Fatale

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Prije više od trideset godina, romantični trileri sa ponešto izmjenjenom perspektivom rodnih uloga hitro su zauzeli mjesta pri vrhu top-ljestvica zarade na kino-blagajnama. Bili su svježi, makar utoliko da su postavili sivu zonu između pozicija nasilnika i žrtve, te išli kontra klišeja po kojem je muškarac uvijek napasnik, a žena žrtva. U to vrijeme se to moglo smatrati korakom unaprijed u smislu ženskog oslobođenja, odnosno jednakosti među spolovima. Doza konzervativizma je, pak, ostala u moralnim politikama takvih trilera (Fatalna privlačnost Adriana Lynea iz 1987. godine tu može poslužiti kao idealan primjer): nevjerni bivaju kažnjeni time što nalete na lude, a ludi bivaju konačno kažnjeni zbog svoje ludosti. Ni sam koncept zapravo nije bio radikalno nov, već je bio varijacija na temu klišeja »femme fatale« iz klasičnih noir filmova, s time da su nove »fatalke« začinjene dozom ludosti, odnosno opsesije. Međutim, kako sve mode prolaze, tako su se i takvi filmovi »srozavali« po pitanju statusa od hitova do statusa filmova za popunjavanje kino-repertoara, a karijera glumice koja je taj žanr i taj tip uloge simbolizirala, Linde Fiorentino, je u samo godinu dana prešla put od, primjerice, ikoničkog Posljednjeg zavođenja Johna Dahla do promašaja Ljubavna ucjena Williama Friedkina. Na scenu su stupale i mlađe snage, ali ciklus smjenjivanja trendova je bio neumoljiv, ali u svojoj osnovi štoviše posve logičan. Jednom kada su se potrošili klišeji i varijacije na njih, ostalo je pitanje suspenzije nevjerice: koliko (muški) lik mora biti neoprezan ili glup da se iz situacije u koju se upetljao ne može nikako ispetljati.

Trideset godina kasnije, romantični, nerijetko i erotični trileri svoj prirodni dom su našli na video-tržištu, što bi, posve sigurno, s kratkom kino-distribucijom ili bez nje, bio slučaj i s najnovijim uratkom žanrovskog štancera Deona Taylora, Fatalna. Međutim, u godini zaključavanja, smanjivanja kapaciteta kino-dvorana i odumiranja kina kao institucije, te kalkulacija s repertoarom u smislu stalnih pomicanja premijera zvučnih filmskih naslova, film poput Fatalne dobio je svoju kino-šansu, iako je zapravo pitanje trenutka kada će se preseliti na video-tržište. Pitanje je također koliko su nadležni iz producentske kuće Lionsgate na film ozbiljno računali pošto je originalni ljetni termin zamijenjen zimskim, ispostavilo se u jeku pandemije, kao da im se žurilo da taj posao što prije završe. Bilo kako bilo, krajnji rezultat u čijoj osnovi stoji reciklirana ideja Fatalne privlačnosti, s varijacijom na temu da je »luda žena« ujedno i policajka, stoji sada pred nama spreman za kritičko ocjenjivanje.

Film se otvara večerom u četvoro u hollywoodskoj vili Tylerovih. Domaćin Derrick (Michael Ealy) suvlasnik je uspješne marketinške agencije koja spaja sportaše s kompanijama čije bi proizvode oni reklamirali. Njegova žena Tracie (Damaris Lewis) bavi se nekretninama. Gosti su njegov poslovni partner i najbolji prijatelj Rafe Grimes (Mike Colter) i njegova supruga, a atmosfera je neodređeno neugodna. Sutradan dolazi do svađe između Derricka i Tracie, na uobičajene supružničke teme tko previše radi i koga nikada nema doma, a Derrick u lošem raspoloženju odlazi skupa s Rafeom u Las Vegas na momačku zabavu njihovog prijatelja. Derrick sumnja da mu je supruga nevjerna, Rafe ga savjetuje da se opusti i, ako se ukaže prilika, vrati istom mjerom. Prilika se ukazuje u formi Val (Hilary Swank), lijepe i misteriozne žene koja se čak i sama zna obraniti od napasnika, a smotani Derrick koji se predstavlja kao Darren privlači je svojom karizmom »pristojnog momka«. Prvi znak nevolje je to da on sljedećeg jutra otkriva kako mu je ona pospremila mobitel u sef i ucjenjuje ga još jednom rundom seksa prije nego li mu kaže kombinaciju. Vrativši se kući, pritisnut grižnjom savjesti zbog nevjerstva, Derrick priprema večeru za Tracie i njihov romantični sastanak završava u krevetu, ali idila biva biva ubrzo prekinuta provalom. Derrick se uspijeva fizički sukobiti s uljezom, pištolj par puta opali u zrak, provalnik odlazi neobavljena posla, Derrick ima masnicu na oku, a u kuću ulazi policija. Uviđaj vodi detektivka Valerie Quinlan, odnosno Val koju je Derrick upoznao u Las Vegasu. Njeno prisustvo u toj i sljedećim scenama u sebi ima dozu prijetnje, običava se pojaviti nenajavljena, ali svejedno uvjerava Derricka kako je ona profesionalka koja zna riješiti slučaj i kako ne želi otkrivati svijetu detalje svog privatnog života. Istražujući slučaj dolazi na ideju da cilj provale možda nije bila pljačka, već da se radi o pokušaju ubojstva. Kako se Derrick ne petlja sa sumnjivim tipovima, ne može se sjetiti tko bi mu želio nauditi, ali mu Val servira najnovije otkriće: supruga ga vara s najboljim prijateljem i poslovnim partnerom (a njih dvojica, uz to, budućnost svog biznisa vide različito, pa eto još jednog motiva) te je provala stoga vjerojatno njihovo maslo. Nakon još jedne noći alkohola i seksa koju Derrick provodi s Val, Traci i Rafe osvanu mrtvi, a Derrick postaje osoba od poglavitog interesa policije i idealni osumnjičeni. Nije teško posumnjati da Val ima prste u svemu tome, a u svrhu motivacije mogu poslužiti i scene iz njenog privatnog života, odnosno bitka za starateljstvo nad kćeri koju vodi s bivšim suprugom, korumpiranim gradskim funkcionerom Carterom (Danny Pino).

