Hatching / Pahanhautoja

 kritika objavljena na XXZ

2022.

režija: Hanna Bergholm

scenario: Ilja Rautsi

uloge: Siiri Solalinna, Sophia Heikkilä, Jani Volanen, Oiva Ollila, Reino Nordin, Ida Määttänen, Saija Lentonen

 

Navikli smo da nam neobične pojave dolaze iz Finske: vrhunski hevi-metal svih podžanrova, Apocalyptica, derivativni, a ipak autentični folk-rok izraz zvani „rautalanka“, koncept hrabrosti koji kalkuliše rizik poznat pod imenom „sissu“ kojim se vode vrhunski vozači formule 1 i relija, a njime su se svojevremeno vodili i ski-skakači, Nokia, votka, salmiaki bombone i salmari liker, sauna u najekstremnijoj formi, filmovi braće Akija i Mike Kaurismäkija i finski „Weird Wave“ koji kombinuje žanrovski i art-pristup sa apsurdnim situacijama. Sada je red da se u tu potonju „knjigu“ upiše još jedno „slovo“: ponoćna senzacija sa ovogodišnjeg Sundancea – film Hatching debitantkinje u dugometražnom formatu Hanne Bergholm. Film je prikazan u okviru noćnog programa filmskog festivala Crossing Europe u Linzu.

Sve počinje suviše normalno i idilično toliko da nam je jasno da je sve artificijelno i namešteno. Majka (Heikkilä), držeći mobilni telefon na „selfie sticku“ predstavlja svoj idiličan život u predgrađu i svoju savršenu porodicu. Njen muž (Volanen) je možda suviše mekan i daje sve signale da je papučar, a sin (Ollila) je možda razmažen, konstantno nezadovoljan i ljubomoran, ali je zato kći, naša protagonistkinja Tinja (Solalinna) dobra cura savršenih manira i perspektivna gimnastičarka gracioznih pokreta. Savršeni video za blog će narušiti kos koji uleće u kuću, a kao posledica njegovog haotičnog leta i ništa manje haotične jurnjave ukućana za njim ostaće porušene vaze, slike i nameštaj, kao i razbijeni luster. Kada Tinja uspe da nekako uhvati pticu, majka istu za nered surovo kažnjava lomeći joj vrat, uz instrukciju kćeri da je baci u kantu za organski otpad.

Tinja je šokirana majčinom surovošću, ali naredbu ipak posluša. Njen pokušaj iskupljenja počinje kada pronađe jaje u napuštenom gnezdu, uzme ga kod sebe u sobu i pobrine se da se jaje izlegne. Ono što iz njega izlazi, međutim, nije običan ptić, već biće koje prvo ubrzano raste do veličine čoveka, a onda i prolazi kroz metamorfoze u kojem prvo postaje antropomorfno, a onda i sve više počinje da liči na Tinju. Prava nevolja, međutim, sledi kada to biće počinje da tamani sve što se iz ovog ili onog razloga njoj nađe na putu.

Biće ne sluša komande, ali je svejedno suštinski povezano sa Tinjom, zbog čega ona oseća krivicu za njegove postupke koji prelaze na novi nivo napadom na njenu komšinicu, prijateljicu i konkurentkinju u gimnasitici Reettu (Määttänen). Usput, Tinju makar na fizičkom nivou drma pubertet, što joj donosi umor i manjak snage i spretnosti u gimnastičkim vežbama na razboju, a i pod stalnim je pritiskom majčinog perfekcionizma i patološke ambicije. Stvari postanu nezgodne kada majka reši da svoju familiju zameni novom i „boljom“...

Zaplet je zapravo dosta jednostavan, a „kod“ po kojem funkcioniše zapravo toliko jasan da je skoro providan ili čak banalan. Biće je očito projekcija stresa koji Tinji uzrokuju pubertet, naporna majka, otac bez karaktera i brat bez mozga, a metamorfoze istog u pravcu Tinjine „original-kopije“ signal da je isti preuzima. U tom smislu, Hatching je predvidljiv, formulaičan film u kojem se spajaju uticaji B-filmskog horora po „creature feature“ šablonu, socijalne satire koja se zadovoljava time da zahvati plitko i „body horrora“ koji ostaje u granicama onoga što smo već videli i kod starijih i kod novijih majstora pod-žanra. Predvidljiv scenario koji potpisuje autor zapaženih alegoričnih kratkih filmova Ilja Rautsi je servisiran funkcionalnom režijom, sugestivnom fotografijom i predvidljivom, ali prikladnom pomalo zadržanom glumom.

