I Care a Lot

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Urota odavno više nije stvar isključivo teorije, već itekako postoji u praksi. Zaboravimo sad na ljude-guštere, bogate židovske obitelji, Billa Gatesa i čipove u cjepivima jer su te teorije zapravo s one strane pameti, te pogledajmo stvari realno. Svaka vrsta organiziranog kriminala je zapravo urota koja upošljava veći broj ljudi na različitim pozicijama kreirajući sustav koji djeluje. Svaka kompleksnija prevara također. A ta kaznena djela samo su vrh ledenog brijega, jer većina se zloporaba zakona, naših osjećaja i naših, tuđih ili javnih resursa odvija posve legalno, često pod maskom dobročinstva. Urota koja stoji u središtu filma Jako mi je stalo izuzetno je osmišljena i apsolutno legalna, te, kao i svaka dobra urota, sasvim u skladu s duhom vremena. Zamislimo, dakle, mrežu koju kontrolira profesionalni skrbnik sa skoro pa neograničenim ovlastima po pitanju legalnog statusa i imovine svojeg štićenika, recimo bespomoćnog umirovljenika bez bliže rodbine ili s nezainteresiranom rodbinom. Skrbnik će štićenika smjestiti u (naravno privatni) starački dom u kojem će mu biti prekinut kontakt sa svijetom, za što je svakako potrebna suradnja uprave, ako ne i osoblja tog doma. Zakonska osnova može biti fizička bolest, ali je češće nešto fluidno poput demencije, te je u tu svrhu potreban korumpirani liječnik koji će na prve znake zaboravnosti i rastresenosti napuhati dijagnozu i zahtjevati obavezujuću legalnu intervenciju. Kada smo već kod toga, skrbništvo se dodijeljuje sudskim putem, tako da je potreban i korumpiran ili naivan sudac. Rezultat svega toga može biti manja ili veća, lokalna ili državna industrija prevare.

Protagonistica filma Jako mi je stalo, Marla Grayson (u izuzetnoj izvedbi Rosamund Pike), za takvo svoje ponašanje ima uvjerljiv izgovor koji nam servira već u uvodnoj naraciji iz pera scenarista i redatelja filma J Blakesona. Po njoj, fer igra je koncept koji su izmislili bogati i moćni kako bi ostali bogati i moćni, te kako one druge ne bi pustili u svoj svijet. Ona je bila naivna, igrala je po pravilima, ali je to nije dovelo nigdje. Nasuprot tome, ona svijet dijeli na one koji uzimaju i one od kojih se uzima, na predatore i na plijen, na lavove i na jaganjce, a sebe vidi kao lavicu i to začinjava psovkom. Taj govor ćemo poslušati prije njenog prvog pojavljivanja, usporedo sa scenom u kojoj muškarac neuređene brade (Macon Blair) provaljuje u starački dom i sukobljava se s osobljem u želji da vidi svoju zatočenu majku. Njih dvoje se sreću na sudu pred sucem Lomaxom (Isiah Whitlock Jr) i Marla izgleda kao njegova sušta suprotnost: modno osvještena, savršeno odjevena, obučena i uređena (od frizure do cipela s visokom petom), elokventna i zavodljiva, tako da nije nikakvo čudo da sudac u potpunosti vjeruje njoj, a ne njemu, pa tako majka ostaje u domu, a on dobiva zabranu prilaska. Kada jedan od njenih štićenika nenadano umre, Marla mora brzo popuniti njegovo mjesto i doktorica Karen Amos (Alicia Witt) ima idealnu kandidatkinju, izvesnu Jennifer Peterson (karakterna glumica i dvostruka oskarovka Dianne Wiest), umirovljenu bankaricu iz Chicaga bez potomstva i rodbine, sa zamašnim sredstvima na raspolaganju, u dobrom fizičkom zdravlju, ali s mogućim ranim znakovima demencije, što u prijevodu znači da će njena financijska sredstva Marla biti u prilici »cijediti« godinama. Uz doktoričin nalaz i po ekspresnoj sudskoj odluci, Jennifer bez ikakvog znanja o procesu biva promptno pospremljena u dom čiji upravitelj (Damian Young) svečano obećava da će ju tretirati kao kraljicu, ali joj mobitel biva na ulazu oduzet. Ubrzo će se otkriti da Jennifer nije bespomoćna starica bez igdje ikoga. Prvi znak za uzbunu bi mogli biti dijamanti pospremljeni u sefu bez ikakve popratne dokumentacije, a drugi i glasniji posjet odvjetnika Ericsona (Chris Messina) koji djeluje da je u ovu crnu komediju zalutao iz gangsterskog filma. Ericson ju upozorava da on, doduše, nije Jenniferin odvjetnik, već odvjetnik njenih vrlo moćnih prijatelja koji bi bili jako zahvalni kada bi ona bila puštena iz doma da se brine sama o sebi i za to su spremni platiti pozamašnu novčanu nadoknadu, inače će situacija postati vrlo neugona za skrbnicu. Misleći da Ericson blefira i imajući iskustva sa muškarcima koji prijete, Marla ponudu odbija, odnosno zahtijeva višestruko veću sumu, dok njena asistentica i partnerica ne samo u operaciji, nego i u krevetu, Fran (Eiza Gonzalez) ima loš predosjećaj u vezi svega toga. Fran je, dakako, u pravu, na scenu stupa ruski mafijaš Roman Lunjov (Peter Dinklage), možda nizak rastom, ali zato eksplozivnog temperamenta koji ne preza ni od čega kako bi svoju majku, Jennifer ili kako joj god bilo pravo ime, izvukao iz pandži legalnog skrbništva. Ostatak filma promatramo nadmudrivanje, a ponekad i otvorenu, krvavu borbu dvoje »lavova« koji ne pristaju biti jaganjci.

