kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Novi film Pedra Almodovara uvijek je vijest, bez obzira na to što je španjolski autor vrhunac svoje karijere imao vjerojatno prije dvadesetak godina, na prijelazu milenija. Od tada se traži, eksperimentira s različitim pod-tonovima u svojim tipičnim mješanicama melodrame, komedije i trilera, ubacuje elemente horora ili traži inspiraciju snimajući posvetu samome sebi s početaka karijere. Sa svoja dva posljednja filma, Julietom (2016) i Tuga i slava (2019), pokazao je sposobnost biti racionalan u tretmanu materijala u slučaju prvog filma, te sklonost ka prihvaćanju vlastitog starenja i svođenju računa u slučaju drugog. U najnovijem filmu Paralelne majke, Almodovar pokušava i uspijeva emulirati svoje najuspjelije uratke s prijelaza tisućeljeća, slažući svoje tipične teme ženske patnje i materinstva u za njega tipičnu mješavinu melodrame i trilera intrige. Ono što predstavlja veliku novinu, međutim, Almodovarova je političnost i direktno adresiranje problematične španjolske prošlosti. Istini za volju, Almodovar je uvijek bio „zoon politicon”, a umjetnički pokret Movida madrilena čiji je bio istaknuti član na početku karijere, ipak je bio pokret otpora profašističkoj Francovoj diktaturi, s time da se ključna pitanja kulture sjećanja nisu tretirala direktno.
Osnovna koncepcija filma sadržana je u samom naslovu. Dvije žene različite dobi, socijalnih statusa, obrazovanja i stavova dijele sobu u madridskom rodilištu i rađaju kćeri na isti dan. Iz te koincedencije njihovi će se životi sudbinski povezati. No, i prije negoli Ana (mlada glumica Milena Smit u svojoj tek drugoj ulozi u dugometražnom filmu) uđe u priču, upoznajemo se s formalnom protagonisticom Janis koju igra jedna od najpoznatijih Almodovarovih muza, Penelope Cruz, te s pozadinom njene trudnoće na pragu 40. godine života. Janis je, naime, relativno poznata i tražena fotografkinja koja na svom poslu upoznaje forenzičkog antropologa Artura (Israel Alejade) i prilazi mu sa svojom privatnom opsesijom: još uvijek neiskopanom masovnom grobnicom u njenom rodnom selu koja datira od početka građanskog rata u Španjolskoj, a u kojoj je sahranjen njen djed kojeg su falangisti odveli i ubili. Arturo nudi pomoć kroz udrugu čiji je član, a njih dvoje započinju strastvenu romansu u trajanju od godinu dana (oslikanu u jednoj kratkoj, ali maestralno izvedenoj sceni seksa) koja rezultira Janisinom trudnoćom. Začkoljica je, pak, u tome da je Arturo oženjen, a da se njegova supruga bori s rakom, pa ju ne može ostaviti, zbog čega će Janis nastaviti svojevrsnu obiteljsku tradiciju samohranog majčinstva, poput svoje bake i majke prije nje. Ana je, s druge strane, tinejdžerica koja je neplanirano zatrudnila u Granadi i koju je njen otac poslao majci u Madrid. Njena majka Teresa (Aitana Sanchez-Gijon) je glumica i naizgled je podržava, ali, budući da je tek kasnije u karijeri ostvarila proboj, te zbog toga mora stalno raditi i često odsustvovati, ne može služiti kao neki naročiti oslonac u Aninom životu. Obje će žene, Janis i Ana, roditi kćeri na isti dan i rastati se uz kurtoaznu razmjenu telefonskih brojeva.