To sve, međutim, ne znači da je Hatching apsolutno šablonski film koji samo derivira uticaje da bi ispričao priču o doživljavanju puberteta iz ženske perspektive u društvu koje je obeleženo perfekcionizmom, kompetitivnošću i ambicijom. Razlog tome su – efekti, kako vizuelni, tako i specijalni, pretežno animatroničkog, modelarskog tipa, snimljeni kamerom bez kompjuterskih pomagala. Dizajn bića u svim stadijima je izuzetan, lutkarski rad je takođe na nivou, zbog čega će Hatching u tom vrlo osetljivom aspektu biti apsolutno otporan na starenje. Za tako nešto je ipak potrebna jaka autorska vizija i sposobnost rediteljke da delegira i da timovima da dovoljno slobode. Zbog toga Hanna Bergholm zaslužuje pohvalu, tim pre što joj je ovo dugometražni prvenac.

Antlers

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Scott Cooper je svakako jedan od onih filmskih autora koji nekako nisu uspjeli doseći potencijal koji su pokazivali. S već pet filmova iza sebe, Cooper još uvijek nije dostigao letvicu koju je sam sebi visoko postavio s prvijencem Crazy Heart. Kao bivši glumac, odlično je razumio i vodio glumce, prije svega Jeffa Bridgesa u ulozi ostarjelog pjevača country muzike koji za tu ulogu nagrađen Oscarom. S druge strane, pak, ovaj je autor, koji se kao glumac nikada nije u potpunosti afirmirao, savršeno razumio i kako funkcionira scena i kako funkcionira starenje. Crazy Heart bio je jedan od onih ambicioznih, a nepretencioznih filmova koji su u konačnici zvučali mudro poput kakve country balade. Već sa sljedećim filmom, Out of the Furnace, Cooper je zagrizao više nego što je mogao sažvakati. U pitanju je film s ambicijama da bude ultimativni „backwoods noir”, odnosno ruralni triler, a koji se izgubio u predugačkoj i prekompliciranoj ekspoziciji i pozicioniranju dinamičkih akcenata na pogrešnim mjestima. Istini za volju, Cooper je opet pokazao talent i predanost u radu s glumcima, ali je Out of the Furnace na kraju ostao neujednačen film nalik na pokušaj ekranizacije rock-albuma na kojem ima više pjesama i koje nisu sve jednako kvalitetne ili podatne za takav transfer na drugi medij (na pamet padaju raniji radovi Brucea Springsteena, zbog miljea propalih industrijskih gradića, čeličana i ljudi s internim osjećajem za etiku). Gluma je, pak, bila jedini adut njegovog narednog filma, Black Mass gdje je Johnny Depp polučio bravuru u interpretaciji osebujnog mafijaša i policijskog suradnika Jamesa „Whiteya” Bulgera. Ova gangsterska krimi-drama po istinitim događajima u konačnici je bila suviše ravne pripovjedne linije, pa se ponajprije mogla nazvati utišanim derivatom Scorseseovih uradaka u registru mafijaške drame. Konačno, ni četvrti Cooperov film, vestern Hostiles, nije bio slab, ali je u najboljem slučaju bio korektan spoj različitih tendencija u žanru, od klasicizma, preko površnih politički korektnih intervencija iz ranih 90-ih, pa do inzistiranja na trendovskoj sumornoj atmosferi, čimu ni na koji način nije unaprijedio žanr.

S filmom Duhovi tame, originalnog naslova Antlers, Scott Cooper po prvi se puta našao na teritoriju horora, ali je na njega sa sobom donio nekoliko motiva s kojima je operirao u svojim prethodnim filmovima. Od Out of the Furnace posuđuje ruralni milje i usporeni tempo s prolongiranom ekspozicijom, a od Hostiles „token” tretman Indijanaca, odnosno američkih domorodaca, stavljajući u centar zapleta legendu o zloduhu Wendigu. On se pojavljuje kada se čovjek ogriješi o prirodu, pa tako nekog uzme „na pik”, onečovječi ga, proždere iznutra i ubije, ne bi li se oslobodio u svom pravom, monstruoznom obličju koje podrazumijeva i jelenske rogove iz originalnog naslova. Konstrukcija filma možda nije optimalna, socijalni aspekti filma možda nisu uvijek baš najsvrsishodnije ispripovjedani, ali Duhovi tame svakako imaju svojih aduta.

