Avatar: The Way of Water

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Legenda kaže da se Arthur Clarke naljutio na Stanleyja Kubricka povodom tretmana svog literarnog predloška u filmu 2001: Odiseja u svemiru. Točka prijepora bila je ni manje ni više nego uputa za upotrebu zahoda u bestežinskom stanju kojem je Clarke posvetio dosta vremena i teksta, a u filmu je ono prikazano tek na sekundu-dvije. Bila istinita ili ne, ova legenda može ponajprije poslužiti kao poučak o razlikama između medija književnosti i filma koji se služe svaki svojim izražajnim sredstvima koja često nisu kompatibilna. U smislu filma Avatar i serijala filmova o imaginarnom satelitu Pandori koji se još uvijek snima, a naročito u smislu drugog filma serijala podnaslovljenog Put vode, James Cameron tih problema nema i neće imati. Na tom projektu, on je sve: i idejni tvorac, i glavni scenarist (Rick Jaffa i Amanda Silver su mu podređeni koscenaristi, a uz njih su još i Josh Friedman i Shane Salerno radili na razvoju priče), i redatelj i glavni producent filma, pa sve kreativne odluke može donijeti sam i za njih sam snositi posljedice. Konačni rezultat filma Avatar: Put vode kritičar londonskog Guardiana, Peter Bradshaw, ocijenio je kao „'screensaver' u trajanju od tri sata”, što se može smatrati malicioznim komentarom. Uvaženi stariji britanski kolega je, međutim, u pravu, ali samo do pola: iz Puta vode koji doista traje preko tri sata ipak bi se mogao izvući film od sat i pol, dok ostatak otpada na elaborirane prizore iz Cameronove mašte vođene starim i poznatim opsesijama.

Tri opsesije kojima se James Cameron bavi kroz cijelu svoju stvaralačku karijeru su voda, poetika granice i tehniciranje u smjeru pomicanja granica u upotrebi tehnologije i postavljanja novih rekorda. Cameron je, podsjetimo se, debitirao s nastavkom filma Piranha 1981., a u vodu se vraćao sa znanstveno-fantastičnim spektaklom Bezdan (1989.) i povijesnim spektaklom Titanic (1998.), te s nekolicinom dokumentaraca od kojih su najzapaženija dva u kino-formatu, Duhovi bezdana (2003.) i Izvanzemaljci dubina (2005.). Što se tiče poetike granice, u smislu one koja odvaja poznati, civilizirani svijet od nepoznatog, divljeg, većina Cameronovih filmova tematiziraju ovu tematiku. U nastavku Osmog putnika, filmu Aliens (1986.), ta je granica smještena negdje u svemiru, u filmu Bezdan, pak, na dno oceana, a može se iščitati i kao vremenska (u oba Cameronova Terminator filma), kao ono što odvaja stvarni svijet od virtualnog u scenariju za Čudne dane (1995.) redateljice Kathryn Bigelow, pa čak i kao sastavni dio braka u akcijskoj komediji Istinite laži (1995). Granica je itekako bila prisutna i u tkivu originalnog Avatara, čak je Cameron i započeo priču iz iste perspektive pionira, odnosno kolonizatora kao i u prethodnim filmovima, e da bi ju promijenio negdje do polovice filma u romantičarsku i anti-kolonijalnu po receptu Kevina Costnera i njegova romantičarskog vesterna Pleše s vukovima. Doduše, Cameron je i ranije pokazivao respekt, pa i fascinaciju za taj nepoznati, divlji svijet koji on vidi kao prirodan, što se može osjetiti i u Aliens i u Bezdanu, ali njegova perspektiva je ostajala vezana za ljudske entitete, odnosno za pionire i koloniste. Isto se može reći i za Avatar s kojim je otišao korak dalje u smjeru fascinacije, egzotizacije, pa čak i fetišizacije tog novog, divljeg, izmišljenog svijeta koji je protagonist prihvatio i prigrlio kao svoj. Stoga je Avatar na narativnom nivou postao epitom tog površnog, neoprimitivnog antikolonijalizma koji u svojoj srži izvire upravo iz kolonijalnog pogleda na svijet, gdje su samo negativne predrasude, stereotipi, rasizam i specizam zamijenjeni onim pozitivnima.

