kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Film Čarobnjak iz Oza Victora Fleminga je kuriozitet i fenomen po mnogo osnova. Nije to bila prva adaptacija knjige Lymana Franka Bauma iz 1900. godine, budući da je dvije godine nakon objave romana upriličen mjuzikl na Broadwayu, da je prvi kratkometražni nijemi film zaigrao 1908, a dugometražni, također nijemi, 1925. godine. Flemingov Čarobnjak iz Oza je, međutim, bio do tada neviđeni igrano-filmski spektakl, mjuzikl po žanru, kompletno zvučni i u koloru, te začinjen revolucionarnim specijalnim efektima. Kao takav je bio najskuplji film svoga vremena, ali ni pored toga što je solidno prošao u kinima za vrijeme originalne turneje te 1939. godine, on nije pokrio budžet od preko 2,5 milijuna dolara, a profit je postigao tek sa re-izdanjem deset godina kasnije. Svoju slavu i status je film, međutim, stekao na novom mediju, televiziji, gdje je postao neupitni hit koji je makar jednom pogledao svatko u Americi, kao i mnogi izvan nje. Na koncu, uvršten na popis kulturne baštine i utjecao je na brojne filmske stvaraoce kasnije, ponajviše vjerovatno na Davida Lyncha, što je Alexandre O. Philippe podvukao u svom esejističkom dokumentarcu Lynch/Oz. Kako to obično biva, „franšiziranje” ne staje na jednoj knjizi, jednoj kazališnoj predstavi i jednom filmu: priče o Ozu su se naknadno pričale, prvo od strane Bauma, pa onda i od njegovih suradnika i nasljednika, mitologija se širila i povremeno transferirala na druge medije, s manje ili više uspjeha, tako da je postalo teško utvrditi što je tu „kanon”, a što predstavlja reviziju. Jedan od primjera je i knjiga smještena u svijet Oza, Zlica (objavljena 1995), koju je napisao Gregory Maguire, a u kojoj pratimo odnos između Zle Vještice od Zapada Elphabe i Dobre Vještice od Sjevera Glinde prije nego li je Dorothy riješila pratiti put od žute cigle i završila u Ozu skupa sa Strašilom, Limenim i lavom Leom. Roman je osam godina kasnije labavo adaptiran za broadwayske daske, a sada smo dobili i filmsku verziju Zlice koja je uglavnom oduševila publiku i kritku širom svijeta.
Elphaba je rođena u obitelji guvernera Munchkinlanda (Andy Nyman), ali je rođena sa – zelenom kožom zbog čega je se i rođeni otac plaši, smatra ju nakazom i prezire ju toliko da ju protjeruje u šumu da odrasta sa životinjama. Poodrasloj Elphbabi (ulogu preuzima Cynthia Erivo) zapravo je dodijeljena uloga paziteljice svojoj mlađoj sestri Nessarose (Marissa Bode) koja je paraplegičarka, a kojoj je otac namijenio studije magije na prestižnoj školi. Stjecajem okolnosti, dekanica škole Madam Morrible (Michelle Yeoh) prisustvuje Elphbabinom „ispadu” u kojem ona pokaže svoj talent za magiju, ali ne i mogućnost kontrole iste, pa joj dodijeli počasno mjesto u školi tako što natjera socijalnim situacijama doraslu, ali nametljivu i netalentiranu Galindu (Ariana Grande) da ju uzme kao svoju cimericu. U školi se dešavaju „specistički” incidenti usmjereni protiv govorećih životinja, uključujući i predanog profesora koji u Elphbabi vidi potencijal, Dr Dillamonda (glas Petera Dinklagea) koji je zapravo jarac. Sprema se čistka u kojoj će životinjama biti oduzeta moć govora, a one će biti smještene u kaveze. Za to vrijeme, Galinda spletkari protiv Elphbabe, riješava se udvarača Boqa (Ethan Slater) tako što ga preusmjerava na Nessu, a sama pokušava osvojiti princa Fiyera (Jonathan Bailey), dakle sve ono što pritupaste, popularne djevojke s manjem znanja, a viškom stava rade i u „ovozemaljskim” američkim srednjim školama i koledžima. Ipak, dvije cimerice ipak postaju prijateljice, prije svega zbog Elphbabine snage, mudrosti, odgovornosti i požrtvovanosti, toliko da čak i Galinda uviđa površnost svojih stavova pa i mijenja svoje ime u čast proteranog profesora koji ju je tako greškom zvao. Njihovo prijateljstvo će se opet naći na kušnji kada Čarobnjak (Jeff Goldblum) uputi poziv Elphbabi kao jako talentiranoj mladoj čarobnici da ga posjeti na njegovom dvoru u Smaragdnom Gradu. Na putovanju će joj se pridružiti i Glinda, ali nijedna od njh zapravo nije spremna za podvalu koju je čarobnjak smislio...
