Lee

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Čini se da će za 2024. godinu Lee Miller ponijeti titulu nanovo otkrivene povijesne ličnosti. Prvo je protagonistica filma Alexa Garlanda nazvana po njoj, nimalo slučajno, budući da je i fikcionalna, distopijska Lee Miller, baš kao i ona povijesna, bila ratna foto-reporterka, a sada nam je u kina došao i biografski film Lee u režiji poznate direktorice fotografije Ellen Kuras. Cinici bi rekli da smo tako dobili „priču o porijeklu” heroine, ali, ironije li, film Lee je stariji od Garlandova Građanskog rata: Svakom carstvu dođe kraj, a i produkcija je započeta dosta ranije, s glavnom glumicom i producenticom Kate Winslet kao motorom iste. Produkcija je zapravo bila problematična, naročito njen razvojni dio slaganja financijske konstrukcije. Kuras i Winslet su imale sreću da im je sin Lee Miller, ujedno i autor njene biografije „Životi Lee Miller”, Antony Penrose, dozvolio pristup kompletnoj majčinoj arhivi, uključujući i neobjavljene radove, ali je svejedno scenarij preživio nekoliko „ruku” i prekrajanja. Problema je bilo i na snimanju koje se odvijalo u Hrvatskoj i Mađarskoj: glavna glumica se povrijedila na probi još prvog dana, pa je došlo do odlaganja i povećanja troškova. Navodno je sama Kate Winslet vlastitim sredstvima platila dva tjedna plaće za glumce i ekipu kako bi se zatvorila financijska konstrukcija.
No, prije nego li pređemo na film, upoznajmo se s njegovom protagonisticom. Rođena u okolici New Yorka, Lee Miller prvo se proslavila kao model, u djetinjstvu svome ocu, pasioniranom fotografu, kasnije u svijetu visoke mode. Upoznavši proces s jedne strane objektiva, riješila je da ga upozna i s druge, zbog čega je studirala u New Yorku i Parizu, bila učenica, muza i ljubavnica Mana Raya, prijateljevala s nadrealistima i općenito umjetnicima kao što su Pablo Picasso, Paul Éluard, Jean Cocteau i Solange d'Ayen, između ostalih. Bila je udana za egipatskog inženjera Aziza Elouija Beya, putovala svijetom, kasnije je upoznala i svog drugog supruga, slikara, kustosa i galerista Rolanda Penrosea s kojim se preselila u London, gdje ih je i zatekao početak Drugog svjetskog rata. Za vrijeme Bitke za Britaniju, Miller je radila za londonski Vogue za koji je fotografirala kako se obični ljudi nose s ubojitim zračnim udarima. Od 1944. godine do kraja rata pratila je savezničke trupe, snimila bitku za Saint-Malo, prvo korištenje napalma, oslobođenje Pariza, njemačke koncentracijske logore Dachau i Buchenwald, Hitlerov osobni stan u Minhenu, te život u Austriji i Mađarskoj odmah nakon rata. Nakon toga, vratila se u Veliku Britaniju, udala za Penrosea, par se skrasio na imanju u Istočnom Sussexu koje su posjećivali umjetnici, osim ranije navedenih, još i Henry Moore i Max Ernst, između ostalih. Sve je manje radila, navodno je patila od depresije i posttraumatskog stresa. Umrla je 1977. godine od raka pluća. Zbog toga se odluka Kate Winslet, Ellen Kuras i tima scenarista da radnju otvore na istom tom imanju 1978. godine, gdje ostarjela Lee Miller (Winslet, naravno) daje intervju mladom novinaru (Josh O'Connor), uz čašicu džina i cigaretu u ustima, prebirući po fotografijama i zauzimajući defenzivni stav, čini pomalo besmislenom. Međutim, „naplatu” će taj postupak, tako tipičan za biografske filmove britanskog porijekla ili makar tipa, koji ostatak radnje šalje u „flashback”, a protagonistu dodjeljuje i ulogu naratora, dobiti na kraju. Tada se naime otkrije identitet mladog novinara kao Antonyja Penrosea, dakle Leeina sina i baštinika koji još uvijek ima nešto što bi zamjerio svojoj majci. To možda ima nekog smisla ako ostanemo uz odjavnu špicu dovoljno dugo da pročitamo tekstualnu karticu koja nas informira da Miller nije izlagala svoje najpoznatije „ratne radove” nakon rata, već ih je Antony otkrio prebirući po majčinim stvarima nakon njezine smrti, ali svejedno se čini u najmanju ruku nategnutim. Između toga, pak, dobivamo tipičan, raskošan biografski film u tri čina o životu i radu Lee Miller prije rata, za vrijeme „blica” u Londonu, te u završnoj fazi rata u Europi. Upoznajemo ju kao mladu, slobodnu i nesputanu ženu negdje na jugu Francuske gdje se odmara u vili sa svojim prijateljima Solange (Marion Cotillard), Jeanom (Patrick Mille), Paulom (Vincent Colombe) i Nouche (Noémie Merlant). Društvu se priključuje i naočiti londonski galerist