Parellel Mothers / Madres paralelas

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Novi film Pedra Almodovara uvijek je vijest, bez obzira na to što je španjolski autor vrhunac svoje karijere imao vjerojatno prije dvadesetak godina, na prijelazu milenija. Od tada se traži, eksperimentira s različitim pod-tonovima u svojim tipičnim mješanicama melodrame, komedije i trilera, ubacuje elemente horora ili traži inspiraciju snimajući posvetu samome sebi s početaka karijere. Sa svoja dva posljednja filma, Julietom (2016) i Tuga i slava (2019), pokazao je sposobnost biti racionalan u tretmanu materijala u slučaju prvog filma, te sklonost ka prihvaćanju vlastitog starenja i svođenju računa u slučaju drugog. U najnovijem filmu Paralelne majke, Almodovar pokušava i uspijeva emulirati svoje najuspjelije uratke s prijelaza tisućeljeća, slažući svoje tipične teme ženske patnje i materinstva u za njega tipičnu mješavinu melodrame i trilera intrige. Ono što predstavlja veliku novinu, međutim, Almodovarova je političnost i direktno adresiranje problematične španjolske prošlosti. Istini za volju, Almodovar je uvijek bio „zoon politicon”, a umjetnički pokret Movida madrilena čiji je bio istaknuti član na početku karijere, ipak je bio pokret otpora profašističkoj Francovoj diktaturi, s time da se ključna pitanja kulture sjećanja nisu tretirala direktno.

Osnovna koncepcija filma sadržana je u samom naslovu. Dvije žene različite dobi, socijalnih statusa, obrazovanja i stavova dijele sobu u madridskom rodilištu i rađaju kćeri na isti dan. Iz te koincedencije njihovi će se životi sudbinski povezati. No, i prije negoli Ana (mlada glumica Milena Smit u svojoj tek drugoj ulozi u dugometražnom filmu) uđe u priču, upoznajemo se s formalnom protagonisticom Janis koju igra jedna od najpoznatijih Almodovarovih muza, Penelope Cruz, te s pozadinom njene trudnoće na pragu 40. godine života. Janis je, naime, relativno poznata i tražena fotografkinja koja na svom poslu upoznaje forenzičkog antropologa Artura (Israel Alejade) i prilazi mu sa svojom privatnom opsesijom: još uvijek neiskopanom masovnom grobnicom u njenom rodnom selu koja datira od početka građanskog rata u Španjolskoj, a u kojoj je sahranjen njen djed kojeg su falangisti odveli i ubili. Arturo nudi pomoć kroz udrugu čiji je član, a njih dvoje započinju strastvenu romansu u trajanju od godinu dana (oslikanu u jednoj kratkoj, ali maestralno izvedenoj sceni seksa) koja rezultira Janisinom trudnoćom. Začkoljica je, pak, u tome da je Arturo oženjen, a da se njegova supruga bori s rakom, pa ju ne može ostaviti, zbog čega će Janis nastaviti svojevrsnu obiteljsku tradiciju samohranog majčinstva, poput svoje bake i majke prije nje. Ana je, s druge strane, tinejdžerica koja je neplanirano zatrudnila u Granadi i koju je njen otac poslao majci u Madrid. Njena majka Teresa (Aitana Sanchez-Gijon) je glumica i naizgled je podržava, ali, budući da je tek kasnije u karijeri ostvarila proboj, te zbog toga mora stalno raditi i često odsustvovati, ne može služiti kao neki naročiti oslonac u Aninom životu. Obje će žene, Janis i Ana, roditi kćeri na isti dan i rastati se uz kurtoaznu razmjenu telefonskih brojeva.

