Dracula

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

„Ja sam Drakula, a vi svi možete da mi popušite kurac.“ Ovom rečenicom, ponovljenom nekih 15-20 puta od strane različitih verzija najpoznatijeg rumunskog i svetskog vampira Radu Žude započinje svoj film Dracula, verovatno najzvučniju svetsku premijeru na festivalu u Lokarnu. Te verzije, međutim, nisu glumci nego likovi generisani pomoću veštačke inteligencije.

Drakulu kao filmski lik ne treba posebno predstavljati, posebno ne u periodu od poslednjih godinu dana, u kojima se Žude smestio između Roberta Egersa i njegove kniževne kritike / disertacije maskirane u film (Nosferatu) i Lika Besona i njegovog predstojećeg verovatno preskupog „treša“ Dracula: A Love Tale. Štos je, međutim, u tome što Drakula nije naročit predmet interesa internacionalno najuspešnijem rumunskom filmskom stvaraocu. Naprotiv, kruži priča da je projekat Dracula nametnut Žudeu, a on je, pak, činio sve što je u njegovoj mogućnosti ne bi li ga sabotirao. Čak je i autor sam izjavio, upravo na premijeri u Lokarnu, da je sebi postavio zadatak da napravi glup, neozbiljan „treš“ film.

Uostalom, ako smo pratili Žudeov rad u poslednje vreme, a i inače, mora nam biti jasno da je u pitanju autor koji se nikada nije držao konvencija i koji zapravo sam sebi postavlja pravila igre. Nije on tip koji će, kao njegove kolege i ispisnici, servisirati festivale servirajući im mizerabilizam, niti će ići niz dlaku nacionalnoj mitomaniji, niti će se držati pravila dobrog ukusa. Žude ima svoju poetiku i politiku, a kome se ne sviđa može da mu... ma znate već. Nije da nismo upozoreni odmah na početku.

To upozorenje, međutim, ne znači da ćemo moći da se pripremimo na ono što ćemo pod maskom Drakule dobiti. U pitanju je zapravo „Frankenštajn“ od filma sačinjen od možda dve glavne priče i gomile digresija koje s Drakulom i adaptacijama istog možda imaju veze, a možda i ne. Usput će Žude gledati da koliko god može potkači domaću i svetsku politiku, nacionalnu istoriju i klasike nacionalne književnosti, kapitalizam kao takav i njegovu primenu u Rumuniji i, zapravo, sve što mu padne na pamet.

Prvi, glavni okvir je priča o reditelju (Adonis Tanca) koji je ostao bez inspiracije, pa u pomoć mora da priziva AI program Žudeks2000 verzija 0.0 koji ga onda hrani idejama i pomaže mu da svoj projekat ekranizacije Drakule za globalno tržište učini primamljivim svima. Treba mu, dakle, seks, melodrama, spektakl, emocije, komercijalna isplativost i šta sve ne. Ali jedno je kada na tome radi ljudi, a drugo kada to čini veštačka inteligencija. Rezultati potonje su, hm, urnebesni.

Drugi okvir je njegov film koji zapravo počinje kao kabaretska predstava za domaće i strane posetioce, sa sve pevanjem (Tanca je ovde voditelj kabarea), simuliranim seksom između Drakule (Gabriel Spahiu) i Vampire koja igra Minu (Oana Maria Zaharia), aukcijskom prostitucijom njih oboje u pauzi i simuliranim lovom na njih od strane posetilaca ulicama Drakulinog rodnog grada Sigišoare. Jednom kada dvoje propalih glumaca shvate da su zapravo eksploatisani, na pamet im pada da pokušaju da pobegnu zapravo, ali onda lov na njih postaje stvaran i – predmet aukcije.

(U ovoj priči zanimljivo je videti i svog kolegu iz zadnjih redova bioskopskih dvorana koji se ovom prilikom oprobao i ispred kamere. U pitanju je britanski filmski kritičar Nil Jang kao jedan od turista i posetilaca kabarea uvek spreman da baci neku filmsku ili literarnu referencu, od Serđa Leonea, preko Vernera Hercoga do Agate Kristi.)

