The Unbearable Weight of Massive Talent

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Krajem prošle godine, na istom ovom mjestu, mogli smo se podsjetiti glumačke veličine i versatilnosti Nicolasa Cagea, visina do kojih se zna vinuti ili ponora u koje zna upasti igrajući uloge koje, čini se, jedva da više i bira, svih njegovih pogodaka i promašaja kojima skupno može biti samo jedno: to da su neočekivani, ili ih mi makar ne očekujemo. Bilo je to u uvodu za kritički prikaz filma Svinja Michaela Sarnoskog, u kojem je Cage polučio izvrsnu ulogu, jednu od boljih u svojoj karijeri. Da, to je bila ona „dobra” uloga prošle godine, ali nije bila jedina. Nicolas Cage je odigrao i dvije bizarne (premda ne nužno loše) uloge u filmovima različitih stilova, žanrova, aspiracija, dometa, konačno i kvalitete: odigrao je lik koji ne govori i koji je potpisan samo kao Domar u poštenom B-filmu Kevina Lewisa pod nazivom Willy's Wonderland, te glavnu ulogu u bizarnom i kontroverznom američkom prvijencu japanskog žanr-autora Siona Sona, Prisoners of Ghostland. Iako se prošla godina s tri uloge može nazvati čak i „normalnom” u „nenormalnoj” karijeri Nicolasa Cagea, posebno u usporedbi s 2019. u kojoj je glumac imao šest premijera, uglavnom u B-filmskom registru, ona je svejedno znakovita u smislu toga da izgleda kao da se Cage trudi potvrditi trač o sebi kao glumcu koji ne bira uloge i koji bi se, za honorar, razumije se, pojavio i u školskoj predstavi i na privatnoj rođendanskoj zabavi. Upravo ta tvrdnja služi kao premisa akcijske meta-komedije Nepodnošljiva težina golemog talenta čiju režiju potpisuje Tom Gormican i koja je velikim dijelom snimljena u Hrvatskoj, preciznije u Dubrovniku koji glumi španjolski otok Mallorcu.

Gormican otvara film intrigantno: mladi par kod kuće gleda sada već „stari” film Con Air, s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi, te komentira njegovo glumačko ostvarenje kao genijalno. U njihov životni prostor upadaju maskirani napadači koji odovode djevojku. Rez na sljedeću scenu: glumac Nick Cage (u interpretaciji Nicolasa Cagea) odlazi na razgovor s redateljem za ulogu koja mu može revitalizirati karijeru, budući da je razveden, nastanjen u hotelu i dužan na sve strane, zbog čega mu se „smiješe” jedino uloge u generičkim akcijskim B-filmovima za skromne honorare. Štos s tom ranom sekvencom u Gormicanom filmu je, pak, taj da redatelja s kojim se glumac sastaje igra David Gordon Green, upravo redatelj filma Joe u kojem je „u stvarnom životu” Cage odigrao jednu od svojih najboljih uloga, koja mu je donekle revitalizirala karijeru. Ulogu, pak, neće dobiti, što će ga dovesti do trenutka pijanstva i eskapade na kćerkinom rođendanu, i to pred bivšom ženom. Njegov agent Fink (Neil Patrick Harris) ipak ima rješenje koje se može ispostaviti spasonosnim: za pojavljivanje na privatnoj zabavi ekscentričnog španjolskog bogataša Javija Gutierreza (Pedro Pascal), Cage će dobiti milijun dolara kojima može podmiriti dugove i nakon toga se fokusirati na vlastiti oporavak i popravak odnosa sa svojim bližnjima. To bi bila razumna stvar, ali Nick također dolazi u paketu s „vragom na svom ramenu”, Nickyjem koji je ništa drugo do mlađa i nabrijanija verzija njega samog, i koji mu ne da mira...

