Those Who Wish Me Dead

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Voljeli mi Taylora Sheridana kao filmskog autora ili ne, svakako mu moramo odati priznanje za to da je uvjerio hollywoodski establishment kako je nezamjenjiv jer je njegov autorski potpis unikatan. Ovaj nekadašnji televizijski glumac nižeg do srednjeg ešalona, sa svojim je projektima uglavnom imao dosta sreće da se za njih vežu redatelji koji su sposobni sakriti ili makar u drugi plan potisnuti nedostatke Sheridanovih scenarija, koji su u pravilu bivali najslabijom karikom tih filmova. Ti scenariji, međutim, nisu ni u kojem slučaju bili slabi sami po sebi, a savršeno su funkcionirali kao svojevrsna »udica« na koju se »pecaju« kako producenti i redatelji, tako i publika. U svom debitantskom scenariju za film Sicario iz 2015., Sheridan je bio uparen s pouzdanim Denisem Villeneuveom koji je izvukao maksimum iz solidno postavljenih likova (prije svega muških, dok je jedini značajniji ženski lik manje ili više sveden na naivnost i zbunjenost u svrhu pružanja točke gledišta i identifikacije publici) te intrigantnih teza o sličnostima ratova protiv droge i protiv terorizma. Učinio je to oslanjanjem na stil, fotografiju i glazbu, kao i na pravilno pozicioniranje citata drugih filmova. Sicariov nastavak Sicario 2: Rat bez pravila (2018.) bio je oslabljen za Villeneuvea i glumicu Emily Blunt čiji je lik ostao odsutan, pa je, unatoč solidnoj i funkcionalnoj režiji Stefana Sollime, pao žrtvom kako Sheridanovih kalkulacija s politizacijom filma kroz probrane ljevičarske i probrane desničarske teze, tako i činjenice da drugi dijelovi zamišljenih trilogija prije svega moraju poslužiti kao vezivno tkivo između uvoda i finala. Sa Sollimom je Sheridan još jednom udružio snage, i to na adaptaciji romana Bez kajanja Toma Clancyja koja je odnedavno dostupna na Amazonovom video-servisu Prime, ali su kritike za taj film mlake ili loše. U međuvremenu, Sheridan je za svoj drugi scenarij Sve ili ništa (2016.) u režiji britanskog filmaša Davida Mackenzieja, dobio i nominaciju za Oscara. Scenarij koji kombinira humor i socijalni angažman te žanrovski standard o dvojici braće koja iz očaja pljačkaju male banke po teksaškim zabitima, te o šerifu i njegovom partneru Indijancu koji ih love tonalno je nekonzistentan, a Sheridan pokazuje još jednu od svojih osobina da kalkulirano ide na citatnost replika, dok zauzima pozu neke vrste narodnog tribuna. Film je, zahvaljujući izvrsnoj glumačkoj podjeli i Mackenziejevoj opservantnoj režiji, zapravo dobar, ali ne onoliko koliko njegov scenarist misli da njegov rad vrijedi. Sheridan se oprobao i kao redatelj, i to dva puta, jednom s opskurnim hororom Vile (2011), a drugi put s visokoprofilnim neovesternom Tragovi u snijegu (2017) kojim je nastavio svoju poetiku i politiku demonstriranu u scenarističkim radovima. Konačni rezultat nije bio slab, riječ je tu o realističnoj misteriji s ubojstvom u indijanskom rezervatu, premda je Sheridan na jednom mjestu okupio svoje tipične falinge: sklonost mudrovanju po svaku cijenu, vođenje tuđih bitaka i seksističku podjelu na aktivne muške i pasivne ženske likove, a kao redatelj je načinio i jedan propust u smislu koncentracije grafičkog nasilja u »flashbacku« i u »realnom vremenu« u scenama koje jedna drugu slijede, ali je barem glumcima ostavio dovoljno prostora da se iskažu. U međuvremenu je pronašao angažman i na televiziji kao kreator serije Yellowstone. S time u vezi, njegov najnoviji film Oni koji mi žele smrt osvježavajuće je nepretenciozan, čisto žanrovski uradak namijenjen prije svega za zabavu publike. Sheridan u njemu opetovano demonstrira da, kada nema nekih viših ambicija, može biti itekako funkcionalan žanrovski pripovedač i filmski autor.