Između su, dakle, digresije i umeci, i to tona njih, tako da Dracula traje skoro tri sata. Kroz njih ćemo videti adaptaciju soc-realističke romanse, adaptaciju rumunske vampirske novele iz 30-ih kroz koju se čuju odjeci fašizma, Drakulu kao nacionalnog heroja u spektaklu iz socijalističkih vremena, Drakulu danas u poseti rodnoj kući pretvorenoj u muzej, parafrazu klasične pripovetke u kojoj su seljaku-psovaču rodili falusi umesto kukuruza, priču o klinici stvarne gerontologinje Ane Aslan koja je sad pretvorena u prevarantsku shemu koja bogatašima nudi besmrtnost, AI-orgiju na temu Kopolinog filma Bram Stoker‘s Dracula, Murnauovog Nosferatua priređenog u reklame za pornografiju i fašističke skupove, Drakulu kao kapitalistu koji sisa krv modernim radnicima i na njih pošalje zombije ako se oni pobune, Tik-Tok verziju Drakule kao populističkog političara, jedan lažni nemi film i verovatno još ponešto. Usput, čućemo i citate i parafraze od Marksa do Vitgenštajna, saznaćemo za verovatno najbezobrazniju koruptivnu shemu u Rumuniji gde je država namenski opljačkala svoje građane nudeći im obveznice za nikada dovršeni Drakula Park koji je zamišljen kao „Diznilend Istočne Evrope“, a sve uz obilje psovki.

Glumci i glumice, među kojima Ilinka Manolaće (zvezda filma Don‘t Expect Too Much from the End of the World), Alina Šerban, Šerban Pavlu, Ester Tompa, Ana Dumitrasku i drugi, uglavnom igraju po više uloga u različitim pričama i digresijama. Sve to izgleda ružno i „trešerski“, direktor fotografije Marius Panduru je snimao „ajfonom“, i to bez posebnih objektiva, a CGI efekti su jeftiniji od najjeftinijih i stalno „pucaju“, dok je „upliv“ AI-ja vidljiv na svim poljima, i to ne na dobar način. Zapravo, Žude i montažer Katalin Kristuću to čak i namerno potenciraju.

Rezultat je, dakle, „Žude bez filtera“, onaj koji izjavljuje i radi ono što mu padne na pamet, bez ičije mogućnosti da ga zaustavi ili makar moderira. Opet, ako ćemo tražiti nekakve potporne tačke, naći ćemo ih – tu su svakako američki treš-filmadžija Ed Vud (Žude ga je u intervjuima citirao kao inspiraciju), te apsurdno-humorni skečevi grupe Monti Pajton s dodatkom „slepstika“ iz humorističkih emisija Benija Hila. Razlika je, međutim, u tome što navedeni nisu radili sve od toga u isto vreme i što ih je zapravo bilo više briga za granice gledalačke percepcije. Niko od njih se nije usuđivao da publiku „zatrpava“ onako kako to čini Žude.

Međutim, za razliku od Žudeovog prethodnog filma „bez filtera“, Don‘t Expect Too Much from the End of the World kojeg je teško bilo uhvatiti i za glavu i za rep, ovde ipak postoje neki aspekti koji služe kao kičma filma i provlače se kroz svih tri sata trajanja. Na narativnom planu, tu su svakako okviri kojima se vraćamo, a na izvedbenom – AI, odnosno nade lenjih i strahovi opreznih šta će nam dotični napraviti od filmova, umetnosti, kulture i života.

Ništa od toga, međutim, nije Drakula koji Žudea zapravo ne zanima dalje od toga da bi se sprdao s njime. I taj nedostatak fokusa je jedan od problema „Žudea bez filtera“ i filmova koje on na taj način radi. Drugi je, pak, upravo nedostatak tog „filtera“. Jer da je Dracula upola kraći, a njegove digresije pročišćenije ili veštije poturene, bio bi to dosta, dosta bolji film.

