Portrait of a Lady on Fire / Portrait de la jeune fille en feu

kritika pročitana u okviru izveštaja sa Human Rights Film Festivala u emisiji Filmoskop na HR3

Ipak, film koji je zagrebačka publika najviše očekivala i od kojeg je najviše očekivala je canneski naslov Portret djevojke koja izgara renomirane francuske autorice Céline Sciamme. Ta očekivanja su svakako podgrijana listom egzaltiranim kritikama u stranim, relevantnim medijima, ali bi teško bilo reći da su ispunjena, premda ni u kojem slučaju nije riječ o slabom filmu. Sciamma se kroz svoju karijeru bavila ženskim pitanjima iz različitih kuteva u savremenom svijetu, bilo da je riječ o tinejdžerskom lezbijskom ljubavnom trokutu u prvijencu Vodeni ljiljani (2007), rodnim identitetom u filmu Tomboy (2011) ili pitanjem pripadnosti u specifičnom rasnom i klasnom miljeu predgrađa Pariza u filmu Djevojačka banda (2014). Sada odlazi u prošlost (XVIII. stoljeće) i u relativnu izolaciju (otok nedaleko od obale Bretanje) ne bi li ispričala svedenu, komornu lezbijsku ljubavnu priču. 

Akterice priče su slikarica Marianne (Noémie Merlant) i djevojka plemenitog roda Héloise (Adele Haenel) čiji portret ona mora načiniti u svrhu njene udaje za čovjeka o kojem zna samo da je milanski gospodin. Héloise je mladoženju "naslijedila" od svoje sestre koja je poginula na plaži, to jest vjerojatno se ubila, i u tu svrhu je vraćena iz samostana gdje je do tada živjela i stjecala obrazovanje. Ideja braka joj se ne mili i zapravo čezne za jednakošću koju je u samostanu iskusila, pa je tako prethodnog slikara otjerala prostim odbijanjem da mu pozira. Stoga ju Marianne, po uputama majke-grofice (Valeria Golino), mora portretirati tajno, pretvarajući se da je njena družica i prijateljica za šetnje i ugodne razgovore, da bi u slobodno vrijeme po sjećanju naslikala portret. Dvije žene različitih godina, klasnih i životnih pozicija (Marianne dolazi iz redova gradske buržoazije, naslijedila je "zanat" od oca i stoga je neovisna) se u kratkom vremenskom rasponu zbližavaju, ali se ideja o tajnom portretu ne pokaže kao izvediva da bi svi uključeni bili zadovoljni. Odjednom će se Héloise predomisliti i pristati na novi portret, a ljubav između dveju žena će se rasplamsati jednom kada ostanu same (uz poslugu, naravno) u dvorcu. U neku ruku je katalizator te ljubavi situacija koju moraju zajednički riješiti sa trudnom sluškinjom (Luana Bajrami) koja im je objema draga, a ono što ih zapravo pritiska je to što im vrijeme ističe. 

Sam naslov filma, pak, ima porijeklo u uvodnoj sceni u Marianninom ateljeu i slici koja se tu pojavljuje da bi daljnji tok radnje bio ispričan kroz flashback, a scena po kojoj je nastao naslovni portret, ujedno i najsnažnija u filmu, dolazi na "naplatu" negdje pri početku druge polovice, na fešti na plaži. Ono što na prvu moramo evidentirati vezano za film su sporovozni tempo, prolongirana ekspozicija i zapravo distanca koju Sciamma zauzima od svojih protagonistica, a koja autorici nije svojstvena. Razlog za to mogu biti i vrijeme radnje filma, što ovu ljubavnu priču pomiče prema kostimiranoj drami koja kao žanr, pak, ima svoj specifičan ton, ali i dob njenih junakinja koja više nije tinejdžerska koja je bila zajednička za sve Sciammine dosadašnje protagonistice. Ona ih, dakle, kao zrele žene određenog klasnog porijekla i u određenom povijesnom dobu, tretira s poštovanjem i distancom, pokušavajući da ispriča ljubavnu priču koja je više utišana i pristojna nego li strastvena. Zapravo, moralni okviri i konvencije ne dozvoljavaju joj da se rasplamsa, osim u rijetkim trenucima. U tom smislu je film bliži recentnom festivalskom i arthouse hitu Call Me By Your Name Luce Guadagnina, nego li, recimo, Adelinom životu Abdelatifa Kechichea i zapravo se više bavi čežnjom, žudnjom i posljedicama prve prave ljubavi nego tom i takvom ljubavlju. 