Ono što slijedi je serija melodramatičnih obrata, otkrića i slučajnih susreta koja će njihove živote ponovo spojiti. Prvo Arturo posumnja da je mala Cecilia njegova kći jer od svih članova obitelji, eventualno sliči jedino Janisinom ocu Venecuelanca, kojeg je njena majka upoznala na Ibizi u hipijevsko doba (otud i ime Janis, u čast Janis Joplin, što će kasnije poslužiti kao osnova za jedinu šalu u filmu koja ide po liniji međugeneracijskih razlika). Iako se Janis vezala za svoje dijete (jer biologija ipak ne može dominirati nad emocionalnim iskustvom), u njoj se budi crv sumnje; zbog toga kontaktira laboratorij u svrhu testiranja genetske kompatibilnosti između sebe i svoje kćeri. Rezultat tog testa je iznenađujući za nju, ali ne i za poznavatelje Almodovarovog opusa (ili makar mehanike zapleta melodrame): Janis nije Cecilijina majka. Slučajni susret s Anom koja se zaposlila u kafiću u Janisinom kvartu otkriva drugu bolnu istinu: Anina kći Anita preminula je iznenada u snu. Janis osjeća potrebu da potvrdi svoje sumnje, zbog čega Ani nudi posao „au-pair” djevojke kod sebe doma, jer se mora vratiti na posao, pa njih dvije počinju skupa odgajati dijete. Može li u takvom aranžmanu (koji odlazi i korak dalje, na područje lezbijskog erotizma) tajna ostati skrivena? Je li to uopće etično? Koliko je malo potrebno da bi se taj mjehur od sapunice rasprsnuo?

Na glumačkom planu većina toga je na nivou onoga što očekujemo kada je riječ o Almodovarovim filmovima. Glumice moraju glumiti u pojačanim emocionalnim registrima, ali ne i preglumljivati. Iz ranijih uradaka znamo da je Penelope Cruz za to itekako sposobna. Njena sinergija s redateljem nastala iz njihovih zajedničkih prethodnih iskustava ovdje ide u prilog oboma. Rosy de Palma u epizodnoj ulozi Janisine prijateljice i poslovne suradnice, ponovo ima koloritnu epizodu kao živahna sredovječna Elena. Vrlo dobra je i Aitana Sanchez-Gijon kao Teresa, jedna od tipičnih Almodovarovih kapricioznih žena, koja ispod te aure sebičnosti zapravo skriva duboku patnju što služi kao motivator. pravo otkriće filma je, pak, Milena Smit - njena energija na ekranu razoružavajuća je i neponovljiva, usprkos tome što je lik Ane zapravo stereotipno napisan i što često služi kao element zapleta izgrađenog oko Janis.

Iznenađenja nema ni na vizualnom i tehničkom planu; scenografija i kostimografija su bogate, paletom boja prevladavaju one življe, uz crvene ruževe i lakove za nokte bez kojih je teško zamisliti Almodovarov film, a glazba s puno zvukova gudaćih instrumenata Alberta Iglesiasa utječe na živce gledateljstva dok balansira između pod-tonova misterije i horora. Almodovar se uglavnom oslanja na provjerene suradnike, poput direktora fotografije Josea Luisa Alcainea, spomenutog Iglesiasa, scenografa Antxona Gomeza i kostimografkinju Paolu Torres, dok je montažerka Teresa Font tek po drugi puta „u sedlu” s Almodovarom, a svoju karijeru je izgradila na projektima drugih priznatih španjolskih redatelja, Vincentea Arande i Alexa de la Iglesije. Ona se odlično snalazi, što s očekivanim paralelnim montažama, što s diskretnim pretapanjima između bitnih scena koja djeluju kao vezivno tkivo.

Zaključno, Paralelne majke možemo smjestiti negdje, u kvalitativnom smislu, pri sredini Almodovarovog opusa. Sa svojim standardnim motivima i mehanikama žanrova u kojima operira, autor se snalazi očekivano dobro, no svojevrsni „slon u sobi” je politička nota filma. Ona u smislu zapleta služi uglavnom kao dio aparature kojim se utječe na dramu i melodramu ponekad na rubu sapunice, ponekad i preko tog ruba, dok s druge strane Almodovar kroz nju otvoreno vije ljevičarski barjak iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Iako se na etičkoj ravni određene paralele mogu povlačiti između ta dva asimetrično zastupljena i zgodno prepletena zapleta, ipak se čini da onaj politički dio filma nije dovoljno razrađen. Bilo bi možda zanimljivo vidjeti kako bi se Almodovar snašao u ideološki i etički jasno određenom političkom trileru, što Paralelne majke ipak nisu.

