kritika pročitana u emisiji
Filmoskop na HR3
Španjolski
sineast, vjerojatno najveći u modernoj, post-francovskoj eri, Pedro
Almodovar se kroz cijeli svoj opus bavio auto-fikcijom. Ubacivao je
autobiografske elemente odrastanja u ruralnim krajevima, školovanja
u sjemeništu, borbe protiv tvrde katoličke dogme, odnosa s majkom,
trauma iz mladosti u doba fašističke represije i diktature,
sinefilije, homoseksualnosti i odnosa s majkom u veliku većinu
svojih filmova, pritom ih pažljivo dozirajući da ne uguši narativ.
Ono po čemu se najnoviji uradak Tuga
i slava razlikuje
od svih prethodnih je to što se čini da Almodovar ovog puta ide do
kraja i potpuno se ogoljuje, što mu je još od premijere u Cannesu
donosilo gotovo unisone kritičarske hvalospjeve. Čini se da su
uvažene kolege "zagrizle udicu" s mnogo mamaca koji
signaliziraju sineastovu navodnu iskrenost: strah od smrti ili makar
nesposobnosti da radi, splet fizičkih i psihosomatskih bolesti, pa
čak i metatekstualnu triviju u kojoj propituje odnos sa svojim
nekadašnjim "kućnim glumcem" Antoniom Banderasom, te su
požurile da povuku paralelu između Almodovarovog "svođenja
računa" s onim Fellinijevim u filmu Osam
i pol. Tuzi
i slavi sigurno ne
nedostaje ni tuge ni slave, kao ni Almodovarove potpisne
audio-vizualne, prije svega mizansenske i glazbene raskoši, pa čak
ni melodrame koja je za autorove standarde ipak utišana za stupanj
ili dva, ali ipak nema u ovom filmu one začudnosti, campa,
pomaknutosti, parodičnosti, komičarskog ritma... Almodovar je
ostario i počeo da se sobom bavi za ozbiljno. No, krenimo redom.
Nakon
cijele uvodne špice u kojoj su produkcijske kuće, glumci i ekipa
potpisani preko različito uzoraka boje različitih dezena u
različitim kretnjama, te prvih par scena u kojima u bazenu vidimo
protagonista Salvadora, redatelja u zrelim godinama (igra ga
Banderas), a zatim i u sjećanjima kao dječaka (vrlo dobri Asier
Flores) na obali rijeke u ruralnoj Španjolskoj dok njegova majka
(Penelopé Cruz) sa susjedama pere rublje, čini se da se Almodovar
vratio na staze stare slave i raskoši. Muzika Alberta Iglesiasa koja
prati vizuale jednako je raznolika u smislu upotrebljenih
instrumenata, od gudača, preko puhača do nježnih preplitanja
gitare i klavira u registrima koji variraju od misteriozno-trilerskih
do melodramatičnih. Almodovar ubrzo uvodi Salvadora i kao naratora
koji objašnjava da je kao dječak anđeoskog glasa u sjemeništu bio
pošteđen većeg dijela nastave, pa je opća znanja ubirao iz
filmova kojima je od djetinjstva bio opsjednut, znanja iz geografije
putujući kao redatelj po Španjolskoj i svijetu, a znanja iz
anatomije noseći se sa bolestima koje su ga u zreloj dobi snašle,
otvarajući put za nastanak brojnih psihosomatskih poremećaja
uzrokovanih depresijom.
Iz
te ekspozicije oplemenjene zgodno dizajniranom grafikom, Almodovar
kreće na, uvjetno rečeno, zaplet filma. Salvadorov filmski klasik
Sabor
(Okus)
upravo je restauriran, i na premijeri te verzije on se želi pojaviti
zajedno s glavnim glumcem s kojim se nakon snimanja tog filma
razišao, i nikad poslije nisu razgovarali. Srećom nalijeće na
jednu od svojih bivših glumica (igra je u maloj epizodi jedna od
Almodovarovih omiljenih glumica Cecilia Roth) koja ga upućuje gdje
bi njen kolega Alberto Crespo (Asier Etxeandia) mogao biti nakon što
se vratio iz inozemstva. Ova crtica je jasan signal za Almodovarov
odnos s Antoniom Banderasom koji je, gradeći internacionalnu
karijeru, dva desetljeća izbivao iz Almodovarovih filmova, što mu
je redatelj zamjerio i tek kasnije oprostio, ali dobiva meta-humornu
dimenziju jer Salvadora, kao Almodovarov alter-ego igra, upravo
Banderas, a Etxeandia koji igra Crespa upadljivo podsjeća na
post-hollywoodskog Banderasa. Iako se dvojica muškaraca pomire, u
čemu ulogu igra i konzumacija heroina, što je Albertov hobi, a
Salvadoru pomaže da uroni u sjećanja i zaboravi na trenutne bolove,
njihovo prijateljstvo ipak nije čvrsto. Posljedica toga je da će
Crespo kradom pročitati Salvadorovu memoarsku prozu, te dobiti ideju
da ju kao monodramu postavi u lokalnom kazalištu, što nas dovodi do
drugog dijela priče i drugog spektra tema i sjećanja.