Negdje u vječito kišovitim šumama Oregona, američka Vlada planira ponovo otvoriti površinske i plitke rudnike ugljena. U jednom od njih, još uvijek napuštenom, koji se nalazi u blizini propalog gradića, narkoman Frank Weaver (igra ga Scott Haze) uspostavio je sa svojim kompanjonom „kuhinju” meta-amfetamina. Prilikom jednog od posjeta na koji Frank odlazi skupa s mlađim sinom Aidenom, otac začuje životinjsku buku u tami rudnika i odlazi ispitati što se događa. Tri tjedna nakon tog prologa, upoznajemo i našu protagonisticu, učiteljicu Juliu Meadows (Keri Russell), povratnicu u rodni gradić odakle je pobjegla zbog trauma koje joj je uzrokovao otac. I pored napora njenog brata, šerifa Paula (Jesse Plemons), sredina ju ne prihvata najbolje. U Julijinom razredu je i Frankov stariji sin Lucas (Jeremy T. Thomas), šutljivi dvanaestogodišnji dječarac, koji privuče njenu pozornost morbidnim crtežima i autobiografskom basnom koju je pripremio za sat posvećen folkloru i mitologiji. Sama istraumatizirana, ona prepoznaje traumu, u najmanju ruku zanemarenost, kod dječaka, pa odlučuje na svoju ruku istražiti njegov slučaj. U njenu istragu se postupno uključuju i drugi, ravnateljica škole (Amy Madigan) i Paul, a po gradu se počinju gomilati tijela zalutalih i nastradalih koja je, po svemu sudeći, napala velika životinja, ali s ljudskim ugrizom. Lokalni Indijanac (jedan od najpoznatijih domorodačkih glumaca, Graham Greene) ima teoriju da je Frank probudio zloduha i postao njegovom žrtvom, Julia ima poriv spasiti Lucasa, a on je istovremeno i svjestan opasnosti koja mu prijeti od oca, ali i od mlađeg brata, a opet prema njima osjeća lojalnost.

Cooper u Duhovima tame prvi puta nema neku izraženu filmsku zvijezdu u glumačkoj postavi, koja može sama ili u sinergiji s drugima načiniti razliku u filmu, ali to zapravo i nije toliko loša vijest. I Keri Russell i Jesse Plemons u sebi nose neku auru običnosti zbog koje ne odskaču od okolice svojim glamurom, a Cooper ih fino usmjerava. Svoje vještine u radu s glumcima režiser ovog puta demonstrira na mladom Jeremyju T. Thomasu kojem je ovo prva uloga u dugometražnom kino-filmu nakon po par njih na televiziji i u kratkim filmovima. Momčić svakako ima talenta i može ostvariti kontakt s gledateljem i senzibilizirati ga, pa će svakako biti zanimljivo gledati ga kako se glumački razvija, ako za to bude dobio još koju priliku.

Produkciju filma potpisuje Guillermo del Torro, što se osjeća i na dizajnu centralnog filmskog monstruma i na dizajnu lokacija i na postavci akcijskih „set piece” scena. Monstrum je isprva nevidljiv, nakon čega vidimo metamorfoze na Frankovom tijelu koje postaje još ispijenije, uz gubitak kose i vatru u utrobi, pa sve do otjelotvorenja džinovskog rogatog i bodljikavog monstruma koji također nosi vatru u sebi. Što se lokacija tiče, vanjske su na tragovima koje smo već viđali i po „backwods noirima” i po „šumskim” hororima, Julijina i Paulova kuća je realistično sumorna, dok je Frankova apsolutno zastrašujuća. Akcija je dovoljno krvava i grozna da može zadovoljiti i najprobirljivije poklonike horora kao žanra, scene su vješto izgrađene i vrlo vješto režirane. Nevolja je, međutim, u tome da one dolaze uglavnom prekasno, jer je Cooperov fokus do trećeg čina negdje drugdje: usmjeren je prema izgradnji glavnih likova i psihologije temeljno uništenog mjesta bez nade.

Cooper i njegovi koscenaristi C. Henry Chaisson i Nick Antosca (čija je kratka priča Tihi dječak i poslužila kao predložak) otvaraju nekoliko zanimljivih tema poput ekologije, ekonomije, njihovog međusobnog odnosa, eksploatacije i ekspanzije u okviru kolonizacije i industrijalizacije koja je rezultirala uništenjem, integracijom ili porobljavanjem domorodaca, te trauma u okviru familije i izbora između lojalnosti i spasenja, ali im ne polazi za rukom zadovoljavajuće ih produbiti. Priča o ponovnom iskapanju ugljena ostaje tek kao fusnota u dubokoj pozadini, pitanje Indijanaca je postavljeno plitko i stereotipno, čak i legenda u središtu priče djeluje generički, isto vrijedi i za siromaštvo, a nerazrađena Julijina trauma služi jedino kao točka na kojoj će ona prepoznati slične tendencije kod Lucasa i dobiti motivaciju da ga spasi. Zapravo, prije nego li žanrovski čisti horor „creature feature” vrste stupi na scenu, jedino što nas može uplašiti i protresti je pitanje što možemo učiniti ako su monstrumi u podrumu i na tavanu naši najbliži ili su makar to nekada bili. Duhovi tame tako postaju i ostaju još jedan od onih Cooperovih uradaka s prednostima i nedostacima koji dobacuju do nivoa korektnog, čiji su pojedini elementi daleko iznad toga, ali koji su u cijelosti ipak manje od jednostavnog zbroja tih elemenata.