25.1.22

Nitram

 kritika objavljena na XXZ



2021.

Režija: Justin Kurzel

Scenario: Shaun Grant

Uloge: Caleb Landry Jones, Judy Davis, Anthony LaPaglia, Essie Davis, Sean Keenan



Kako su obe Nove godine i oba Božića iza nas, ne bi bilo loše ponoviti truizam da su petarde za budale. To svejedno ne mora da znači da će ama baš svaka budala koja se igra s petardama maturirati do opasne budale koja se, svesna ili nesvesna posledica, igra s opasnijim i ubojitijim stvarima poput pravog oružja. U tom smislu bi valjalo skrenuti pažnju na nedavnu reklamnu kampanju u Sloveniji u kojoj je Vojska (dakle institucija od nacionalnog značaja angažovana i u sklopu međunarodnih misija) pozivala na suzdržavanje od igranja s petardama ponudom da se može igrati i sa pravim eksplozivom, na taj način direktno targetirajući budale koje bi dizale nešto u vazduh.

S dokumentarnom reportažom o posledicama igranja s petardama iz bolnice u Australiji negde s prelaza iz 70-ih u 80-te godine prošlog veka počinje i film Nitram Justina Kurzela. Reporterka pita dečaka koji leži zbog opekotina je li nešto naučio iz svog iskustva i hoće li ga to odvratiti od igranja s petardama, na šta se on lukavo smeši i kaže da neće, ali da će ipak biti oprezniji, jer su mu petarde jednostavno zabavne. Taj momčić imena Martin Bryant će se upisati u istoriju kao „najplodniji“ australski masovni ubica, počinitelj masakra u Port Arthuru nakon kojeg su jako postroženi propisi o držanju oružja u zemlji.

Kurzel i stalni mu scenarista Shaun Grant ime i prezime glavnog junaka u filmu nigde ne spominju, što je jedan od interesantnijih trikova koji ruši doku-dramsku dogmu u pristupu serijskim i masovnim ubicama. Drugi jako bitan štos iz palete smo zapravo viđali i ranije, u američkim „indie“ filmovima kao što su to Blue Caprice i My Friend Dahmer: sam pohod se ne prikazuje, bitno je ono što se pre njega dešavalo i kontekst u kojem se naš anti-junak formirao.

Nitrama, odnosno Martina „otpozadi“, kao fikcijskog lika upoznajemo kao već (fizički) odraslog, u maestralnoj interpretaciji teksaškog glumca Caleba Landryja Jonesa za koju je isti nagrađen u Cannesu. On u predvečerje pali rakete i pravi vatromet u dvorištu roditeljske kuće, na zgražavanje i glasno negodovanje suseda. Majci (Judy Davis, fenomenalna) je već dosta tog sranja, ona je naprosto ogrubela od brige za svog „zahtevnog“ sina, pa ga seče s hladnom strogošću, dok je otac (LaPaglia) ipak blagonakloniji i nada se da ima rešenje u vidu preseljenja na osamljenu lokaciju i pokretanja vlastitog biznisa, ali ni njegovi živci nisu beskrajni.

Nitram svojim eskapadama možda može impresionirati lokalne klince, ali ne i svoje vršnjake oličene u surferu Jamieju (Keenan) koji mu je fizički donekle sličan (duga plava kosa), ali je za razliku od njega komunikativan, socijalno prihvatljiv (čak popularan) i, hajdemo reći „normalan“. Njegova reakcija na njega bi se mogla nazvati surovom, reč je tu o mešavini straha, odbijanja, gađenja, vređanja i „bullyinga“, što je umnogome obeležilo i Bryantovo odrastanje.

