Rambo: Last Blood

kritika pročitana u emisiji Filmoskop

Sylvester Stallone je, bez dileme, ostvario impresivnu karijeru, uglavnom glumačku, ali i scenarističku, producentsku i redateljsku. Cinici bi rekli daleko impresivniju od svog realnog talenta odnosno glumačkog raspona. Cinici, međutim, nisu u pravu jer Stallone posjeduje izuzetnu poslovnu inteligenciju, što se vidi u njegovoj sposobnosti franšiziranja kako naslova u kojima je stekao glumačku slavu, tako i potpuno originalne zamisli kao što je to "blender" akcijskih heroja The Expendables. Istini za volju, ni raspon uloga koje je Sylvester Stallone odigrao nije toliko uzak. Naravno, kroz njih se uvijek provlači muževna nota spremnosti na fizičku akciju, ali on nije samo B-filmski "akcijaš" kao što su to "borci" iz redova video-produkcije poput Stevena Seagala, Chucka Norrisa ili Jean-Claudea Van Dammea, već i sasvim solidan komičar i dramski glumac koji je sposoban odigrati ulogu stoika kojemu je sreća okrenula leđa, ili malo fizički žešće povijesne ličnosti sa liderskim ambicijama. Čak i da je samo "akcijski heroj" iz B-filmova, sama veličina opusa i broj ikoničkih likova (franšiznih kao što su Rocky i Rambo, ili ne-franšiznih poput Cobre, Suca Dredda, Johna Spartana (Demolition Man) ili Franka Leonea (Lock Up)), kvalificiraju ga da se o njemu govori kao o velikom glumcu. Na koncu, Stallone je čovjek izuzetne radne etike i posvećenosti poslu, o čemu govori najranija faza njegove karijere u kojoj je i statirao i snimao filmove za odrasle (odatle njegov nadimak "Talijanski Pastuh") i obavljao razne obične, dnevne, ne-glumačke poslove. Uostalom, film koji mu je donio prijelomni uspjeh, Rocky, uvelike je i njegova životna priča, priča očajnika i "outsidera" koji je na rubu da odustane od svojih snova, ali bez njih ne može živjeti.

Preko 40 godina aktivne glumačke karijere je breme barem u jednakoj mjeri u kojoj je blagoslov, makar u smislu da se od nje valja i oprostiti, naročito od akcijskog dijela (jer ekstenzivna tučnjava i pucnjava čovjeku od preko 70 godina ne priliče) i naročito od kultnih franšiznih likova. Budimo realni, Stallone je kao glumac, autor ili ko-autor scenarija, pa i kao redatelj, i Rocky i Rambo franšizu "izmuzao" koliko je mogao još u prvom valu, 80-ih godina prošlog stoljeća, pa je njihovo ponovno otvaranje u novom mileniju, prije svega za nova, istočna tržišta bilo malo deplasirano u idejnom i umjetničkom smislu, ali je služilo financijskoj svrsi. Rocky je, nakon uspona i padova tokom franšize, zapao u aporiju s posljednjim, šestim dijelom Rocky Balboa, ali se Stallone dosjetio i lik ponovno osmislio i dao mu na ugledu u "spin-off" Creed franšizi, pozicionirajući ga u pozadinu, u ulogu trenera i mentora naslovnog protagonista, što je rezultiralo povratku ugleda i za lik i za glumca. Stallone sada privodi kraju i drugu franšizu, onu o vijetnamskom veteranu Johnu Rambu, ali teško da će to moći elegantno izvesti, o čemu svedoči i posljednji Rambo film podnaslova Do zadnje kapi krvi koji kvalitativno nije nikako u vrhu franšize,

