The United States vs. Billie Holiday

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Tko je i što je bila Billie Holiday? Najjednostavniji odgovor bio bi jazz pjevačica, dapače jedna od najvećih zvijezda spomenutog muzičkog žanra. Druga strana medalje nam, pak, govori o tome da je uprkos zvjezdanom statusu živjela teško: bila je heroinska ovisnica, što je poslužilo kao izgovor rasistički nastrojenim državnim organima da je uzmu »na nišan« i ugroze joj karijeru toliko da je umrla u siromaštvu. I sama Lady Day, kako su ju zvali, nosila je u sebi dozu autodestrukcije, što se odrazilo i na njene nesretne izbore muškaraca sa kojima je imala veze, od bračnih i romantičnih partnera s kojima je bila u vezi, do menadžera koji su je iskorištavali prije nego li je zastupali. Umrla je u 45. godini života od ciroze, uhapšena i vezana za samrtnu postelju, a za njom su ostale njene pjesme, uglavnom melankolične, najčešće ljubavne tematike, ali ponekad i angažirane, što je bio slučaj s pjesmom Strange Fruit nastalom po stihovima židovskog učitelja Abela Meeropola, a na temu prakse linča Afroamerikanaca na Jugu. Zapravo, još od rođenja, njezin je život bio kao predodređen za tragediju. Billie Holiday rođena je kao Eleanora Fagan iz vanbračne veze prekarne radnice Sadie Fagan i muzičara Clarencea Hallidaya koji je ubrzo napustio svoju obitelj u namjeri da razvije vlastitu karijeru. Eleanora se s majkom selila između Baltimorea, Philadelphije i newyorškog Harlema, kao desetogodišnju djevojčicu ju je silovao susjed, u školu dosta često nije išla jer je morala pomagati majci u poslu, majka joj se povremeno bavila prostitucijom, pa su njih dvije živjele i po bordelima, a Eleanora je u jednom navratu završila i kao štićenica popravnog doma. Srećom, svoj dar za muziku otkrila je prilično rano, nastupala je od svoje petnaeste godine i postala zvijezda prije svog dvadesetog rođendana, pjevala je u klubovima, snimala ploče koje su se dobro prodavale i čak nastupala u filmovima. O njoj i njenom životu pisani su kazališni komadi i snimani dokumentarni i biografski igrani filmovi, od kojih je najpoznatiji Dama pjeva blues Sidneya J. Furieja iz 1972., u kojem je slavnu pjevačicu utjelovila njena kolegica mlađe generacije, Diana Ross. Dio duha tog filma održan je i u najnovijem biografskom filmu o Billie Holiday, Sjedinjene Države protiv Billie Holiday, u režiji Leeja Danielsa, u kojem je vjerojatno najjača karika izbor mlade pjevačice Andre Day za ulogu izmučene jazz dive u periodu od posljednjih dvanaest godina života.

U svojoj standardnoj, tezičnoj maniri Daniels otvara i zatvara film tekstualnim karticama tiskanim preko slika linčovanja, a na temu zakonskih inicijativa da se linč kao praksa zabrani. Prva od njih bavila se inicijativom iz međuratnog perioda koja je »zapela« u senatu i služi zapravo kao uvod za drugu karticu, onu o pjesmi Strange Fruit. Danielsova teza, a i teza scenaristice Suzan-Lori Parks koja je svoj scenarij bazirala na nefikcijskoj knjizi Jureći vrisak Johanna Harija koja za temu ima povijest takozvanog rata protiv droga, je ta da se Billie Holiday upravo zbog te pjesme, koju su mnogi američki crnci prepoznali kao himnu svog stradanja, našla na meti FBI-ja i posebno njegovog odjeljenja za suzbijanje narkotika oličenog u beskrupuloznom agentu Harryju J. Anslingeru u interpretaciji Garretta Hedlunda. Već u ranoj fazi filma u jednom je detalju podvučena namještaljka za Billie Holiday, gdje je droga poslužila kao zgodan povod. Na nekom komitetskom sastanku se usput čuje ime McCarthyja, zloglasnog američkog senatora najpoznatijeg po progonu stvarnih i navodnih komunista. Godina je, podsjetimo, 1947. Nekoliko scena dalje, spominje se i Pokret za ljudska prava koji nije bio uspostavljen do sredine 50-ih godina prošlog stoljeća, a Anslinger će izjaviti kako je jazz primitivna muzika i kako su »crnčuge i droga najveća prijetnja velikoj američkoj civilizaciji«, čime autorska ekipa filma cementira predodžbu o jednostranom i slijepom rasizmu državnih službi. Sentiment je vjerojatno posve točan, ali daleko od toga da je jedini faktor u progonu Billie Holiday i drugih crnih glazbenih zvijezda. Takva postavka, međutim, otvara teren za drugi najznačajniji lik u filmu, lik crnog federalnog agenta Jamesa Fletchera (Trevante Rhodes) zaduženog da se pod krinkom infiltrira u krug bliskih suradnika Billie Holiday. Najvažnija karakteristika Fletchera kao lika je pozicija koju on zastupa: s jedne strane, on je crni čovjek u rasistički nastrojenoj Americi, ali on sebe makar na početku ne vidi kao žrtvu rasizma, već kao čovjeka koji s iskrenim idealima traži svoj put prema emancipaciji, a problem droge zaista vidi kao najznačajniji problem afroameričkog življa, pa je zato spreman na suradnju s bijelcima, pa čak i na prvo hapšenje heroine kakva je Billie Holiday. Proces koji je poslije tog hapšenja vođen uzet je za naslov filma, a diva je bila osuđena na godinu i jedan dan zatvora zbog posjedovanja narkotika, da bi potom izgubila licencu za nastupe po klubovima New Yorka. Tek će kasnije, negdje na polovici filma, Fletcher shvatiti da je droga samo izgovor, i da je on bio samo pijun u pokušaju micanja pjevačice koja nikako ne želi odustati od izvođenja pjesme koja se smatra buntovničkom s pozornica klubova i koncertnih dvorana. Nakon te spoznaje, Fletcher postaje njen vjerni pratitelj i čak romantični partner, što je svakako umjetnička sloboda koju Daniels i Parks uzimaju u odstupanju od istinitih i dokumentiranih događaja. U svakom slučaju, Fletcher tako postaje zaštitnik, čak i kada Billie nije svjesna opasnosti koja joj prijeti ili kada ju naprosto nije briga za to.

