Our Friend

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Filmovi, najčešće u dramskom registru, na temu raka postali su svojevrsni zasebni podžanr. Opaka bolest se u njima tretira dvojako. S jedne strane, ona može predstavljati prepreku koja služi kao pokretač procesa transformacije protagonista ili protagonistice od sasvim običnog ili čak nedostatnog ljudskog bića u izvor inspiracije za gledatelja kroz proces borbe za život. S druge, pak, strane na samom raku se ubiraju laki emocionalni poeni, pa filmovi na tu temu nerijetko prerastaju u »festivale suza«. Tu vrijedi i dodatno pravilo da što je protagonist ili protagonistica mlađi, odnosno mlađa, to je tragedija veća, a s njom je emocionalni efekt snažniji. Ne treba tu ići puno dalje od filmova kao što su svojevrsni »rodonačelnik« žanra, Ljubavna priča Arthura Hillera (1970), ili nešto noviji naslovi »Sundance-indie« izričaja, Krive su zvijezde (2014) Josha Boonea, Ja i Earl i umiruća djevojka (2015) Alfonsa Gomez-Rejona ili Mliječni zubi Shannon Murphy (2019). Tek rijetko rak služi kao okidač za neke druge, ponekad jednako tragične procese, poput suočavanja s prošlošću u okviru obitelji, kao što je to slučaj s Dobrom ženom Mirjane Karanović (2016) ili jednako tragičnog raspada strastvene veze koja postaje predominantna tema filma Alabama Monroe (2012) Felixa van Groeningena. Najrjeđi su, pak, filmovi u kojima se raku i umiranju od istog pristupa realistički, u kojima se cijeli taj proces tretira kao nepodnošljiva rutina koja jednako razara i umiruću osobu i one njoj bliske osobe koje se o njoj brinu i koji će ju nadživjeti. Koja god bolest i umiranje od nje bili u pitanju, riječ je o procesima koji traju bar neko vrijeme i koji kao takvi mijenjaju psihu ljudi i odnose među njima.

Film Prijatelji u režiji Gabriele Cowperthwaite je dijelom i film o umiranju mlade žene i majke dviju djevojčica od raka kao o dugotrajnom procesu koji mijenja njezinu psihu, i posljedično odnos s mužem i djecom. To, naravno, ne znači da nema i drugih, hajdemo reći »žanr-momenata« i općih mjesta o tragici umiranja u relativnoj mladosti, neostvarenim željama i snovima, te porivima da se ostavi trag u životu onih koji će umiruću osobu naslijediti. S druge strane, kao što mu sam naslov govori, film Prijatelji je i o nečemu sasvim drugom, o prijateljstvu, odnosno o rijetkom blagoslovu koji su umiruća žena i njena obitelj imali u obliku odanog, pravog prijatelja koji je u to doba živio s njima i na dnevnoj bazi bivao tu »da im se nađe«. Riječ je o istinitoj priči: scenarij koji je napisao Brad Ingelsby temeljen je na autobiografskom novinskom članku Matthewa Teaguea objavljenom u Esquire magazinu u kojem je on opisao smrt svoje supruge Nicole. ali i ulogu koju je u njihovim životima igrao njihov prijatelj Dane.

Kada ih upoznajemo, negdje na prijelomu milenija, Nicole (Dakota Johnson) i Matthew (Casey Affleck) zadovoljan su mladi par na počecima svojih karijera. Ona se pokušava probiti kao glumica i pjevačica u kazalištu u New Orleansu, a on kao novinar-prašinar u lokalnom dnevnom listu. Oboje su relativne pridošlice u gradu i poznaju uglavnom kolege sa svojih poslova koji često imaju neke svoje računice, ili ih tek ograničeno puštaju u svoje krugove. Što se Nicole tiče, Dane (Jason Segel, globalno najpoznatiji po ulozi Marshalla u televizijskoj seriji Kako sam upoznao vašu majku) njen je jedini pravi i iskreni prijatelj još sa studija, koji prema njoj gaji i neka elementarna romantična osjećanja koja, pak, ne uspijeva izraziti. Za Matthewa to ne predstavlja veliki problem: Dane je jedan od onih dobroćudnih, krupnih, nespretnih, smotanih i stidljivih muškaraca koji nekako ne uspijeva formulirati životne, poslovne i romantične ciljeve i perspektive, pa se čini da se stalno traži zbog čega će ga mnogi otpisati kao gubitnika. Međutim, takav kakav je, Dane će se brzo uvući Matthewu pod kožu. Matthewova karijera, pak, kreće uzlaznom putanjom, postaje novinar-slobodnjak koji piše »priče koje nešto vrijede« i kao takav često odsustvuje od kuće i izvještava s ratišta, a obitelj (u međuvremenu na scenu stupaju i dvije kćeri, Molly i Evie) se iz New Orleansa seli u Nicolinu naslijeđenu kuću u gradiću Fairhope u Alabami, a Mattovo odsustvo postaje sve veći problem. Nicolina dijagnoza raka koji u roku od godinu dana od početka liječenja dobiva dodatni epitet terminalnog okreće stvari naglavce, tjera Matthewa da se »prizemlji« i posveti brizi o supruzi i kćerima. Matthew to očigledno ne može sam i na scenu stupa Dane, vodeći se geslom da je prijatelj u nevolji pravi prijatelj, a njegovo inicijalno odsustvo s posla prodavatelja sportske, kamperske i opreme za lov i ribolov i iz veze s novom djevojkom, možda »onom pravom«, od početna dva tjedna produžava se najprije na tri mjeseca, pa onda i do Nicoline smrti. Pitanje koje se pritom nameće je pitanje njegove motivacije za takav nesebičan čin, a odgovor na njega može biti jednostavan ili kompleksan. Jednosatavan odgovor bi glasio da Dane doista nema ništa svoje »pametnije« što može raditi jer se nije snašao u životu. Kompleksni odgovor bi bio odgonetka na pitanje kako se i zašto Dane nije snašao u životu, uključio u »trku štakora« za novcem, uspjesima i statusnim simbolima sa svojim »alfa-mužjačkim« vršnjacima. Možda zato što je zaista »beta«, submisivni muškarac koji ne zna što bi sam sa sobom, možda zato što je na neki svoj način otkrio neki dublji smisao u nematerijalnom, a možda zato što je, jednostavno, dobar čovjek i dobar prijatelj.

