Joker: Folie a Deux

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Komercijalni uspjeh, kao i uspjeh u sezoni nagrada prvog Jokera, filma čija je glavna ambicija bila biti drugačiji od super-herojskih filmova do tada, zatekla je potpisnika ovih redaka, ali nije poljuljala njegov sud. Uglavnom negativni sud donesen još na premijeri u Veneciji 2019. godine promijenjen je u sasvim negativni na drugo gledanje, nakon što je redatelj Todd Phillips, do tada najpoznatiji po nepristojnim komedijama poput serijala Hangover, dobio Zlatnog Lava, a njegov film ušao u redovitu kino distribuciju. Bit će da je filmski kritičar inicijalno precijenio publiku da neće nasjesti na trik da im Phillips živu dosadu deriviranu iz sastavnih dijelova daleko boljih filmova Martina Scorsesea i Paula Schradera, kao što su Taksist, Kralj komedije i Tihi spavač, podvaljuje kao ozbiljan, skoro pa art-film. Publika je u velikim brojevima progutala „udicu” koja im je obećavala genezu ikoničkog stripovskog, animiranog i igrano-filmskog negativca, reinterpretacije Batmanova kanona, hvalospjeve o metodskoj glumi Joaquina Phoenixa i još koješta, uključujući i obećanje o artikulaciji pobune. U tom filmu, Jokerova geneza je površna i svodi se na traume u djetinjstvu, a odsustvo institucionalne podrške društva kasnije, odbacivanje, ismijavanje, te na koncu i odbijanje predstavnice suprotnog spola da se upusti u romantični odnos s njime, stavlja Arthura Flecka, kako navodno glasi Jokerovo pravo ime, u kategoriju „incela”. Reinterpretacija kanona po kojem je antijunakova majka bila zaposlenica, a možda i ljubavnica Thomasa Waynea, oca kasnijeg Batmana, rezultirala je paradoksom da je Joker jednu cijelu generaciju stariji od zaštitnika Gothama, a možda i njegov polubrat. Metodska gluma Joaquina Phoenixa stoji u smislu njegove posvećenosti ulozi (za koju je navodno skidao kilograme i smišljao tikove), donekle i po pitanju instinkata koji su uglavnom ispravni, ali Phoenix je u životu, pa čak i relativno recentno imao i boljih uloga, čak i u sličnom ključu marginalca spremnog na osvetu (kod Lynne Ramsay u Iskupljenju u New Yorku). Od artikulacije pobune, dobivamo, pak, površnu „eat the rich” parolu za koju su se tek rijetki u publici zapitali koliko može biti iskrena ako nam ju odašilje druga najveća stripovska korporacija i jedan od najvećih hollywoodskih filmskih studija. Također smo dobili mračnu i turobnu sliku i priliku propalih i propadajućih velikih gradova Amerike iz Reaganova doba, istog onog koje pristaše američkih republikanaca i prije i nakon preuzimanja stranke od strane Donalda Trumpa nazivaju zlatnim. Imajući u vidu dotadašnju Phillipsovu filmografiju, vaš kritičar duboko sumnja da je redatelj ikada imao ambicije političkog komentiranja, bilo za račun jedne, bilo za račun druge strane, pa tako na film Joker ne možemo bez zadrške gledati ni kao na kritiku „trumpizma” i prije njega „reaganizma”, baš kao što su i pretjerane tvrdnje da upravo taj film daje „incelima” heroja kojeg su oduvijek čekali i koji će im poslužiti kao inspiracija. Prije će biti da se Phillips neslano šalio, bacao „udice” i čekao tko će se „upecati”, pa reagirati.
