Joker: Folie a Deux

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Komercijalni uspjeh, kao i uspjeh u sezoni nagrada prvog Jokera, filma čija je glavna ambicija bila biti drugačiji od super-herojskih filmova do tada, zatekla je potpisnika ovih redaka, ali nije poljuljala njegov sud. Uglavnom negativni sud donesen još na premijeri u Veneciji 2019. godine promijenjen je u sasvim negativni na drugo gledanje, nakon što je redatelj Todd Phillips, do tada najpoznatiji po nepristojnim komedijama poput serijala Hangover, dobio Zlatnog Lava, a njegov film ušao u redovitu kino distribuciju. Bit će da je filmski kritičar inicijalno precijenio publiku da neće nasjesti na trik da im Phillips živu dosadu deriviranu iz sastavnih dijelova daleko boljih filmova Martina Scorsesea i Paula Schradera, kao što su Taksist, Kralj komedije i Tihi spavač, podvaljuje kao ozbiljan, skoro pa art-film. Publika je u velikim brojevima progutala „udicu” koja im je obećavala genezu ikoničkog stripovskog, animiranog i igrano-filmskog negativca, reinterpretacije Batmanova kanona, hvalospjeve o metodskoj glumi Joaquina Phoenixa i još koješta, uključujući i obećanje o artikulaciji pobune. U tom filmu, Jokerova geneza je površna i svodi se na traume u djetinjstvu, a odsustvo institucionalne podrške društva kasnije, odbacivanje, ismijavanje, te na koncu i odbijanje predstavnice suprotnog spola da se upusti u romantični odnos s njime, stavlja Arthura Flecka, kako navodno glasi Jokerovo pravo ime, u kategoriju „incela”. Reinterpretacija kanona po kojem je antijunakova majka bila zaposlenica, a možda i ljubavnica Thomasa Waynea, oca kasnijeg Batmana, rezultirala je paradoksom da je Joker jednu cijelu generaciju stariji od zaštitnika Gothama, a možda i njegov polubrat. Metodska gluma Joaquina Phoenixa stoji u smislu njegove posvećenosti ulozi (za koju je navodno skidao kilograme i smišljao tikove), donekle i po pitanju instinkata koji su uglavnom ispravni, ali Phoenix je u životu, pa čak i relativno recentno imao i boljih uloga, čak i u sličnom ključu marginalca spremnog na osvetu (kod Lynne Ramsay u Iskupljenju u New Yorku). Od artikulacije pobune, dobivamo, pak, površnu „eat the rich” parolu za koju su se tek rijetki u publici zapitali koliko može biti iskrena ako nam ju odašilje druga najveća stripovska korporacija i jedan od najvećih hollywoodskih filmskih studija. Također smo dobili mračnu i turobnu sliku i priliku propalih i propadajućih velikih gradova Amerike iz Reaganova doba, istog onog koje pristaše američkih republikanaca i prije i nakon preuzimanja stranke od strane Donalda Trumpa nazivaju zlatnim. Imajući u vidu dotadašnju Phillipsovu filmografiju, vaš kritičar duboko sumnja da je redatelj ikada imao ambicije političkog komentiranja, bilo za račun jedne, bilo za račun druge strane, pa tako na film Joker ne možemo bez zadrške gledati ni kao na kritiku „trumpizma” i prije njega „reaganizma”, baš kao što su i pretjerane tvrdnje da upravo taj film daje „incelima” heroja kojeg su oduvijek čekali i koji će im poslužiti kao inspiracija. Prije će biti da se Phillips neslano šalio, bacao „udice” i čekao tko će se „upecati”, pa reagirati.
