kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Reputacija talijanske filmske
autorice Alice Rohrwacher vjerojatno ne može biti bolja u ovom
trenutku. Njena tri dugometražna igrana filma u kojima kombinira
autobiografske elemente, poetski i magijski realizam s lirskim
izričajem u tretmanu socijalne tematike imala su premijere u
Cannesu, uz listom pozitivne kritike i daljnju ekstenzivnu
distribuciju po filmskim festivalima i u okviru arthouse kino mreža.
Njen prvi film Nebesko
tijelo (2011)
ujedno je i najkonvencionalniji, riječ je o priči o odrastanju
djevojčice koja se u novoj sredini suprotstavlja autoritetima, i
osim solidnih kritika nije polučio zvučnije nagrade, ali je svakako
otvorio vrata za daljnje uspjehe u karijeri. Oni su, pak, došli sa
sljedećim filmom Čudesa
(2014), premijerno prikazanim u službenoj konkurenciji najvećeg
svjetskog festivala, gdje je i osvojio nagradu žirija. Riječ je
opet o drami o odrastanju, ali obojenoj magijskim realizmom i
refleksijama na temu života u specifičnoj, usko povezanoj
tradicionalnoj zajednici koja odbija pratiti sve ubrzaniji ritam
modernog života, teško prihvaća nove tehnologije i zato biva
osuđenom na vječnost života na margini civilizacije. Film se je
obraćao ne samo festivalskim entuzijastima, već i specifičnim
društvenim grupama poput suvremenih hipika i određenog spektra
antiglobalista, a autoričin ambivalentan stav po pitanju sudara
tradicije i moderniteta naišao je na plodno tlo kod ciljane publike.
Njen najnoviji film, naslovljen Sretni
Lazzaro ili Sretan
kao Lazzaro, ovisno
o tome prevodi li se talijanski naslov direktno ili se prijevod
izvodi od međunarodnog naslova na engleskom jeziku, unekoliko
nastavlja tradiciju prethodnika. U smislu premijere i uspjeha, opet
je tu Cannes, ovog puta s nagradom autorici za najbolji scenarij.
Tematski, ponovo imamo socijalnu tematiku ispripovedanu u lirskom
ključu, natruhe filma o odrastanju i specifičnom periodu rane
mladosti, pastoralne motive ruralnog života, čak jasnije formuliran
socijalno-politički stav, ali i elemente biblijske alegorije i
filmske fantazije. Stilski, opet možemo govoriti o poetskom i
magijskom realizmu na kursu braće Taviani ili čak Pier Paola
Pasolinija, dok su autobiografski elementi ovoga puta glasno odsutni
i zamijenjeni potporom u vidu istinite, premda izuzetno bizarne,
priče iz crne kronike.
Mjesto radnje je zabačeno, od
modernog svijeta čak odsječeno selo Inviolata čiji se siromašni
mještani bave poljoprivredom, najviše uzgojem duhana za
zemljoposednicu markizu Alfonsinu De Luna (Nicoletta Braschi) kojoj
mediji tepaju "Kraljica cigareta", a seljani je zovu zmijom
otrovnicom. Vrijeme radnje je u početku malo teže otkriti. Sve
počinje zarukama dvoje mladih na kojima otkrivamo da je u selu i
hrane i alkohola izuzetno malo, a da njihova želja da odu u svijet
drugima djeluje ludo hrabro i gotovo blasfemično. S dobrim razlogom:
za takav čin moraju imati suglasnost gospodarice koju ona nije
naročito voljna dati s obzirom da seljani ne ispunjavaju radnu normu
koju je ona postavila. Takav odnos snaga asocira na neka davno prošla
vremena feudalizma i čini se da se ništa tu nije promijenilo, iako
ćemo, kako radnja filma odmiče, vidjeti sve preciznije odrednice o
vremenu događanja: prvo jednu jedinu žarulju koja kruži u tri kuće
u kojima prebivaju seljaci, zatim ljušture napuštenih automobila, a
kasnije kamione, motocikle i mehanizaciju kada gazdaričin posilni
Nicola dođe pokupiti ljetinu. Konačno, kada se gazdarica pojavi u
pratnji svog u plavo poblajhanog nezainteresiranog sina Tancredija
(debitant Luca Chikovani) koji se, pak, teško odvaja od svog
preklopnog mobitela, uviđamo da je riječ o relativno bliskoj
prošlosti - sredini 90-ih godina prošlog stoljeća. U tom svijetu
živi naš naslovni junak Lazzaro (također debitant Adriano
Tardiolo), momak anđeoskog lika i shodno tome i naravi: on je sretan
da svima pomogne koliko može, u poslu i drugačije, toliko da nam se
čini da se kao vjerojatno siroče nalazi na dnu seoske hijerarhije,
te da ga svi iskorištavaju. Njegov susret sa Tancredijem će se
pokazati sudbonosnim: Lazzaro će bogatom vršnjaku pokazati svoje
skrovište nedaleko od pećine u koju zatvara ovce, a ovaj će
skovati plan da svoju mrsku mater "olakša" za milijardu
lira tako što će lažirati vlastitu otmicu u kojoj će Lazzaro
imati status glasnika i dobavljača hrane dok se Tancredi krije, pa
će biti unapređen u viteza i pobratima. Kako to obično biva,
gospođa će takvo što otpisati kao još jedan vapaj nezahvalnog