Stilska kanoničnost uvjetovana žanrovskom odrednicom kostimirane (melo)drame podrazumijeva određenu suspregnutost i svedenost u ponašanju likova, što se odražava i na glumu. Adele Haenel, inače Sciammino otkriće u filmu Vodeni ljiljani, u međuvremenu je postala versatilna glumica itekako sposobna za doziranje emocija, što je ovdje od posebne važnosti jer je njen lik zapravo taj koji guši strast. Uloga koju igra Noémie Merlant svakako je tipskija i manje zahvalna: Marianne je nešto starija i navodno iskusnija žena koja zna plivati kroz socijalne kanone pa, iako je priča zapravo njezina, ne dolazi do izražaja čak ni prilikom poantiranja da je veza dveju žena sa određenim vijekom trajanja. Luana Bajrami koja igra ne baš potpuno razvijeni lik sluškinje koja figurira kao katalizator ljubavne priče nagoviještava veliki talent, te vrlo lako može postati novo Sciammino glumačko otkriće. 

Jasno je da Sciamma drži stvari pod kontrolom i da film snima onako kako ona hoće, ali ovdje paradigma radi protiv nje ili protiv gledalačkih očekivanja, tako da je Portret djevojke koja izgara efikasniji kao svjedočanstvo jednog vremena reimaginiranog kroz kanone filmskog žanra ljubavne drame, nego ljubavni film ili film o ljubavi gdje je istospolno usmjerenje protagonistica razlog da se ta ljubav doživljava kao zabranjena i ništa više od toga. Na koncu, iako daleko od slabog filma, ovo ni u kojem slučaju ne može biti film godine.

Quand on a 17 ans / Being Seventeen

2016.

režija: Andre Techine

scenario: Andre Techine, Celine Sciamma

uloge: Kacey Mottet Klein, Corentin Fila, Sandrine Kiberlain, Alexis Loret, Jean Corso, Mama Prassinos, Jean Fornerod

Nešto se dešava sa francuskim filmom da jednostavno ne može biti veliki kao nekada. Evidentna je kriza velikih pokreta, jer od Novog vala nije bilo nijednog globalno relevantnog (Novi Ekstremni Film je bio i ostao margina), a neki tvrde da je u pitanju kriza nešto šireg obima – kriza velikih autora. Namesto toga imamo besomučnu reciklažu Novog vala što od strane još preživelih, što od strane njihovih naslednika, povremene bljeskove, neujednačene autore, Ozona koji je majstor, ali ne i lider, i gomilu solidnih, pametnih, nastudiranih i u konačnici potpuno “sigurnih” autora koji po pravilu čine “staple diet” festivalskih programa.

Jedan od tih pametnih, nastudiranih i pomalo sterilnih kalkulantskih autora je i Andre Techine, čovek čiju sam karijeru ovlaš ispratio ne primetivši u njoj nijedan supstandardni i nijedan nadstandardni film. Svi su oni bili OK do dobri, nikad dosadni i naporni, gledljivi, “to the point” i vrlo korektno napravljeni. Uostalom, on i nije bio razlog da obavezno pogledam ovaj sveži berlinski naslov na Festu, iako bih ga najverovatnije svejedno “overio”. Razlog za to je ko-scenaristkinja Celine Schiamma, autorica filmova Tomboy i Girlhood, sposobna da sjajno uhvati adolescente u datom vremenu i prostoru i da njihovu relevantnu priču ispriča bez foliranja, popovanja i prenemaganja, što je čini mojim izborom za sledeću francusku veliku autoricu.