Čini se da su i sam redatelj, i produkcijske kuće Warner i DC Comics bili zatečeni uspjehom Jokera: zaradom od preko milijardu dolara (u odnosu na vrlo umjeren proračun od nekih šezdesetak milijuna), te osvajanjem dva Oscara (Phoenix za glavnu ulogu, kompozitorica Hildur Gudhnadóttir za originalnu glazbu) uz još devet nominacija. Zbog toga je nastavak koji inicijalno nije planiran postao samo pitanje vremena. Nagađalo se kakav bi mogao biti, a informacije su curile na kapaljku, poput one da će Phoenixovom partnericom postati Lady Gaga, što bi nastavak moglo zavrtjeti i u pravcu mjuzikla. Pet godina kasnije, Joker: Ludilo u dvoje vratio se na isto mjesto, u Veneciju, za premijeru, a mjesec dana zatim je zaigrao u kinima globalno. Prve kritike nisu bile ni izbliza toliko entuzijastične kao za prvi dio, među onim kasnijima prevladale su negativne, pa ni odaziv publike nije entuzijastičan, što možda govori o iznevjeravanju očekivanja, možda o Phillipsovoj namjernoj spački, a možda su se i autor i produkcijska kuća Warner ipak „preigrali”, i to s ozbiljnijim proračunom od 200-tinjak milijuna dolara. Za početak, novi Joker spaja žanrove zatvorske, romantične i sudske drame te mjuzikla, uz rijetke i pozne natruhe akcije, sve to u formatu od 140-ak minuta, uglavnom praznog hoda.
Phillips film otvara dosjetljivo i igrivo, animiranom sekvencom koja služi kao djelomična rekapitulacija kraja prethodnog filma, odnosno ubojstva Murraya Franklina uživo u programu. Animacija je naivna, dosta u suprotnosti sa sumornim vizualnim identitetom prethodnog filma, te može poslužiti kao prva naznaka da Phillips svojim novim ostvarenjem zapravo replicira fanovima prethodnika, što je teza koja će se sve više provlačiti kako film odmiče. Arthura Flecka nadalje vidimo u umobolnici Arkham gdje je zatvoren na odjelu maksimalne sigurnosti, pod stalnom paskom stražara predvođenih Jackiejem (Brendan Gleeson). S njima ima dogovor da im kaže neku od svojih nesmiješnih šala ne bi li dobio cigaretu. Fleck čeka na suđenje, prije toga na još jednu u nizu provjera sposobnosti da mu se sudi, a ima dobronamjernu i sposobnu odvjetnicu Maryanne Stewart (Catherine Keener) koja ga brani i savjetuje, naročito o taktici nastupa. Kada mu ona dođe u još jedan u nizu posjeta, njega stražari sprovode na otvoreniji odjel gdje su i sobe za sastanke. Tu upoznaje i nju – Lee (Lady Gaga), pacijenticu koju primjećuje na probi zbora. Na sljedećoj probi, nakon što mu je Jackie to „sredio” kao aktivnost za razonodu, njih dvoje se i upoznaju, a Lee kaže da je njegova obožavateljica koja je dvadeset puta gledala televizijski film o njemu i njegovom pohodu. Njih dvoje nemaju prilike produbiti svoju vezu, ali Lee se ukazuje na kino-projekciji starog mjuzikla s Fredom Astaireom, kada podmetne požar. Njih dvoje pokušaju pobjeći skupa, za što će Fleck biti kažnjen samicom, što mu neće teško pasti jer će otpočeti s fantazijama o Lee kroz mjuzikl-scene i sekvence, a ona će mu fantazije dodatno podgrijavati. Suđenje počinje, a Fleck je sve više u fantazijama i sve manje sluša svoju odvjetnicu koja se pokušava suprotstaviti tužitelju Harveyu Dentu (Harry Lawtey) tezom da Arthur Fleck nije isto što i Joker. Ona, naime, tvrdi da je on podvojena ličnost te da je Joker reakcija na traumu. Također se sazna da Lee ne dolazi iz njegova svijeta bijede i nerazumijevanja, već iz onog koji ga je odbacivao i ismijavao, da je bogatašica koja ima luksuz da u Arkham sama dođe i iz njega sama ode. Na kraju, odvjetnica biva otpuštena, a Fleck se sam brani, na svoju štetu, pritom raskrinkavajući brutalne arkhamske stražare i karakter ljudi koje je ubio. Sve dok na izricanju presude ne pukne bomba koju je postavio nepoznati netko iz njegove sljedbe i on se ponovo nađe na slobodi, nadajući se da ga konačno netko voli i razumije. Njega, Arthura Flecka, a ne Jokera kao manifestaciju mračne strane njegove ličnosti.