Nosferatu

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Lijepo je osjetiti ekskluzivnost u, od strane mnogih, napuštenim hramovima filma, malim gradskim kinima. Upravo su ona, a ne kino-lanci smješteni po trgovačkim centrima, gledateljima priredila božićni poklon odmah nakon dvodnevnog praznovanja. Za poklon smo dobili jedan od najiščekivanijih filmova 2024. godine, Nosferatu prema scenariju i u režiji Roberta Eggers, autora koji važi za jednog najznačajnijih u domeni tzv. „uzdignutog” horora. Pitanje koje se nametalo i prije prvog „trailera” i obznanjivanja datuma distribucije, bilo je ima li uopće smisla hvatati se ukoštac s nečim tako velikim i velikom poviješću bremenitim kao što je istoimeni ekspresionistički nijemi horor-klasik Friedricha Wilhelma Murnaua iz 1922. I to nakon što je jedan drugi velikan filmske umjetnosti, Werner Herzog, s „remakeom” istog iz 1979., polučio značajan uspjeh samim time što na njemu nije pregorio. Na to pitanje nije lako dati jednoznačni odgovor, a imajući u vidu koliko tu materijala ima za pretres, i to sa više strana i iz više izvora, nije lako ni započeti. Krenimo zato od jedne čudne podudarnosti na koju možemo gledati kao na komad interesantne i potencijalno znakovite trivije. Naime, tri filmske verzije Nosferatua vrijedne spomena međusobno su udaljene pedesetak godina. Od Murnauove do Herzogove prošlo je 57, a od Herzogove do Eggersove 45 godina. Ipak, razmak između one najstarije i književnog predloška značajno je manja, tek 25 revolucija Zemlje oko Sunca. Književnog predloška, iako ne postoji roman, novela ili makar kratka priča koja se zove Nosferatu? Da, vrlo poznatog i zapravo jednako prelomnog književnog predloška koji se ne zove Nosferatu nego Dracula, a čiji je autor Bram Stoker čijim nasljednicima Murnau nije mogao ili htio platiti tantijeme za ekranizaciju romana. Imajući u vidu da brojni drugi jesu platili za autorska prava ili za njih jednostavno nisu marili, onda se broj takmaca Eggersu i njegovom filmu umnožava. Tu, dakle, onda dobivamo i ekranizaciju Toda Browninga iz 1931. godine s Belom Lugosijem, britansku iz produkcijske kuće Hammer s Christopherom Leejem u glavnoj ulozi iz 1958. godine, nekoliko neoficijelnih parodija, među kojima su i Krv za Draculu iz 1974. Paula Morriseya u produkciji Andyja Warhala, Ljubav na prvi ugriz (1979.) Stana Dragotija, te Mladi Dracula (1975.) Lucia Fulcija. U isti parodični koš možemo ubrojiti i prošlogodišnje filmove Reinfeld Chrisa McKaya i El Conde Pabla Larraina, čiji je naslovni negativac pastiš književno-filmskog Dracule i stvarnog krvopije Augusta Pinocheta. Prije svega, pak, na umu treba imati najraskošniju ekranizaciju, onu Francisa Forda Coppole iz 1992. godine, koja u naslov stavlja čak i ime pisca.

Iako su neke usporedbe neizbježne, posebno kada se daje novo čitanje starog i toliko puta čitanog materijala, umjetnost ipak nije natjecanje, nego prije svega sloboda u tom čitanju. Stoga Eggersu i njegovom čitanju treba pristupiti odgovorno, odnosno valjalo bi podesiti naša očekivanja na osnovu ranijih iskustava s autorom. Treba, dakle, imati u vidu da Eggers možda ulazi u dijalog sa svojim prethodnicima, ali se s njima ne natječe u pričanju iste priče, jer on zna da ju i mi u publici poznajemo. Zato se neće ustručavati citata i drugih autora u horor-žanru, od globalno poznatih kao što su William Friedkin i Roman Polanski, do globalno ipak opskurnih, ali nama regionalno bliskih poput Đorđa Kadijevića i njegove Leptirice, koju u jednom kadru svjesno i direktno citira. Također, treba imati na umu da se kao autor Eggers uklapa u tip pedantnog „učenjaka” i analitičara, više nego u tip intuitivnog kreatora, te da je svaki njegov film zapravo rasprava o paradigmi, odnosno vjerovanjima i uvjerenjima koja pogone njegove likove. U debitantskom ostvarenju Vještica iz 2015., to je bio sustav vrijednosti i stanje uma engleskih puritanaca koji su kolonizirali Ameriku u XVII. Stoljeću; ta paradigma zapravo je bitnija tema filma od misterija je li njegova junakinja doista vještica ili je za to, pak, lažno optužena od svoje majke i sestre koje u njoj vide konkurenciju. Psihološke napetosti, kasno-romantičarske književnosti i proto-horora na tragu ekspresionističkih autora, prije svega Murnaua, Eggers se dotakao u svom sljedećem filmu Svjetionik (2019.) za potrebe kojeg je skovao specifičan filmski jezik sačinjen od uskog formata slike, crno-bijele analogne fotografije, te znakovitog kadriranja i montažnih rezova. U narednom filmu Sjevernjak, ujedno i prvom koji potpisuje za veliki studio, autor je na površini tek prepričao Hamleta kao islandsku sagu, zapravo pokušavajući trasirati podrijetlo Shakespearove kapitalne i često izvođenje tragedije u nordijskom folkloru. Međutim, igrajući po studijskim pravilima koja zahtijevaju od redatelja da napravi prvo spektakl, pa onda sve ostalo, ako može, za Eggersa paradigmatični elementi propitivanja vjerskih paradigmi bili su maknuti u duboku pozadinu i zapravo su služili kao začin. Pred premijeru su se čak čule glasine da je redateljeva verzija bila loše primljena od strane probne, fokus-publike, pa je zato „skrpljena” ona konvencionalnija koja također nije baš sjajno prošla kod publike. Opet, imajući u vidu da je na projektu Nosferatu Eggers surađivao s istim velikim studiom (Universal), te da je imao daleko više autorske slobode, glasine ne moraju biti nužno istinite. Na koncu, valja imati na umu da Eggersu, ako išta kronično nedostaje, onda je to smisao za humor kojim bi relaksirao svoj „štreberski” pristup, i zbog kojeg bi bolje komunicirao i s kritikom i s publikom. Bolje komunicirao čak i kada griješi u procjeni, kao što je to bilo s krajem Vještice koji je očito plod odveć suvremenog i odveć 'muškog' razmišljanja, pa je kao takav manje vjerojatan u dotad pažljivo građenom svijetu u kojem junakinja obitava.