Na Cageovu sreću, bogataš Gutierrez je filmofil čiji se ukus dosta poklapa s njegovim (što uključuje i preko jednog stoljeća star klasik Kabinet doktora Caligarija), ali je, pak, na nesreću, Javi pod istragom obavještajnih agencija koje sumnjaju da je upravo on vođa organiziranog kriminalnog klana koji stoji iza politički škakljive otmice djevojke iz uvodne scene, inače kćeri katalonskog predsjednika. Cagea zbog toga vrbuje dvojac agenata kako bi im zbog bliskosti s Gutierrezom pomogao u špijuniranju, tako da on mora izmisliti razlog zašto bi na njegovom posjedu ostao još nešto vremena. Prilika se pojavljuje u vidu Javijevog scenarija i Cageove ideje da njih dvojica ipak skupa napišu jedan svoj. Slijede trenuci zbližavanja dvojice prijatelja uz drogiranje i jurnjave automobilima, potom izdaje, prevrati i otkrića, s posve akcijskim finalom. Reference, naravno, „pršte na sve strane”: u točno određenim trenucima citiraju se i spominju ikoničke uloge u filmovima kao što su Napuštajući Las Vegas, Opčinjena Mjesecom ili Bez lica, podsjeća i na one kvalitetne koje su pomalo pale u zaborav, poput nastupa u Mandolini kapetana Corellija ili u Čuvajući Tess, kao i na neke od generičkijih, primjerice u „rimejku” Nestali u 60 sekundi. Otkriva se da Javi ima „svetište” Nicka Cagea napučeno memorabilijom iz njegovih filmova, citiraju se i replike iz Cageovih filmova u nešto izmijenjenom kontekstu, dok je dvostruka uloga koju Cage igra vrlo jasan namig prema filmu Adaptacija Spikea Jonzeeja (prema scenariju Charlieja Kaufmana) u kojem je glumac također igrao dvostruku ulogu, doduše u ključu fizički identičnih blizanaca.

Koncept meta-filma centriranog oko određenog lika i djela određenog glumca, imenovanog ili neimenovanog, nije naročito nov. Sjetimo se samo Posljednjeg akcijskog heroja, ili možda još otvorenije naslova Biti John Malkovich, pa i spomenute Adaptacije, ili Sedam psihopata u kojem vrlo lako možemo zamisliti Cagea na mjestu obojice protagonista. Također, i sama Cageova dosadašnja karijera kao da priziva vlastiti meta-film, a na taj poziv se Tom Gormican odazvao, navodno pišući scenarij skupa s Kevinom Ettenom bez Cageovog znanja koji je, navodno, ulogu u filmu i poziciju njegovog producenta prihvatio tek kada je isti pročitao. Stvar je, međutim, u tome što svaki od navedenih filmova funkcionira u određenom setu pravila koja je sam napisao. U usporedbi s njima, Gormicanov film, iako ima najviše sirovog materijala u smislu šarolikog izbora uloga koje je Nicolas Cage odigrao u svojoj karijeri i u smislu njegovog osebujnog privatnog života, djeluje dosta nevješto konstruiran i izveden. Scenarij je takav da služi tek kao kostur i „mehanička osnova” za guranje predvidljivog zapleta, pravolinijski unaprijed nagomilanih referenci koje služe kao osnovna „municija” za ubiranje humornih poena. Čak se i preokret od komedije prema akcijskom filmu s komičnim elementima može opisati kao inverzija onoga što je Martin McDonagh izveo u Sedam psihopata. U svemu tome likovi ostaju nedovoljno razvijeni, od središnjeg pa do onih rubnih, a za kretanje zapleta neophodnih. Cageov lik možemo shvatiti tek kao kolekciju referenci, tjelesnih i glasovnih tikova drugih likova koje je glumac u svojoj karijeri odigrao. S Javijem, Pedro Pascal ipak ne uspijeva realizirati svoj komičarski potencijal. Agenti ostaju sramotno nedorađeni, a Javijev rođak ispostavlja se kao kartonski zlikovac. Neil Patrick Harris reciklira svoju najpoznatiju televizijsku ulogu u tek nešto utišanom registru kao Fink. Interesantan je tek izbor glumačke kćeri Lily Sheen (roditelji su joj Michael Sheen i Kate Beckinsale) za ulogu Cageove kćeri. Glavna mana filma je, pak, režija, i to na nivou pojedinih scena, napose onih akcijskih, što se nekako može objasniti time da je dominantni izričaj u kojem Tom Gormican operira komedija, i to ona televizijskog prizvuka. Također, ni izbor Dubrovnika za lokaciju snimanja ne može se baš opravdati, budući da je grad „obezličen” (logično, „igra” jednu sasvim drugu lokaciju), a opet nije uvjerljiv da bi mogao proći kao španjolsko otočje.

Na koncu, pitanje koje možemo postaviti glasilo bi: „Čemu sve to?” Karijera Nicolasa Cagea će se po svoj prilici nastaviti nekim svojim tijekom, i u njoj će se i dalje smjenjivati pogoci i promašaji, iznimne, iznenađujuće i bizarne uloge koje će davati materijala za analizu, teoretiziranje ili za sprdnju, i u tom smislu Nepodnošljiva težina golemog talenta neće ništa promijeniti. Doduše, film možda možemo više cijeniti ako ga nazovemo pravim imenom: u pitanju je klasično servisiranje fanova napravljeno od strane redatelja iz redova njih samih i s blagoslovom glumca koji je za njihovu zabavu bio spreman rekreirati komadiće svojih uspjelijih ili osebujnijih uloga. Ali čak i u tom slučaju teško možemo reći da je Nepodnošljiva težina golemog talenta dobar film.