Na misterij koji Danea obavija nećemo dobiti jednoznačan odgovor kao što nije dobio ni Matthew Teague, ili ga makar nije podijelio s nama u svom članku, ali njegovo prisustvo u filmu funkcionira na više načina. Upravo zbog Danea, prijateljstva i njegovog prisustva u životu obitelji bez »zadnjih namjera«, Prijatelji prestaju biti još jedan film u kojem relativno mlada osoba umire od raka, inducirajući tragediju svojom sudbinom ili inspiraciju svojom borbom i voljom za životom. Razlog tomu je savršena glumačka podjela, barem kada je riječ o troje glavnih glumaca. Jason Segel je karijeru gradio uglavnom u smjeru komedije, klasične ili romantične, bazirajući je na personi dobrodušnog, pristojnog, ali smotanog diva i u tomu je polučivao promijenljiv uspjeh. U dramskom registru se pojavljivao rijetko, reklo bi se i kontra tipa, ali to je znalo biti dosta efektno, primjerice u portretu pisca Davida Fostera Wallacea u filmu Kraj turneje Jamesa Ponsoldta iz 2015. godine. Ovdje njegova tipična dobrodušnost i relativna smotanost iz komičnih uloga ima određenu težinu; igra jednu drugačiju, dramsku rolu, a na koncu nam može poslužiti kao inspiracija. Dakota Johnson je također u svojoj dosadašnjoj karijeri igrala nešto »lakše«, odnosno manje zahtjevne uloge, od glavne u »pulp« erotskoj trilogiji 50 nijansi sive, pa do sporednih u filmovima kao što su Rasprskavanje (2015) i nova Suspiria (2018) Luce Guadagnina. Nikada do sada nije morala prolaziti kroz toliki register emocija, u čemu se iskazala bez većih »iskakanja«. Izvrstan je i Casey Affleck koji zapravo ima i poneki komičarski zadatak (primjerice, Matthew pada u nesvijest kada je jako uzbuđen), a ovdje njegov unjkavi glas i mumljava shema govora dolaze do izražaja i savršeno pašu uz lik koji je na dnevnoj bazi shrvan i preumoran.

Prijatelji su doista drugačiji film od onih koje imamo u vidu kada poznajemo temu, ali realizam baziran na opservacijama detalja i dnevnih rutina ne smije čuditi kada poznajemo porijeklo kako izvornog materiala, tako i redateljice. Gabriela Cowperthwaite je svoju karijeru započela u dokumentarnom rodu, već na tom planu dokazavši da se ne boji teških tema, što je bio slučaj njenim dokumentarcem Blackfish (2015) na temu kitova-ubojica i njihovog života u zatočeništvu, ali i s igranim prvijencem Megan Leavey, također snimljenim po istinitim događajima o američkoj vojnikinji i njenim službenim psima, gdje je otkrila i »žicu« za filmove koji mogu poslužiti kao inspiracija. Pa opet, film Prijatelji je daleko od savršenog uratka, a koliko god izvrsno funkcionirao u opservacijama detalja i rutina, pada na općim mjestima filmova o raku, kao i na ponekom tek načetom podzapletu viška koji nepotrebno produljuju trajanje na preko dva sata. Dodatni problem je i nelinearna struktura koja skače kroz vrijeme i stvara dojam digresija. Digresije, doduše, jesu bile prisutne i u izvornom članku, ali one su bile kratke i fukcionalne u svrhu objašnjenja pozadine autorovog zajedničkog života sa suprugom i njihovog prijateljstva s Daneom, i nije ih bilo toliko. Ovdje je ponekad očito da je riječ o dramatizaciji, a da nelinearno slaganje radnje ima za cilj manipulaciju gledateljskim emocijama koja ne uspijeva baš uvijek. Za to krivca možemo naći i u scenaristu Bradu Ingelsbyju koji nema neki prepoznatljivi autorski potpis, ali i u redateljici koja nije odolila iskušenju da nepotrebno ne zakomplicira naraciju. No i pored toga, Prijatelji su film vrijedan vremena i pozornosti.