Uspio je lik Billie Holiday kao izmučene i zapravo nesigurne dive koja teži donošenju krivih odluka. Heroin je tu samo jedan komadić u mozaiku, drugovanje i ljubovanje sa sumnjivim tipovima drugi, a dubinski osjećaj gađenja prema nepravdi kojoj je bila izložena treći. Jedan od faktora koji presudno doprinosi da se saživimo s Billie Holiday je Andra Day, odnosno njena pojava, glasovna interpretacija, i, što je posebno značajno – gluma. Američkoj pjevačici ovo je, naime, prva »prava« uloga na filmu i svoj posao radi savršeno. Fizička sličnost je postignuta savršenom upotrebom šminke i frizure, uz nepogrešiv izbor kostima. Na glasovnom planu, Andra Day ne izvodi puku pjevačku imitaciju Billie Holiday, već uspjeva ostati svoja i posebna, a na planu glume joj polazi za rukom kanalizirati raznorodne, često kontradiktorne emocije i vezati pažnju gledatelja za sebe. Loša vijest u svemu tome je da se čitav krug ljudi oko nje muti, njeni muzičari, suradnici, ljubavnici i prijatelji svedeni su na puke funkcije, pokoji tik i u boljem slučaju osobinu, ostaju uglavnom pozadina i dekor ne mnogo dublje profiliran od njenih haljina ili pasa. Osim u pojedinim situacijama kada izbiju u prvi plan, sporedni likovi nisu dovoljno razvijeni, pa djeluju kao da su višak. Čini se da je Daniels zahvatio preširoko, a da je razvoj tih likova, ako ga je i bilo, ostao isječen u montaži. Primjerice, njeno prijateljstvo i natruha lezbijske veze sa Tallulah Bankhead (Natasha Lyonne) koristi se u svrhu poante u jednoj jedinoj sceni, i to na temu rasizma. Ni okvir intervjua koji naslovna junakinja daje novinaru Reginaldu Lordu Devineu (Lesslie Jordan), a koji veći dio ostatka filma šalje u »flashback«, nema naročitog smisla.

Postavlja se pitanje je li Lee Daniels, poznat po svojoj tezičnosti, plakatnosti i sklonosti pretrpavanju u svojim filmova koji ostaju neujednačeni, pravi izbor za jedan ovakav biografski film s elementima melodrame, proceduralnog i političkog trilera. Daniels je očito zainteresiran za crnačku stranu povijesti, što je demonstrirao u svom prethodnom ambicioznom filmu Batler, ali je taj uradak bio daleko uspjeliji i finije intoniran u svojim flashbackovima koji više djeluju kao (lažni) biografski film, a dotiču se ne samo rasne segregacije, već i klasnog raslojavanja u okviru iste rase, nego kao povijesni film o američkim predsjednicima svedenima uglavnom na karikature iz vizure njihovog vjernog crnog batlera. Ovdje pokušava sličnu infuziju crne povijesti u jednu prije svega ljudsku i tragičnu priču kojoj je rasizam u društvu možda okidač, ali u kojoj ima i drugih faktora. Druga od Danielsovih autorskih osobina je i uvijek povišen, melodramatski registar emocija. Treća je i određena stilska neujednačenost uparena s insistiranjem upravo na inflaciji stila. To ponekad može imati smisla, kao u montažnoj sekvenci heroinskog tripa koji Billie Holiday ima nakon zajedničke konzumacije s Fletcherom. Taj trip i flashback u okviru flashbacka počinje sjećanjima na mučno djetinjstvo, a završava se interpretacijom pjesme Strange Fruit kao lajtmotiva filma koji konačno vidimo u cjelosti, tu nakon polovice njegova trajanja, a gdje je osvjetljeno lice glavne junakinje i glavne glumice u efektnom kontrastu sa zamračenom pozadininom. Inzistiranje na pojedinoj autorskoj odluci, međutim, ne funkcionira toliko dobro u slučaju onih silnih pretapanja između punog kolora i crno-bijele slike koja se na koncu zamrzava i fingira dokumentarnost. Čini se da je u slučaju filma Sjedinjene Države protiv Billie Holiday Lee Daniels dosta toga otvorio i putem hodao hrabro naprijed, a da nije prije toga promislio što bi u njegovom filmu bila bit, a što pozadina, što teza, a što ilustracija. U konačnici, ono što imamo pred sobom polučuje određeni efekt, prije svega na emocionalnom nivou, ali bi teško bilo reći da su Sjedinjene Države protiv Billie Holiday u cjelosti dobar film.