Beetlejuice Beetlejuice

 kritika pročitana u emisiji Filmoskon na HR3

Ako postoji jedna jedina riječ kojom bi se moglo opisati najnoviji film Tima Burtona, Bubimir Bubimir, onda bi ona glasila: „povratak”. Povratak dragog besprizornog demona na veliko platno, Burtonov povratak junaku koji je uvelike trasirao njegov karijerni uspon i genezu njegovog stila, ali i povratak osebujnog redatelja u njegovu „zonu ugode”. Povratak nakon skoro dva desetljeća auto-plagijata (katkad do razine auto-parodije), te izleta u vode „običnog” i „komercijalnog”. Gledano iz šireg kuta, Bubimir Bubimir predstavlja i svojevrsni povratak filmsko-stvarateljskim vrijednostima iz nekih prošlih, slobodnijih vremena kada se manje pazilo na demografske karakteristike ciljane publike i to hoće li se netko među njima slučajno uvrijediti. Kada je neozbiljnost u stavu bila dozvoljena, a nekad čak i poželjna, što se prelijevalo i na humor koji je ponekad, s punim pravom, bio nezreo i sirov, možda čak i prost, radi maksimalnog učinka. Povratak Bubimira dočekali smo kasno, ali, nadajmo se, ne i prekasno.
O nastavku se govorilo još otkad je izvornik iz 1988. godine polučio uspjeh na kino-blagajnama (nešto manje kod kritike), ali je on dosta često „stavljan na led”, uz izmjene na scenariju od bazične ideje nadalje, ponešto i zbog strelovitog uspona karijere Tima Burtona. Podsjetimo, redatelj i glumac koji je tumačio naslovni lik, Michael Keaton, produžili su skupa na sljedeći projekt, filmsku adaptaciju stripa Batman, a njegov uspjeh premašio je i Bubimirov. Između prvog Batmana iz 1989. i njegovog nastavka, Batman se vraća iz 1992., smjestio se i Edward Škaroruki (1990) koji će zapravo definirati ono što zovemo stilom Tima Burtona. Za redatelja su se redali projekti kao što je stilizirani „biopic” o „najgorem redatelju svih vremena” Edu Woodu, uvrnuta komedija Mars napada! (1996), povratak gotičkom stilu s Sanjivom dolinom (1999), „remake” Schafnerovog Planeta majmuna (2001) i tako dalje. Od Bubimira, pored priča o nastavku, prema različitim scenarijima i prema različitim idejama i s istim ili različitim glumcima, dobili smo još animiranu seriju i video-igrice, sve dok kultni lik nije postavljen na kazališne daske u sasvim logičnoj mjuzikl-varijanti 2018. godine. Tada su se nagađanja o mogućem nastavku intenzivirala, dijelovi odbačenih scenarija su reciklirani u novi, nastao po sve popularnijoj logici nastavaka koji poštuju nasljeđe originala, ali uz stare likove uvodi i one nove.
Čak i da zalutamo na projekciju, već od uvodne špice će nam biti jasno gdje smo. Ona, naime, citira onu originalnu, od glazbe Dannyja Elfmana do prizora fiktivnog gradića Winter River u saveznoj državi Connecticut, završavajući s kućom u kojoj još živi obitelj Deetz na vrhu brda. Nekadašnja „gotičarka” tinejdžerske dobi i nesuđena nevjesta naslovnog demona, Lydia (Winona Rider), odrasla je, odselila se, udala, razvela, dobila kćer Astrid i izgradila karijeru kao voditeljica popularne televizijske emisije o duhovima i ukletim kućama. Ona se zabavlja sa svojim menadžerom i producentom Roryjem (Justin Theroux igra lik modeliran da bude nalik na Otha iz originalnog filma) kojeg je upoznala na grupnoj terapiji nakon pogibije bivšeg muža, ali osjeća pritisak svakodnevnog života. Situacija će se dodatno pogoršati kada joj njena maćeha Delia (Catherine O'Hara) javi da joj je otac Charles poginuo, pa treba obavijestiti Astrid (Jenna Ortega koja se nakon petog Vriska kandidira za specijalisticu za „legacy sequele”). Astrid ne vjeruje u duhove i prezire svoju majku koja zarađuje na naivnosti ljudi. Treba organizirati sahranu i ići s Delijinim planom da kuću pretvori u svoju najnoviju instalaciju, „muzej žalosti”, Rory stvar dodatno komplicira idejom da se on i Lydia vjenčaju u najkraćem mogućem roku, a Astrid je upravo upoznala dečka Jeremyja (Arthur Conti). Pristala je da s njim provede svoj omiljeni praznik, Noć vještica, ali Jeremy možda nije ni izbliza tako fin i bezazlen kakvim se na prvi pogled čini. U međuvremenu, zagrobnim svijetom i dalje vlada nesnosno komplicirana birokracija sa šalterima i čekaonicama, ali tamo se pojavila nova opasnost: srednjovjekovna vještica Delores (Monica Bellucci) koja isisava duše i kao takva može i mrtvima skratiti zagrobni život. Ona traži svog bivšeg supruga, Bubimira (Keaton, naravno) koji mora smisliti plan kako od nje pobjeći, a možda se vratiti i na onaj originalni, da se oženi Lydijom i preseli u svijet živih. Policijski detektiv, u smrtnom životu nekada glumac iz B-filmova, Wolf Jackson (Willem Dafoe), pokušava pak da vještici stane na kraj. Dva svijeta i sijaset podzapleta sudarit će se u uvrnutoj, frenetičnoj i na koncu kaotičnoj završnici.