Kockice »misterije« se možda ne uklapaju savršeno logički, ali gledateljima koji imaju iskustva s trilerima tog tipa neće biti teško pretpostaviti daljni tijek radnje, pa čak ni sve obrate, ma koliko oni vratolomni bili. Scenarij Davida Lougheryja od gledatelja zahtjeva suviše veliku suspenziju nevjerice, ostavlja ogromne logičke rupe, poseže za prigodnim rješenjima i pritom upada u kardinalne zanatske pogreške poput arbitrarnog uvođenja i napuštanja likova i elemenata zapleta. Od cijele misterije, ostaje nam tek toliko da se upitamo je li Val doista »luda«, odnosno je li funkcionalni psihopat (jer je očito da prema Derricku ne gaji osjećanja), ili je samo očajna i u tom očaju dovoljno glupa da pomisli da će joj nevjerojatni plan, koji izgleda kao da ga je pokupila direktno iz kakvog Hitchcockovog filma, doista uspijeti. U svemu tome najvećom žrtvom postaje prvopotpisana glumica, dvostruka oskarovka Hilary Swank. Uz pristojan materijal i dosljedno vođenje, ona je sposobna odigrati dosta toga, ali ovdje se dozom mističnosti prikriva zapravo očita praznina njenog lika. Ona može djelovati kao prijetnja samim svojim postojanjem, može biti zavodljiva, čak dobiva priliku za svoj najjači adut, tjelesnu glumu, negdje potkraj filma, ali to se jednostavno ne spaja u koherentnu cjelinu. Razlog tome može biti i nedostatak kemije s partnerom Michaelom Ealyjem, prisiljenim igrati lik za koji se inzistira da je pristojan i ništa više, i koji više kemije demonstrira u odnosima s ostalim sporednim i epizodnim likovima. Za oboje glumaca koji su obećavali ranije u karijeri može se reći da su žrtve vlastitih odabira uloga i loše sreće s filmovima u kojima su čak i znali biti dobri, pa su uloge u ovakvim uratcima relativno niskog profila nekako i logičan slijed događaja.

Glavnina odgovornosti za uspjeh filma ili krivice za njegov neuspjeh, pak, uvijek pripada njegovom redatelju, a Deon Taylor nije autor od nekog velikog stila, niti je pouzdani zanatlija, već je ponajviše štancer u raznim žanrovskim ključevima kojem poneka tema ili pod-zaplet mogu ležati bolje ili lošije. Kada se drži striktno afroameričkih tema i kada rasni kontekst uspije uvući u žanrovsku priču na dovoljno uvjerljiv način, rezultat ne mora biti nužno loš, za šta je primjer njegov film Black and Blue iz 2019. Ovdje je to slučaj s podzapletom vezanim za Derrickovu i Rafeovu agenciju kao primjer »crnačkog biznisa« razvijanog od nule, na koji je prvi ponosan dovoljno da ga održi, a drugi dovoljno da ga unovči, dok glavni tijek radnje djeluje kalemljen od različitih sastavnih dijelova. Konačni rezultat je B film na tragu 90-ih godina prošlog stoljeća, nevješto obučen u rano-novomilenijsku estetiku prolongiranog video-spota, uz obilato filtriranu fotografiju Dantea Spinottija i sveprisutnu iritantnu muziku, što originalnu, što posuđenu. Na koncu, Fatale možemo okarakterizirati kao promašaj na skoro svim nivoima.