Čini se da su i sam redatelj, i produkcijske kuće Warner i DC Comics bili zatečeni uspjehom Jokera: zaradom od preko milijardu dolara (u odnosu na vrlo umjeren proračun od nekih šezdesetak milijuna), te osvajanjem dva Oscara (Phoenix za glavnu ulogu, kompozitorica Hildur Gudhnadóttir za originalnu glazbu) uz još devet nominacija. Zbog toga je nastavak koji inicijalno nije planiran postao samo pitanje vremena. Nagađalo se kakav bi mogao biti, a informacije su curile na kapaljku, poput one da će Phoenixovom partnericom postati Lady Gaga, što bi nastavak moglo zavrtjeti i u pravcu mjuzikla. Pet godina kasnije, Joker: Ludilo u dvoje vratio se na isto mjesto, u Veneciju, za premijeru, a mjesec dana zatim je zaigrao u kinima globalno. Prve kritike nisu bile ni izbliza toliko entuzijastične kao za prvi dio, među onim kasnijima prevladale su negativne, pa ni odaziv publike nije entuzijastičan, što možda govori o iznevjeravanju očekivanja, možda o Phillipsovoj namjernoj spački, a možda su se i autor i produkcijska kuća Warner ipak „preigrali”, i to s ozbiljnijim proračunom od 200-tinjak milijuna dolara. Za početak, novi Joker spaja žanrove zatvorske, romantične i sudske drame te mjuzikla, uz rijetke i pozne natruhe akcije, sve to u formatu od 140-ak minuta, uglavnom praznog hoda.
Phillips film otvara dosjetljivo i igrivo, animiranom sekvencom koja služi kao djelomična rekapitulacija kraja prethodnog filma, odnosno ubojstva Murraya Franklina uživo u programu. Animacija je naivna, dosta u suprotnosti sa sumornim vizualnim identitetom prethodnog filma, te može poslužiti kao prva naznaka da Phillips svojim novim ostvarenjem zapravo replicira fanovima prethodnika, što je teza koja će se sve više provlačiti kako film odmiče. Arthura Flecka nadalje vidimo u umobolnici Arkham gdje je zatvoren na odjelu maksimalne sigurnosti, pod stalnom paskom stražara predvođenih Jackiejem (Brendan Gleeson). S njima ima dogovor da im kaže neku od svojih nesmiješnih šala ne bi li dobio cigaretu. Fleck čeka na suđenje, prije toga na još jednu u nizu provjera sposobnosti da mu se sudi, a ima dobronamjernu i sposobnu odvjetnicu Maryanne Stewart (Catherine Keener) koja ga brani i savjetuje, naročito o taktici nastupa. Kada mu ona dođe u još jedan u nizu posjeta, njega stražari sprovode na otvoreniji odjel gdje su i sobe za sastanke. Tu upoznaje i nju – Lee (Lady Gaga), pacijenticu koju primjećuje na probi zbora. Na sljedećoj probi, nakon što mu je Jackie to „sredio” kao aktivnost za razonodu, njih dvoje se i upoznaju, a Lee kaže da je njegova obožavateljica koja je dvadeset puta gledala televizijski film o njemu i njegovom pohodu. Njih dvoje nemaju prilike produbiti svoju vezu, ali Lee se ukazuje na kino-projekciji starog mjuzikla s Fredom Astaireom, kada podmetne požar. Njih dvoje pokušaju pobjeći skupa, za što će Fleck biti kažnjen samicom, što mu neće teško pasti jer će otpočeti s fantazijama o Lee kroz mjuzikl-scene i sekvence, a ona će mu fantazije dodatno podgrijavati. Suđenje počinje, a Fleck je sve više u fantazijama i sve manje sluša svoju odvjetnicu koja se pokušava suprotstaviti tužitelju Harveyu Dentu (Harry Lawtey) tezom da Arthur Fleck nije isto što i Joker. Ona, naime, tvrdi da je on podvojena ličnost te da je Joker reakcija na traumu. Također se sazna da Lee ne dolazi iz njegova svijeta bijede i nerazumijevanja, već iz onog koji ga je odbacivao i ismijavao, da je bogatašica koja ima luksuz da u Arkham sama dođe i iz njega sama ode. Na kraju, odvjetnica biva otpuštena, a Fleck se sam brani, na svoju štetu, pritom raskrinkavajući brutalne arkhamske stražare i karakter ljudi koje je ubio. Sve dok na izricanju presude ne pukne bomba koju je postavio nepoznati netko iz njegove sljedbe i on se ponovo nađe na slobodi, nadajući se da ga konačno netko voli i razumije. Njega, Arthura Flecka, a ne Jokera kao manifestaciju mračne strane njegove ličnosti.
