Metronom

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Kao što u Las Vegasu, parafraziram stari američki štos, uvek možemo pronaći dobru partiju (karata), tako u komunističkoj Rusiji/Jugoslaviji/Rumuniji (nebitno), Partija može pronaći nas. Za utehu možda ostaje to da na festivalu Crossing Europe u Lincu još uvek možemo pronaći dobre filmove, ali da ponekad treba pogledati na neočekivanim mestima.

Metronom, igrani prvenac reditelja Aleksandrua Belca, koji iza sebe ima već dva dugometražna dokumentarca, u Lincu nije igrao u glavnoj takmičarskoj ili u panoramskoj sekciji, već u programu za omladinu. Nema veze što je Belc već na premijeri pokupio nagradu sekcije Izvestan pogled u Kanu za najbolju režiju i što film, zapravo, nije za klince, iako su klinci glavni junaci i iako bi ga, kao, uostalom i dobar deo prominentnih uradaka iz savremene rumunske kinematografije, valjalo uvrstiti u neku filmsku lektiru za maturante.

Bukurešt, 1972. godine, u zenitu Čaušeskuove diktature. Ana (debitantkinja Mara Bugarin) je pred maturom, zbog čega se brinu više njeni roditelji od nje same. Ana, pak, ima jednu veću brigu u životu: njen dečko Sorin (Šerban Pavlu, viđen u filmu Uppercase Print Radua Žudea) sprema se da sa svojim roditeljima emigrira u Nemačku. I Ana i Sorin i njihovi školski drugovi očito dolaze iz „boljih kuća“, sa obrazovanim roditeljima koji su našli svoje mesto u komunističkom društvu, ali se svima njima emigracija na Zapad čini kao bolja opcija. Dok roditelji žive svoje živote, deca sama ili u grupi slušaju Radio Slobodna Evropa, a posebno naslovnu emisiju u kojoj se, uz Hendriksa, The Doors i ostalu zapadnjačku rok-muziku, propagiraju ideje slobode i individualizma.

Upravo se jedna takva žurka priprema u svojstvu oproštajne za Sorina u praznom stanu njihove školske drugarice Roksane, ali će ista biti prekinuta upadom Sekuritatee (službe bezbednosti) po dojavi. Omladinci su odvedeni u stanicu na ispitivanje, pisanje i potpisivanje izjava kojima bi mogli inkriminisati same sebe i svoje drugove po pitanju toga ko je sastavio i preko koga je nameravao poslati pismo ilegalnoj radio-stanici s muzičkim željama, mislima i osećanjima koji vrlo odudaraju od zvanične partijske linije. Ana isprva odbija saradnju iz principa, ali ispitivač Biliš (Vlad Ivanov, dežurna zlica Rumunskog Novog Talasa) ima svoje metode i povezan je s njenim ocem, sudijom.

Metronom je jedan od onih izuzetno detaljnih filmova koji, iako su fikcija, deluju realnije od same realnosti. Razlog za to je da se u pisanju scenarija Belc oslanjao i na arhivske zapisnike iz slučajeva proganjanja mladih zbog slušanja radija i „udruživanja protiv države“, pa ovakav film u praksi bolje „leži“ onima koji s detaljima pojedinih slučajeva nisu upoznati od onih koji bi ih mogli prepoznati kao delove kompozita. Film takođe u trećem činu skreće s putanje, posebno u tretmanu glavne junakinje i njenog ponašanja za koje ranije nije bilo naznaka.

Ali, sa druge strane, promišljeni detalji teksta i pod-teksta, dizajna i autorskog stila ga drže sigurno iznad vode, jer se upravo kroz njih može iščitati čvrsta, jasna i jedinstvena vizija prošle realnosti. Od suštinskog je značaja za film da su junaci pripadnici ipak viših slojeva društva, te zbog svojih uglavnom punih stomaka spremni na promišljanje o individualnoj slobodi i blagu pobunu u tom smeru. U tom smislu, treba obratiti pažnju i na detalje scenografije i kostima koji možda deluju demodirano posmatraču naviknutom na zapadnjačku modu iz tog perioda, i koji jesu isprani, ali nisu sasvim lišeni boje i živosti. Za pohvalu je takođe i ležerna gluma mladog ansambla i njihovih starijih i iskusnijih kolega, kao i fotografija u uskom, 4:3 formatu kamerom iz ruke u dugim kadrovima koja ipak ne lažira realizam ničim izazvanim drmusanjem, već ostaje mirna, kontrolisana i sistematično pokretljiva. Pogođena muzika koja se tokom filma čuje samo s radija, a tek na odjavnoj špici iz „off“-a se podrazumeva.

Metronom je, dakle, ubedljivo svedočanstvo o prošlim, olovnim vremenima i kvalitetan film kojem je mesto u kanonu, ako ne i u panteonu Rumunskog Novog Talasa.