Pain and Glory / Dolor y gloria

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Španjolski sineast, vjerojatno najveći u modernoj, post-francovskoj eri, Pedro Almodovar se kroz cijeli svoj opus bavio auto-fikcijom. Ubacivao je autobiografske elemente odrastanja u ruralnim krajevima, školovanja u sjemeništu, borbe protiv tvrde katoličke dogme, odnosa s majkom, trauma iz mladosti u doba fašističke represije i diktature, sinefilije, homoseksualnosti i odnosa s majkom u veliku većinu svojih filmova, pritom ih pažljivo dozirajući da ne uguši narativ. Ono po čemu se najnoviji uradak Tuga i slava razlikuje od svih prethodnih je to što se čini da Almodovar ovog puta ide do kraja i potpuno se ogoljuje, što mu je još od premijere u Cannesu donosilo gotovo unisone kritičarske hvalospjeve. Čini se da su uvažene kolege "zagrizle udicu" s mnogo mamaca koji signaliziraju sineastovu navodnu iskrenost: strah od smrti ili makar nesposobnosti da radi, splet fizičkih i psihosomatskih bolesti, pa čak i metatekstualnu triviju u kojoj propituje odnos sa svojim nekadašnjim "kućnim glumcem" Antoniom Banderasom, te su požurile da povuku paralelu između Almodovarovog "svođenja računa" s onim Fellinijevim u filmu Osam i pol. Tuzi i slavi sigurno ne nedostaje ni tuge ni slave, kao ni Almodovarove potpisne audio-vizualne, prije svega mizansenske i glazbene raskoši, pa čak ni melodrame koja je za autorove standarde ipak utišana za stupanj ili dva, ali ipak nema u ovom filmu one začudnosti, campa, pomaknutosti, parodičnosti, komičarskog ritma... Almodovar je ostario i počeo da se sobom bavi za ozbiljno. No, krenimo redom.

Nakon cijele uvodne špice u kojoj su produkcijske kuće, glumci i ekipa potpisani preko različito uzoraka boje različitih dezena u različitim kretnjama, te prvih par scena u kojima u bazenu vidimo protagonista Salvadora, redatelja u zrelim godinama (igra ga Banderas), a zatim i u sjećanjima kao dječaka (vrlo dobri Asier Flores) na obali rijeke u ruralnoj Španjolskoj dok njegova majka (Penelopé Cruz) sa susjedama pere rublje, čini se da se Almodovar vratio na staze stare slave i raskoši. Muzika Alberta Iglesiasa koja prati vizuale jednako je raznolika u smislu upotrebljenih instrumenata, od gudača, preko puhača do nježnih preplitanja gitare i klavira u registrima koji variraju od misteriozno-trilerskih do melodramatičnih. Almodovar ubrzo uvodi Salvadora i kao naratora koji objašnjava da je kao dječak anđeoskog glasa u sjemeništu bio pošteđen većeg dijela nastave, pa je opća znanja ubirao iz filmova kojima je od djetinjstva bio opsjednut, znanja iz geografije putujući kao redatelj po Španjolskoj i svijetu, a znanja iz anatomije noseći se sa bolestima koje su ga u zreloj dobi snašle, otvarajući put za nastanak brojnih psihosomatskih poremećaja uzrokovanih depresijom. 