Radnja novog Avatara počinje petnaestak godina po svršetku prvog dijela, u kojem je protagonist Jake Sully (utjelovio ga je Sam Worthington) prešao put od marinca u invalidskim kolicima, preko istraživača do „bijelog spasitelja” potlačenih, vođe pobune i poglavičina zeta. On, u svom avatarskom obliku, i pripadnica šumskog klana domicilne vrste Na'vi, Neytiri (Zoe Saldana), sada imaju troje djece, sinove Neteyama (Jamie Flatters) i Lo'aka (Britain Dalton), te kćerkicu Tuk (Trinity Jo-Li Bliss), kao i usvojenu kćer Kiri (glas Sigourney Weaver), kćerku znanstvenice Grace Augustin koja je poginula na kraju prvog filma, prethodno ju rodivši u svom avatarskom obliku. S njima odrasta i humanoidni momčić Spider, sin glavnog negativca Milesa Quaritcha (Stephen Lang) koji je u potpunosti prihvatio na'vijevski način života, po cijenu toga da mora okolo hodati s vizirom. Međutim, ljudski osvajači predvođeni Quartichom i njegovim timom marinaca, poginulih pa „rekombiniranih” s avatarskim tijelima, pod komandom beskrupulozne generalice Ardmore (Edie Falco), sada se vraćaju s još većim ciljem - potpunom kolonizacijom planeta namjesto samo rudarenja resursa za potrebe na Zemlji. No prvi im je cilj uništenje pobunjenika, a posebno Sullyja i njegove obitelji. Potonji zbog toga moraju pobjeći i potražiti sklonište kod koralnog klana, poglavice Tonowarija (Cliff Curtis) i njegove supruge Ronal (Kate Winslet), i u novoj sredini ovladati novim vještinama. Naime, njihovi domaćini žive oko vode, u vodi, od vode i s vodom, nešto su drugačije fiziologije i imaju sustav vjerovanja koji ih razdvaja od drugih klanova. Ulogu protagonista nadalje preuzima Lo'ak, mlad i željan dokazivanja, koji isprva upada u sukobe s domaćinima, ali ubrzo ovladava novim vještinama. Svima su, pak, na tragu Quaritch i njegovi koji su uspjeli zarobiti Spidera i rekvirirati brod za lov na tulkune, pandoranske kitove s kojima su pripadnici koralnog Metakayina naroda povezani.

Istini za volju, i originalni Avatar u trajanju od 2 sata i 42 minute je bio relativno tanak na narativnom nivou, zasnovan na plošnim metaforama, analogijama i poveznicama namijenjenim najširoj i uglavnom mladoj publici, ali u još pola sata dužem i narativno još tanjem nastavku to postaje bolno očito. Njegova priča je još bazičnija, ispunjena ugrubo definiranim likovima i njihovim odnosima, još više oslonjena na opća mjesta i na još nespretnije pseudomudre dijaloge kojima se „nabija” poanta. Kada ne pokušavaju ispričati „plemensku partizansku” priču, Cameron i suradnici otvaraju brojne tanke podzaplete koji služe kao izgovor za ono što spomenuti kritičar Bradshaw naziva „screensaverom”, a što je zapravo možda čak malo bliže National Geographic podmorskim specijalima usmjerenim na pokazivanje različitih biljnih i životinjskih vrsta koji, doduše, u filmu dolaze iz jednog izmaštanog svijeta. Dijalozi, pričanje priče, razrada likova i njihovih odnosa uglavnom nikada nisu bila jača strana Cameronovog stvaralaštva (iako se i tu mogu naći poneki izuzeci), on je bio i ostao redatelj akcije i spektakla. U novom Avataru tako povremeno imamo takve scene i sekvence koje će nas razbuditi, ali ona glavna, na kraju, dolazi prekasno, predugo traje i bučna je, i u doslovnom i u metaforičkom smislu, pa će ionako umorne gledatelje još dodatno umoriti. Čak je i njen izrazito povišeni emocionalni registar u neku ruku šokantan i bučan, posebno uzevši u obzir da je on do tada uglavnom bivao zadržan u nižim tonovima.

„Ekspanzijom” originalnog filma se nije puno toga postiglo: glavni negativac je podignut na nešto viši nivo, novi protagonisti još se nisu uspjeli nametnuti u šumi svojih saveznika, stari su pogurani na „klupu za rezerve”, a ni bitni novouvedeni likovi ne dobivaju puno vremena i mjesta na ekranu, kao ni neku svoju pravu svrhu.

Tu onda dolazimo do tehniciranja i pomicanja granica, što je originalni Avatar bez svake sumnje učinio kao pionirski naslov nove, uvjerljivije i održivije 3D tehnologije i, donekle, „motion capture” i „performance capture” animacije, te vizualnih efekata. U tom smislu Put vode ne može se baš nazvati revolucijom nivoa svog prethodnika, već prije evolucijom istog pristupa. Cameron i njegov tim na novi nivo podižu određene aspekte animacije, prije svega u smislu fluidnijih i uvjerljivijih pokreta lica, te pokreta u vodi gdje je većina filma i snimljena (glumci su za svoje uloge morali naučiti ili unaprijediti svoje ronilačke vještine). Na taj i takav napredak u tehnologiji, pa u konačnici i na nastavak Avatara, čekali smo punih 13 godina, no Put vode svejedno više djeluje kao Cameronov visokotehnološki egotrip. Ako tu komponentu napretka oduzmemo u nastavcima, od kojih je sljedeći već snimljen i nalazi se u postprodukciji, ostaje malo toga čemu se možemo nadati od Avatar-serijala u budućnosti. Većini publike, kao i većini kritike, čini se da tako nešto ne smeta, naprotiv. Zato možemo vjerovati da James Cameron od njega neće odustati, ali strepnja je jača od nade po pitanju toga hoće li se u tom serijalu naći mjesta za išta doista sadržajno u predvidljivoj budućnosti.