Gemini Man

kritika pročitana u emisiji Filmoskop

Da je Blizanca potpisao nekakav poluanonimni redatelj akcijskih filmova, o njemu ne bi bilo potrošeno puno riječi. Naprosto, radi se o klasičnom akcijsko-špijunskom filmu po generičkom scenariju sprimjesama znanstvene fantastike, kakvi su svoj vrhunac doživjeli u prvoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća. Čak se i ideja o sučeljavanju živog čovjeka i njegovog klona tajno razvijenog od strane Vladinih tajnih agencija, može datirati u taj period povijesti. Zapravo, u nešto izmijenjenom obliku i u komičnom ključu čak i u prethodno desetljeće, u nastavak Zemeckisovog Povratka u budućnost. Ono što je zanimljivo, možda čak i začudno, jest da se režije Blizanca latio Ang Lee, redatelj visokog statusa, s dvije nagrade Oscar u svom džepu i autor velikog talenta i širokog dijapazona interesa. Ključno pitanje je, dakle, što mu je to trebalo jer u samom tkivu Blizanca nema ničeg ni izbliza dovoljno interesantnog i provokativnog, prije se može reći da je kao projekt uklet.

Najprije, scenarij po originalnoj ideji i priči Darrena Lemkea (filmovi Shazam!, Goosebumps i njegov nastavak) i Davida Benioffa (filmovi 25. sat i Troja, serija Igra prijestolja) doživio je u dužem vremenskom periodu brojne korekcije i spisateljske "ruke", a zadnju inačicu ispolirao je Billy Ray (filmovi Igre gladi i Kapetan Phillips). Ni ime glavnog producenta Jerryja Bruckheimera ne ulijeva puno povjerenja, znajući njegovu ideološku orijentaciju - desničarski hvalospjevi američkoj vojsci, ali i stilske preferencije bliske estetici video-spota. I sama priča o tajnom operativcu Henryju Broganu (Will Smith) koji se nakon klimavo, ali ipak uspješno obavljenog zadatka (atentata) za potrebe tajne službe povlači u penziju na svoje zabačeno imanje u Georgiji, e da bi otkrio da njegova meta nije bio terorist, već znanstvenik, i tako na svoj trag privukao odred Vladinih plaćenih ubojica, a među njima i kloniranu dvostruko mlađu verziju sebe (opet Smith), daleko je od originalne i nove. Čak se i dekoracija poput prijateljski nastrojene mlade kolegice koja je poslana da ga špijunira (igra ju Mary Elizabeth Winstead, znana po ulogama sličnih senzibiliteta u ne-akcijskim neovisnim filmovima) i starog prijatelja i ratnog kolege, pilota Barona (Benedict Wong), podrazumijeva, kao i jurnjava diljem svijeta na koju otpada dvije trećine ovog dvosatnog filma (jurnjava od Cartaghene u Kolumbiji, preko Budimpešte, natrag do Georgije, gdje se odvija konačni obračun između Brogana i bivših mu šefova, film je sniman na pravim lokacijama, ali svejedno ne izgleda kao razglednica). Neku osobitu dodanu vrijednost ne predstavlja ni Clive Owen u ulozi glavnog negativca i mozga operacije kloniranja Claya Verisa.

