Cinema mon amour

Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

 Nije nikakva tajna da kino-dvorane iz godine u godinu imaju sve manje posjetitelja, te da su na udaru prije svega gradska kina sa po jednom ili dvije dvorane koja ne mogu preživeti bez ozbiljnih dotacija. Razumljivo, kino više nije jedina zabava ili makar jedna od rijetkih, što je bio slučaj prije nekoliko desetljeća, te se sada mora boriti sa nelojalnom konkurencijom kabelske televizije, interneta, video-igrica i koječega. Dio problema je svakako i piraterija, a gradska kina se moraju nositi i sa multipleksima po trgovačkim centrima i njihovom vizijom “wholesale” zabave za cijelu obitelj sa okusom kokica, čipsa, sladoleda i gaziranih pića. Međutim, strategija za preživljavanje ima, od dotacija iz gradskih ili državnih proračuna do stvaranja specifične kino-kulture gdje odlazak na film postaje bezmalo elitni događaj, gdje je projekcija “zalivena” probranim pićem i propraćena debatom. Tako barem važi na zapadu, dok se na istoku Europe u jednadžbi pojavljuju i drugi faktori. Jedan od značajnijih je privatizacija i logika kina kao poslovnog prostora, pa su se nekadašnje dvorane po pravilu na atraktivnim lokacijama u centru većih gradova pretvarale u kafiće, klubove, diskoteke, restorane, kockarnice, prodavaonice i druge objekte sa ne-filmskim sadržajem, a one koje nisu bile prodane naprosto su prepuštene zubu vremena, zastarjevanju tehnologije, te stoga slabijim mogućnostima za praćenje repertoara i gubitku interesa publike. Digitalizacija može riješiti dio problema, ali obnova dvorane ili same zgrade, grijanje i ostali minimum normalnog funkcioniranja zahtjevaju stalni priliv sredstava. Same ulaznice nisu dovoljne, a gradskih ili državnih sredstava često usfali, kao i volje.

 Upravo takva nesretna sudbina tavorenja i propadanja je bila namenjena kinu Dacia Panoramic u rumunjskom gradu Piatra Neamţ, oglednom primjeru i u neku ruku junaku filma Cinema, mon amour Alexandrua Belca. Troškova je previše, sredstava malo, ali tu na scenu stupa drugi, ljudski junak filma u obliku Victora Puricea, kino-operatera i ravnatelja te oronule ustanove koji odbija da se preda sveopćoj nebrizi i lošem upravljanju, već se bori za očuvanje prikazivačke djelatnosti u svom kinu. To će ponekad značiti dovijanje, iznošenje i unošenje grijalica i davanje deka i toplog čaja gledateljima. Sličnu će fleksibilnost pokazati i u programskom smislu: ponekad će program posjetitelji sami birati, ulazit će po dvoje na jednu ulaznicu, a Victor je “izumiranje” 35-mm trake “premostio” nabavkom blu-ray projektora kućne kvalitete i puštanjem ponekad legalnih, ponekad piratskih kopija sa kućnih formata. Znakovito je to da ponekad, usprkos svom njegovom trudu, nema nikoga na projekciji, pa se onda predimenzionirani foaje pretvara u poligon za zabavu između njega i dvije vjerne zaposlenice, Cornelije i Lorene. Pogrešno bi bilo pretpostaviti da je Victor nekakav šef, on je i pored melankoličnih “otvaranja duše” i povremenih crnohumornih ispada prije svega pokretačka snaga, ne samo programski selektor, marketing-menadžer, operater i ravnatelj, već po potrebi i domar, pitur, zidar, pregovarač, animator... Jer kino je njegov život i njegova borba, pa zato nije nimalo slučajno da centralno mjesto u obilju postera iz slavnijih, prošlih dana zauzima Gladijator. Trenutak najvećeg emotivnog naboja je onaj u kojem je on posve spreman odustati, nakon posjete Njemačkoj i uvida kako stvari funkcioniraju “u civilizaciji” odakle on, usljed nebrige nadležnih i manjka sredstava, ne može dopremiti ni poklonjena rashodovana sjedala.

  Tehnički kompetentan i stilski neupadljiv, film uspjeva prije svega zbog pravog izbora protagonista koji nas iskreno, emotivno i duhovito vodi kroz priču poznatu svakom tko se u jednom trenutku našao u dvorani provincijalnog kina prije digitalizacije, a možda čak i nakon nje. Međutim, umjetnički i festivalski dometi nisu u fokusu Cinema, mon amour, za koji je na prvi pogled jasno da je riječ o filmu za podizanje svijesti o problemu. Odsustvo patetike i didaktičnosti je za svaku pohvalu. Belc i producent Tudor Giurgiu, autor sjajne doku-drame Zašto ja? i predsjednik Rumunjske Asocijacije za Promociju Filma, rade na tome da temu propadanja kina na izabranom primjeru izlože staloženo i skrenu pažnju nadležnih. Logično, Cinema, mon amour je dio šire kampanje spomenute organizacije i kao takav je polučio rezultate. Victor je još uvijek ravnatelj Dacia Panoramic kina koje je u međuvremenu od državnih sredstava renovirano, osuvremenjeno i digitalizirano, pa sada spada u red uspješnijih gradskih kina. Također i kampanja je dala rezultate, pa se preostale gradske kino-dvorane polako renoviraju i digitaliziraju, a multipleksi se šire i na periferije manjih gradova. Također, vrijeme i mjesto prikazivanja filma nisu mogli biti bolje odabrani. Kino Gaj u Varaždinu ponovo radi nakon zimske pauze i neplaniranog prekida usljed pada gradskog proračuna i političkih previranja koja su trajala još neko vrijeme. Kino je u tome svakako bilo samo kolateralna žrtva, ali taj primjer iz lokalne sredine nam može poslužiti kao upozorenje da još uvijek nemamo razvijene mehanizme za očuvanje financiranja kulture u neplaniranim situacijama. A što se vremena tiče, kultni zagrebački Tuškanac se u trenutku gledanja filma i pisanja teksta opet nalazi na meti biznisa i politike, pa još vlada opasnost da namjesto kina na toj lokaciji bude ekskluzivni hotel.