Prvo pitanje u procjeni kvalitete filma jest koliko Joker: Ludilo u dvoje funkcionira u svojim pojedinim aspektima, koliko je u njima to originalan i svjež film, a koliko funkcionira u cjelini. Kao zatvorska, sudska ili romantična drama, Phillipsov novi film ne dobacuje ni do prosjeka, zapravo je repetitivan i dosadan, oslonjen na provjerene režijske trikove manipulacije glazbom i svjetlom koje je redatelj primjenjivao i u prvom Jokeru. Sve to je površno u karakterizaciji i psihološkoj potki. U tome najveća žrtva postaje lik Lee, odnosno Harley Quinn, stripovske super-zločinke koja je kod Phillipsa i pomoćnika mu na scenariju Scotta Silvera svedena na karikaturu razmažene bogatašice kojoj je dosadno u životu. Jasno, Phillips ne mari puno za stripovski kanon, ali na taj način upropastiti vjerojatno najzanimljiviji lik u novijoj povijesti stripovske franšize graniči s kriminalnim. Tu će u problemu pred masom razočaranih fanova ni kriva ni dužna biti Lady Gaga, koja će biti proglašena za pogrešan glumački odabir. Osim što imamo teret samog lika svaljen na Gagina glumački ne baš najjača pleća, imamo i teret sada već ikoničke interpretacije istog od strane Margot Robbie koja je gotovo svojeručno iznijela diptih Odred otpisanih, te samostalni uradak Birds of Prey u čijem je središtu bio upravo lik Harley Quinn. Opet, Gaga je kao pjevačica izabrana za mjuzikl-dionice, što također možda nije bio najpametniji izbor. Kao mjuzikl, možda bi Joker: Ludilo u dvoje bio i najinteresantniji jer to polje otvara više mogućnosti, što za ironiju, što za poigravanje s percepcijom, što za „trollanje” fanova kako prvog filma, tako i izričaja spomenutog žanra. Sve od toga Phillips i provodi, pritom solidno lutajući kroz žanrove od starovremenskih šlagera, preko „big band jazza” i funka do gospela i natruha progresivnog rocka, ali tu dolazimo do dispariteta u izvedbi Phoenixa i Lady Gage. Naime, Joaquin Phoenix nije pjevač po struci, ali je itekako osposobljen za pjevanje, što je dokazao igrajući Johnnyja Casha i pjevajući njegove dionice u Hodu po rubu Jamesa Mangolda. Glumac ovdje instinktivno pjeva van ritma i promašuje melodiju, za što ima dramaturško opravdanja, budući da se scene i sekvence s pjesmom i plesom odvijaju unutar poremećenog uma Arthura Flecka. Gagi, pak, pjevački ponos ne dozvoljava da bi ga u tome pratila, već ona nastupa u ozbiljnom ključu, kreirajući priličan disparitet koji prijeti srušiti jedinstvo vizije. Iako stilski varirani, mjuzikl-umeci služe jednoj jedinoj stvari u mehanizmu filma, da nam signaliziraju da se taj dio odvija u Fleckovoj odnosno Jokerovoj glavi, pa postaju repetitivni. Isto vrijedi i za Philipsovo poigravanje s pojačavanjem inače solidne, ali zapravo već viđene i u odnosu na prvi dio tek minimalno varirane partiture Hildur Gudhnadóttir, kada slutimo da Flecka obuzimaju crne misli. Također isto vrijedi i za promjenu palete boja u inače solidnoj fotografiji Lawrencea Shera, od plavo-sivih za sumornu realnost, do toplo-žućkastih za Jokerova snoviđenja.
To nas dovodi do kapitalnog krimena Ludila u dvoje, zapravo istog koji je za autora ovog teksta počinio i originalni Joker: film je repetitivan, dosadan i isprazan. Doduše, ovdje je to možda i poanta koju Phillips pokušava izreći prozivajući fanove prethodnika i njegovog naslovnog junaka, suočavajući ih s bolnom istinom da Joker ne postoji, već je to samo Arthur Fleck, jadni i isprazni gubitnik, nimalo mističan i nimalo inspirativan, čak toliko nekontroliran da povrjeđuje i traumatizira i ljude do kojih mu je nominalno stalo. Možda je autor to pokušavao reći i prvim filmom. Ali za to je potrebna i nekakva konzistentnost koju Todd Phillips kao autor neujednačenih nepristojnih komedija namijenjenih prije svega brzoj i površnoj provokaciji svih u publici jednostavno nema. A možda je i sada, kao i u prvom dijelu i u prethodnim filmovima, samo opetovano u modusu provokacije, pa tko se upeca i na što se upeca – upecao se.

