Gemini Man

kritika pročitana u emisiji Filmoskop

Da je Blizanca potpisao nekakav poluanonimni redatelj akcijskih filmova, o njemu ne bi bilo potrošeno puno riječi. Naprosto, radi se o klasičnom akcijsko-špijunskom filmu po generičkom scenariju sprimjesama znanstvene fantastike, kakvi su svoj vrhunac doživjeli u prvoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća. Čak se i ideja o sučeljavanju živog čovjeka i njegovog klona tajno razvijenog od strane Vladinih tajnih agencija, može datirati u taj period povijesti. Zapravo, u nešto izmijenjenom obliku i u komičnom ključu čak i u prethodno desetljeće, u nastavak Zemeckisovog Povratka u budućnost. Ono što je zanimljivo, možda čak i začudno, jest da se režije Blizanca latio Ang Lee, redatelj visokog statusa, s dvije nagrade Oscar u svom džepu i autor velikog talenta i širokog dijapazona interesa. Ključno pitanje je, dakle, što mu je to trebalo jer u samom tkivu Blizanca nema ničeg ni izbliza dovoljno interesantnog i provokativnog, prije se može reći da je kao projekt uklet.

Najprije, scenarij po originalnoj ideji i priči Darrena Lemkea (filmovi Shazam!, Goosebumps i njegov nastavak) i Davida Benioffa (filmovi 25. sat i Troja, serija Igra prijestolja) doživio je u dužem vremenskom periodu brojne korekcije i spisateljske "ruke", a zadnju inačicu ispolirao je Billy Ray (filmovi Igre gladi i Kapetan Phillips). Ni ime glavnog producenta Jerryja Bruckheimera ne ulijeva puno povjerenja, znajući njegovu ideološku orijentaciju - desničarski hvalospjevi američkoj vojsci, ali i stilske preferencije bliske estetici video-spota. I sama priča o tajnom operativcu Henryju Broganu (Will Smith) koji se nakon klimavo, ali ipak uspješno obavljenog zadatka (atentata) za potrebe tajne službe povlači u penziju na svoje zabačeno imanje u Georgiji, e da bi otkrio da njegova meta nije bio terorist, već znanstvenik, i tako na svoj trag privukao odred Vladinih plaćenih ubojica, a među njima i kloniranu dvostruko mlađu verziju sebe (opet Smith), daleko je od originalne i nove. Čak se i dekoracija poput prijateljski nastrojene mlade kolegice koja je poslana da ga špijunira (igra ju Mary Elizabeth Winstead, znana po ulogama sličnih senzibiliteta u ne-akcijskim neovisnim filmovima) i starog prijatelja i ratnog kolege, pilota Barona (Benedict Wong), podrazumijeva, kao i jurnjava diljem svijeta na koju otpada dvije trećine ovog dvosatnog filma (jurnjava od Cartaghene u Kolumbiji, preko Budimpešte, natrag do Georgije, gdje se odvija konačni obračun između Brogana i bivših mu šefova, film je sniman na pravim lokacijama, ali svejedno ne izgleda kao razglednica). Neku osobitu dodanu vrijednost ne predstavlja ni Clive Owen u ulozi glavnog negativca i mozga operacije kloniranja Claya Verisa.