Razlika između svih Eggersovih ranijih radova i Nosferatua je u tome što nemamo jednu dominantnu paradigmu, već svaki od likova ima neku svoju, što je u neku ruku i tipično za prvu polovicu XIX. stoljeća u koje je radnja smještena. Tada su se sudarile znanstveno-materijalističke ideje prosvjetiteljstva s romantičarskima koje su više operirale na duhovnoj sferi. Pozicija na skali između te dvije krajnosti, kao i polazna klasna pozicija svakog od značajnijih likova, određuje sustav u koji svatko od njih vjeruje i to kako će se postaviti u poznatoj priči. Takvo pedantno građenje likova prolongira ne samo uvodni, već i svaki od narednih činova, pa Nosferatu od Murnauovih sat i pol vremena trajanja raste za još pedesetak minuta, što je za desetak minuta više i od Coppolinog raskošnog Dracule. Priča u svojoj osnovi, međutim, ostaje vrlo slična izvorniku. Kao vrlo mlada djevojka, Ellen (Lily-Rose Depp) molila se bilo kom spiritualnom entitetu da joj donese ljubav, te je tako prizvala skoro zvjersku prikazu koja joj je nastavila dolaziti u snove. Kao odrasla, ona se udala za Thomasa (Nicholas Hoult, po drugi puta u Drakulinom „svijetu” nakon prošlogodišnjeg Reinfelda), mladog i ambicioznog zaposlenika agencije za nekretnine u (fiktivnom) njemačkom gradiću Wisborgu. Njega njegov nadređeni Knock (Simon McBurney) šalje na zadatak da s ekscentričnim grofom Orlokom (Bill Skarsgard) zaključi ugovor o prodaji starog, ruševnog zamka u Karpatima. Thomas ostavlja Ellen na brigu svom uspješnijem prijatelju Friedrichu (Aaron Taylor-Johnson) i njegovoj ženi Anni (Emma Corrin) i odlazi na dugi put. S njega se, nakon susreta s romskim praznovjernim običajima, ali i sa samim sablasnim grofom, vraća jedva živ i, rekli bismo, prevaren. Ellen se još prije toga vraćaju njene sablasne vizije, a one dolaze i Knocku zbog čega on završava u ludnici. Spona između to dvoje likova je i doktor Siveres (Ralph Ineson koji je s Eggersom surađivao i na Vještici i na Sjevernjaku) koji ih oboje liječi sve dok Knock ne pobjegne iz umobolnice, a doktor prizna da ne može sam liječiti Ellen. Stoga u pomoć pozove svog mentora von Franza (Willem Dafoe) koji se, navodno, počeo baviti alkemijom i okultizmom, pa je ismijan i izbačen iz znanstvene zajednice. On, pak, tvrdi da zlo dolazi, i to je proročanstvo koje će se samo od sebe ispuniti kada do grada doplovi brod noseći kužne štakore, mrtvace i Orlokov kovčeg. Jedina koja mu može stati na kraj, i to na samo jedan način, upravo je Ellen, koja ima tri noći da donese odluku dok njoj dragi ljudi pate...