U novom filmu od samog početka, odnosno otvaranja uz orkestracijsku glazbu i špicu preko crnog ekrana koja se polako mijenja u kratke rezove vatogasaca-specijalaca koji s padobranom iz aviona skaču u blizinu požara, imamo epski ugođaj kino-hitova starog kova, a dalje u priči nastaloj po romanu Michaela Koryte (scenarij su napisali Koryta, Sheridan i Charles Leavitt) imamo spoj dva podžanra iz 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Glavnina zapleta otpada na priču o dječaku-svjedoku koji bježi od plaćenih ubojica u čemu dobiva pomoć od svojih rođaka i jedne posvećene žene s kojom se usput sreće, na što se može gledati kao na varijaciju teme filma Svjedok Petera Weira iz 1985. godine, s time da umjesto amiške kolonije imamo rijetko naseljene predjele Montane i tamošnje stanovništvo, a umjesto Harrisona Forda Angelinu Jolie. Kulisa iza tog prvog sloja je »film katastrofe«, čije su pogonsko gorivo šumski požar i u manjoj mjeri grmljavina. Angelina Jolie se nakon jedanaestogodišnje pauze vraća u žanr akcijskog trilera i igra Hannu Faber, jedinu ženu u predominantno muškoj ekipi vatrogasaca-specijalaca, takozvanih »skakača u dim«, koja se bori s demonima iz svoje bliske prošlosti kada su, možda zbog njene pogreške, u šumskom požaru smrtno nastradala trojica momčića. Ocijenjena kao psihički nestabilna, ona je od strane komande poslana na ljetnje zaduženje u kuli-osmatračnici usred šume, dok joj jedino društvo putem radio-veze radi njen bivši dečko, lokalni šerif i voditelj survivalističkog trening-kampa za djecu, Ethan Sawyer (Jon Bernthal). U međuvremenu, na drugom kraju Amerike, na Floridi, dvojica plaćenih ubojica (igraju ih Aidan Gillen i Nicholas Hoult) eliminiraju okružnog tužitelja i njegovu obitelj u isceniranoj nesreći, a forenzički računovođa (Jake Weber), koji je otkrio prevaru i tužitelju dostavio podatke, svjestan je da ga čeka slična sudbina pa bez najave uzima svoga sina Connora (Finn Little) i vodi ga cestama put Montane, kod jedinog rođaka kojeg Connor ima, šerifa Ethana. Ubojicama neće trebati dugo vremena da otkriju nakane oca i sina te postave zasjedu u kojoj će otac smrtno stradati, ali ne prije nego što sinu preda podatke o svojim otkrićima i upute što s njima činiti. Connor, koji je prošao survivalističku obuku, neko će se vrijeme morati snaći sam u šumi vodeći se riječima svoga oca (»Potoci vode do rijeka, rijeke do gradova«), prije nego što pukim slučajem naleti na usamljenu Hannu. Atentatori su također podmetnuli šumski požar u svrhu distrakcije i diverzije, dok pokušavaju pohvatati i poubijati sve potencijalne svjedoke, što će reći Ethana i njegovu trudnu suprugu Allison (Medina Senghore) koja će se ispostaviti kao ipak nešto tvrđi orah. Dječak i Hannah se tako moraju boriti protiv dvostruke prijetnje, ubojica i vatrene stihije, s vrlo malo pomoći, odsječeni od svijeta i bez mogućnosti komunikacije.

Oni koji mi žele smrt svakako nije Sheridanov najimpozantniji film, ali je zato najkorektniji i najčvršći, odnosno najteže mu je naći očite nedostatke koji kvare ugođaj. I kao scenarist i kao redatelj, Sheridan je sposoban voditi priču, polako makar bazično graditi i karakterizirati likove i podizati tenziju. U tom smislu, film svojim tempom i dinamikom doista podsjeća na požar koji polako tinja prije nego što se razbukta, što je ovdje vizualizirano kombinacijom praktičnih i kompjutorskih efekata u sceni obračuna između Hanne i Connora s jedne strane i preživjelog ubojice s druge, s vatrom u pozadini koja se neumitno približava. Epski ugođaj dodatno je podvučen pametnom fotografijom Bena Richardsona koji nam uspjeva »prodati« lokacije u New Mexicu kao Montanu, te glazbom Briana Tylera. Solidan posao rade i glumci, iako zapravo i nemaju tako puno posla budući da su likovi tek unekoliko prošireni tipovi. Osvježavajuće je na ekranu ponovo vidjeti Angelinu Jolie u kombinaciji akcijske i dramske uloge. Zanimljivo je da uslijed brojnih plastičnih operacija glumica djeluje mlađe nego što zapravo je (odaju ju, doduše, žile na šakama i rukama), ali svejedno može limitiranom mimikom i mikro-glumom kanalizirati »umor od života« i integritet koji su, uz svojevrsno ludilo, neophodni za njen lik. Medina Senghore ima pamtljivu epizodu kao survivalistica Allison, zadužena za najveći broj »sheridanovskih« citatnih replika, slično vrijedi i za Tylera Perryja u minijaturi kriminalnog »bossa«, dok Gillen i Hoult uspjevaju uvjerljivo portretirati dinamiku dvočlanog tima plaćenih ubojica s taktičkim treningom. Pojedini se nedostaci, bilo da je riječ o žanrovskim općim mjestima ili o elementima Sheridanovog autorskog potpisa, naravno, mogu naći i staviti pod lupu, ali za tim nema potrebe. Čvrst žanrovski okvir možda smanjuje manevarski prostor autoru, kako za upečatljivost (koliko je u ranijim Sheridanovim filmovima u pitanju bila inovativnost, a koliko pretencioznost, prosudite sami), tako i za greške. Ali kada se crta podvuče, ostaje da je Oni koji mi žele smrt kino-film punog profila i starog kova, ni manje ni više od toga.