Istini za volju, pojedine scene su dinamično osmišljene i sjajno režirane, s boljom redateljskom kontrolom nego što je to standard u suvremenom američkom akcijskom filmu. To se posebno odnosi na susret i jurnjavu između Brogana i njegovog klona jednostavno nazvanog Junior, koja se odvija pješice po krovovima, u napuštenoj derutnoj vili, a na kraju i na motociklima, kao i ideju da se ovo prijevozno sredstvo upotrebi i u svojstvu oružja na kraju prolongirane sekvence. Lee pokazuje izvrsne redateljske instinkte te kombinira američki i azijski stil kada je u pitanju akcija i tučnjava, odnosno kombinira kraće kadrove kamerom iz ruke i blizine i nešto duže kadrove u srednjim i širim planovima gdje do izražaja dolazi koreografija, kao i neprekinute vrtoglave vožnje, pa čak i subjektivne kadrove u akcijskim scenama na tragu video-igrica. To i ne čudi od redatelja koji u svojoj karijeri ima i remek-djelo "wuxia" žanra, film Tigar i zmaj, te vizualno impozantne filmove kao što su revizionistički vestern Zajaši s vragom, gay romansa vestern ikonografije Planina Brokeback, špijunsko-ratna noir romansa Požuda, oprez, te raskošno dizajnirane drame smještene u određeni period povijesti, kao što su adaptacija romana Jane Austin Razum i osjećaji, Ledena oluja i Svi na Woodstock. Lee se čak može pohvaliti i punokrvnim stripovskim akcijskim spektaklom u vidu Hulka (2003). U konačnici, iako se ne može nazvati striktno žanrovskim redateljem, Lee ni u kojem slučaju ne bježi od žanra, odnosno od žanrova. Jedna se tendencija, međutim, može zamijetiti u trenutnoj fazi Leejeve karijere - sklonost ispitivanju granica dostignuća suvremene filmske tehnologije, što počinje s filmom Pijev život (2012) za koji je dobio svog drugog Oscara za režiju. Tu se prvi put bavio 3D tehnologijom i to na način da oko tehnološkog dostignuća nije gradio priču, već ga je koristio kao sredstvo za kreaciju spektakla u inspirativnoj "high concept" nadahnjujućoj drami i avanturi po istinitom događaju o dječaku koji skupa sa tigrom putuje preko oceana na improviziranoj splavi. Leejevo "tehniciranje" dobilo je još apstraktniju dimenziju s filmom Billy Lynn's Long Halftime Walk. Film je, naime, snimljen u impozantnoj 4K rezoluciji slike i u tehnici koja hvata 120 sličica u sekundi, što je pet puta više od uobičajene i standardne za film. Nažalost, s regularnom projekcijskom opremom ta se moderna tehnička dostignuća ne mogu prikazati, a pitanje je i koliko bi to instrumentu ljudskog oka bilo vidljivo i u savršenim projekcijskim uvjetima kakve je Lee zamislio. Tehniciranje tog nivoa se, u krajnjoj liniji, može ocijeniti i nepotrebnim, imajući u vidu da je u tom filmu prije svega bila riječ o intimnoj drami o vojnom invalidu koji, suočen s time za koga se i za šta borio (za taj famozni "američki način života", za to što on predstavlja i kako se manifestira), ulazi u proces samo-preispitivanja.

S Blizancem na tehničkom planu Ang Lee još više povećava ulog, kombinirajući prethodna dva filma: visoku rezoluciju sa 120 sličica po sekundi, te obilje digitalne, kompjutorske animacije u punokrvnom akcijskom spektaklu. Pritom Will Smith u ulozi mlađeg sebe nije jednostavno podmlađen šminkom, niti posve digitalno animiran, već je sve scene odradio sam u studiju pomoću "motion capture" tehnologije. Čini se da se Lee ovoga puta "preigrao" i da se kocka nije isplatila, barem ne u uvjetima regularne kino-projekcije u lokalnoj multipleks ili gradskoj kino-dvorani u Hrvatskoj. Naime, elaborirana shema za pomlađivanje Smitha djeluje grublje i umjetnije nego što bi to bio slučaj čak i da je u film ubačen kompletno digitalno, dok se prednosti rezolucije i broja sličica po sekundi ne mogu ni vidjeti, niti kao "ispravljena" ili "izglačana" stvarnost o kojoj pišu američki kolege koji su film imali prilike vidjeti u za to predviđenim dvoranama. Ali barem je misterij zašto je Lee pristao na ovakav projekt riješen: vodio se idejom da je generički akcijski film idealan poligon za ispitivanje najnovijih tehnoloških inovacija u filmskoj umjetnosti. Ima smisla, ali smo mi "s jeftinijim ulaznicama" i ovog puta ostali uskraćeni za ono što se gubi u prijevodu, odnosno što je dostupno samo u najbolje opremljenim kino-dvoranama na svijetu. No, nepravedno bi bilo reći da je, i pored toga što služi samo kao sredstvo, Blizanac posve loš film. Nije, umjereno je zabavan iako posve predvidljiv, pregledan, jasan, u pojedinim scenama čak i izuzetno napet. Osvježavajuće je vidjeti Willa Smitha ponovo u ulozi akcijskog junaka, Mary Elizabeth Winstead je vrlo dobra glumica i njeno prisustvo na ekranu stvara izuzetno ugodan ugođaj, kao i prisustvo Benedicta Wonga. Lee i scenaristi donijeli su još jednu pravilnu odluku da ne opterećuju scenarij s previše detalja oko samog postupka kloniranja i implikacijama istog (barem ne više nego što je neophodno). Blizanac je, u konačnici, usprkos velikog budžeta, tipski B film koji pomiče granice filmske tehnike, ali ne i umjetnosti. Impresija koju ostavlja možda nije dugog vijeka, ali film makar nije dosadan i naporan.