U samoj priči, dakle, nema ničeg posebno novog, već su u pitanju oprobani motivi ljubavi (u ovom slučaju vrlo tjelesne) i smrti, vjerovanja ili ne u nadnaravno zlo, te spremnosti ili ne da mu se služi. Na stilskom i tehničkom nivou film je očekivano briljantan budući da se Eggers oslanja na svoje provjerene suradnike: direktora fotografije Jarina Blaschkea, montažerku Louise Ford, scenografa Craiga Lathropa i kostimografkinju Lindu Muir, s kojima jasno komunicira svoju viziju i koji točno znaju što on želi. To se ogleda u igrama sjena u kojima se Orlok po pravilu pojavljuje, s time da je Skarsgardova sjena najmanje jednom zamijenjena sjenom Maxa Schrecka, glumca iz originalnog Murnauovog filma. S druge strane, shema boja uglavnom je prilično isprana, kao da se u crno-bijelu tek počelo ulivati malo boje, što filmu daje očekivanu sablasnu atmosferu. Što se glumačke podjele tiče, Eggers ostaje djelomično vjeran svojim stalnim glumcima. Pa tako imamo pouzdanog Ralpha Innesona kao doktora Sieversa, te Willema Dafoea u ulozi von Franza, što je dvostruko zanimljiv glumački odabir, ne samo zbog toga što veliki glumac sklon improvizaciji unosi malo humora u lik koji je varijacija na temu Stokerovog Van Helsinga, već i zato što otvara dijalog s filmom Sjena vampira Eliasa Merhigea iz 2000., čija je radnja smještena na Murnauov set Nosferatua i u kojem je Dafoe odigrao ulogu Schrecka. Bill Skarsgard možda je i tipski izbor za naslovnu ulogu, odnosno za Orloka, prije svega imajući u vidu njegovu rolu klauna Pennywisea u najnovijoj adaptaciji romana Stephena Kinga Ono. Ali ovdje je on različit od adaptacija koje su ostvarili Schreck i Kinski, čini se istovremeno i više čudovišan i više ljudski, što dokazuje Eggersovu vjeru u njega. Možda će 2024. godina biti upamćena i kao godina Nicholasa Houlta koji je nanizao uloge u tri jaka filma u sezoni nagrada (osim kod Eggersa, igrao je kod Clinta Eastwooda u Porotniku broj 2 i kod Justina Kurzela u filmu The Order), premda mu je uloga u Nosferatuu bila možda i najmanje impozantna. Aaron Taylor-Johnson i Emma Corrin možda nisu u potpunosti zablistali u filmu, dijelom i zbog svojih glumačkih ograničenja, a dijelom i zbog tipskosti svojih likova tipičnog onovremenog buržuja i njegove plitko-romantične trofejne supruge. To nas dovodi i do Lily-Rose Depp koja je za Eggersa možda bila iznuđeni izbor (redatelj je htio svoju muzu Anyu Taylor-Joy), ali se ispostavio kao ispravan, i to ne iz razloga velikog talenta kćeri Johnnyja Deppa i Vanesse Paradis. Naprotiv, Lily-Rose Depp je glumica skromnih mogućnosti, ali se ispostavila kao pun pogodak za ono što je Eggersu trebalo. Jer, što je osim citiranja radova drugih autora kroz pokušaj pričanja poznate, možda i najveće gotičke horor-priče svih vremena, te ispitivanja sudara paradigmi XIX. stoljeća, Eggers htio postići? U smislu komunikacije sa suvremenom publikom, on ne odlazi dalje od motiva ljubavi i smrti, ma koliko ta ljubav bila tjelesnija od standarda za filmove o Drakuli i/ili Nosferatuu, a svodi se na odnos snaga između mlade generacije čija je moć u mladosti i ljepoti, i one stare čija je moć formalna, ali sklona dekadenciji, te jedinom načinu suprotstavljanja zlu kroz žrtvu. Međutim, čini se da je Eggersu na pameti bila nekakva druga komunikacija, ona sa Bramom Stokerom i njegovim kultnim romanom. Naime, Robert Eggers ga kroz replike koje izgledaju kao da su uzete bez razmišljanja iz kakvog petparačkog ljubavnog romana i kroz instrukcije glumcima kako da ih izgovaraju, svodi upravo na mjeru petparačkog ljubavnog romana, dokle dobacuje velika većina ostatka Stokerova opusa. Opet, nije ni to neka naročita novina, budući da je i Coppola zaključio isto, ali sa više simpatije prema predlošku i njegovim likovima, kao i sa više produkcione raskoši (Eggers optira za finija stilska podešavanja i intervencije). Na koncu, Eggersov Nosferatu ostaje tek dosta dobro djelce podatno za razmišljanje o njemu, te provokativno u smjeru razmišljanja o povijesti filma i književnosti u određenim društvenim prilikama. Ne penje se, mađutim, do vrha autorove filmografije, niti ikako može dostići povijesni značaj Murnauovog klasika, pa ni Herzogovog čitanja istog.