Ono što slijedi je serija melodramatičnih obrata, otkrića i slučajnih susreta koja će njihove živote ponovo spojiti. Prvo Arturo posumnja da je mala Cecilia njegova kći jer od svih članova obitelji, eventualno sliči jedino Janisinom ocu Venecuelanca, kojeg je njena majka upoznala na Ibizi u hipijevsko doba (otud i ime Janis, u čast Janis Joplin, što će kasnije poslužiti kao osnova za jedinu šalu u filmu koja ide po liniji međugeneracijskih razlika). Iako se Janis vezala za svoje dijete (jer biologija ipak ne može dominirati nad emocionalnim iskustvom), u njoj se budi crv sumnje; zbog toga kontaktira laboratorij u svrhu testiranja genetske kompatibilnosti između sebe i svoje kćeri. Rezultat tog testa je iznenađujući za nju, ali ne i za poznavatelje Almodovarovog opusa (ili makar mehanike zapleta melodrame): Janis nije Cecilijina majka. Slučajni susret s Anom koja se zaposlila u kafiću u Janisinom kvartu otkriva drugu bolnu istinu: Anina kći Anita preminula je iznenada u snu. Janis osjeća potrebu da potvrdi svoje sumnje, zbog čega Ani nudi posao „au-pair” djevojke kod sebe doma, jer se mora vratiti na posao, pa njih dvije počinju skupa odgajati dijete. Može li u takvom aranžmanu (koji odlazi i korak dalje, na područje lezbijskog erotizma) tajna ostati skrivena? Je li to uopće etično? Koliko je malo potrebno da bi se taj mjehur od sapunice rasprsnuo?
Na glumačkom planu većina toga je na nivou onoga što očekujemo kada je riječ o Almodovarovim filmovima. Glumice moraju glumiti u pojačanim emocionalnim registrima, ali ne i preglumljivati. Iz ranijih uradaka znamo da je Penelope Cruz za to itekako sposobna. Njena sinergija s redateljem nastala iz njihovih zajedničkih prethodnih iskustava ovdje ide u prilog oboma. Rosy de Palma u epizodnoj ulozi Janisine prijateljice i poslovne suradnice, ponovo ima koloritnu epizodu kao živahna sredovječna Elena. Vrlo dobra je i Aitana Sanchez-Gijon kao Teresa, jedna od tipičnih Almodovarovih kapricioznih žena, koja ispod te aure sebičnosti zapravo skriva duboku patnju što služi kao motivator. pravo otkriće filma je, pak, Milena Smit - njena energija na ekranu razoružavajuća je i neponovljiva, usprkos tome što je lik Ane zapravo stereotipno napisan i što često služi kao element zapleta izgrađenog oko Janis.
Iznenađenja nema ni na vizualnom i tehničkom planu; scenografija i kostimografija su bogate, paletom boja prevladavaju one življe, uz crvene ruževe i lakove za nokte bez kojih je teško zamisliti Almodovarov film, a glazba s puno zvukova gudaćih instrumenata Alberta Iglesiasa utječe na živce gledateljstva dok balansira između pod-tonova misterije i horora. Almodovar se uglavnom oslanja na provjerene suradnike, poput direktora fotografije Josea Luisa Alcainea, spomenutog Iglesiasa, scenografa Antxona Gomeza i kostimografkinju Paolu Torres, dok je montažerka Teresa Font tek po drugi puta „u sedlu” s Almodovarom, a svoju karijeru je izgradila na projektima drugih priznatih španjolskih redatelja, Vincentea Arande i Alexa de la Iglesije. Ona se odlično snalazi, što s očekivanim paralelnim montažama, što s diskretnim pretapanjima između bitnih scena koja djeluju kao vezivno tkivo.
Zaključno, Paralelne majke možemo smjestiti negdje, u kvalitativnom smislu, pri sredini Almodovarovog opusa. Sa svojim standardnim motivima i mehanikama žanrova u kojima operira, autor se snalazi očekivano dobro, no svojevrsni „slon u sobi” je politička nota filma. Ona u smislu zapleta služi uglavnom kao dio aparature kojim se utječe na dramu i melodramu ponekad na rubu sapunice, ponekad i preko tog ruba, dok s druge strane Almodovar kroz nju otvoreno vije ljevičarski barjak iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Iako se na etičkoj ravni određene paralele mogu povlačiti između ta dva asimetrično zastupljena i zgodno prepletena zapleta, ipak se čini da onaj politički dio filma nije dovoljno razrađen. Bilo bi možda zanimljivo vidjeti kako bi se Almodovar snašao u ideološki i etički jasno određenom političkom trileru, što Paralelne majke ipak nisu.
No comments:
Post a Comment