Roland Penrose (Alexander Skarsgard) i između njih dvoje zaiskri, dok ostatak društva pretresa dnevnu politiku i denuncira Hitlera kao luđaka za kojeg je čudo da je i toliko potrajao na sceni. Novopečeni par seli se u London, gdje ih zatječe rat. Zbog prigovora savjesti, Roland dobiva poziciju u civilnoj zaštiti i zadatak da dizajnira kamuflažne uniforme. Kako je Lee suviše samosvjesna da bi sjedila doma, čekala u redovima, izigravala domaćicu i povremeni model svom partneru, ona pokušava naći posao, što joj i polazi za rukom u londonskoj redakciji magazina Vogue. Iako se jedan od urednika tomu protivi, glavna urednica Withers (Andrea Riseborough) prihvaća je i daje joj podršku i sve zanimljivije zadatke kojima modni magazin pokušava pomoći Britaniji u ratnim naporima, a sebi osigurati egzistenciju iz broja u broj. Na poslu Lee upoznaje i američkog kolegu Davida Schermana (Andy Samberg) koji će joj kasnije postati partner u poslu. Njih dvoje će se ponovo sresti na francuskom ratištu i ostati skupa na radnim zadacima do kraja, sve se više dovijajući kako da svoj angažman produže. David za to ima poslovne razloge, a Lee osobne jer želi pronaći svog prijatelja Jeana d'Ayena koji je nestao u koncentracijskom logoru, te to nametnuti kao temu i društveni problem, nasuprot pobjedničkoj euforiji.
Lee Miller kao povijesna ličnost, pored toga što je bila nesvakidašnja osobnost i nalazila se svojom zaslugom u zanimljivim vremenima na zanimljivim mjestima, te zbog toga postala sinonim za svoju profesiju, nosi i određeni simbolički značaj. S obzirom da je bila prva žena u poslu koji se i danas smatra dominantno „muškim”, nije je teško iskomunicirati kao primjer snažne i slobodne žene koja sama donosi odluke i tako postaje gospodarica svoje sudbine, što je ideal feminizma, kako onog starijeg, tako i onog novijeg. Stoga je logično da su je Ellen Kuras i Kate Winslet izabrale kao ličnost o kojoj bi valjalo snimiti film: prva bi tako polučila dugometražni igrani redateljski debi, a druga odigrala povijesnu ličnost, a sve to bi se dešavalo u #metoo eri, zbog čega bi publika i kritika mogle biti blagonaklone. U tom smislu, Lee je autorski konzervativan film, fokusiran na školska rješenja od strukturiranja preko pisanja dijaloga do režije usmjerene na dvije stvari: maksimizaciju produkcijskih vrednota kroz bogatu scenografiju, kostim i rekvizitu, iako su lokacije „zamjenske” i računalno dorađene, te na izvlačenje maksimalnog efekta od zvjezdane glumačke postave. U tom smislu, neke nominacije u sezoni nagrada ne bi smjele začuditi, budući da se ovako koncipirani filmovi i inače snimaju s nagradama u mislima.
Vjerojatno je u tom smislu najveći favorit Kate Winslet u naslovnoj ulozi, ali tu dolazimo do jednog problema inherentnog za biografske filmove čija radnja ili linije radnje imaju veliki vremenski raspon ili disparitet. Naime, glumica je za ulogu mlade Lee morala biti digitalno podmlađena, a za ulogu stare – postarana. Proces je izveden solidno, ali se odjeke istog nije moglo izbjeći u kretnjama, naročito onima snimljenima u širim planovima. Srećom, Winslet može biti „ona prava” u ključnom periodu Leeina života, što je ujedno i emocionalno najzahtjevniji i najviše akcentirani dio filma – onaj kada ona s kolegom prati vojsku po ratištu. Unekoliko „oscarovsku” scenu ima i Marion Cotillard kao Solange d'Ayen, kada ju naslovna junakinja pronađe shrvanu u friško oslobođenom Parizu. Dominantno komičar Andy Samberg odlično se snalazi u dramskoj ulozi pristojnog i dobrohotnog, ali pomalo smotanog američkog foto-reportera Davida, a izvan svog uobičajenog tipa je i Alexander Skarsgard, inače poznat po hladnim i muževnim rolama, koji ovdje igra profinjenog, toplog i unekoliko mekog Rolanda.
Ako zanemarimo pakiranje filma u „flashback” i nepotrebnog otvaranja teme potencijalne majčinske odgovornosti ili čak krivice, ostaje nam sasvim solidna „glavnina” filma. Razlog tomu je svakako pristup foto-arhivi koju je ekipa imala, ali i redateljičino razumijevanje kako zanata, tako i psihologije fotografije, te razumijevanje između nje i njene glavne glumice i producentice, budući da su njih dvije već surađivale ranije na filmovima Vječni sjaj nepobjedivog uma redatelja Michela Gondryja i Mali kaos redatelja Alana Rickmana. Lee zbog toga postaje i ostaje dosta solidan, dovoljno „mesnat”, iako pomalo odveć konvencionalan „biopik”.