Dio problema otpada na sam koncept franšize koji je pojednostavljen do krajnjih granica u svrhu toga da svaki film, sa svim svojim internim nelogičnostima maskiranima akcijom od koje zastaje dah, funkcionira sam za sebe. O Rambu kao čovjeku ne znamo ništa, osim da je bivši vojni specijalac sa žestokim post-traumatskim stresnim poremećajem, da je mašina za ubijanje koja može savladati omanju armiju, te da ne trpi nepravdu i patnju nevinih žrtava. Ne znamo ništa o njegovom odrastanju, o motivima za vojnu službu, pa čak ni detaljno o prvim traumatičnim iskustvima iz Vijetnama, te zašto ima problem sa službenim autoritetom. Također, politika serijala je bila sve samo ne fiksna, krećući se od anarhističke i gotovo ljevičarske u prvom filmu Prva krv koji ispostavlja problem iskorištenih i od društva odbačenih vojnih veterana nagriženih post-traumatskim stresom, do sve otvorenije desničarske ili čak propagandističke. Drugi dio je u prvi plan izbacio problem zarobljenika u vijetnamskim logorima i nestalih, koje Rambo spašava riskirajući opsežniji sukob sa Sovjetima, pritom kršeći naređenja svoje birokratizirane vojske. Razloga za anti-sovjetsku propagandu se može naći i za treći dio, smješten u Afganistan za vrijeme sovjetske intervencije jer je u to doba Hladni rat još uvijek trajao. Čak i za četvrti, kvalitetom najslabiji film, gdje su negativci dolazili iz redova mijanmarskog režima vojne diktature. Pitanje koje se nameće samo od sebe je protiv koga će se Rambo boriti u petom i, po najavama posljednjem, filmu iz serijala: hoće li to biti bivši suborci mudžahedini koji su se priklonili talibanima, ili neki drugi neprijatelj u trenutnim američkim vojnim intervencijama (što ni u jednom slučaju ne bi moglo proći bez neprijatnih političkih pitanja), ili, kako je to na kraju bilo, netko sasvim treći. Odgovor na to je prilično lijen, šablonski, a opet besmislen, neutemeljen u realnosti, ali zato sasvim pogodan za desničarsku propagandu: meksički narko-karteli. Njihov krimen je da su naudili Rambovoj usvojenoj nećakinji u loše napisanom i neuvjerljivom zapletu.

Ramba, dakle, ponovo upoznajemo doma, na ranču u Arizoni gdje povremeno pomaže lokalnoj gorskoj službi spašavanja, uzgaja konje, kuje čelik, kopa tunele pod kućom i živi s meksičkom obitelji koju sačinjavaju kućna pomoćnica Maria (Adriana Barraza) i njena unuka Gabrielle (Yvete Monreal). Iako je potonja dobra djevojka koja tu ima zabavu (ujka-Johnove konje), prijatelje, dečka i budućnost u vidu studija na koje uskoro odlazi, nju nešto vuče prema domovini - pitanje zašto ju je otac napustio. Njena prijateljica Gizelle (Fenessa Pineda), koja ne važi za dobru djevojku, uspjela ga je pronaći i Gabrielle odlazi tamo, protiveći se savjetima svoje bake i "ujaka", da bi upala u zamku i bila oteta od strane krijumčarskog kartela (po formuli "sipali joj drogu u piće") i prisiljena na prostituciju. Rambo se daje u potragu za njom kakvu ne bi izvodio ni amaterski privatni detektiv, biva osujećen prvi puta, upoznaje novinarku Carmen (Paz Vega) koja također ima nerazriješenih računa s braćom Martinez (Oscar Jaeneda i Sergio Peris-Mencheta) i koja ga njeguje dok se ne oporavi. Konačno mu polazi za rukom pronaći Gabrielle i za trenutak ju spasiti iz pandži krijumčarske mafije, u sceni koja izgleda kao slaba parafraza završetka Scorseseovog Taksista prije, pa se, nakon Gebrielleine pogibije, u svojoj maniri vraća ne bi li zlikovcima "ostavio posjetnicu" i navabio ih u zamku. Nakon toga slijedi krvava završnica, što je i najbolji dio filma, kao nekakva posveta Home Alone filmovima u Rambovom, ultra-nasilnom svijetu. To sve vrijedi za internacionalnu verziju filma od 100 minuta, 12 minuta dužu od one sjevernoameričke; u internacionalnoj verziji minutaža je dodana za prolog i na kraju filma. Verzija koju su američki kritičari vidjeli je još lošija, praznija i okljaštenija.