Iz te ekspozicije oplemenjene zgodno dizajniranom grafikom, Almodovar kreće na, uvjetno rečeno, zaplet filma. Salvadorov filmski klasik Sabor (Okus) upravo je restauriran, i na premijeri te verzije on se želi pojaviti zajedno s glavnim glumcem s kojim se nakon snimanja tog filma razišao, i nikad poslije nisu razgovarali. Srećom nalijeće na jednu od svojih bivših glumica (igra je u maloj epizodi jedna od Almodovarovih omiljenih glumica Cecilia Roth) koja ga upućuje gdje bi njen kolega Alberto Crespo (Asier Etxeandia) mogao biti nakon što se vratio iz inozemstva. Ova crtica je jasan signal za Almodovarov odnos s Antoniom Banderasom koji je, gradeći internacionalnu karijeru, dva desetljeća izbivao iz Almodovarovih filmova, što mu je redatelj zamjerio i tek kasnije oprostio, ali dobiva meta-humornu dimenziju jer Salvadora, kao Almodovarov alter-ego igra, upravo Banderas, a Etxeandia koji igra Crespa upadljivo podsjeća na post-hollywoodskog Banderasa. Iako se dvojica muškaraca pomire, u čemu ulogu igra i konzumacija heroina, što je Albertov hobi, a Salvadoru pomaže da uroni u sjećanja i zaboravi na trenutne bolove, njihovo prijateljstvo ipak nije čvrsto. Posljedica toga je da će Crespo kradom pročitati Salvadorovu memoarsku prozu, te dobiti ideju da ju kao monodramu postavi u lokalnom kazalištu, što nas dovodi do drugog dijela priče i drugog spektra tema i sjećanja.

Memoarski spisi se odnose na Salvadorove prve godine u Madridu i vezu s Federicom (argentinski glumac Leonardo Sbaraglia), a s te točke redatelj se sjeća svog prvog zaljubljivanja iz rane mladosti, u mladića iz svog sela Eduarda (Cesar Vicente) koji je okrečio njegov dom u zabitom selu čiji mještani žive u pećinama (jedna od vizualnih poslastica filma). Salvador je Eduarda, kao jedan od rijetkih pismenih (opet autobiografski moment jer je Almodovarova majka zarađivala čitanjem i pisanjem pisama za svoje nepismene suseljane), naučio čitati i pisati. Eduardo ga je prije rastanka portretirao na vreći cementa, a pojavljivanje te slike na pozivnici na izložbu amaterske umjetnosti, starog i depresivnog Salvadora podići će na noge, okrenuti ga ponovo ka pisanju scenarija, te ga natjerati na razmišljanje o majci i tome je li joj bio dobar sin. U novoj rundi sjećanja Salvador je odrastao, majka Jacinta ostarjela je i na umoru (igra je još još jedna Almodovarova kućna glumica, Julieta Serrano), a njihova svjetonazorska razmimoilaženja nisu samo plod generacijskih razlika, i kvare odnos pun ljubavi koji majka i sin imaju.

Opisanim spektrom tema Almodovar se bavio u svojim brojnim filmovima, od početka karijere u okviru antifašističkog kulturnog pokreta otpora Movida Madrilena, preko jednog od svojih najuspješnijih hitova na globalnoj razini, Sve o mojoj majci, pa do recentnijih naslova kao što su Loš odgoj i Slomljeni zagrljaji, s tim da je ton Tuge i slave nekako ozbiljniji i ispovjedniji. Almodovar u filmu daje dosta sebe kao osobe, iako je zapravo nebitno gdje autobiografija postaje fiktivna, ali je tek u kratkim bljeskovima sebe dao i kao redatelja u naponu snage, s osjećajem za dramu i sa smislom za humor. Najjača karika filma je svakako Antonio Banderas, glumac kojeg redatelj poznaje "u dušu" i koji njega jednako dobro poznaje, pa je njihova sinergija skoro savršena. Sigurno je da nitko ne može režirati Banderasa onako kako to čini Almodovar, tako da glumac tek na jednom mjestu demonstrira svoja ograničenja i lagano preglumljuje, ali je pitanje može li neki drugi glumac odigrati Almodovara onako kako Banderas to čini. Istini za volju, dosta njegove glume otpada na imitaciju rediteljevih manirizama, ali barem je interpretacija topla i prijateljska.