Etički gledano, Zlica govori sve same prave stvari, osuđuje diskriminaciju na osnovu boje kože ili vrste, a potiče različitost i toleranciju, favorizira mudrost u odnosu na površnost lijepe vanjštine, te prokazuje šarlatanstvo. Problem je, međutim, što smo sve to već i vidjeli i čuli nebrojeno puta, a ovdje to čak nije ni naročito inovativno ispričano. Zapravo, poprilično je grubo nabijena poanta izborom afroameričke glumice koja preko svojih distinktivnih crta lica mora nositi i zelenu masku, dok glumci drugih rasa dobivaju manje „monstruozan” tretman. Također, prokazivanje rasizma, mentaliteta rulje i šarlatanstva, te potkupljivosti i manipulativnosti nazovi-intelektualaca jedva je zavijena, glasna i polu-artikulirana kritika političke „filozofije” Donalda Trumpa, čega ni do sada nije manjkalo, niti će manjkati u hollywoodskim filmovima u godinama koje su pred nama. Ispravnost stava na stranu, on je do sada već toliko puta ponovljen da postaje naivno opće mjesto. Uostalom, do sada su se valjda i djeca određene dobi naučila da ne diskriminiraju na osnovu vanjskih značajki, zbog čega Zlica može biti edukativna samo onim mlađima. Njima, pak, nikako neće „sjesti” trajanje od preko dva i pol sata od čega većina otpada na prolongirane mjuzikl-sekvence koje nisu naročito pamtljive i na „filanje” priče s detaljima revizije „mitologije” Oza. One starije, pak, teško da će privući i pojava zvijezde njihove (ili možda malo starije) generacije Ariane Grande u jednoj od uloga. Glumica koja nikada nije izgradila odraslu filmsku karijeru (nakon one dječje) i koja figurira kao „poznata ličnost opće prakse” svakako ima želju za „plasmanom u višu ligu”, a pritom je navodno i poklonica kazališnog mjuzikla, u svojoj interpretciji ne odlazi dalje od općih mjesta, a čini se i imitacije Kristin Chenoweth koja je istu ulogu igrala na Broadwayu. Cynthia Erivo daleko je ozbiljnija glumica i, ispada, sasvim solidna pjevačica, pa nad svojom kolegicom dominira u svakoj sceni, a ostali jedva da imaju prostora pokazati nešto od svojih talenata s likovima koji služe kao dekoracija ili, u najboljem slučaju, „skretničari” zapleta. Kada na to dodamo i zanatsku nedoslijednost gdje se neke od tehničkih komponenti poput fotografije, scenografije i kostima koje su redom na visokom nivou podređuju efektima kod kojih specijalni stoje u koliziji s onim vizualnim, postaje nam jasno da ovaj mega-projekt nije imao jedinstvenu viziju, te da je redatelj Jon M. Chu (najpoznatiji po slučajnom hitu Crazy Rich Asians iz 2018. godine) tu zapravo puki izvršitelj zadataka koje mu postavljaju u studiju. Ono malo doista dobrog modelarskog rada i dizajna koji imitira stil mjuzikala iz davno prošlih vremena prekriveno s toliko računalnih intervencija da se samo možemo upitati koja je poanta toga, ili možda biti pomalo i zahvalni da Zlica nije završila kao potpuna „orgija” računalne grafike, što bio slučaj s prethodnim skupim „putovanjem u čarobnu zemlju Oz” na koje nas je prije 11 godina poveo Sam Raimi.
Na koncu, Zlica nosi nekoliko „hipoteka” koje bi i svaka za sebe bile teške za pojedinačni film. Osim Flemingovog klasika, tu je i činjenica da pokušava poantirati na istim mjestima kao i brojna druga umjetnička djela (a filmska još od vremena D.W. Griffitha prije više od 100 godina), pa do toga da je u pitanju klasični tip mjuzikla koji potpisniku ovih redaka dosta bolje leži uživo, u kazalištu, nego na filmu koji ima teorijsku mogućnost „premotavanja dosadnih dijelova” i „razmrdavanja” prostora, a inovacija ni u kojoj od navedenih komponenti nema. Najgora vijest je, međutim, da ovo nije završena priča, što smo, doduše, mogli znati još od početka i naslova koji nas upozorava da je ovo prvi dio. Na drugi nećemo morati dugo čekati, dolazi nam već za manje od godinu dana. Nevolja je u tome što smo za tih dva sata i četrdeset minuta koliko ovaj „prvi dio” traje mogli pogledati cijeli mjuzikl uživo. Dodatna nevolja je, pak, to što je prva polovica mjuzikla bila nekako „mesnatija” od druge, a što će se tek pokazati kada i drugi tom Zlice uđe u kino-dvorane.