Odsustvo zdrave logike i uvjerljive motivacije likova nikada nije predstavljalo problem u Rambo filmovima, koji su to u solidnoj mjeri ignorirali. Slično vrijedi i za do kraja pojednostavljenu geopolitičku sliku svijeta koja ovdje graniči s uvredljivom, jer je složena federacija poput Meksika svedena na jedan loš kvart pri granici s Amerikom, svi likovi su jednodimenzionalni, bilo da su kriminalci, ljigavci i sitne duše, ili Rambovi pomagači ili ljudi do kojih mu je stalo kao do obitelji. Ni Ramba-čovjeka ne dobivamo drugačije od uobičajenih klišeja i izjava kako je svijet grozan, kako mu je ranč jedini dom, a Maria i Gabrielle jedina obitelj, te kako ga ratne traume prate, a on ih samo pokušava kontrolirati. Kao što i Stallone pokušava kontrolirati facijalne ekspresije, što mu ovdje donekle i ide, pa je njegov Rambo ostarjeli, oštećeni, traumatizirani čovjek kojem možemo vjerovati da doista želi unutarnji mir, ali ga nevolja uporno pronalazi. 

Stallone kao glumac i krvavi "grindhouse" obračun na kraju još su i najbolji aspekti filma, jer su konkurencija meksički i američki glumci iz nižih ešalona, redatelj Adrian Grünberg bez dovoljnog iskustva, kojem je ovo tek drugi film, te kriminalno loš scenarij. Problem s posljednjim Rambom je što ni u jednom trenutku ne može na pravi način angažirati gledaoca do samog kraja filma, što su svi likovi samo sredstva koja usmjeravaju akciju, a van tog konteksta ne egzistiraju, te što je slijed događaja sasvim providan i predvidljiv čak i za standarde akcijske video-produkcije, a kamo li za jedan potencijalni kino-hit, te što od prologa do završnice zapravo nedostaje konkretne akcije. Režija koja se oslanja na kratke, krupne kadrove snimljene drmusavom kamerom, uz uvijek ili premalo ili previše osvjetljenja u pojedinim scenama, nikako ne pomaže, a Grünberg ne uspjeva naći rješenja ni za obilje praznog hoda, tako da uglavnom imamo dojam anemičnog filmakoji čak nije ni akcijski, a ne funkcionira ni kao drama. Ni Stallone nije na visini zadatka na kojoj je bio u recentnim Creed filmovima. Razlog za to može biti i to što Rambo zapravo nije njegov lik, odnosno nije lik koji je on kreirao, kao što je slučaj s Rockyjem, pa tu nema familijarnosti i topline, koliko ima šablona i maske. Naravno, on je te šablone i tu masku uspostavio u ranijim inačicama filma i svakako mu je stalo do toga da priču završi i to tako što će je odvesti doma. Loša vijest nije samo to da je Do zadnje kapi krvi loš i nedostatan kraj franšize čiji su treći i četvrti dio bili možda i za nijansu lošiji i besmisleniji, pa je samim tim već degradirana. Loša vijest je da je Stallone imao i malo bolji scenarij koji bi bio decentniji i inteligentniji. Riječ je o filmu Homefront (2014) koji je pao žrtvom krive dodijele uloga i u kojem se stoički nastrojeni heroj sukobljava s narko-klanom domaće radinosti u lokalnoj korumpiranoj sredini. Ono što je, s druge strane, možda dobra vijest jest da je kraj ostao dovoljno otvoren da bi se Rambo još jednom vratio, možda za promjenu kao prvo dramski, pa onda i akcijski junak. Također, dobra je vijest i da Stallone razmišlja u smjeru konstruiranja Rambova porijekla i pozadine u formi pred-nastavka, pa ćemo možda dobiti prilike da upoznamo akcijskog heroja i kao čovjeka, odnosno mladića od krvi i mesa. Do tada nam ostaje utjeha da je Rambo još uvijek živ i da čak i povrijeđen može pobjediti zlikovce. Mnogo zlikovaca.