Istini za volju, pojedine scene su dinamično osmišljene i sjajno režirane, s boljom redateljskom kontrolom nego što je to standard u suvremenom američkom akcijskom filmu. To se posebno odnosi na susret i jurnjavu između Brogana i njegovog klona jednostavno nazvanog Junior, koja se odvija pješice po krovovima, u napuštenoj derutnoj vili, a na kraju i na motociklima, kao i ideju da se ovo prijevozno sredstvo upotrebi i u svojstvu oružja na kraju prolongirane sekvence. Lee pokazuje izvrsne redateljske instinkte te kombinira američki i azijski stil kada je u pitanju akcija i tučnjava, odnosno kombinira kraće kadrove kamerom iz ruke i blizine i nešto duže kadrove u srednjim i širim planovima gdje do izražaja dolazi koreografija, kao i neprekinute vrtoglave vožnje, pa čak i subjektivne kadrove u akcijskim scenama na tragu video-igrica. To i ne čudi od redatelja koji u svojoj karijeri ima i remek-djelo "wuxia" žanra, film Tigar i zmaj, te vizualno impozantne filmove kao što su revizionistički vestern Zajaši s vragom, gay romansa vestern ikonografije Planina Brokeback, špijunsko-ratna noir romansa Požuda, oprez, te raskošno dizajnirane drame smještene u određeni period povijesti, kao što su adaptacija romana Jane Austin Razum i osjećaji, Ledena oluja i Svi na Woodstock. Lee se čak može pohvaliti i punokrvnim stripovskim akcijskim spektaklom u vidu Hulka (2003). U konačnici, iako se ne može nazvati striktno žanrovskim redateljem, Lee ni u kojem slučaju ne bježi od žanra, odnosno od žanrova. Jedna se tendencija, međutim, može zamijetiti u trenutnoj fazi Leejeve karijere - sklonost ispitivanju granica dostignuća suvremene filmske tehnologije, što počinje s filmom Pijev život (2012) za koji je dobio svog drugog Oscara za režiju. Tu se prvi put bavio 3D tehnologijom i to na način da oko tehnološkog dostignuća nije gradio priču, već ga je koristio kao sredstvo za kreaciju spektakla u inspirativnoj "high concept" nadahnjujućoj drami i avanturi po istinitom događaju o dječaku koji skupa sa tigrom putuje preko oceana na improviziranoj splavi. Leejevo "tehniciranje" dobilo je još apstraktniju dimenziju s filmom Billy Lynn's Long Halftime Walk. Film je, naime, snimljen u impozantnoj 4K rezoluciji slike i u tehnici koja hvata 120 sličica u sekundi, što je pet puta više od uobičajene i standardne za film. Nažalost, s regularnom projekcijskom opremom ta se moderna tehnička dostignuća ne mogu prikazati, a pitanje je i koliko bi to instrumentu ljudskog oka bilo vidljivo i u savršenim projekcijskim uvjetima kakve je Lee zamislio. Tehniciranje tog nivoa se, u krajnjoj liniji, može ocijeniti i nepotrebnim, imajući u vidu da je u tom filmu prije svega bila riječ o intimnoj drami o vojnom invalidu koji, suočen s time za koga se i za šta borio (za taj famozni "američki način života", za to što on predstavlja i kako se manifestira), ulazi u proces samo-preispitivanja.

S Blizancem na tehničkom planu Ang Lee još više povećava ulog, kombinirajući prethodna dva filma: visoku rezoluciju sa 120 sličica po sekundi, te obilje digitalne, kompjutorske animacije u punokrvnom akcijskom spektaklu. Pritom Will Smith u ulozi mlađeg sebe nije jednostavno podmlađen šminkom, niti posve digitalno animiran, već je sve scene odradio sam u studiju pomoću "motion capture" tehnologije. Čini se da se Lee ovoga puta "preigrao" i da se kocka nije isplatila, barem ne u uvjetima regularne kino-projekcije u lokalnoj multipleks ili gradskoj kino-dvorani u Hrvatskoj. Naime, elaborirana shema za pomlađivanje Smitha djeluje grublje i umjetnije nego što bi to bio slučaj čak i da je u film ubačen kompletno digitalno, dok se prednosti rezolucije i broja sličica po sekundi ne mogu ni vidjeti, niti kao "ispravljena" ili "izglačana" stvarnost o kojoj pišu američki kolege koji su film imali prilike vidjeti u za to predviđenim dvoranama. Ali barem je misterij zašto je Lee pristao na ovakav projekt riješen: vodio se idejom da je generički akcijski film idealan poligon za ispitivanje najnovijih tehnoloških inovacija u filmskoj umjetnosti. Ima smisla, ali smo mi "s jeftinijim ulaznicama" i ovog puta ostali uskraćeni za ono što se gubi u prijevodu, odnosno što je dostupno samo u najbolje opremljenim kino-dvoranama na svijetu. No, nepravedno bi bilo reći da je, i pored toga što služi samo kao sredstvo, Blizanac posve loš film. Nije, umjereno je zabavan iako posve predvidljiv, pregledan, jasan, u pojedinim scenama čak i izuzetno napet. Osvježavajuće je vidjeti Willa Smitha ponovo u ulozi akcijskog junaka, Mary Elizabeth Winstead je vrlo dobra glumica i njeno prisustvo na ekranu stvara izuzetno ugodan ugođaj, kao i prisustvo Benedicta Wonga. Lee i scenaristi donijeli su još jednu pravilnu odluku da ne opterećuju scenarij s previše detalja oko samog postupka kloniranja i implikacijama istog (barem ne više nego što je neophodno). Blizanac je, u konačnici, usprkos velikog budžeta, tipski B film koji pomiče granice filmske tehnike, ali ne i umjetnosti. Impresija koju ostavlja možda nije dugog vijeka, ali film makar nije dosadan i naporan.