Showing posts with label the dog stars. Show all posts
Showing posts with label the dog stars. Show all posts

10.9.26

The Dog Stars

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Hajde da predahnemo i pogledamo u brojeve. Ridli Skot ove godine puni 89 godina. U 61 godinu dugoj karijeri, režirao je 57 naslova u različitim formatima, kroz veći deo karijere držeći tempo od po jednog filma godišnje ili makar jednog filma u dve godine. Producirao je otprilike triput toliko što će reći preko 150 naslova. Sličan je odnos snaga i u broju naslova koji su u planu da ih Skot režira (njih 8) ili da ih producira (njih 23).

Ludački je to tempo za čoveka koji bi trebalo da je u penziji, igra šah i hrani golubove po Central ili Hajd parku. Pritom, Ridli Skot je nekada bio Autor s velikim A, čovek koji je reformisao žanrove horora, naučne fantastike, neo-noara, trilera i istorijskog spektakla, autor filmova kao što su Alien, Blade Runner, Thelma & Louise, Gladiator... Isto tako, Ridli Skot odaje utisak štancera koji ne bira projekte previše, pa oni u osnovi variraju u kvalitetu, a on se trudi da ih izvede zanatski korektno.

U poslednjih petnaestak godina, recimo od smrti Ridlijevog brata Tonija koji je važio za još nadahnutijeg i autorski potentnijeg, nije teško prokljuviti koji je od mora Ridlijevih projekata svom autoru nešto značio, a koji nije, te gde je uložio više, a gde manje kreativne energije, gde je bio spreman na eksperiment, a gde ne. To nisu uvek iste stvari, i tek bi u određenim kombinacijama njih Ridli znao da zasija (The Martian, All the Money in the World, The Last Duel), da se prekombinuje (The Counselor), da sagori (Exodus: Gods and Kings, Prometheus), da pretera (House of Gucci, Napoleon), da odradi dobar posao (Alien: Covenant), ili da ničim izazvano mamuza mrtvog konja (Gladiator II).

Ono što možda moramo imati u vidu kod tako starih filmskih stvaralaca je to da je možda Lars fon Trir u pravu sa svojom depresijom i metaforom „fiksa“ – snimanje filma je trenutak ono malo sreće koje autora mentalno održava u životu. Takođe, verovatno je da su stare filmadžije svesnije svoje prolaznosti i blizine svoje smrti nego njihove mlađe kolege, pa zato imaju običaj da sebi za života podignu nadgrobni spomenik. Ridli Skot je tu tip koji svojim filmovima verovatno gradi nešto monumentalno, ali mu se nikad do kraja ne svidi šta je sagradio, pa stalno započinje iznova i iznova.

A mogao je fino da se povuče posle The Last Duel i time zaokruži filmsku karijeru koju je započeo sa The Duelists, pa nadalje iz hobija režira tu i tamo neku reklamu, video-spot ili epizodu neke serije. House of Gucci, Napoleon i Gladiator II bili su promašaji, premda su prva dva imala i nešto karaktera, a treći je makar bio raskošan. U tom smislu, Skotov najnoviji The Dog Stars dolazi krajnje iznenađujuće kao bledunjavi, derivativni štanc koji nije nužno loš, ali čije smo elemente već nebrojeno puta videli, kako kod Skota, tako i kod drugih autora.

U pitanju je autorov pokušaj da prokomentariše današnji svet kroz žanr postapokaliptične distopije, baziran na istoimenom romanu Pitera Helera iz 2012. godine, te po scenariju Kristofera Vilkinsona i Marka L. Smita koji iza sebe imaju i nešto ozbiljnih „kredita“, ali i puno štanca. Uneli su oni, svaki za sebe, i ponešto svoje, najaktualnije od čega je komentar da čovečanstvo nije puno toga naučilo od prošle pandemije, ali to nije bilo dovoljno da se derivativni izvorni materijal u najboljem slučaju osrednjeg kvaliteta uzdigne na neki novi nivo.

Godina je 2030-i-neka, svet je poharao virus nekog gripa i malo šta od čovečanstva je preživelo, a od civilizacije nije preživelo gotovo ništa. Ono malo zdravih ljudi ili živi izolovano, skupljajući ostatke od prošle civilizacije u rizičnim samostalnim pohodima na gradove ili održavajući svoje rančeve, farme i bunkere. Druga varijanta je organizovanje u skupine lešinarskih bandi koje podsećaju na varvarska plemena koja se brzo kreću i haraju po gradovima, selima ili prirodi.