Joker

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda i na portalu Analitika

Neretko se događa da je filmski heroj definisan sopstvenim antipodom, zlikovcem. Uzmimo, na primer, mnoge filmske i televizijske verzije Šerloka Holmsa. Čim pređemo prvu stepenicu i odlučimo koliko nam se dopada glumac u naslovnoj ulozi (u skladu sa našim očekivanjima i preferencijama, je li), preći ćemo na sledeću i analiziraćemo ono što je važno: kakav je zlikovac, profesor Moriarti, kakav je odnos dvojice i kako su to zamislili scenarista i režiser. Votson nam nije zanimljiv, on je uvek isti.
Hajde sada da podignemo uloge i isti mentalni eksperiment ponovimo uz dodavanje prefiksa „super“ ispred pojmova heroja i zlikovca. Eto nas na teritoriji stripa (koji je, za razliku od literature, moguće resetovati, pa će se fanovi ubeđivati decenijama šta je tu kanon, a šta nije) i superherojskih filmova. Na pamet nam instantno pada jedan dvojac, Betmen i Džoker, u kojem negativac definiše heroja mnogo više nego ovaj njega.
Istini za volju, ima tu i drugih zlikovaca, poput Pingvina i Žene-mačke koji su još i dobili pristojan tretman od Tima Bartona, pa do plejade negativaca koje je u dva filma uništio Džoel Šumaher tako da ih novomilenijumske verzije uglavnom ne diraju (Bane je tu izuzetak koji potvrđuje pravilo). No, Džokeru se svi uredno vraćaju uveliko definišući junaka kroz njega. Nije to bez vraga. Lik je otvoren za tumačenja, kako scenaristička, tako i glumačka, pa predstavlja ozbiljan izazov. 

Džokera su u različitim instalacijama Betmena igrali mnogi. Davno još - Sezar Romero. Zatim Džek Nikolson koji ga je iskoristio kao poligon za iživljavanje ekscentrizma i priliku da održi frivolni glumački masterklas. 
Onda, posthumnim Oskarom nagrađeni Hit Ledžer kojeg su ta uloga i dubine u koje je zbog nje navodno uronio koštali mentalnog zdravlja, možda i života. (Tolika dimenzija tragike se ipak nije videla na velikom platnu, nevezano za to koliko se kome svideo njegov Džoker u Nolanovoj trilogiji). Među poslednjima i „Emo“ Džared Leto kao zamišljeni negativac u novoj instalaciji sa Benom Aflekom koja nikada nije zaživela, a on se nakratko pojavio tek kao epizodista u „Suicide Squad“, Ajerovom filmu prilično upitnih kvaliteta.
Tek sada je, prvi put, Džoker dobio svoj, baš svoj film. „Joker“ u režiji Toda Filipsa je čak, kako kažu, arthaus usmerenja, sa ambicijama prema velikim nagradama. Glumac Hoakin Feniks je više od velikog imena. On je zaista ozbiljan i izuzetno posvećen svom poslu, a priča se da je zbog uloge praktikovao dijetu od jedne jedine jabuke dnevno. Svetska premijera njegovog „Jokera“ nedavno je održana na Venecijanskom filmskom festivalu, a u bioskope stiže početkom oktobra...
Džokera upoznajemo kao Artura Fleka, mentalno krhkog gubitnika u surovim, kriznim vremenima. Gotam u dlaku podseća na Njujork s kraja sedamdesetih ili početka osamdesetih. To je jedno prljavo, propalo i izgrafitirano mesto u kojem ne rade ni državne službe, ni javna uprava, a pretnja nasiljem visi u vazduhu. 