Najveći štos sa Quand on a 17 ans je što manje-više od starta znamo šta gledamo, a istovremeno i nismo baš sigurni jesmo li u pravu. Upoznajemo se sa lokacijom, neimenovani gradić u kotlini i planinska sela okolo, te sa našim junacima, drugarima iz istog razreda. Oni su po skoro svemu različiti jedan od drugog, Tom (Fila) je usvojen i živi u udaljenom selu na farmi, pa svaki dan putuje kao đak-pešak, a Damien (Mottet Klein) se može nazvati maminim sinom, jer ga majka, ugledna doktorka (Kiberlain) vozi u školu i iz škole, dok mu je otac, pilot helikoptera (Loret) po pravilu odsutan na misijama. Iako obojica momaka vode računa o svojoj fizičkoj spremi, bivaju poslednji izabrani za basket na času fiskulture i tu počinje njihovo rivalstvo.

Damien je pomalo povučen, a pomalo i “pičkast” umetnički tip koji briljira na časovima književnosti i majci sprema gurmanske večere, pa će ga Tom, zdravo-seljačkih manira, zbog toga napasti. Ovaj će mu kasnije vratiti, što će izazvati sukob koji se nastavlja i biva primećen u školi. Istovremeno, Damienova majka posećuje Tomovu koja je trudna u poznim godinama, pa predlaže da Tom pređe kod njih u kuću u predgrađu, gde će moći da uči na miru i što će i njemu i Damienu poslužiti kao “brzi kurs tolerancije”, odnosno prilika da izglade odnose. Jednom pod istim krovom, momci će svejedno nastaviti sa sukobom koji očito nešto skriva.

Ne, nisu to ni rasne (Tom je, naime, tamnoput), ni klasne razlike, niti klasična tinejdžerska iritacija osobom različitog senzibiliteta. Ne, sedamnaestogodišnji momci su gay, i mi to pretpostavljamo od početka filma, samo oni to ne znaju, niti njihova okolina to zna. Uzevši u obzir da je u pitanju poslovično homofobna francuska provincija, možda bi im zdravorazumski i bilo lakše da ostane tako. Možda su i oni kondicionirani, ako ne u kući (Damienovi roditelji se čine suviše modernima da bi bili homofobi, otac je čak najatipičnije vojno lice kakvo se viđa u filmu, apsolutno nenasilni “letač” po ubeđenju, a Tomovi se doimaju prezaposlenim oko farme da bi se bavili tako efemernim stvarima kao što je to nečija seksualna orijentacija), onda verovatno u okviru vršnjačkih grupa. Pa ipak, svako potisnuto osećanje se vraća sa kamatom...

Neko će iz dosadašnjeg teksta pomisliti da imamo francuski tinejdžerski Brokeback Mountain, što ne može biti dalje od istine. Jedino slično sa tom hollywoodskom aktivističkom, plačljivom melodramom su gay osobe i netaknuta priroda. Quand on a 17 ans je suptilan, ne služi podizanju svesti i senzibilizaciji, već iskreno ispituje jedan fenomen, a to je ne baš uobičajeno seksualno sazrevanje dvojice tinejdžera i kako se oni nose sa tim. U pozadini toga videćemo i školski sistem i skrivanje od sveta i osamljivanje kao mehanizam koji primenjuju i iskusniji, otvoreni gayevi i raspravu o nasilju i nenasilju, o prirodi i civilizaciji, o instinktu, veštini i samokontroli. Quand on a 17 ans je film o odrastanju, samo su okolnosti tog odrastanja neobične.

Za to se treba zahvaliti školski veštoj režiji Andrea Techinea, odgovornoj pre svega za rad sa glumcima, kao i za vrlo upečatljivu vizualizaciju, široku prirodu koja stoji nasuprot tinejdžerskoj teskobi. Međutim, ničega od toga ne bi bilo da scenario nije tako fluidan, tempiran i savršeno složen. Celine Sciamma ne piše po prvi put sa drugim i za drugog, ali po prvi put se bavi momcima u svom ozbiljnom i perceptivnom maniru. Rezultat je isti kao u njenim filmovima o curama: jedan više nego dobar festivalski film.