Sreća će mu se, međutim, nasmešiti kada upozna ekscentričnu i bogatu susedu Helen (Essie Davis, izvanredna) koja će ga malo-pomalo uzeti pod svoje i u zaštitu od sveta. Ova usamljena ljubiteljka komičnih opereta će ga prvo zaposliti kao baštovana, onda kao šetača pasa, da bi ga primila pod svoj krov i postala mu sponzorka koja mu poklanja odeću i vozila. Ipak, i Helen ima svoje granice: ne želi oružje u kući iako Nitram na tome dečije uporno insistira. Ta sreća će biti kratkog daha, dok Helen ne pogine u vrlo specifičnoj (i vrlo specifično snimljenoj) saobraćajnoj nesreći, a Nitram ostane opet sam sa svojim mislima, bez makar platonske ljubavi i podrške, ali zato s novcem koji će koristiti kao prečicu da bi dobio ono što želi, odnosno barem deo toga...

Ako vam se likovi učine kao frikovi, a situacije neverovatnim, treba se podsetiti nekih detalja iz Bryantove biografije koje se Kurzel i Grant u solidnoj meri drže. Helen je doista bila ekscentrična i bogata na tragu protagonistkinja iz dokumentarca Grey Gardens, a Bryant ju je zapravo još više finansijski iskorištavao nego što je to prikazano na filmu. I odnos sa roditeljima (ima jedna posebno mučna scena u drugoj polovini filma) je dokumentovan, kao i resentiman zbog neuspeha u poslu s nekretninama kao mogući okidač za ono što će se dogoditi.

Kroz neke druge aspekte Vryantove biografije autorski dvojac samo protrčava (recimo njegova opsesija putovanjima i to da ga ni to nije zadovoljilo, dok su neke druge skoro potpuno izostavljene, poput alkoholizma, Bryantove prave dijagnoze i činjenice da za vreme svog školovanja nije savladao čitanje i pisanje. Razlog za tu autorsku slobodu je dvojak: prvi je sloboda sama po sebi, a drugi je određena poenta koju Grant i Kurzel pokušavaju da naprave gde bi ideja o Bryantu kao žrtvi nesposobnog sistema bila isuviše disonantan ton koji bi bilo moguće pročitati kao simpatiju za ubicu.

Uostalom Kurzel i Grant namerno idu na veoma visceralan i nepodeljeno neprijatan ugođaj u kojem je dovoljno znati da s protagonistom filma nešto nije u redu, a da je manje bitno šta tačno. U tom smislu, Kurzel je napravio izuzetan izbor glavnog glumca (Caleb Landry Jones se ionako specijalizovao za takve, pomaknute likove, a ovde ima ulogu svoje dosadašnje karijere), dok ostatak ansambla sjajno vodi. Strukturirana hladnoća s kojom Judy Davis igra lik majke stoji u kontrastu s toplinom Essie Davis (koja je igrala jednu takvu grubu majku u Kurzelovom prethodnom filmu, True History of the Kelly Gang), dok se pokušaj balansa i umora od sveta kao rezultata istog ocrtava u interpretaciji oca u sigurnim rukama Anthonyja LaPaglie. Podvučeno kamerom iz ruke, pametnom montažom, difuznim bojama i neurotičnom muzikom i dizajnom zvuka, Nitram je film koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Sva je prilika da je Justin Kurzel našao svoju nišu u vidu vlastitih interpretacija stvarnih zločina koji su obeležili Australiju, i to još sa prvim, ultra-nasilnim i prilično direktnim filmom Snowtown (2011). Nakratko se otisnuo u svet, s promenjivim uspehom, jer je visceralno čitanje Macbetha (2015) bilo izuzetno uspelo, što se ne može reći za hollywoodsku „tezgu“ Assassin’s Creed (2016), da bi se vratio kući s krajnje kontekstualnim, ali svejedno dojmljivim westernom True History of the Kelly Gang (2019) o legendarnom odmetniku Nedu Kellyju i društvu koje ga je oblikovalo, i na sličnom kursu (doduše, s manje akcije i više karakterne studije) ostao i s Nitramom. U pitanju je svakako autor čiji rad treba pratiti.


No comments:

Post a Comment