Dva su, međutim, ključna problema ovog filma, a oba se mogu svesti na Almodovarov poriv da se obuzda kada to nije ni potrebno. Prvi se odnosi upravo na ozbiljni ton u kojem se redatelj trudi iz petnih žila ukočiti melodramatičnost i sentimentalnost, ali ni materijal ni njegov autor naprosto nisu takvi, suzdržani, pa sentimenalnost i melodramatičnosti izbijaju ispod uglačane površine, čini se bez kontrole i čak Almodovarove svijesti o tome. Drugi problem ima veze sa strukturom koja je naizgled klasična, tročinska, s dodatkom prologa i epiloga, te dodatno začinjena brojnim flashback sekvencama. Iako svaki sljedeći čin proizlazi iz prethodnog i u sadašnjem vremenu su poredani kronološki, tematske povezanosti među njima čine se proizvoljno konstruiranima: jedan događaj vodi do drugog, jedna tematska preokupacija do druge i slično, sami za sebe imaju samo tu funkciju, pa se cjelina ne sklapa glatko. To ne bi bilo problematično da Almodovar ne pokušava biti racionalan i realističan, umjesto uvrnut i očuđujući kakav je obično. U njegovom standardnom ključu te bi "slobodne asocijacije" bile manje upadljive i manje bi smetale. Nije istina da Almodovar ne može ispričati priču na racionalan način, primjer za to je njegov prethodni film Julieta, ali ta priča nije bila njegova pa su pravila igre bila drugačija. Može li, dakle, Almodovar racionalno i cjelovito izložiti svoju fikcionaliziranu autobiografiju, a da to ne djeluje kao "salata od ideja"? Može, i dobacit će do nivoa solidnog filma s prednostima i nedostacima, ali ne i do vrhunaca svoje autorske karijere.

Julieta

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

Činilo se da je Almodovarova karijera svoj vrhunac dostigla na prelasku milenija i da je od tada u silaznoj putanji, iako su njegovi filmovi još uvijek bili dobri i osebujni. Pa opet, što god autor pokušao, činilo se da su njegovi najbolji filmovi poput Sve o mojoj majci i Pričaj s njom iza njega. A pokušavao je dosta toga, i s ozbiljnim temama i mračnim tonovima (Loš odgoj), i sa svojim klasičnim spojevima trilera s melodramom, romansom i komedijom (Vrati se, Slomljeni zagrljaji), pa čak i s art-hororom (Koža u kojoj živim). Svi ti filmovi bili su originalni, prepoznatljivo “almodovarovski”, ali ostajao je utisak da smo od majstora već vidjeli bolje. Na koncu smo dobili i pravi razlog za zabrinutost: Putnici ljubavnici ostavljali su dojam da je veliki autor ostao bez inspiracije, pa je posegao za svojom ranom, “Movida Madrilena” fazom karijere i snimio ne baš uspelu posvetu samome sebi.

Julieta će možda biti još jedna prekretnica za Almodovarovu karijeru jer se radi o, za standarde autora, neobičnom filmu. Naravno, ima tu standardnih Almodovarovih elemenata: žena i njena patnja u centru zbivanja, seksualne aluzije, “queer” momenti, uvrnuti humor, obiteljske tajne, velike ljubavi, odlazasci bez pozdrava, “hitchcockovske” misterije, žive boje, bogate teksture u scenografiji i kostimu, ali im autor prilazi potpuno drugačije. Umjesto festivala bizarnosti, dobili smo elegantan i efikasan film u kojem je svaki detalj na svom mjestu, ali ne “vrišti” da ga zamjetimo, i koji se vodi geslom “manje je više”. Čak je i Almodovarov prepoznatljivi “camp” sveden na jedan dio jedne scene, u sebi ne sadrži provokaciju i dramaturški je potpuno opravdan.