Bande de filles / Girlhood

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom programu HRT-a. Dostupan je na linku: http://radio.hrt.hr/aod/filmoskop/110447/, a ovde ga, kao autor, prenosim u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

 

I prije nego što se pojavio, za film “Odrastanje” Richarda Linklatera znalo se da će biti jedna od velikih filmskih tema ne samo prošle godine, nego i u godinama koje su pred nama, najviše zbog činjenice da je sniman 12 godina sa istim glumcima. Internacionalni naziv francuskog filma “Bande de filles” nije slučajno izabran, a kontekst Linklaterovog filma i poređenja s njim doimaju se neizbježnim. Slučajno ili ne, u pitanju je pandan Linklaterovom filmu, ako ne i njegova antiteza. Nasuprot idiličnim predgrađima teksaških velikih gradova, ovdje imamo sumorno predgrađe Pariza na tragu filma “Mržnja” Mathieua Kassovitza iz 1995. Druga bitna razlika je rasa i klasa likova koje pratimo, pa sa njom i prisutstvo kriminala, prije svega bandi. Linklater je svoj film situirao u milje bijelih, srednjeklasnih pregrađa i ne kalkulirajući sa političkom korektnošću ispričao je ultimativnu priču sa autobiografskim elementima o normalnom odrastanju generacije rođene u doba prelaska milenija. Određeni kritičari to su mu uzeli za zlo ili makar sebično razmišljanje. Sa “Bande de filles” takvih problema neće biti, milje je manjinski, prije svega crn, te radnički i sirotinjski, pa je i slika odrastanja drugačija, nasilnija i na rubu kriminala. Treća razlika je spol i dob protagonista, odnosno raspon te dobi. Namjesto momčića Masona koji pred nama odrasta dvanaest godina, imamo Marieme u periodu seksualnog buđenja, negdje oko šesnaeste godine. Spol tu nije sasvim nebitan, jer i pored svih priča o emancipaciji i jednakosti, u pariškom “getu” još uvijek važe patrijarhalna pravila: zna se što je kome dozvoljeno, a što ne. Sličnosti, razlike ili čak suprotnosti sa Linklaterovim filmom ne znače da “Bande de filles”, iako prolazi kroz standardne momente filmova o odrastanju, nije bitan, dobar i slojevit film koji ima šta za reći.

Jasno nam je to od prve, savršeno poetične scene praćene muzikom Para Onea. U toku je utakmica američkog nogometa, što je atipično za Pariz i Europu općenito. Drugo iznenađenje je to da su u pitanju ženske ekipe u sportu koji se obično poistovjećuje s muškošću. Vidimo radost Marieme i drugih djevojaka na terenu i nakon utakmice. Dok se skupa vraćaju svojim kućama, glasno govore i glasno se smiju. Kako se društvo osipa tako su djevojke sve tiše, da bi potpuno utihnule pred muškom ekipom koja sjedi na stubama. Zna se tko je tko.

Marieme ima standardni set problema za svoju dob, rasu i klasu. Njena majka je stalno na poslu, oca nema u priči. Marieme je zato zamjenska majka svojim dvjema mlađim sestrama, dok stariji i povremeno nasilni brat Djibril figurira kao glava kuće. Ni u školi joj ne ide, ponavljala je razred, te nije imala dovoljno dobre ocjene da upiše školu koju želi, pa joj ne gine nekakav zanat. Na ljubavnom planu očijuka sa prijateljem svog brata, Ismaëlom, ali njemu je očito više do Djibrilovog poštovanja nego do ljubavi sa Marieme, iako ga ona veoma privlači. Ona se zato, bar na početku filma, dok ne zna čemu pripada i nije zadovoljna sobom, drži “pokislo” i gleda u pod. Njena sreća će se okrenuti kad se upozna sa “djevojačkom bandom” koju sačinjavaju Lady kao vođa, Adiatou kao “princezica” i Fily kao nezgrapna i gruba cura. Čini se da je uvijek potrebna ona četvrta (jer se u filmovima djevojke i žene gotovo po pravilu kreću u četvorkama) i to mjesto zauzima Marieme. Počinje se družiti sa curama, oblačiti kao one, sređivati frizuru na isti način, čak i dobija banditski nadimak Vic (od Victoire – pobjeda). One uglavnom vise skupa, prate modu, komentiraju, dobacuju i sanjaju svoje djevojačke snove o bogatstvu i sreći. Ima tu nježnosti, prijateljstva i kameraderije, što kulminira u trenucima kada iznajme hotelsku sobu, pjevaju uz Rihannu i isprobavaju haljine. Ali ipak je u pitanju banda, ipak su te haljine ukradene i ipak je taj novac za hotelsku sobu, grickalice i piće otet od mlađih i slabijih curica. Najvažnije od svega, one svakako nisu jedina banda tog tipa, a dio “etikete” je prepiranje i vrijeđanje sa ostalima, što se nerijetko završava tučanjavama.