Cinema mon amour

Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

 Nije nikakva tajna da kino-dvorane iz godine u godinu imaju sve manje posjetitelja, te da su na udaru prije svega gradska kina sa po jednom ili dvije dvorane koja ne mogu preživeti bez ozbiljnih dotacija. Razumljivo, kino više nije jedina zabava ili makar jedna od rijetkih, što je bio slučaj prije nekoliko desetljeća, te se sada mora boriti sa nelojalnom konkurencijom kabelske televizije, interneta, video-igrica i koječega. Dio problema je svakako i piraterija, a gradska kina se moraju nositi i sa multipleksima po trgovačkim centrima i njihovom vizijom “wholesale” zabave za cijelu obitelj sa okusom kokica, čipsa, sladoleda i gaziranih pića. Međutim, strategija za preživljavanje ima, od dotacija iz gradskih ili državnih proračuna do stvaranja specifične kino-kulture gdje odlazak na film postaje bezmalo elitni događaj, gdje je projekcija “zalivena” probranim pićem i propraćena debatom. Tako barem važi na zapadu, dok se na istoku Europe u jednadžbi pojavljuju i drugi faktori. Jedan od značajnijih je privatizacija i logika kina kao poslovnog prostora, pa su se nekadašnje dvorane po pravilu na atraktivnim lokacijama u centru većih gradova pretvarale u kafiće, klubove, diskoteke, restorane, kockarnice, prodavaonice i druge objekte sa ne-filmskim sadržajem, a one koje nisu bile prodane naprosto su prepuštene zubu vremena, zastarjevanju tehnologije, te stoga slabijim mogućnostima za praćenje repertoara i gubitku interesa publike. Digitalizacija može riješiti dio problema, ali obnova dvorane ili same zgrade, grijanje i ostali minimum normalnog funkcioniranja zahtjevaju stalni priliv sredstava. Same ulaznice nisu dovoljne, a gradskih ili državnih sredstava često usfali, kao i volje.

 Upravo takva nesretna sudbina tavorenja i propadanja je bila namenjena kinu Dacia Panoramic u rumunjskom gradu Piatra Neamţ, oglednom primjeru i u neku ruku junaku filma Cinema, mon amour Alexandrua Belca. Troškova je previše, sredstava malo, ali tu na scenu stupa drugi, ljudski junak filma u obliku Victora Puricea, kino-operatera i ravnatelja te oronule ustanove koji odbija da se preda sveopćoj nebrizi i lošem upravljanju, već se bori za očuvanje prikazivačke djelatnosti u svom kinu. To će ponekad značiti dovijanje, iznošenje i unošenje grijalica i davanje deka i toplog čaja gledateljima. Sličnu će fleksibilnost pokazati i u programskom smislu: ponekad će program posjetitelji sami birati, ulazit će po dvoje na jednu ulaznicu, a Victor je “izumiranje” 35-mm trake “premostio” nabavkom blu-ray projektora kućne kvalitete i puštanjem ponekad legalnih, ponekad piratskih kopija sa kućnih formata. Znakovito je to da ponekad, usprkos svom njegovom trudu, nema nikoga na projekciji, pa se onda predimenzionirani foaje pretvara u poligon za zabavu između njega i dvije vjerne zaposlenice, Cornelije i Lorene. Pogrešno bi bilo pretpostaviti da je Victor nekakav šef, on je i pored melankoličnih “otvaranja duše” i povremenih crnohumornih ispada prije svega pokretačka snaga, ne samo programski selektor, marketing-menadžer, operater i ravnatelj, već po potrebi i domar, pitur, zidar, pregovarač, animator... Jer kino je njegov život i njegova borba, pa zato nije nimalo slučajno da centralno mjesto u obilju postera iz slavnijih, prošlih dana zauzima Gladijator. Trenutak najvećeg emotivnog naboja je onaj u kojem je on posve spreman odustati, nakon posjete Njemačkoj i uvida kako stvari funkcioniraju “u civilizaciji” odakle on, usljed nebrige nadležnih i manjka sredstava, ne može dopremiti ni poklonjena rashodovana sjedala.

  Tehnički kompetentan i stilski neupadljiv, film uspjeva prije svega zbog pravog izbora protagonista koji nas iskreno, emotivno i duhovito vodi kroz priču poznatu svakom tko se u jednom trenutku našao u dvorani provincijalnog kina prije digitalizacije, a možda čak i nakon nje. Međutim, umjetnički i festivalski dometi nisu u fokusu Cinema, mon amour, za koji je na prvi pogled jasno da je riječ o filmu za podizanje svijesti o problemu. Odsustvo patetike i didaktičnosti je za svaku pohvalu. Belc i producent Tudor Giurgiu, autor sjajne doku-drame Zašto ja? i predsjednik Rumunjske Asocijacije za Promociju Filma, rade na tome da temu propadanja kina na izabranom primjeru izlože staloženo i skrenu pažnju nadležnih. Logično, Cinema, mon amour je dio šire kampanje spomenute organizacije i kao takav je polučio rezultate. Victor je još uvijek ravnatelj Dacia Panoramic kina koje je u međuvremenu od državnih sredstava renovirano, osuvremenjeno i digitalizirano, pa sada spada u red uspješnijih gradskih kina. Također i kampanja je dala rezultate, pa se preostale gradske kino-dvorane polako renoviraju i digitaliziraju, a multipleksi se šire i na periferije manjih gradova. Također, vrijeme i mjesto prikazivanja filma nisu mogli biti bolje odabrani. Kino Gaj u Varaždinu ponovo radi nakon zimske pauze i neplaniranog prekida usljed pada gradskog proračuna i političkih previranja koja su trajala još neko vrijeme. Kino je u tome svakako bilo samo kolateralna žrtva, ali taj primjer iz lokalne sredine nam može poslužiti kao upozorenje da još uvijek nemamo razvijene mehanizme za očuvanje financiranja kulture u neplaniranim situacijama. A što se vremena tiče, kultni zagrebački Tuškanac se u trenutku gledanja filma i pisanja teksta opet nalazi na meti biznisa i politike, pa još vlada opasnost da namjesto kina na toj lokaciji bude ekskluzivni hotel.