Artur radi kao renta klovn. Bilo da nosi reklamni pano ili zabavlja bolesnu decu, sanja o karijeri stend-ap komičara, brine o bolesnoj majci Peni (Frensis Konroj) i sa njom redovno prati noćni talk show sa Marijem Frenklinom (Robert de Niro u retko ozbiljnoj novijoj ulozi)...
Iako ga majka zove srećnim, Artur je sve samo ne srećan. Život mu se raspada, psihijatrijska nega će mu uskoro biti uskraćena, talenta za humor baš i nema, čudno se drži i ponaša, često je meta grubih šala, nasilja i iživljavanja. Majčine deluzije o tome kako će im pomoći njen bivši poslodavac Tomas Vejn (Bret Kalen koji kao da pokušava da „skine“ Aleka Boldvina i njegovu bogatašku bezosećajnost) ne popravljaju situaciju. 
Arturov osećaj realnosti je sasvim krhak, momenti sreće sa dobronamernom komšinicom (Zazi Bits) deluju kao da su iz nekog drugog svemira, a nekoliko incidenata će ga gurnuti preko ivice.
U pitanju je, dakle, „origins story“, što je u neku ruku mač sa dve oštrice. Pomislite, recimo, na prvi „Mad Max“ i činjenicu da junak troši poslednje atome normalnosti u vremenima krize i kolapsa. Dodajte na to činjenicu da Artur Flek nikada nije bio „normalan“, kao i to da znamo ko je Džoker, odnosno onaj koji će Flek postati: zlikovac koji je otelotvorenje anarhije i bezrazložnog nasilja. Pitanje tu ostaje kako i narativ je tu samo jedan od faktora.
„Joker“ je izuzetno pametno dizajniran film (vizuelnoj komponenti komplementarna je i muzička – soundtrack koji sačinjavaju onovremeni radijski hitovi i još stariji šlageri) koji je, atipično za režisera komedija Toda Filipsa, uronjen u veoma mračne i ozbiljne tonove. 

 Od toga najviše profitiraju dva prvopotpisana glumca. Feniks zbog toga što mu dramske uloge savršeno leže i što je sposoban da ode duboko radi kanalisanja emocija. Njegov Džoker je više Artur Flek, a manje superzlikovac, čak je i nekontrolisani smeh neprijatni tik. Zbog toga nasilje koje se dešava u filmu dolazi iznenada i efektno je jednom kada do njega dođe. Stoga je glavni glumac verovatno i najveći adut filma sa solidnim šansama da bude krunisan u ovogodišnjoj sezoni uručenja nagrada.
Robert de Niro je tu više u svojstvu reference na dva filma Martina Skorsezea, koji zapravo služe Feniksu kao smernica kako da gradi lik. Dok je „Taksista“ prisutan u nepotrebnim i često banalinim citatima (tom linijom je više hodao drugi recentni naslov sa Feniksom u glavnoj ulozi, „You Were Never Really Here“), „Kralj komedije“ koji tematizira neuspešnog i prilično (o)tužnog komičara u kriznim vremenima jeste malo precizniji orijentir u izgradnji Flekovog/Džokerovog lika. Sam De Niro kao pseudohumoristični voditelj pseudozabavne televizijske emisije jeste vrlo dobar i dokazuje da je, kada bira i sprema uloge, i dalje jedan od najboljih živih glumaca.
Problem sa „Jokerom“ kao filmom jeste to što je ipak dosadan i razvučen uprkos izvrsnoj glumi i režiji kojom dominiraju reference, pa se čini da su prva i druga trećina samo prolongirana ekspozicija. Deo tog problema otpada na (pre)ozbiljni ton kojeg se Filips drži po svaku cenu, ali i na sveprisutni trend realističnog superherojskog filma, što je samo po sebi oksimoron. Naprosto, „Joker“ nije stripovski film, nije napet i nema naročito mnogo akcije.