Jedan od preživelih je i naš junak Hig (Džejkob Elrodi), nekada mehaničar, a sada pilot. Iz starog sveta, njemu je ostao jedino pas Džasper koji ga prati u stopu – s njim je na kosilici dok uređuju okolinu piste, u avionu, na golf-kolicima u gradu dok skuplja ostatke goriva, medicinskih potrepština i pića iz barova. Hig je nekada imao ženu Melisu, ali ona je stradala od virusa, o čemu saznajemo iz flešbek scena, a sada je u drugarskom, kameradskom aranžmanu s bivšim vojnikom i ubeđenim survivalistom Benglijem (Džoš Brolin) u napuštenoj bazi sportskih i poljoprivrednih aviona u kojoj imaju struje, vode, hrane, te koju mogu da brane jer je okružena šumom, a kula u sredini nije samo kontrolni toranj, već i pozicija za stražu. Aranžman u kojem Bengli brani oružjem, a Hig izviđa čini se idealnim, posebno ako imamo u vidu da se u njihovom kraju pojavilo novo pleme imena Ripersi koje je još zverskije u svom nastupu od ostalih.

Hig i Bengli su, međutim, potpuno različiti, čak suprotni karakteri i imaju suprotna uverenja. Bengli veruje da je civilizacija nepovratno otišla dovraga, te da je sve što dolazi spolja isključivo pretnja koju treba eliminisati. Hig je, pak, uveren da džepovi civilizacije negde postoje, čak ima dokaze za to – menonitsku zajednicu koju predvodi Aron (Benedikt Vong) s kojom trguje. A kada čuje glas (Alison Dženi) s kontrolnog tornja u udaljenom aerodromu Grend Džankšn, ponada se da se tamo nalazi jedan od preostalih džepova civilizacije.

Kada u jednom napadu na bazu pogine Džasper, Hig shvata da ga ništa više ne drži, te da mora da ispita svoju nadu. Njegova mala „cesna“ neće izdržati put do aerodroma u jednom cugu, pa će morati da prinudno sleti na neku livadu. Tamo će upoznati ostatke jedne porodice, nepoverljivog Ćaleta (Gaj Pirs) i njegovu kći Simu (Margaret Kvoli) koja je usamljena isto kao i Hig i koja jednako želi da proveri ima li još civilizacije negde. Ali civilizacija koju će oni pronaći nije ista kao ona koju traže...

Film traje dva sata i za to vreme prolazi kroz klišee upotrebljene u gomili drugih filmova, od I Am Legend, preko 28 Days/Weeks/Years Later do The Postman, da navedemo samo neke, a da tu nema neke naročito originalne zamisli u scenariju. Čini se da scenaristi čak propuštaju „zicere“ da stvar učine interesantnijom, od pozadinske priče o različitim bandama, naročito o Ripersima, koji su vizuelno interesantno dizajnirani, za razliku od ostalih koji liče ili na zombije, ili na Indijance iz starih kaubojaca. Generičke su, čak melodramatične, pozadinske priče glavnih likova, ne samo Higa, već i Sime koja funkcioniše kao njegova nova romantična partnerka, a koja je takođe mlada udovica, bivša studentkinja medicine čiji je verenik takođe nastradao od virusa.

Skot, doduše, povremeno ima ideju kako da sve to režijski razigra, ali tek u dve sekvence uspeva da zablista: prilikom bitke između Benglija i Ripersa koja je izvedena u „slou moušnu“ i kroz kameru za noćni vid, te kada se Hig, Ćale i Sima konačno domognu Grend Džankšna i upoznaju glas kao bivšu stjuardesu Darlin koja vodi tamošnju zajednicu koja deluje nadrealno. Za ostatak sreću kvare i generički „saundtrek“ koji kao da samo popunjava tišinu, ali i različiti svetlosni ključevi, najčešće tamni i muljavi, tu i tamo ispresecani žuto-spaljenima u fotografiji Erika Meseršmita.

Utisak donekle popravljaju glumci. Benedikt Vong i Džoš Brolin su u svom uobičajenom elementu, prvi kao blagi vođa pitome zajednice, a drugi kao muškarčina koja krije svoje meko srce. Gaj Pirs kao da se zabavlja igrajući kliše gunđavog ćaleta, dok je Margaret Kvoli odmereno čvrsta i ranjiva kao Sima koja čezne za ljudskim društvom kao i Hig. Džejkob Elordi kao Hig stoji kao emocionalno središte filma i iznosi ga na svojim plećima, čini se bez previše muke.

The Dog Stars, dakle, nije nužno loš film, i svakako ima svojih momenata, posebno kada se glumcima dopusti da igraju i nadgrade svoje ne baš inspirativno napisane likove, ili kada Ridli Skot pusti mašti na volju. To se, međutim, ne događa često, pa film postaje i ostaje upadljivo prosečan, štancerski i gotovo sasvim tezgaroški. Kao takav, on možda priliči nekom anonimusu, ali ne autoru s reputacijom kao što je Skotova.