The Shack

Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

 U posljednjih nekoliko godina svjedoci smo još jednog trenda u filmskoj industriji. Filmska godina isparcelirana je na različite sezone u kojima Hollywood pažljivo plasira točno određeni tip filma imajući u fokusu maksimum profita. Tako se potencijalno najveći “blockbusteri” plasiraju ljeti, “oscarovski” filmovi u poznu jesen, restlovi i filmovi sa Markom Wahlbergom u siječnju, a romantične komedije oko Valentinova. Čini se da je i posljednja za sve slobodna sezona, proljetna, dobila svoj željeni tip filma – obiteljsku dramu sa fantazijskim i religijskim pod-tonovima. Nije ni to tek tako, imajmo u vidu Uskrs kao blagdan koji nam kuca na vrata, kao i kroz povijest jedva sakupljenu kolekciju uskršnjih filmova. “Inspirativne” religiozne drame su možda rješenje za probleme kako kalendara filmske industrije, tako i kulture praznovanja. Takvih filmova bilo je i ranije, ali je njihov medij primarno bila televizija, i to kabelski kanali, što je impliciralo njihov budžet, produkcijske vrijednosti, pa i sastav glumačke postave. Zato vjerojatno nisu bili na radaru filmske publike i kritike, osim one striktno religiozne. Međutim, sa zapanjujućim financijskim uspjesima filmova Heaven is for Real (2014) i Miracles from Heaven (2016), uprkos uglavnom vrlo negativnim kritikama, bilo je pitanje godine kada će Hollywood pronaći svoj novi zlatni rudnik. Spomenuti filmovi su, istini za volju, većinu svoje zarade ostvarili na specijalnim, crkvenim projekcijama, a ne u kinu, ali privući takvu po pravilu zahvalnu publiku sačinjenu od roditelja i djece različitih uzrasta sa neutaživim željama za kokicama i gaziranim pićima nije predstavljao veliki izazov za hollywoodske magove filmske promidžbe.

Producenti u slučaju Kolibe nisu ništa prepuštali slučaju: kao izvorni materijal poslužio je istoimeni književni “bestseller” Williama P. Younga prodan u više desetaka milijuna primjeraka, okupljen je scenaristički tim u kojem je bilo mjesta za veterana Jona Fusca, za debitanta Andrewa Lanhama, kao i za autora vrlo zapaženog neovisnog filma Short Term 12 (2012) Destina Daniela Crettona, a režija je povjerena Britancu Stuartu Hazeldineu, autoru zanimljivog Ispita (2008). Snimano je u Kanadi, u Britanskoj Kolumbiji koja se već etablirala kao zgodna alternativa za američke lokacije. I glumci u nosećim ulogama dolaze iz relativno visokih ešalona. Koliba u svakom slučaju izgleda kao profesionalno urađen film.

 Mack Phillips kojeg igra Sam Worthington, pristojan čovjek, dobar kršćanin i otac, vodi sa svojom obitelji bogougodan život sve dok njegova najmlađa kćerka Missy ne bude oteta i kasnije ubijena od strane serijskog ubojice. Sve se odigralo u naslovnoj kolibi u planinama i Mack se od tada promijenio u odnosu sa suprugom i preostalo dvoje djece, ali je izgubio i vjeru u Boga. Sve dok mu se jednog dana u poštanskom sandučiću ne ukaže poruka od nekoga potpisanog sa “Papa” (odnosno, Tata, kako njegovi ukućani zovu Boga) da se pojavi u istoj toj kolibi. Ispostavlja se da ga Bog tamo uistinu čeka, i to u formi cijelog Svetog Trojstva, doduše ne onako kako ga se obično predstavlja. Umjesto Oca imamo Majku (igra ju Octavia Spencer), Sin je relaksirani stolar bliskoistočnih crta lica (Avraham Aviv Alush), a Sveti Duh je energična Japanka (Sumire Matsubara). Svi će mu oni, ali i još neki pojavni oblici Boga, pomoći da se pomiri sam sa sobom prije nego li se vrati Tvorcu.

Poigravanje sa predstavljanjem Svetog Trojstva nije ništa novo, a ovdje se čak ne može ni nazvati radikalnim. Ipak, kada je riječ o Ocu, odnosno Majci, upravo će to poigravanje sa uobičajenom zamisli dovesti do prilično uspjelog humornog momenta, dok će se po pitanju Sina podići kontroverze bez obzira što ga i Biblija opisuje na taj način. Spiritualnost Svetog Duha ne odlazi dalje od dobro poznatog “New Age”-a, i to je možda čak i najveći problem Kolibe. I pored svoje tematike, taj film nije i ne može biti religijsko iskustvo, već prilično sigurna konfekcija.

Na planu priče i njenog vođenja, Koliba djeluje kao apsolutni nered. U formatu od preko dva sata svakako je preduga i prespora bez ikakvog opravdanja, a događaji se redaju gotovo slučajno i bez odgovarajućih dinamičkih akcenata, pa je film u konačnici i dosadan. Ne samo da spiritualno putovanje nema dovoljno težine, nego se nigdje nakon samog početka ne bavi junakovom ne baš svijetlom prošlošću, a koju ni Otac/Majka, ni Sin, a ni Sveti Duh ne bi tek tako ostavili po strani, pa se postavlja pitanje zašto se uopće pominje patricid na početku. I potencijalno zanimljiv pod-zaplet sa serijskim ubojicom biva vrlo brzo napušten i ne razvija se dalje. Također, ni narator nije naročito potreban i svrsishodan, a činjenica da je sveznajući, te da zna ono što će Mack tek otkriti, u solidnoj se mjeri kosi sa zdravom logikom.

Iako se scenaristima mora odati priznanje za balans između elementarne duhovitosti i poštovanja prema religijskim autoritetima u pisanju dijaloga, te za hrabrost da se uopće nečeg takvog late, mora im se zamjeriti vrlo slaba karakterizacija likova, božanskih i ljudskih, koji svi ostaju u najboljem slučaju dvodimenzinalni, funkcionalni eventualno u kontekstu filma i nezamislivi izvan njega. To će svoj danak uzeti i na glumačkim ostvarenjima, a jedino će Octavia Spencer svojem liku dodati malo improvizacijskog štiha. Koliba će tako ispuniti svoje financijske ciljeve, kao što već je, a o umjetničkim, ako ih je i bilo, ne vrijedi ni govoriti.