Čini se da je Blakeson dosta toga htio i započeo u svom filmu ugledajući se na brojne uzore, od Alfreda Hitchcocka i Elmora Leonarda, preko Tarantina i braće Coen, do Stevena Soderbergha i Douga Limana. Problem je, međutim, u tome da Blakeson nije nijedan od navedenih, pa stoga teško pronalazi pravi omjer između krvavosti, ozbiljnosti i igrivosti, te u svoja dva sata trajanja film tonalno dosta vrluda. Struktura u dva oštro odrezana dijela, od kojih se prvi bavi Marlinom poslovnom operacijom, a drugi njenom borbom sa Romanom i njegovim ljudima, ne funkcionira najbolje, i to do te mjere da na Jennifer kao predmet sukoba u jednom trenutku skoro da i zaboravljamo. Opet, bilo bi nepravedno reći da je Jako mi je stalo u ma kojem trenutku dosadan film, jer to naprosto nije istina, a u krajnjoj liniji, nama kao gledaocima ne mora nužno biti stalo do bilo koga iz galerije manje ili više sociopatskih likova kako bismo uživali u njihovom sukobu. Blakeson ima dovoljno stila i vještine u kreiranju atmosfere napetosti (što je demonstrirao i svojim prvijencem Nestanak Alice Creed), tako da mu možemo tolerirati sitne logičke pogreške, dok poantu ostavlja za pomalo nategnut kraj koji je ipak, slijedeći internu logiku filma i njegovih likova, na drugu pomisao jedini i moguć. Osvježavajuća je i relativna staromodnost filma u smislu odsustva političke korektnosti, odnosno obaveznog sentimenta za »drugost«. Uostalom, ako on kroz Marlu kaže da ni najgori sociopati nisu imuni na starenje i slabost, zašto onda patološke društvene pojave ne bi dolazile u raznim oblicima pakiranja? Zašto ne bismo imali lezbijke-prevarantice, patuljke-mafijaše ili naivne tamnopute suce koji nesvijesno hrane industriju prevare i eksploatacije?

Srećom Blakeson umije i s glumcima, što postaje i najveći plus filma. Galerija epizodista dobiva po scenu-dvije u kojoj svaki od njih zablista, što neki poput Messine, Whitlocka ili Blaira čine besprekorno. Jedina donekle uskraćena je Dianne Wiest kao Jennifer koja je zaslužila više minutaže, ali najmanje u jednoj sceni, onoj gdje nepotrebno drogirana pokušava objasniti Marli kakva ju nevolja čeka, pokazuje kolika je njena glumačka klasa. Čini se da je Peter Dinklage našao svoju nišu nakon uloge u televizijskoj seriji Igra prijestolja, a ovdje je izuzetno efikasan kao ruski mafijaš koji čak ni ne mora surovošću kompenzirati svoje »džepno pakiranje«, ali to svejedno čini, što iz zabave, što čisto impulzivno. Ipak, odlučujući faktor u filmu je Rosamund Pike koja je ovdje u izdanju vrlo sličnom onom u kakvom je bila kao manipulativna Amy u Fincherovoj Nestaloj, ali njenom tipu glume zapravo bolje odgovaraju filmovi šireg poteza i s manje finese. Kao Marla, Rosamund Pike je često hladna i proračunata, ali ponekad odlazi u sasvim drugi ekstrem usijanosti i impulsa, bez prelazne faze i neke »normalne« sredine. Od glumica svoje generacije, ona svakako spada u one s više stila i stava, od čega je potonje rijetkost, prije svega u Hollywoodu opsjednutom transformacijama i ulaženjem u ulogu. Kod ove britanske glumice pristup je drugačiji: ona vjeruje gledaocu i stavlja mu do znanja da baš ona igra određenu ulogu, s više ili manje distance, zbog čega je uvijek prepoznatljiva. Zbog toga je Rosamund Pike najjači adut filma Jako mi je stalo koji bi bez nje mogao poslužiti tek kao prolazna zabava.