Film je ekranizacija triju priča - Chance, Soon i Silence - kanadske nobelovke Alice Munro iz njene zbirke Runaway. Iako su priče potpuno funkcionalne odvojeno, u zbirci su date jedna za drugom i imaju istoimenu junakinju Juliet za koju se da zaključiti da je ista osoba u različitim fazama svog života. Almodovar se još ranije zainteresirao za ekranizaciju materijala: originalna ideja bila je snimati u Kanadi na engleskom jeziku i s Meryl Streep u glavnoj ulozi. Iako je glumica pristala na ulogu, a produkcijski tim već počeo s pregledom lokacija, Almodovar se predomislio osjećajući se nekompetentnim da piše na engleskom. Priče su zatim prebačene u španjolski kontekst, vremenski razmak među njima je smanjen, a naslovna uloga je podijeljena na dvije glumice: u mlađoj dobi ju igra Adriana Ugarte, a u starijoj Emma Suarez. Ono po čemu će Julieta svakako biti upamćena je zamjena njih dvije u istoj sceni, što je antologijski primjer režijske suptilnosti i elegancije.

Naslovnu junakinju upoznajemo kao zrelu ženu koja vodi ugodan i ispunjen život. Sa svojim zaručnikom, igra ga argentinski glumac Dario Grandinetti, privodi kraju pripreme za preseljenje iz Madrida u Portugal, sve do slučajnog susreta s osobom iz svoje prošlosti. U pitanju je prijateljica njene kćeri iz mladih dana koja joj kaže da joj je kćer vidjela u Italiji, da ima troje djece, da je lijepa, iako mršava. Taj susret će Julietu nagnati da raskine zaruke i umesto u Portugal, svoj život preseli na svoju nekadašnju adresu u drugom kvartu Madrida. Očito, majka i kći već dugo nisu u komunikaciji i ta adresa je možda jedini kontakt. U polunamještenom stanu, rastrojena Julieta počinje pisati memoarske bilješke.

Ono što slijedi je školski primjer flashbacka na to kako je do prekida komunikacije između njih dvije došlo. Počinje sa slučajnim susretom na vlaku između mlade Juliete i njenog budućeg muža i oca njene kćeri, ribara Xoana, a dalje ide kroz šumu zapletenih odnosa, prevara, bolesnih, umirućih supružnika, smrti i obiteljskih tragedija. U takvom spletu okolnosti, često oni koji dolaze i promatraju sa strane bolje vide od onih koji su u centru zbivanja. Julieta će tako primjetiti čudne odnose u kući svojih roditelja, ali ne i u svojoj, to će umesto nje shvatiti stara, indiskretna sluškinja (poznata Almodovarova epizodistica Rosy De Palma). Zamjerat će svom ocu, ali neće primjetiti da kćerka isto tako zamjera njoj. Osuđivat će očevu ljubavnicu, a i sama je bila u sličnom položaju. Naći će se pri ruci bolesnoj prijateljici i muževoj bivšoj ljubavnici, dok će se o njoj u depresiji brinuti kći sa svojom prijateljicom. Dualnosti se ponavljaju, tragedije dolaze u parovima, a odnosi pojedinih likova variraju ovisno o poziciji u kojoj ih je tragedija zatekla. Ono što je znakovito jest da osjećaj krivice dolazi tek kasnije, skupa sa spoznajom, pa je upitno mogu li se odnosi s tim odmakom popraviti.

Iako originalna glazba Alberta Iglesiasa diktira ugođaj “hitchcockovske” misterije, ona u filmu nije usmjerena na traženje odgovornih za tragedije koje se događaju gotovo svakodnevno, već na pitanje zašto. Ne samo zašto se tragedije događaju, već zašto junaci čine to što čine, pa makar trpjeli posljedice. Almodovar je i ranije “čitao” Hitchcocka i spajao ga s melodramom. Samo prije Juliete nije bio toliko racionalan. Ovdje nema prenaglašavanja i to rezultira efikasnim i efektnim filmom, napetom misterijom o ljudskim emocijama.