Billy Lynn’s Long Halftime Walk

2016.

režija: Ang Lee

scenario: Jean-Cristoph Castelli (prema romanu Bena Fountaina)

uloge: Joe Alwyn, Garrett Hedlund, Vin Diesel, Steve Martin, Chris Tucker, Kristen Stewart, Makenzie Leigh, Ben Platt, Tim Blake Nelson

Počnimo sa tehnikalijama i podacima u brojkama: 120 slika u sekundi (pet puta više od normalnog tempa), 4K rezolucija (dva puta veća od normalne) i 3D. Nazovite me neo-luditom, iako sam daleko od toga, i nostalgičarem, iako to kao pasionirani gledalac nisam, ali po mom mišljenju taj nivo tehničkog cinculiranja retko kad ima smisla i film pretvara u vašar slike i zvuka. Novi film Anga Leeja, Billy Lynn’s Long Halftime Walk, možda jednog dana uđe u enciklopedije kao u nečemu prvi (nazovimo to hiper-realizmom, za sada) i kao prekretnica u kinematografiji, ali do tada to nešto mora da uhvati korene, što teže ide ako je samo sebi smisao.

Ang Lee u poslednje vreme voli da petlja sa tim tehničkim eksperimentima i trendovima, primer za to može biti i The Life of Pi, film koji mu je doneo drugog Oscara za režiju, sa svojim 3D-om i kompjuterskom animacijom, pa čak i žanrovski wuxia film Crouching Tiger, Hidden Dragon (1999) sa svojim kompleksnim kaskaderskim radom i koreografijom. Ali takođe nije na odmet setiti se da je Lee u suštini klasičar u svom pristupu, autor koji voli da klasične priče ispriča na klasičan način. I u srazu između autorovog senzibiliteta i tehničkog siljenja, Billy Lynn’s Long Halftime Walk pada kao žrtva i pored Leejeve iskrene i plemenite namere da tehnički napredak upotrebi kako bi realnije i detaljnije dočarao držanje i osećanja naslovnog junaka u jednom za njega i za naciju vrlo specifičnom trenutku.

(Na stranu koliko će ljudi to uopšte moći videti u formatu u kojem je autor to predvideo, poznajući nivo prikazivačke opreme u velikoj većini svetskih kino-dvorana i kako će im to zapravo izgledati. Film nije blockbuster i tematski je prikladniji za festivale i revije odakle se pušta u normalnom digitalnom formatu, kao i svaki drugi film.)