Renfield

 kritika objavljena na XXZ

2023.

režija: Chris McKay

scenario: Ryan Ridley, Robert Kirkman

uloge: Nicholas Hoult, Nicolas Cage, Awkwafina, Ben Schwartz, Shohreh Aghdashloo, Brandon Scott Jones, Camille Chan

U svojoj karijeri koja traje preko 40 godina i broji preko 100 uloga, Nicolas Cage je doživeo uspone i padove koji su bili unekoliko povezani i sa njegovim privatnim životom. Kad god bi pomislili da je kao glumac dotakao dno s kojeg će se teško izvući, Cage bi nas iznenadio, nekad ozbiljnošću, a nekad mahnitanjem u ulozi koju bi bilo koji gledalac teško predvideo, a malo glumaca bi je bilo sposobno odigrati. Pritom, Nicolas Cage je svestan svoje reputacije (odnosno svojih reputacija) i spreman je da se s time zeza do iznemoglosti, pritom po pravilu pronalazeći novi način kako da nas iznenadi.

Jednako kao i Cage kao glumac, tako je i Dracula kao filmski lik prošao brojne inkarnacije, od ozbiljnih i otmenih, preko melanholičnih do farsičnih i čak trešerskih. Čak i ako izuzmemo Murnauovog Nosferatua i 101-godišnji jubilej koji film delimično inspirisan Stokerovim literarnim klasikom slavi, prvi sinonim za Draculu je film iz 1931. godine s Belom Lugosijem u naslovnoj ulozi. Draculu su dalje igrali Christopher Lee, John Carradine, Peter Cushing i Gary Oldman, a u svojim različitim inkarnacijama legendarni vampir se često borio s izazovima modernog sveta, često uključujući i proterivanje, odnosno nevoljnu migraciju.

Nicolas Cage kao Dracula se čini kao logično rešenje koje mi, filmofili današnjice, zaslužujemo i na koje smo čekali godinama. S tim u vezi, fotografije sa snimanja filma Renfield u režiji Chrisa McKaya (animirana serija Robot Chicken, The Lego Batman Movie) s Cageom u Draculinoj „uniformi“ i u izdanju u kojem pomalo liči na Marilyna Mansona, podgrevale su očekivanja. Tada nam još nije bilo rečeno da su McKay i scenaristi Ryan Ridley i Robert Krikman (animirana serija Rick & Morty, igrana Community) pronašli novi ugao u decenijskoj borbi između Dracule i modernog sveta (je li ikada iko zamislio Draculu kao „šefa iz pakla“?) i celu priču ispričali iz perspektive njegovog sluge i sada naslovnog junaka filma, Renfielda. Dotičnog je, pak, odigrao Nicholas Hoult, možda i jedini glumac mlađe generacije sposoban da u mahnitanju parira skoro-pa-imenjaku Cageu.

Renfielda upoznajemo kao pasivnog učesnika terapijske grupne seanse namenjene osobama u ovisničkim vezama koje vodi Mark (Brandon Scott Jones), psihoterapeut pun optimizma. Iz „off-a“ nam Renfield govori kako je tu došao. Naime, i on je u ovisničkoj vezi, prema svom šefu Draculi, i ta veza traje već skoro 100 godina. On je, naime, otišao Grofu na noge u nadi da će napraviti posao svog života s nekretninama, a umesto toga je potpisao ugovor s njim da ga opslužuje, za uzvrat dobijajući deo njegovih moći i šansu za večni život. Zadaci podrazumevaju pribavljanje hrane (sveže krvi, dakako) i zaštitu od popova i lovaca koji imaju nezgodan običaj da Draculu iznenade usred bela dana kada ovaj spava, a ponekad, kada Grof bude ranjen, i pronalaženje novog utočišta i negu dok isti ne ozdravi, ponovo se osili i tako u krug.

