Those Who Wish Me Dead

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Voljeli mi Taylora Sheridana kao filmskog autora ili ne, svakako mu moramo odati priznanje za to da je uvjerio hollywoodski establishment kako je nezamjenjiv jer je njegov autorski potpis unikatan. Ovaj nekadašnji televizijski glumac nižeg do srednjeg ešalona, sa svojim je projektima uglavnom imao dosta sreće da se za njih vežu redatelji koji su sposobni sakriti ili makar u drugi plan potisnuti nedostatke Sheridanovih scenarija, koji su u pravilu bivali najslabijom karikom tih filmova. Ti scenariji, međutim, nisu ni u kojem slučaju bili slabi sami po sebi, a savršeno su funkcionirali kao svojevrsna »udica« na koju se »pecaju« kako producenti i redatelji, tako i publika. U svom debitantskom scenariju za film Sicario iz 2015., Sheridan je bio uparen s pouzdanim Denisem Villeneuveom koji je izvukao maksimum iz solidno postavljenih likova (prije svega muških, dok je jedini značajniji ženski lik manje ili više sveden na naivnost i zbunjenost u svrhu pružanja točke gledišta i identifikacije publici) te intrigantnih teza o sličnostima ratova protiv droge i protiv terorizma. Učinio je to oslanjanjem na stil, fotografiju i glazbu, kao i na pravilno pozicioniranje citata drugih filmova. Sicariov nastavak Sicario 2: Rat bez pravila (2018.) bio je oslabljen za Villeneuvea i glumicu Emily Blunt čiji je lik ostao odsutan, pa je, unatoč solidnoj i funkcionalnoj režiji Stefana Sollime, pao žrtvom kako Sheridanovih kalkulacija s politizacijom filma kroz probrane ljevičarske i probrane desničarske teze, tako i činjenice da drugi dijelovi zamišljenih trilogija prije svega moraju poslužiti kao vezivno tkivo između uvoda i finala. Sa Sollimom je Sheridan još jednom udružio snage, i to na adaptaciji romana Bez kajanja Toma Clancyja koja je odnedavno dostupna na Amazonovom video-servisu Prime, ali su kritike za taj film mlake ili loše. U međuvremenu, Sheridan je za svoj drugi scenarij Sve ili ništa (2016.) u režiji britanskog filmaša Davida Mackenzieja, dobio i nominaciju za Oscara. Scenarij koji kombinira humor i socijalni angažman te žanrovski standard o dvojici braće koja iz očaja pljačkaju male banke po teksaškim zabitima, te o šerifu i njegovom partneru Indijancu koji ih love tonalno je nekonzistentan, a Sheridan pokazuje još jednu od svojih osobina da kalkulirano ide na citatnost replika, dok zauzima pozu neke vrste narodnog tribuna. Film je, zahvaljujući izvrsnoj glumačkoj podjeli i Mackenziejevoj opservantnoj režiji, zapravo dobar, ali ne onoliko koliko njegov scenarist misli da njegov rad vrijedi. Sheridan se oprobao i kao redatelj, i to dva puta, jednom s opskurnim hororom Vile (2011), a drugi put s visokoprofilnim neovesternom Tragovi u snijegu (2017) kojim je nastavio svoju poetiku i politiku demonstriranu u scenarističkim radovima. Konačni rezultat nije bio slab, riječ je tu o realističnoj misteriji s ubojstvom u indijanskom rezervatu, premda je Sheridan na jednom mjestu okupio svoje tipične falinge: sklonost mudrovanju po svaku cijenu, vođenje tuđih bitaka i seksističku podjelu na aktivne muške i pasivne ženske likove, a kao redatelj je načinio i jedan propust u smislu koncentracije grafičkog nasilja u »flashbacku« i u »realnom vremenu« u scenama koje jedna drugu slijede, ali je barem glumcima ostavio dovoljno prostora da se iskažu. U međuvremenu je pronašao angažman i na televiziji kao kreator serije Yellowstone. S time u vezi, njegov najnoviji film Oni koji mi žele smrt osvježavajuće je nepretenciozan, čisto žanrovski uradak namijenjen prije svega za zabavu publike. Sheridan u njemu opetovano demonstrira da, kada nema nekih viših ambicija, može biti itekako funkcionalan žanrovski pripovedač i filmski autor.