Wind River

kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop HR3

 Iako je hrvatski prijevod naslova Tragovi u snijegu posve legitiman jer se oslanja na osnovnu mehaniku riješavnja zločina koji stoji u središtu zapleta filma, engleski original Wind River je ipak bolja polazna točka za analizu filma. U pitanju je toponim, rijetko naseljeni indijanski rezervat u američkoj saveznoj državi Wyoming od kojeg je centralna vlast, čini se, odavno digla ruke. Geografski pojmovi, stvarni, “dosoljeni” ili izmišljeni vrlo često imaju izrazitu simboličku moć, kao Chinatown ili Twin Peaks, a to je gotovo sigurno i bila namjera Taylora Sheridana, nekadašnjeg uglavnom televizijskog glumca, a sada scenarista (Sicario, Hell or High Water) u kojeg Hollywood polaže velike nade i koji, nakon opskurnog horora Vile (2011) sada režira jedan od filmova o kojima ćemo vjerojatno još slušati u nastupajućoj sezoni nagrada. Uostalom, Sheridan sa upadljivom simbolikom i otvara film: nakon pjesme recitirane u “voice over” naraciji koja prati panično bježanje mlade Indijanke po zasnježenom i zeleđenom polju, upoznajemo se sa protagonistom, Coryjem Lambertom kojeg igra Jeremy Renner, zaposlenikom Uprave za lov i ribolov koji potpuno kamufliran puca na vukove koji su napali ovce negdje u sličnom snježnom pejzažu. On, kako će i sam reći u jednoj snažno intoniranoj replici, lovi grabežljivce i njegova ekspertiza bit će potrebna u rasvjetljavanju zločina koji će sam otkriti tragajući za pumom koja je ubila junicu njegovog bivšeg punca. Žrtva zločina, silovanja i ubojstva, je Natalie Hanson, Indijanka iz prve scene, za koju saznajemo da je bila najbolja prijateljica Coryjeve kćeri nastradale koju godinu prije na sličan način. Osim njega, za istragu je po službenoj dužnosti zainteresiran šef plemenske policije Ben (Graham Greene) koji se snalazi sa minimalnim sredstvima i ljudstvom koje pokriva ogroman teritorij, potom žrtvini roditelji (oca s pravim omjerom ljutnje i melankolije igra Gil Birmingham) te neiskusna agentica FBI-ja (federalci su inače nadležni za ubojstva u rezervatima koji su federalni teritorij) Jane Banner (Elizabeth Olsen).

Wind River zapravo vrlo dobro funkcionira kao komad žanra, odnosno kao proceduralni triler, što je zasluga Sheridanovog u tom smislu vrlo pametno konstruiranog scenarija koji svojeg protagonista ne vidi kao nekakvog super-detektiva, već uspjeh istrage počiva na njegovoj lovačkoj ekspertizi, spletu okolnosti, kao i činjenici da se zlikovci, kao uostalom ni većina silovatelja i ubojica, ne mogu pohvaliti naročitom inteligencijom i smislom za strateško planiranje. Čak i sporan, neobičan uvod u konačni obračun kroz “flashback” scenu samog zločina nije toliko radikalan potez u žanru trilera, posebice ruralnog, i ovdje ima donekle smisla, premda u vrlo kratkom razdoblju Sheridan, upitno je koliko je to potrebno, koncentrira grafičko nasilje. Ono što se također mora pohvaliti je i redateljev osjećaj za tempo, dinamiku i atmosferu, posebno podvučenu odličnom fotografijom Bena Richardsona i ponekad predominantnom muzičkom pratnjom Nicka Cavea i Warrena Ellisa koji su pisali muziku i za Hell or High Water. Također, kao autor koji je počeo kao glumac, Sheridan dobro zna kad glumcima treba ostaviti slobode, što čini obilato, a oni to koriste ostvarujući upečatljive uloge tamo gdje ima materijala za to.