Sadašnje mesto radnje je New Orleans i napuštena bolnica u kojoj se Dracula skriva i oporavlja, a seanse služe Renfieldu kao lovište: on, naime, sluša priče svojih kolega iz grupe, lovi njihove partnere koji ih maltretiraju i „poslužuje“ ih Draculi. Ovaj, međutim, žudi za finijom hranom: sretnim parovima, naivnim turistima, časnim sestrama i možda autobusom punim navijačica (što ispostavlja kao spisak za nabavku svome slugi). Renfield polako shvata da je i on zlostavljan u odnosu / vezi sa svojim šefom i dobija poriv da se probudi, otkači ga i preuzme kontrolu nad svojim životom.

Pravu motivaciju za to će dobiti kada upozna policajku Rebeccu (Awkwafina) koja žaluje za svojim ocem-herojem i pokušava da sama, protiv volje svojih očito korumpiranih kolega, pravdi prevede klan Lobo predvođen brutalnom majkom Bellafrancescom (Aghdashloo) i njenim tupavim, a nasilnim sinom Tedwardom (Schwartz). Mogu li se dvoje gubitnika udružiti i, protiv svih šansi, stati na rep svojim tamničarima i mučiteljima?

Renfield je, dakle, ultra-nasilna horor-komedija s elementima krimi-trilera (odnosno parodije na isti) i farse na temu moderne psihologije / psihoterapije i novogovora koji je iz njenog terminološkog rečnika izašao dalje u svet. U tome, scenaristički dvojac i reditelj spretno pronalaze određeni balans tih elemenata i od Renfielda prave kompaktan, neozbiljan, visoko-stilizovan i vršaki zabavan film koji, doduše, na određenim mestima zna biti zbrzan i bučan. U tome se oslanjaju na namerno aljkav CGI koji ovde čak i ne smeta (imajući u vidu blesavost same premise), ali i na elemente produkcijskog dizajna, kostima, kontrasnog osvetljenja (od otrovno-zelenog do krvavo-crvenog) i muzike.

Glumački, možda smo očekivali više „mahnitanja“, odnosno instinktivnih „iskakanja“ iz uspostavljenog tona prema višem registru, od Nicolasa Cagea, imajući u vidu i postavku Dracule kao čistog krvožednog psihopate i izbor New Orleansa (kao Bad Lieutenant: Port of Call..., odnosno jedne od Cagovih najmahnitijih uloga) kao mesta radnje, pa i glavnu premisu filma da je on kreten od šefa koji maltretira svog slugu. Cage nas je, međutim, iznenadio relativno čvrstom kontrolom samog sebe u liku, uz tek nešto podizanja glasa, ali zato s druge strane možemo reći da je Nicholas Hoult pun pogodak i da je Renfield, kao što mu i naslov kaže, njegov film. Hoult se u poslednje vreme specijalizovao za uloge ljigavih, manipulativnih ludaka koji misle da su pametniji nego što to zapravo jesu, ali je u pitanju glumac širokog raspona koji smo mogli da vidimo u brojnim filmovima različitog profila i žanra. U Renfieldu izvodi mešavinu između svog uobičajenog tipa i parodije svog starijeg kolege u filmu u kojem je odigrao svoju prvu veću ulogu. U pitanju su About a Boy i Hugh Grant, odnosno ona njegova tipična naivčina koja u Houltovoj interpretaciji deluje karikaturalno. Glumački ansambl, uglavnom s komičarskim zadacima upotpunjuju Awkwafina (već dokazana i u komičnom i u dramskom registru, čak i u onom akcionom), Ben Schwartz koji uživa igrajući potpunu budalu i Brandon Scott Jones koji demonstrira najfiniji „tajming“ u možda i najfinije kalibriranoj ulozi psihoterapeuta.

Na kraju, Renfield možda nije nikakvo remek-delo, ali je zato fini i precizno napravljeni komad zabave, pritom inteligentniji nego što se to na prvi pogled čini. Možda kao najbolji dokaz za to mogu poslužiti neke od ranih scena u kojima su Nicolas Cage i Nicholas Hoult majstorski umontirani u originalni film iz 1931. Ponekad je i to sasvim dovoljno za pozitivan utisak, ako se za to nađe prava publika.