Mi pratimo Marieme u svakom kadru i glumica koja ju igra, Karidja Touré, zbog svoje je fotogenične prisutnosti na ekranu pravi dragulj. U njenoj ekspresiji vidimo radost zbog pripadnosti, kao i svijest da takvo stanje neće potrajati vječno. Vidimo ponos kad pobijedi u tučnjavi, samopouzdanje s kojim, stekavši status “opasne ženske”, prilazi Ismaëlu, ali i iznuđenost većine njenih postupaka, kao i strah od brata kada ovaj sazna da ga je osramotila tako što je izgubila nevinost. Vidimo ju i u naizgled beznadežnom stanju, i kako se dovija da bi pripadala nečemu, i da bi preživjela uglavnom sama na svijetu. Zapravo, vidimo ju kako, kao i sve cure njene dobi, gradi svoj identitet, isprobavajući nekoliko različitih, tražeći onaj jedan pravi za cijeli život. Zna samo da su joj ponuđeni izbori izmučene proleterke ili žene i majke nedovoljno privlačni, a da za karijeru i ambicije nema uvjeta.

Između nas i nje nema distance, što je zasluga autorice Céline Sciamme i njenog već prepoznatljivog stila. Ona se u svojim filmovima i ranije bavila djecom i tinejdžerima, s tim da je njen fokus bio uglavnom na razvoju seksualnosti. U “Bande de filles” to je samo dio identiteta, dok je fokus prije svega na socijalnoj i psihološkoj komponenti. Sciamma tome pristupa sa razumijevanjem za svoju protagonisticu i s okom za detalje iz njenog unutarnjeg svijeta, skučenog neposrednog okruženja, kao i velikog i surovog vanjskog svijeta. Zbog toga nam i nije teško shvatiti ju, biti u njenoj koži, shvatiti njene odluke i izbore, makar se s njima ne slagali iz moralnih razloga ili iz iskustva. Detalji se mogu ogledati u šminkanju, oblačenju, držanju, frizuri koju Marieme u određenim etapama života nosi, ali i u odnosima sa sestrama, prijateljicama i drugima iz okolice. Priznanje treba odati i direktorici fotografije Crystel Fournier koja uvijek pogađa prave tonove i boje, ovdje uglavnom u nijansama plave, što govori o surovosti i hladnoći djevojačkog svijeta. Zanimljivo je primjetiti kako svijeta izvan njihovih blokova u predgrađu skoro da i nema. Od Pariza vidimo metro, trgovačke centre i u jednoj sceni novi dio grada La Défense gdje se odigrava turnir u uličnom plesu. Pariz i predgrađa egzistiraju u istom vremenu i na sličnom prostoru, ali bez međusobnog kontakta. Upadljivo je i odsustvo gotovo svih elemenata države, osim jedne scene gdje čujemo školsku savjetnicu, ali ju ne vidimo. Iako se filmska populacija na ovaj ili onaj način bavi kriminalom, ma kako sitnim ili krupnim, policije nema. Tako film, planirano ili ne, govori i o stanju duboke podijeljenosti francuskog društva. Ono što se u spomenutom filmu “Mržnja” držalo ispod površine, prije ili kasnije ponovo će se ispostaviti kao problem, veći nego ikada i možda nerješiv.

Kako nema ni države, najčešće nema ni roditelja. Tu i tamo se spomenu, ali ih rijetko vidimo. San o socijalnoj mobilnosti, solidarnosti i društvu jednakosti bez rasa i klasa se pokazao kao varka. Zato se figure autoriteta stvaraju na lica mjesta, na terenu: muške bande, braća i nešto ozbiljniji kriminalci. Zaista nije lako odrastati kao djevojka na tom mjestu i Marieme možemo samo poželjeti sreću. Ona će joj biti potrebna kada proba sva privremena rješenja i shvati da je ostala sama.