Memoarski
spisi se odnose na Salvadorove prve godine u Madridu i vezu s
Federicom (argentinski glumac Leonardo Sbaraglia), a s te točke
redatelj se sjeća svog prvog zaljubljivanja iz rane mladosti, u
mladića iz svog sela Eduarda (Cesar Vicente) koji je okrečio njegov
dom u zabitom selu čiji mještani žive u pećinama (jedna od
vizualnih poslastica filma). Salvador je Eduarda, kao jedan od
rijetkih pismenih (opet autobiografski moment jer je Almodovarova
majka zarađivala čitanjem i pisanjem pisama za svoje nepismene
suseljane), naučio čitati i pisati. Eduardo ga je prije rastanka
portretirao na vreći cementa, a pojavljivanje te slike na pozivnici
na izložbu amaterske umjetnosti, starog i depresivnog Salvadora
podići će na noge, okrenuti ga ponovo ka pisanju scenarija, te ga
natjerati na razmišljanje o majci i tome je li joj bio dobar sin. U
novoj rundi sjećanja Salvador je odrastao, majka Jacinta ostarjela
je i na umoru (igra je još još jedna Almodovarova kućna glumica,
Julieta Serrano), a njihova svjetonazorska razmimoilaženja nisu samo
plod generacijskih razlika, i kvare odnos pun ljubavi koji majka i
sin imaju.
Opisanim
spektrom tema Almodovar se bavio u svojim brojnim filmovima, od
početka karijere u okviru antifašističkog kulturnog pokreta otpora
Movida Madrilena, preko jednog od svojih najuspješnijih hitova na
globalnoj razini, Sve
o mojoj majci, pa
do recentnijih naslova kao što su Loš
odgoj i Slomljeni
zagrljaji, s tim da
je ton Tuge i slave
nekako ozbiljniji i ispovjedniji. Almodovar u filmu daje dosta sebe
kao osobe, iako je zapravo nebitno gdje autobiografija postaje
fiktivna, ali je tek u kratkim bljeskovima sebe dao i kao redatelja u
naponu snage, s osjećajem za dramu i sa smislom za humor. Najjača
karika filma je svakako Antonio Banderas, glumac kojeg redatelj
poznaje "u dušu" i koji njega jednako dobro poznaje, pa je
njihova sinergija skoro savršena. Sigurno je da nitko ne može
režirati Banderasa onako kako to čini Almodovar, tako da glumac tek
na jednom mjestu demonstrira svoja ograničenja i lagano
preglumljuje, ali je pitanje može li neki drugi glumac odigrati
Almodovara onako kako Banderas to čini. Istini za volju, dosta
njegove glume otpada na imitaciju rediteljevih manirizama, ali barem
je interpretacija topla i prijateljska.
Dva
su, međutim, ključna problema ovog filma, a oba se mogu svesti na
Almodovarov poriv da se obuzda kada to nije ni potrebno. Prvi se
odnosi upravo na ozbiljni ton u kojem se redatelj trudi iz petnih
žila ukočiti melodramatičnost i sentimentalnost, ali ni materijal
ni njegov autor naprosto nisu takvi, suzdržani, pa sentimenalnost i
melodramatičnosti izbijaju ispod uglačane površine, čini se bez
kontrole i čak Almodovarove svijesti o tome. Drugi problem ima veze
sa strukturom koja je naizgled klasična, tročinska, s dodatkom
prologa i epiloga, te dodatno začinjena brojnim flashback
sekvencama. Iako svaki sljedeći čin proizlazi iz prethodnog i u
sadašnjem vremenu su poredani kronološki, tematske povezanosti među
njima čine se proizvoljno konstruiranima: jedan događaj vodi do
drugog, jedna tematska preokupacija do druge i slično, sami za sebe
imaju samo tu funkciju, pa se cjelina ne sklapa glatko. To ne bi bilo
problematično da Almodovar ne pokušava biti racionalan i
realističan, umjesto uvrnut i očuđujući kakav je obično. U
njegovom standardnom ključu te bi "slobodne asocijacije"
bile manje upadljive i manje bi smetale. Nije istina da Almodovar ne
može ispričati priču na racionalan način, primjer za to je njegov
prethodni film Julieta,
ali ta priča nije bila njegova pa su pravila igre bila drugačija.
Može li, dakle, Almodovar racionalno i cjelovito izložiti svoju
fikcionaliziranu autobiografiju, a da to ne djeluje kao "salata
od ideja"? Može, i dobacit će do nivoa solidnog filma s
prednostima i nedostacima, ali ne i do vrhunaca svoje autorske
karijere.