Zbog toga i deluje kao film sa krizom identiteta koji nema pravu publiku jer se obraća svima i svakome. Arthaus publika preskočiće ga po stripovskoj osnovi, „kokičari“ će se dosađivati sa prilično jednodimenzionalnom psihološkom dramom koju će žvakati dugo nakon što potroše zalihe grickalica, a za familije sa decom biće neprimeren zbog male, ali prilično eksplicitne količine nasilja. Dakle, ostaje niša gledalaca željnih da se osećaju kao ozbiljni filmofili, a da istovremeno ne izađu iz zone ugodnosti koju im filmovi o superherojima pružaju.
Takođe, film demonstrira sličnu neodlučnost kada se radi o dilemi da li je samostalan rad za sebe ili ipak zauzima neko mesto u DC univerzumu zbog poveznica sa Nolanovom trilogijom koje su ujedno i direktne i kontradiktorne. 
Konačno, i moralna poruka filma na kojoj se toliko insistira zvuči licemerno ne zbog toga kakva je (opravdava Džokerovu sklonost ka anarhiji faktorima mentalne bolesti, zapostavljanja u detinjstvu i užasne socijalne situacije Reganove Amerike koju Trampova uzima kao nekakav ideal), već zbog toga od koga dolazi. Odnosno, možemo li verovati velikoj korporaciji koja zauzima važnu ulogu u lukrativnom biznisu kada nam kaže da se pobunimo protiv bogataša?
„Joker“ je, dakle, daleko od katastrofalnog filma. Čak nije ni loš koliko je konfuzan zbog silnih ambicija koje pokušava, ali ne uspeva da ispuni. Za utehu, pak, imamo Feniksov otvoreni čas glume koji češće izvodi sam nego uz pomoć kolega za koje je ostavljen vrlo limitiran prostor. Koliko je to samo po sebi dovoljno - ostaje da se vidi tek pošto se očekivanja svedu na neku razumnu meru.

War Dogs

kritika originalno objavljena  na Monitoru

2016.

režija: Todd Phillips

scenario: Todd Phillips, Jason Smilovic, Stephen Chin (prema članku i knjizi Arms and the Dudes Guya Lawsona)

uloge: Miles Teller, Jonah Hill, Anna de Armas, Kevin Pollak, Bradley Cooper

U maniru Scorsesea i njegovog mafijaškog epa Goodfellas, War Dogs počinje sa našim junakom u nevolji. On je David (Teller), Amerikanac u Albaniji, “gepekovan”, pretučen, sa pištoljem uperenim u glavu. Slika se zaustavlja i jasno nam je da će tri četvrtine filma biti flashback o tome kako je dotični dospeo u nevolju. Već u sledećoj sceni, zapravo montažnoj sekvenci koja nam objašnjava političku ekonomiju ratovanja, David preuzima ulogu naratora i vodi nas kroz film, krimi-komediju vojničke tematike o dvojici ortaka iz kraja koji diluju oružje.

 Reditelj Todd Phillips je, pre nego što se uhvatio oponašanja Scorsesea (što čini ne samo strukturom priče, nego i kafansko-anegdotarnim pripovedanjem i obilatom upotrebom muzike kao komentara, premda ni izbliza suptilno ili efektno kao što je to činio italo-američki majstor) i citiranja De Palminog Scarfacea (u dijalogu i vizuelno sa lokacijama Miamija, a kome ni to nije dovoljno, eno ga i ogromni poster svako malo u kadru), uglavnom plivao u vodama manje ili više ćorave komedije o iritantnim ortacima u nezrelim avanturama. Ono što je počeo sa Road Tripom, kapitalizirao je sa The Hangover trilogijom, pa je sada probao da to svoje iskustvo spoji sa ozbiljnom tematikom i istinitom pričom pokušavajući da dostigne nivo The Wolf of Wall Street i kao “gross-out” i kao društveno-politički komentar.

No, štos je u tome da je War Dogs, svesno ili ne, po svemu sličniji jednom drugom filmu, Lord of War Andrewa Niccola. Zapravo je njegova verzija smeštena u okolnosti i pravila ratovanja u 21. stoleću. Opet imamo istinitu priču, opet o trgovini oružjem i ratnom biznisu koji se sagledava pre svega kao ekonimija, daleko od bilo kakvih ideala. Očekuje se da će tu biti i nešto duhovitosti i nešto pronicljivosti, možda čak i stava. Legendarni Yuri Orloff kojeg je maestralno odigrao Nicolas Cage je sada podeljen u dva drugara (što otvara aspekt prijateljstva i časti među muljatorima), od kojih je David taj “običan čovek u neobičnim okolnostima” koji pokušava da zaradi neki dolar, a Efraim (Hill) sociopata koji je otkrio genijalnu shemu kako se obogatiti u poslu sa vojskom. Opet imamo devojku (de Armas) koja izgleda kao manekenka i ima savest, te nam možda služi za nekakvu identifikaciju, ali nemamo agenta Interpola punog ideala. Takođe, imamo i scenu-dve napete jurnjave, poneki duhoviti komentar, nekoliko bizarno-duhovitih momenata, pa čak i igru rečima u naslovu, sa ili bez dobrog razloga.