Naslovni junak (Alwyn) je postao heroj nacije kada se pojavio video njega kako spasava svog narednika (Diesel) u Iraku. To je rezultiralo time da on i ekipa njegovih saboraca dobiju nagradno odsustvo iz borbe i proputuju Amerikom kako bi se kao junaci predstavili naciji i podigli moral kod kuće. Finale njihove turneje biće utakmica američkog fudbala, baš na Dan Zahvalnosti i baš u Dallasu (iz čije je dalje okolice i Billy), gde će se u poluvremenu pojaviti na bini u pozadini nastupa sastava Destiny’s Child.

Godina je 2004, Bush je upravo pobedio Carryja na predsedničkim izborima, Amerikancima očito nije dosta ratovanja, ali prema onima koji su zapravo u rovovima gaje patronizirajući odnos, podržavajući ih na rečima, ali retko na delu i u suštini gradeći neki novi, hibridni nacionalni identitet zasnovan na nacionalizmu i ničim potkrepljenom osećaju posebnosti, začinjen nasiljem, religioznim tlapnjama i mekom “cocktease” pornografijom, te uokviren u kičastu koreografiju. Vojnici će upoznati svoju zemlju, upitati se za šta se bore (jer tu nekih ideala nema, stvar je profesionalizma, preživljavanja, vernosti sistemu i u najboljem slučaju odanosti drugovima) dok im agent (Tucker) koji ih kao mečke voda naokolo pokušava isposlovati ugovor za film sa vlasnikom fudbalskog kluba (Martin). Billy pritom mora u svojoj glavi povezati nekoliko stvari (u suštini, osim utakmice u realnom vremenu, sve ostalo su njegova sećanja iz relativno bliske prošlosti), te shvatiti kako to da je on slavljen na osnovu refleksnog ponašanja najgoreg dana u svom životu.

Kroz interakciju sa drugovima i sa celim spektaklom, kao i sa sestrom (Stewart) kao jedinim politički i humanistički iole osveštenim likom, te sa prigodnom devojkom – navijačicom (Leigh) zaljubljenom u svoju viziju njega kao nacionalnog heroja, polako ćemo uviđati šta se Billyju mota po glavi i šta temeljno ne štima sa američkim angažmanom na Bliskom Istoku. Film ima nekoliko svojih momenata u kojima kapitalizira na sudaru višestrukih realnosti i zaista koristi potencijale glumaca kako bi amplificirao satiru i što vernije preslikao roman. Međutim, prvi i osnovni problem je razlika u dva medija: unutarnja duševna stanja i opservacije o čoveku i društvu se mnogo lakše slikaju rečima, nego filmskim izražajnim sredstvima, pa se čini da je Leejev film u večitom zaostatku za Fountainovim romanom (i to ne samo zbog vremenskog odmaka, premda se 2004. godine i tadašnjih događaja u Ratu protiv terorizma sećamo kroz maglu iz današnje, još složenije perspektive), pa čak i kroz najbitnije poente samo protrčava.

Drugi problem je čisto filmske, odnosno produkcijske prirode. Koliki god bio budžet, on je uvek ograničen. Billy Lynn’s Long Halftime Walk za jedan ozbiljan film namenjen ozbiljnoj publici i lovu na nagrade budžetski stoji skoro impozantno, na cifri od 40 miliona dolara. Pitanje svih pitanja je – kako se to troši? I to nas vraća na tehnikalije s početka teksta koje su “pojele” lavovski deo budžeta. Apsurd u celoj priči je da je ovaj hollywoodski filmski produkt koji, između ostalog, navodno govori o klasnoj segregaciji, zapravo propagator iste jer će autorovu viziju videti samo probrana elita u New Yorku, Los Angelesu i možda još par gradova sveta, dok ćemo mi koji “imamo jeftinija sedišta” gledati običnu verziju (ne bunim se) i sa zaprepaštenjem shvatiti da se štedelo na autorskim pravima i na imitatoricama Destiny’s Child, pa nesrećne statistice koje igraju pevački trio vidimo samo iz daljine ili s leđa kao u lošem vicu. I mi se, kao i naslovni junak, možemo samo pomiriti sa konstatacijom da je nekome dano, a nekome ne.