 U svojoj prvoj “ozbiljnoj” režiji Sheridan, dakle, prolazi na zanatskom testu napravivši solidan žanrovski film. Problem se, već po treći put, skriva u Sheridanu kao scenaristu kojeg Hollywood drži za novu veliku nadu, a u Tragovima u snijegu on uspjeva ponoviti greške iz oba svoja prethodna scenarija. Iz Sicarija, tu su pasivni ženski likovi. Jasno, Clarice iz Kad jaganjci utihnu je očito služila kao inspiracija za tako što, i solidan je potez što u oba filma Sharidan bježi od klišeja romanse između likova, premda Jane osim svoje naivnosti malo što može ponuditi gledaocima, o nekakvoj emotivnoj težini je izlišno govoriti. Međutim, ono što je u Sicariju tek nagovjestio, a u Hell or High Water podigao na novu razinu, ovdje dovodi do iritantnog maksimuma. Riječ je o nepotrebnom objašnjavanju dijalogom onoga što bi nam bilo jasno već iz viđenog na ekranu, a uz to Sheridan dosta često govori kroz svoje likove, odnosno koristi ih za “ispaljivanje” svojih stavova. U prethodnom filmu je to bilo zamaskirano humorom i ograničeno uglavnom na epizodne likove kao nekakav mitski “chorus”, dok ovdje to, među ostalima, čini glavni lik. Pritom su replike toliko nabijene simbolikom i bivaju izrečene sa filozofskom ozbiljnošću, pa umjesto da zvuče mudro ostaju na nivou mudrijašenja. Ne samo da to otvara probleme tamo gdje ih ne bi bilo kada bi Sheridan malo “spustio loptu” i odbacio navode o sebi kao o novom dramaturškom geniju, nego se moramo zapitati zašto je Cory uopće napisan kao bijelac, premda bi se logičnije činilo da je Indijanac, i to iz istog rezervata s obzirom na to koliko je uključen u tu kulturu i koliko o njoj sve zna. U vođenju tuđih bitaka na rubu manipulacije (“stvarni događaji” najavljeni na uvodnoj kartici teksta prisutni su jedino pred odjavnu špicu, sve između je fikcija), Sheridan podsjeća na Quentina Tarantina iz tri svoja posljednja filma, samo bez njegove vizije i autorske hrabrosti. Opet, nisu to loši filmovi, ali nisu ni onoliko dobri koliko njihov scenarist smatra da jesu, a filmski “establishment” od Hollywooda do Cannesa i Karlovyh Vary mu to potvrđuje nagradama i nominacijama.

Hell or High Water

kritika originalno objavljena na Monitoru

2016.

režija: David Mackenzie

scenario: Taylor Sheridan

uloge: Chris Pine, Ben Foster, Jeff Bridges, Gil Birmingham, Malin Ireland

Na papiru sve deluje genijalno: scenario potpisuje Taylor Sheridan (Sicario), za režiju je zadužen David Mackenzie (Starred Up), Peter Berg (Lone Survivor) je otpao iz kombinacije za režiju, ali je ostao kao producent, muziku su izabrali / napisali Nick Cave i Warren Ellis, a glumačku postavu sačinjavaju mlađi glumci Chris Pine i Ben Foster, pojačani živom legendom Jeffom Bridgesom. Tema braće koji pljačkaju banke je u suštini žanrovska, ali i potencijalno angažirana u svetlu političke i socijalno-ekonomske situacije, lokacije ruralnog Teksasa atraktivne i višeznačne, a očekivana doza samosvesnog humora bi svakako malo začinila stvari. Prema svim najavama, ovo bi mogao biti No Country for Old Men post-krizne Amerike i Mackenzie i Sheridan se očajnički trude da to bude tako.

Sheridanu se mora priznati da ume postaviti priču, razjasniti okolnosti i pohvatati sve konce na logičan i uverljiv način, te da svoje likove hrani urnebesno humornim replikama koje su u potpunosti “in character” za njih. Priča o dva brata, nesrećnom introvertu Tobyju (Pine) i sociopatskom bivšem robijašu Tanneru (Foster) koji nakon majčine smrti pljačkaju banke kako bi sačuvali porodični ranč mogla je otići i u pravcu pritupastog B filma, ali ovde to naprosto nije slučaj. Njihova motivacija je besprekorna, postupak i logika pregledni do tančina, a ideja da opljačkanim novcem plaćaju dugove istoj banci je snažna politička izjava. To da su im za petama džangrizavi, stari “ranger” pred penzijom Marcus (Bridges) i njegov partner polu-Indijanac, polu-Meksikanac Alberto (Birmingham) kojeg Marcus konstantno izbacuje iz takta rasističkim humorom je odličan i oproban filmski štos koji osigurava gledanje sa punom pažnjom.