 U suštini, ono što imamo je priča o usponu i padu jedne kriminalne organizacije, jedan standard koji se teško može nazvati novim. U tom smislu, valja reći da ni Niccol sa Lord of War nije otkrio toplu vodu i da se on oslanjao na Scorsesea i njegovu naraciju, ali je makar imao nešto svežine, poente, pa čak i udara. Što sve War Dogs čini kopijom kopije, ili u boljem slučaju kompilacijom postupaka, trikova i štoseva iz drugih, boljih filmova koji tek ponekad prorade, ali nas uglavnom podsećaju šta bi ovaj film mogao biti, a nije.

To ne znači da nije elementarno zabavan kao vožnja, naprotiv. Ekonomično je napisan, pa je pratljiv i fluidan, lepo uslikan i sasvim dobro odglumljen. Drugarska “douchebag” hemija između jednog smotanog i jednog lukavog tipa je pogođena vrlo dobro, Teller i Hill su ležerni, dopunjuju se i zaista igraju skupa za dobrobit filma, bez nepotrebnog takmičenja. Teller je tu slabije prošao jer je njegov lik, bez obzira na naratorsku funkciju i ulogu naše tačke gledišta, dosta tanji i tipskiji, običniji, sa tek prolaznom motivacijom. Hill, pak, opet ima svoj show, uspeva da “proda” svoj kretenski smeh i da pronađe fini balans između raznih aspekata svoje ličnosti. On je u jednoj sceni i budala i zajebant i retard, ali i sociopata i proračunati ljigavac koji menja lica prema potrebama svojih sagovornika i večito glumi: Davidu drugara, tihom partneru Ralphu (Pollak) židovskog patriotu koji svojim poslovima štiti interese Izraela, a raznim klijentima čoveka sjajne ljudske i poslovne etike koji se uvek drži dogovora. Takve mu uloge leže, čak su mu specijalnost, a ovde nema ni toliko karikaturalnosti da ga optereti. Kao bonus, pojavljuje se i Bradley Cooper u jednoj interesantnoj i odmerenoj epizodi kao ne baš legalni, ali globalni magnat oružanog posla.

 Problem je, međutim, što Phillips nije imao blagog pojma šta bi sa kontekstom koji je još interesantniji od klasične priče o usponu i padu i što se uplašio da zauzme stav. War Dogs je film koji je mogao ući dublje u ispitivanje američke ratne mašinerije i sistema javnih nabavki koje su posle hvatanja Cheneyeve “crony” ekipe u koruptivnim poslovima reformirane tako da su potpuno javne i svima dostupne, što u prevodu znači da će krupne poslove i dalje obavljati krupni igrači, ali i da će sitniji pokupiti mrvice sa stola. Kako je to vojska, i mrvice su milionske cifre. Toga će se Phillips dotaći tek usput i površno, iako je taj aspekt priče interesantniji i svežiji od uspona i pada para ludog i zbunjenog trgovca oružjem.

 To ne znači da se Phillips neće držati ozbiljno, reciklirajući štos sa najavama poglavlja kao što je to bio slučaj u The Big Short, kao i sa komentarima kroz muziku, često previše očitima da bi to bilo ukusno. Problem je što i pored toga on kao da nema stav koji dopire dalje od opštih mesta kako je ratno liferantstvo prljav posao. Čak se čini da su mu je amoralni dvojac baraba čak simpatičan sa svojim eskapadama, ali se ne usuđuje da to nečim potkrepi. Zato ni humor, za koji se očekuje da mu je jača strana, ne radi uvek, iako ima nekoliko genijalnih štoseva (tipa sam akter priče David Packouz u cameo-ulozi pevača u staračkom domu koji izvodi pesmu Don’t Fear the Reaper), dok se većina humornih “one-linera” doima kao nešto napisao za što efektniji foršpan. U konačnici, War Dogs je nešto što možete pogledati da vam prođu ta dva sata vremena, i proći će veoma brzo, ali ne očekujte više od toga.