sina za pozornošću, pa će se situacija izokrenuti naglavce kada
njegova djevojka pozove policiju, a negdje u to doba će se i
Lazzaro, obavljajući svoje zadatke pod groznicom, okliznuti na vrhu
brda i pasti u duboki jarak. Dolazak policije na lice mjesta će
ostaviti posljedice za sve uključene, osim, kako se ispostavlja, za
Lazzara: otkriće da netko mještane tretira kao kmetove po
srednjovjekovnom zakonu, da djeca ne idu u školu, a da odrasli
nemaju nikakve dokumente dovest će markizu u zatvor, a seljane,
među kojima je do tada naročito profilirano nekoliko djece, pod
okrilje socijalnog sistema. Lazzaro će, pak, poput biblijskog
Lazara, a praćen naracijom unekoliko izmijenjene legende o svetom
Franji Asiškom i pripitomljavanju vukova, ustati iz mrtvih,
nepromijenjen fizički i mentalno, ali to će se dogoditi, kako
otkrivamo, kakvih dvadesetak ili više godina u budućnosti, u
svijetu nalik našem, a još više nalik distopiji u kojoj je svaki
socijalni sistem potpuno rastočen. Lazzaro će onda, u ključnim
trenucima praćen vukom kao spiritualnom životinjom, krenuti tražiti
svog "pobratima" kojeg je ostavio na cjedilu, usput ponovno
srećući svoje rođake i suseljane, Antoniju (autoričina sestra
Alba Rohrwacher), Pippa i ostale, pojačane sumnjivim čovjekom koji
se predstavlja kao Ultimo (španjolski glumac Sergi López). Iako se
on nije promijenio, oni jesu, ostarili su, ali njihov status nije
mnogo drugačiji od nekadašnjeg: opet su na margini, preživljavaju
zahvaljujući skupljanju otpada, krađama i prijevarama, a svi žive
skupa u napuštenim objektima u blizini željezničke stanice u
neimenovanom sjevernom velegradu (Milano i Torino su poslužili kao
lokacije za snimanje). Lazzaro im, unatoč njihovom nepovjerenju,
želi pomoći, ali pitanje je može li...
Sretan kao Lazzaro
je svakako dojmljiv film. S izvedbene strane je izuzetan, počev od
unikatnog spoja naturščika i profesionalnih, čak proslavljenih
europskih glumaca u postavi. Analogna fotografija Helene Louvart na
16-mm filmskoj traci je također impozantna, kao što su to i neka od
užerežijskih rješenja koja Alice Rohrwacher primenjuje. Kao
scenaristica ona također radi dobar posao, naročito u smislu
doziranja likova i mapiranju njihovih motivacija, nudeći koliritnu,
višedimenzionalnu sliku u kojoj ništa nije crno ili bijelo i gdje
nije teško naći logičko i emocionalno opravdanje za neke njihove
postupke ili uvjerenja, jer svi oni dolaze sa stanovitom emocionalnom
prtljagom. Nijansiranje se pokazalo naročito bitnim za naslovni i
centralni lik jer bi Lazzaro vrlo lako mogao završiti kao kakva
karikaturalna "sveta budala" ili jurodivi lik kakve srećemo
u ruskoj književnosti. On to jednostavno nije, njegova dobrota i
ljubaznost nisu plod naivnosti ili tupog uma, on naprosto pomaže
svima kojima može i kako može jer je to dio, čak i osnova njegovog
karaktera.
Zanimljiva je također i
simetrična struktura filma u dva jednako obimna čina između kojih
je umetnut nešto kraći intermezzo u kojem se Lazzaro upoznaje s
novim svijetom u kojem se probudio. Ona je praćena i promjenom
okoliša od seosko-pastoralnog do urbanog i post-industrijski
dekadentnog, te stila od poetskog ka mračnijem, magijskom i na
trenutke nadnaravnom. Tu se, međutim, javlja problem kako sve
elemente (društvenu kritiku, psihologiju likova, biblijsku alegoriju
i parabolu) povezati u koherentnu celinu, na što Alice Rohrwacher
nije u potpunosti odgovorila, što implicira da je za određenim
dramaturškim intervencijama i rješenjima posegnula zato što su joj
se naprosto učinila zgodnim, što je naročito uočljivo prema kraju
filma.
Problem je također i ono što
ovaj film implicira. U nekim intervjuima autorica je ponavljala da je
htjela ispričati priču o ljudima koji nisu bili spremni za
modernitet, ali su u njega pohrlili, o propasti poljoprivrede i
tradicionalnog, seoskog načina života u skladu s prirodom u korist
urbanizacije, o surovosti i otuđenosti. Tu se javljaju dva pitanja.
Prvo, nije li, na primjer, Luchino Visconti o tome već sve rekao
svojim antologijskim filmom Rocco
i njegova braća, i
to kada je urbanizacija bila u punom zamahu? Drugo i striktno vezano
za sam film, slaže li zbog toga autorica s opaskom svoje
antagonistice iz filma koja tvrdi da su njeni eksploatirani i
prevareni kmetovi sretniji jer drugačiji život od ropskog ne mogu
ni zamisliti jer samo za njega znaju, ma koliko ta opaska cinična
bila? Nije li sloboda čovjeka da upravlja svojim životom vrijednost
po sebi?
No comments:
Post a Comment