Kada bacimo pogled na izvedbu, postaje nam jasno da Tim Burton u tom smislu želi biti što više vjeran originalu, u čemu i uspijeva, a ponegdje čak i premašuje standarde koje je sam sebi zadao. Stilski, to je to, ali je kvaliteta pojedinih segmenata, prije svega tehničkih, poput specijalnih efekata baziranih na maketama i animatronici, u nastavku čak i bolja nego li u izvorniku, što je možda i stvar dosta ozbiljnijeg budžeta. Strukturalno i koncepcijski, također, novi je film dosta blizak originalu, od prolongirane i kaotične ekspozicije do konvergencija više narativa i zapleta koje vode različiti likovi u nešto što bi se moglo nazvati organiziranim kaosom za završnicu. Isti je i koncept naslovnog junaka koji biva prizvan, što nemarno, što namjerno, pa onda situaciju okreće u kaos i u svoju korist. No Michael Keaton ovdje ima više glumačke konkurencije, makar u svijetu mrtvih gdje se susreće s vrlo raspoloženim Willemom Dafoeom i Monicom Bellucci koja može do kraja šmirati, a opet biti uvjerljiva kao opaka sisačica duša. To međutim ne znači da Keaton ne okreće stvar na „one man show” u kojem se može maksimalno ludirati i probijati „četvrti zid” direktno se obraćajući publici.
Izvrstan posao su Burton i scenaristi napravili i sa starim likovima iz svijeta živih kojima je dopušteno da odrastu, odnosno da ostare, što posebno važi za Lydiju i Deliju čija je dinamika odnosa sada prilagođena godinama njihovih likova (i Winona Ryder i Catherine O'Hara se savršeno snalaze sa starim likovima u novoj verziji). A zbog onoga što je glumac Jeffrey Jones radio u stvarnom životu (poticanje maloljetnika na obnaženo fotografiranje), njegov lik Charlesa dobio je smrt na način crtića. Likovi Maitlandovih se samo spominju, ali se ne pojavljuju, što ima smisla i po internoj i po eksternoj logici: likovi kao duhovi ne mogu ostarjeti, a glumci koji su ih igrali ipak jesu. Problem, doduše, nastaje s uvođenjem i zapravo gomilanjem novih likova koji se sa starima ne mogu izboriti za našu pozornost i naklonost. Stoga oni samo generiraju svoje podzaplete koji dodatno generiraju kaos u filmu koji je sam po sebi kaotičan na narativnom planu. U tom smislu, nastavak je brži, luđi, preciznije urađen i stoga manje naivan od originala, što možda i nije tako dobra vijest jer svakako neće dobaciti do nivoa kultnog klasika, već će u inflaciji sadržaja kojoj svjedočimo brže utonuti u zaborav. To je, doduše, standardni problem nastavaka tog tipa, a razina problema se podiže s povećanjem vremenske razlike između nastavka i originala. Opet, može nam biti drago da se makar redatelj Tim Burton vratio u formu i „zonu ugode” nakon perioda lutanja, da se vratio svom stilu i likovima do kojih mu je stalo. I to da je u priču ušao bez kalkulacija, svojih ili tuđih, o nekim nimalo sinematičnim faktorima koje „treba” uzimati u obzir kada se radi film, pa je sebi dozvolio da bude i politički nekorektan i sirov, a sve kako bi nas zabavio.