokotehnološkim uvjetima XXI. stoljeća, cilj je makar ostati nepamtljiv i nezapamćen.
Nakon toliko brbljanja i dijeljenja poslovnih tajni, gledatelj bi mogao pomisliti da je naš bezimeni profesionalac, koji empatiju smatra slabošću, toliko dobar u svom poslu da je bezmalo nepogrešiv. Ali, u odsudnom trenutku, on ipak promašuje metu (bez toga, možemo se složiti, ipak ne bi bilo filma), pa mora bježati u svoje skrovište. Ono se nalazi u Dominikanskoj Republici, gdje se odvija drugo poglavlje priče. Skrovište je neposredno pred njegov dolazak napadnuto, a njegova djevojka (igra je Sophie Charlotte) je nakon susreta s dvoje drugih plaćenih ubojica završila u bolnici. Otkrivši motivaciju za takav napad i mehaniku po kojoj je izveden, ubojica kreće na put osvete. On ga vodi od New Orleansa, preko Floride i prigradskih predjela savezne države New York do Chicaga. Na meti će mu se naći njegov bivši „šef”, advokat Hedges (Charles Parnell) i šefova tajnica Dolores (Kerry O'Malley), sirovi i nasilni ubojica (Sala Baker), kolegica-profesionalka (Tilda Swinton u najdojmljivijoj epizodi filma), a na koncu i sam naručitelj-milijarder (Arliss Howard). Dok nas kroz opetovane monologe ubojica uvjerava da je sve što radi apsolutno proračunato i motivirano poslom, mi mu sve manje i manje vjerujemo...
Na zanatskom nivou, sve u filmu apsolutno štima, što i ne smije čuditi budući da se Fincher oslanja na ekipu probranih suradnika s kojima je već ranije surađivao: direktora fotografije Erika Messerschmidta, montažera Kirka Baxtera i scenografa Davida Grahama Burta. Ekipi se priključila kostimografkinja Cate Adams i sjajno se uklopila u generalno pedantno okruženje, u kojem svaki detalj mora biti na svom mjestu. Čak ni autori glazbe Trent Reznor i Atticus Ross (duo iz „industrial” sastava Nine Inch Nails koji surađuje s Fincherom od Društvene mreže i koji je upravo s tim naslovom uplovio u vode filmske glazbe) ne uživaju neku naročitu slobodu. Naime njihova je originalna glazba sasvim podređena onoj iz drugih izvora (iako tim segmentom dominira „Best of” kompilacija sastava The Smiths, možemo čuti i neke druge izvođače, od Portishead do „reggaeton” zvuka, što ima svoju dramaturšku ulogu). Fincher, inače, glazbu uglavnom koristi za komentar bilo recentnijih zbivanja na filmu, bilo unutarnjih stanja svog protagonista. Ni na polju glumačke podjele redatelju se nema što zamjeriti, budući da su epizodni likovi uglavnom potrošni, što ne stavlja manje afirmirane glumce pod veliki pritisak, a Tilda Swinton jedina, očekivano, svoju epizodu pretvara u nešto memorabilno i to, čini se, bez previše uloženog truda. Opet, ključan je izbor Michaela Fassbendera za ulogu ubojice, što se ispostavilo kao savršeno pogođeno. Prvo, Fassbenderu i inače stoje ti usamljenički, pedantni tipovi s čvrstom motivacijom, bilo da je u pitanju vizija ili misija. Drugo, kao glumac je i više nego sposoban egzistirati sam u kadru i fiksirati gledalačku pažnju na sebe, ali je, kada to scenarij zahtjeva, spreman i dijeliti ekran s nekim.
Ipak, teško je Ubojicu nazvati dobrim filmom, s obzirom da neke od koncepcijskih autorskih odluka nikako „ne piju vodu”. Prvo, ono što nam Fincher i Walker pokušavaju prodati kao duboko psihološko, ili čak filozofsko, zapravo dosta često ispada banalno i granično parodično, primjerenije za film nekog lakšeg žanra, a ne za psihološku triler-dramu. Drugo, i naracija koju koriste za komunikaciju tih uvida prilično je tup instrument naveliko rabljen po filmovima. U slučaju Ubojice, možemo reći čak i zlorabljen, budući da se čini da Fincher i Walker pokušavaju ostaviti dojam nalik na onaj koji, primjerice, postižu Martina Scorsesea i Paula Schrader u svojim mračnim psihološkim trilerima, ali im ne uspijeva. Nadalje, ni komentari kroz tekstove pjesama nisu baš najsuptilniji. Konačno, čini se da, skupa sa svojim protagonistom, Fincher i Walker skaču sami sebi u usta još prije polovice filma. Naime, oni mijenjaju okvir studije karaktera plaćenog ubojice, koji zapravo obavlja jedan hladan, dosadan i samotan posao, u okvir filma o osveti koja je sama po sebi izrazito emocionalan čin. Na koncu, jasno nam je i da se Fincher pokušava našaliti, ali nam te šale ne bivaju ni najmanje smiješne. A možda ipak nije tu u pitanju Fincher, već potpisnik ovih redaka kojem možda promiče neki alternativni ključ u kojem se film može tumačiti. Jer, možda Fincher ovdje ne nastavlja niz filmova kao što su Sedam i Zodiac, nego nastavlja alegorijski govoriti o samom sebi kao u svom prethodnom filmu Mank. Možda je pedantni serijski ubojica samo metafora za pedantnog egzekutora filmova u žanru trilera, možda je obilje glazbe metafora za karijeru napravljenu u sferi glazbenih spotova. Možda su emocije koje se pojavljuju kod ubojice redateljev vapaj za slobodom da se bavi nečim što je njemu osobno bitno, a što je dobio tek kroz suradnju s Netflixom. Taj mu moćni streaming servis usluge produciranja hit-serija kao što su Kuća od karata, Mindhunter i Love, Death & Robots plaća izdašnim financiranjem filmova bez suvišnih pitanja. Zapravo, ne zna se koji je okvir po Finchera nepovoljniji: taj da je polučio derivativan i repetitivan film na često rabljenu temu, ili taj da je ego-trip ostao jedina pokretačka snaga njegove karijere.
