Portrait of a Lady on Fire / Portrait de la jeune fille en feu

kritika pročitana u okviru izveštaja sa Human Rights Film Festivala u emisiji Filmoskop na HR3

Ipak, film koji je zagrebačka publika najviše očekivala i od kojeg je najviše očekivala je canneski naslov Portret djevojke koja izgara renomirane francuske autorice Céline Sciamme. Ta očekivanja su svakako podgrijana listom egzaltiranim kritikama u stranim, relevantnim medijima, ali bi teško bilo reći da su ispunjena, premda ni u kojem slučaju nije riječ o slabom filmu. Sciamma se kroz svoju karijeru bavila ženskim pitanjima iz različitih kuteva u savremenom svijetu, bilo da je riječ o tinejdžerskom lezbijskom ljubavnom trokutu u prvijencu Vodeni ljiljani (2007), rodnim identitetom u filmu Tomboy (2011) ili pitanjem pripadnosti u specifičnom rasnom i klasnom miljeu predgrađa Pariza u filmu Djevojačka banda (2014). Sada odlazi u prošlost (XVIII. stoljeće) i u relativnu izolaciju (otok nedaleko od obale Bretanje) ne bi li ispričala svedenu, komornu lezbijsku ljubavnu priču. 

Akterice priče su slikarica Marianne (Noémie Merlant) i djevojka plemenitog roda Héloise (Adele Haenel) čiji portret ona mora načiniti u svrhu njene udaje za čovjeka o kojem zna samo da je milanski gospodin. Héloise je mladoženju "naslijedila" od svoje sestre koja je poginula na plaži, to jest vjerojatno se ubila, i u tu svrhu je vraćena iz samostana gdje je do tada živjela i stjecala obrazovanje. Ideja braka joj se ne mili i zapravo čezne za jednakošću koju je u samostanu iskusila, pa je tako prethodnog slikara otjerala prostim odbijanjem da mu pozira. Stoga ju Marianne, po uputama majke-grofice (Valeria Golino), mora portretirati tajno, pretvarajući se da je njena družica i prijateljica za šetnje i ugodne razgovore, da bi u slobodno vrijeme po sjećanju naslikala portret. Dvije žene različitih godina, klasnih i životnih pozicija (Marianne dolazi iz redova gradske buržoazije, naslijedila je "zanat" od oca i stoga je neovisna) se u kratkom vremenskom rasponu zbližavaju, ali se ideja o tajnom portretu ne pokaže kao izvediva da bi svi uključeni bili zadovoljni. Odjednom će se Héloise predomisliti i pristati na novi portret, a ljubav između dveju žena će se rasplamsati jednom kada ostanu same (uz poslugu, naravno) u dvorcu. U neku ruku je katalizator te ljubavi situacija koju moraju zajednički riješiti sa trudnom sluškinjom (Luana Bajrami) koja im je objema draga, a ono što ih zapravo pritiska je to što im vrijeme ističe. 

Sam naslov filma, pak, ima porijeklo u uvodnoj sceni u Marianninom ateljeu i slici koja se tu pojavljuje da bi daljnji tok radnje bio ispričan kroz flashback, a scena po kojoj je nastao naslovni portret, ujedno i najsnažnija u filmu, dolazi na "naplatu" negdje pri početku druge polovice, na fešti na plaži. Ono što na prvu moramo evidentirati vezano za film su sporovozni tempo, prolongirana ekspozicija i zapravo distanca koju Sciamma zauzima od svojih protagonistica, a koja autorici nije svojstvena. Razlog za to mogu biti i vrijeme radnje filma, što ovu ljubavnu priču pomiče prema kostimiranoj drami koja kao žanr, pak, ima svoj specifičan ton, ali i dob njenih junakinja koja više nije tinejdžerska koja je bila zajednička za sve Sciammine dosadašnje protagonistice. Ona ih, dakle, kao zrele žene određenog klasnog porijekla i u određenom povijesnom dobu, tretira s poštovanjem i distancom, pokušavajući da ispriča ljubavnu priču koja je više utišana i pristojna nego li strastvena. Zapravo, moralni okviri i konvencije ne dozvoljavaju joj da se rasplamsa, osim u rijetkim trenucima. U tom smislu je film bliži recentnom festivalskom i arthouse hitu Call Me By Your Name Luce Guadagnina, nego li, recimo, Adelinom životu Abdelatifa Kechichea i zapravo se više bavi čežnjom, žudnjom i posljedicama prve prave ljubavi nego tom i takvom ljubavlju. 

Stilska kanoničnost uvjetovana žanrovskom odrednicom kostimirane (melo)drame podrazumijeva određenu suspregnutost i svedenost u ponašanju likova, što se odražava i na glumu. Adele Haenel, inače Sciammino otkriće u filmu Vodeni ljiljani, u međuvremenu je postala versatilna glumica itekako sposobna za doziranje emocija, što je ovdje od posebne važnosti jer je njen lik zapravo taj koji guši strast. Uloga koju igra Noémie Merlant svakako je tipskija i manje zahvalna: Marianne je nešto starija i navodno iskusnija žena koja zna plivati kroz socijalne kanone pa, iako je priča zapravo njezina, ne dolazi do izražaja čak ni prilikom poantiranja da je veza dveju žena sa određenim vijekom trajanja. Luana Bajrami koja igra ne baš potpuno razvijeni lik sluškinje koja figurira kao katalizator ljubavne priče nagoviještava veliki talent, te vrlo lako može postati novo Sciammino glumačko otkriće. 

Jasno je da Sciamma drži stvari pod kontrolom i da film snima onako kako ona hoće, ali ovdje paradigma radi protiv nje ili protiv gledalačkih očekivanja, tako da je Portret djevojke koja izgara efikasniji kao svjedočanstvo jednog vremena reimaginiranog kroz kanone filmskog žanra ljubavne drame, nego ljubavni film ili film o ljubavi gdje je istospolno usmjerenje protagonistica razlog da se ta ljubav doživljava kao zabranjena i ništa više od toga. Na koncu, iako daleko od slabog filma, ovo ni u kojem slučaju ne može biti film godine.