Prvo pitanje u procjeni kvalitete filma jest koliko Joker: Ludilo u dvoje funkcionira u svojim pojedinim aspektima, koliko je u njima to originalan i svjež film, a koliko funkcionira u cjelini. Kao zatvorska, sudska ili romantična drama, Phillipsov novi film ne dobacuje ni do prosjeka, zapravo je repetitivan i dosadan, oslonjen na provjerene režijske trikove manipulacije glazbom i svjetlom koje je redatelj primjenjivao i u prvom Jokeru. Sve to je površno u karakterizaciji i psihološkoj potki. U tome najveća žrtva postaje lik Lee, odnosno Harley Quinn, stripovske super-zločinke koja je kod Phillipsa i pomoćnika mu na scenariju Scotta Silvera svedena na karikaturu razmažene bogatašice kojoj je dosadno u životu. Jasno, Phillips ne mari puno za stripovski kanon, ali na taj način upropastiti vjerojatno najzanimljiviji lik u novijoj povijesti stripovske franšize graniči s kriminalnim. Tu će u problemu pred masom razočaranih fanova ni kriva ni dužna biti Lady Gaga, koja će biti proglašena za pogrešan glumački odabir. Osim što imamo teret samog lika svaljen na Gagina glumački ne baš najjača pleća, imamo i teret sada već ikoničke interpretacije istog od strane Margot Robbie koja je gotovo svojeručno iznijela diptih Odred otpisanih, te samostalni uradak Birds of Prey u čijem je središtu bio upravo lik Harley Quinn. Opet, Gaga je kao pjevačica izabrana za mjuzikl-dionice, što također možda nije bio najpametniji izbor. Kao mjuzikl, možda bi Joker: Ludilo u dvoje bio i najinteresantniji jer to polje otvara više mogućnosti, što za ironiju, što za poigravanje s percepcijom, što za „trollanje” fanova kako prvog filma, tako i izričaja spomenutog žanra. Sve od toga Phillips i provodi, pritom solidno lutajući kroz žanrove od starovremenskih šlagera, preko „big band jazza” i funka do gospela i natruha progresivnog rocka, ali tu dolazimo do dispariteta u izvedbi Phoenixa i Lady Gage. Naime, Joaquin Phoenix nije pjevač po struci, ali je itekako osposobljen za pjevanje, što je dokazao igrajući Johnnyja Casha i pjevajući njegove dionice u Hodu po rubu Jamesa Mangolda. Glumac ovdje instinktivno pjeva van ritma i promašuje melodiju, za što ima dramaturško opravdanja, budući da se scene i sekvence s pjesmom i plesom odvijaju unutar poremećenog uma Arthura Flecka. Gagi, pak, pjevački ponos ne dozvoljava da bi ga u tome pratila, već ona nastupa u ozbiljnom ključu, kreirajući priličan disparitet koji prijeti srušiti jedinstvo vizije. Iako stilski varirani, mjuzikl-umeci služe jednoj jedinoj stvari u mehanizmu filma, da nam signaliziraju da se taj dio odvija u Fleckovoj odnosno Jokerovoj glavi, pa postaju repetitivni. Isto vrijedi i za Philipsovo poigravanje s pojačavanjem inače solidne, ali zapravo već viđene i u odnosu na prvi dio tek minimalno varirane partiture Hildur Gudhnadóttir, kada slutimo da Flecka obuzimaju crne misli. Također isto vrijedi i za promjenu palete boja u inače solidnoj fotografiji Lawrencea Shera, od plavo-sivih za sumornu realnost, do toplo-žućkastih za Jokerova snoviđenja.
To nas dovodi do kapitalnog krimena Ludila u dvoje, zapravo istog koji je za autora ovog teksta počinio i originalni Joker: film je repetitivan, dosadan i isprazan. Doduše, ovdje je to možda i poanta koju Phillips pokušava izreći prozivajući fanove prethodnika i njegovog naslovnog junaka, suočavajući ih s bolnom istinom da Joker ne postoji, već je to samo Arthur Fleck, jadni i isprazni gubitnik, nimalo mističan i nimalo inspirativan, čak toliko nekontroliran da povrjeđuje i traumatizira i ljude do kojih mu je nominalno stalo. Možda je autor to pokušavao reći i prvim filmom. Ali za to je potrebna i nekakva konzistentnost koju Todd Phillips kao autor neujednačenih nepristojnih komedija namijenjenih prije svega brzoj i površnoj provokaciji svih u publici jednostavno nema. A možda je i sada, kao i u prvom dijelu i u prethodnim filmovima, samo opetovano u modusu provokacije, pa tko se upeca i na što se upeca – upecao se.