Mackenzie tu dodaje izuzetno oko za detalj, toliko da je svaka scena vrhunska minijatura u kojoj je humor sjajno tempiran, ritam je uspostavljen i ne narušava se, pa sve logično teče. Još više od toga, Mackenzie je izuzetno pozoran na situacione scene koje bi u drugim filmovima poslužile samo kao intermezzo. Ovde su to prelepe vožnje kamerom (fotografiju potpisuje Giles Nuttgens) koje hvataju stanje duha u gradićima i na farmama pored puta u teksaškoj nedođiji, sa grafitima i reklamama koje govore više od 1000 reči, praćene melanholičnim country melodijama na violini. Izuzetno je sa kojom preciznošću i sa kojim osećajem jedan stranac, Britanac, koji je u Americi provodio samo kratke vremenske periode, secira stanje duha nacije u osetljivom političkom, možda čak i istorijskom trenutku.

Glumci su takođe izvrsni. Chris Pine i Ben Foster su precizno vođeni i njihovi potencijali su iskorišteni do maksimuma, a njihova bratska dinamika je apsolutno uverljiva. Sa druge strane, Jeff Bridges izvodi svoju improvizaciju koja nesumnjivo podseća na ulogu Roostera Cogburna kod braće Coen u filmu True Grit (kada zamenite automobile konjima, ruralni triler postaje western), a Gil Birmingham ga u tome sjajno prati. Svaka scena ponaosob nam uz njih četvoricu donosi i po nekoliko izuzetno pamtljivih epizoda: lajave ili prestrašene bankarske službenice, uslužne ili besne konobarice, kauboje bez konja, ali sa pištoljima i Indijance u kazinu.

Da nije jednog jedinog problema, Hell or High Water bi bio u vrhu filmova snimljenih ove godine. Da ne okolišam, u pitanju je svejedno vraški zabavan i napet film na koji svakako valja potrošiti vreme. Međutim, taj jedan problem u potpunosti ruši njegov kredibilitet. Reč je o tonalnoj nekonzistentnosti koja ga sprečava da bude bilo nepretenciozni, citatni zabavni triler, bilo snažna izjava o stanju u društvu. Naprosto, komični momenti narušavaju ozbiljnost izjave, a ozbiljne opservacije sa odgovarajućom akcentuacijom u potpunosti ubijaju polet onih komičnih, pa film ostaje rastrzan između ta dva pola.

  Onaj nalepljeni Albertov monolog o tome da se belcima sada događa ono što se događalo njegovim precima, samo bez direktnog mešanja vojske (dalo bi se raspravljati i o tome), pomoću banaka, pa nemaju koga da krive, jednostavno deluje bedasto i pretenciozno u oba konteksta i služi kao potvrda onoga čega smo se pribojavali od recimo treće pljačke i hora staraca u kafani koji opravdavaju postupke braće. Taylor Sheridan “igra za raju”, navija za malog čoveka i to ne može da sakrije ili makar podvede pod nekakvu pristojnost. On sa svojim scenariom ima naivne ambicije da bude narodni tribun, a Mackenzie mu tu svesrdno pomaže sa svojim ne tako diskretno izrečenim opservacijama, svodeći film na laganu zabavu s jedne i teškorukašku parolu s druge strane.

Postoje filmovi koji uspevaju da nasmeju, zaintrigiraju i prenesu poentu ili stav. Postoje filmovi koji ako već ne mogu da promene društvo, barem mogu da objave njegovu smrt i da trulež nazovu pravim imenom. Jedan od njih je i nedvojbeni uzor za Hell on High Water, pomenuti No Country for Old Men. Ali iza njega stoje braća Coen i u pitanju je žestoka adaptacija Cormaca McCarthyja, njegovih elaboriranih razmišljanja, osebujnog, ali glomaznog diskursa i estetike ne-događajnosti koja se teško prebacuje na filmsko platno. Hell or High Water nije to, iako se vraški trudi, ili čak baš zato što se toliko trudi. To je prilično dobar i zabavan film, “movie”, ali nije filmsko remek-delo, “a piece of cinema” što želi biti.