U novom filmu od samog početka, odnosno otvaranja uz orkestracijsku glazbu i špicu preko crnog ekrana koja se polako mijenja u kratke rezove vatogasaca-specijalaca koji s padobranom iz aviona skaču u blizinu požara, imamo epski ugođaj kino-hitova starog kova, a dalje u priči nastaloj po romanu Michaela Koryte (scenarij su napisali Koryta, Sheridan i Charles Leavitt) imamo spoj dva podžanra iz 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Glavnina zapleta otpada na priču o dječaku-svjedoku koji bježi od plaćenih ubojica u čemu dobiva pomoć od svojih rođaka i jedne posvećene žene s kojom se usput sreće, na što se može gledati kao na varijaciju teme filma Svjedok Petera Weira iz 1985. godine, s time da umjesto amiške kolonije imamo rijetko naseljene predjele Montane i tamošnje stanovništvo, a umjesto Harrisona Forda Angelinu Jolie. Kulisa iza tog prvog sloja je »film katastrofe«, čije su pogonsko gorivo šumski požar i u manjoj mjeri grmljavina. Angelina Jolie se nakon jedanaestogodišnje pauze vraća u žanr akcijskog trilera i igra Hannu Faber, jedinu ženu u predominantno muškoj ekipi vatrogasaca-specijalaca, takozvanih »skakača u dim«, koja se bori s demonima iz svoje bliske prošlosti kada su, možda zbog njene pogreške, u šumskom požaru smrtno nastradala trojica momčića. Ocijenjena kao psihički nestabilna, ona je od strane komande poslana na ljetnje zaduženje u kuli-osmatračnici usred šume, dok joj jedino društvo putem radio-veze radi njen bivši dečko, lokalni šerif i voditelj survivalističkog trening-kampa za djecu, Ethan Sawyer (Jon Bernthal). U međuvremenu, na drugom kraju Amerike, na Floridi, dvojica plaćenih ubojica (igraju ih Aidan Gillen i Nicholas Hoult) eliminiraju okružnog tužitelja i njegovu obitelj u isceniranoj nesreći, a forenzički računovođa (Jake Weber), koji je otkrio prevaru i tužitelju dostavio podatke, svjestan je da ga čeka slična sudbina pa bez najave uzima svoga sina Connora (Finn Little) i vodi ga cestama put Montane, kod jedinog rođaka kojeg Connor ima, šerifa Ethana. Ubojicama neće trebati dugo vremena da otkriju nakane oca i sina te postave zasjedu u kojoj će otac smrtno stradati, ali ne prije nego što sinu preda podatke o svojim otkrićima i upute što s njima činiti. Connor, koji je prošao survivalističku obuku, neko će se vrijeme morati snaći sam u šumi vodeći se riječima svoga oca (»Potoci vode do rijeka, rijeke do gradova«), prije nego što pukim slučajem naleti na usamljenu Hannu. Atentatori su također podmetnuli šumski požar u svrhu distrakcije i diverzije, dok pokušavaju pohvatati i poubijati sve potencijalne svjedoke, što će reći Ethana i njegovu trudnu suprugu Allison (Medina Senghore) koja će se ispostaviti kao ipak nešto tvrđi orah. Dječak i Hannah se tako moraju boriti protiv dvostruke prijetnje, ubojica i vatrene stihije, s vrlo malo pomoći, odsječeni od svijeta i bez mogućnosti komunikacije.

Oni koji mi žele smrt svakako nije Sheridanov najimpozantniji film, ali je zato najkorektniji i najčvršći, odnosno najteže mu je naći očite nedostatke koji kvare ugođaj. I kao scenarist i kao redatelj, Sheridan je sposoban voditi priču, polako makar bazično graditi i karakterizirati likove i podizati tenziju. U tom smislu, film svojim tempom i dinamikom doista podsjeća na požar koji polako tinja prije nego što se razbukta, što je ovdje vizualizirano kombinacijom praktičnih i kompjutorskih efekata u sceni obračuna između Hanne i Connora s jedne strane i preživjelog ubojice s druge, s vatrom u pozadini koja se neumitno približava. Epski ugođaj dodatno je podvučen pametnom fotografijom Bena Richardsona koji nam uspjeva »prodati« lokacije u New Mexicu kao Montanu, te glazbom Briana Tylera. Solidan posao rade i glumci, iako zapravo i nemaju tako puno posla budući da su likovi tek unekoliko prošireni tipovi. Osvježavajuće je na ekranu ponovo vidjeti Angelinu Jolie u kombinaciji akcijske i dramske uloge. Zanimljivo je da uslijed brojnih plastičnih operacija glumica djeluje mlađe nego što zapravo je (odaju ju, doduše, žile na šakama i rukama), ali svejedno može limitiranom mimikom i mikro-glumom kanalizirati »umor od života« i integritet koji su, uz svojevrsno ludilo, neophodni za njen lik. Medina Senghore ima pamtljivu epizodu kao survivalistica Allison, zadužena za najveći broj »sheridanovskih« citatnih replika, slično vrijedi i za Tylera Perryja u minijaturi kriminalnog »bossa«, dok Gillen i Hoult uspjevaju uvjerljivo portretirati dinamiku dvočlanog tima plaćenih ubojica s taktičkim treningom. Pojedini se nedostaci, bilo da je riječ o žanrovskim općim mjestima ili o elementima Sheridanovog autorskog potpisa, naravno, mogu naći i staviti pod lupu, ali za tim nema potrebe. Čvrst žanrovski okvir možda smanjuje manevarski prostor autoru, kako za upečatljivost (koliko je u ranijim Sheridanovim filmovima u pitanju bila inovativnost, a koliko pretencioznost, prosudite sami), tako i za greške. Ali kada se crta podvuče, ostaje da je Oni koji mi žele smrt kino-film punog profila i starog kova, ni manje ni više od toga.