Our Father / Oče naš

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Godine 2009., u Srbiji je izbila afera kada su se, prvo na internetu, a onda i u konvencionalnim elektronskim medijima, pojavile snimke iz manastira Crna Reka. Tamo je bio smješten centar za rehabilitaciju ovisnika o drogama kojim je upravljao svećenik Branislav Peranović. Njegove metode su, pak, bile krajnje „neortodoksne”, naročito za pravoslavnog svećenika, i često su se svodile na batinanje čak i za najmanje prekršaje stroge discipline u centru. U batinanju su sudjelovali i štićenici pozicionirani više u neformalnoj hijerarhiji, ali i sam Peranović, inače majstor borilačkih vještina u slobodno vrijeme, a, osim golih ruku, upotrebljavani su priručni „rekviziti” poput lopata. Centar je zatvoren, ali je Peranović premješten u drugi manastir gdje je ponovo pokrenuo rehabilitacijski centar. Tek kada je jedan od štićenika istog doslovce ubijen od batina tamo, Peranović je uhapšen i skinut mu je crkveni čin. Godine 2013. osuđen je na dvadeset godina zatvora, presuda je potvrđena iduće godine, a u zatvoru Peranović, iako bez statusa svećenika, vodi službe za zatvorenike, a postao je i slikar-portretist.
U Americi obrazovani srbijanski filmaš Goran Stanković, širem auditoriju najpoznatiji po radu na televizijskim serijama Sumnjiva lica, Jutro će promeniti sve, Nečista krv i Sablja, uzeo je stvarnu aferu kao polaznu točku za svoj dugometražni igrani prvijenac Oče naš. Stanković se čak pomalo naivno nadao da će od Srpske pravoslavne crkve dobiti blagoslov ili makar dozvolu da snimi film o bivšem svećeniku i njegovom skretanju s Božjeg puta, ali to se nije dogodilo. Ova široka filmska koprodukcija pet bivših jugoslavenskih republika i Italije snimljena je u relativnoj tajnosti, ali je zato u fokusu javnosti još od premijere lani u Torontu. U međuvremenu, film je igrao i osvajao nagrade na brojnim međunarodnim festivalima, a u regiji prikazan je u Puli, Sarajevu i, konačno, u Herceg Novom gdje se popeo do razine apsolutnog pobjednika festivala, osvojivši brojne nagrade stručnog i kritičarskog žirija.
Zaplet pratimo iz perspektive svježe pridošlice u centar za rehabilitaciju, Dejana kojeg igra glumac u usponu Vučić Perović. Njega u zaštitu uzima iskusniji štićenik nadimka Mionica (igra ga hrvatski glumac Goran Marković), i pod njegovim mentorstvom Dejan polako uči kako stvari funkcioniraju u centru. Da bi preživio, Dejan treba slijediti upute i naredbe samouvjerenog, licemjernog i često nasilnog svećenika, oca Branka (Boris Isaković, specijaliziran za uloge sadističkih negativaca u regionalnoj kinematografiji). Također, ne bi mu bilo uputno da se zamjeri njegovim „zamjenicima”, „kapoima”, odnosno štićenicima s najdužim stažom Savi i Ratku (igraju ih Petar Novaković i Nenad Heraković). U svemu tomu, Dejan pronalazi Boga, odnosno počinje vjerovati i u njega i u propovijedi oca Branka, pa se brzo penje po hijerarhijskoj ljestvici male i zatvorene zajednice. Međutim, kada se pojavi video-snimka na kojoj on dobiva batine zbog jednog od svojih ranijih prekršaja, biva prisiljen javno braniti „sustav” koji mu u neku ruku pomaže, ali jednako tako i nanosi štetu i bol. Sa slučajem pod povećalom javnosti, pitanje nije hoće li situacija eskalirati, već kada će netko (i tko točno) smrtno nastradati od ruke nasilnog svećenika i njegovih pobočnika koji imaju apsolutnu, ničim sputanu moć.
Fotografija Dragana Vildovića koji je snimio i Stankovićev prethodni najambiciozniji uradak, šezdesetominutni dokumentarac U mraku (2014) u očekivano tamnim tonovima vješto hvata spartanski uređene setove manastirskih prostorija i okoliša, za što valja pohvaliti i rad scenografkinje Zorane Petrov. Montaža Marka Ferkovića, pak, učvršćuje jasnu dramaturšku strukturu klasične tročinke, zbog čega je film izuzetno lako pratljiv u perfektno odmjerenom tempu tijekom svih 90 minuta trajanja. Atmosfera filma je gusta i napeta, što je zadano još u scenariju koji potpisuju Ognjen Sviličić, Dejan Prćić i Maja Pelević, a Stankovićeva logična, američki precizna i zanatski vješta režija također igra značajnu ulogu u konačnom dojmu koji film ostavlja. Posebno treba istaći kadriranje kroz koje se svakodnevne aktivnosti u grupi snimaju ručno nošenom kamerom i često u bližim planovima s fokusom na lica likova, na kojima se ocrtava jeza i tjeskoba koje mjesta ovakvog, zatvorskog tipa induciraju. Nasilje se pak snima s distance u neprekinutim statičnijim kadrovima, što odaje dojam kliničke preciznosti. Svoj posao izvrsno obavljaju i glumci, posebno Perović koji ujedinjuje često udaljene kvalitete svakodnevne pojave i zvjezdane prezentnosti, iskusni Isaković koji zna da se sadizam njegovog lika mora skrivati iza karizme, te Goran Marković, sposoban da zagrabi duboko i svoj lik Mionice, kojeg stalno muče sumnje, pozicionira kao emocionalno središte filma.
Zbog toga, Oče naš, dakle, nije puko prepričavanje jedne stvarne afere, već zalazi daleko dublje u svijet univerzalnih psiholoških, socioloških, pa i filozofskih tema moći u uskom krugu ljudi, njezine raspodjele, zloporabe i posljedica koje ona, skupa s pojedinačnim činovima, ostavlja na pojedinca, na druge i na okruženje. Kao takav, film je jednako dostupan i razumljiv i onima koji su upoznati sa stvarnim događajima, i onima koji se s njima po prvi puta sreću. U svakom slučaju, jak dojam koji film ostavlja na gledatelja nije nešto što se može tek tako otresti.