John Wick Chapter 4

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Četvrti i planirano posljednji nastavak u serijalu o Johnu Wicku traje cijelih 169 minuta i operira s proračunom od 100 milijuna dolara što su već brojke u rangu stripovskih super-herojskih franšiza. Dalek je to put od početaka koji možda nisu bili eksplicitno skromni, ali su zato „na juriš“ osvojili kritiku i publiku svojom jednostavnošću, originalnošću i stilom. Originalni John Wick iz 2014. godine (režija Chad Stahelski i David Leitch) bio je srednjebudžetni akcijski film s jednostavnom pričom i stilom koji je kombinirao neonom osvjetljeno okruženje koje funkcionira mimo svijeta po svojim tajnim pravilima i „gun-fu“ akciju u kojoj se, oslanjajući se najviše na kaskaderske trikove, inzistira na bliskoj borbi što golim rukama i nogama, što vatrenim oružjem. Tako nešto ne treba čuditi, budući da oba redatelja dolaze iz redova kaskadera i koordinatora kaskaderske akcije, a film je na svojim plećima iznio glumac Keanu Reeves s kojim su Stahelski i Leitch surađivali na The Matrix trilogiji. Uspjeh originalnog Johna Wicka bio je svakako simbolički bitan, prije svega za Reevesa koji je na taj način oživio svoju posrnulu karijeru (što je prije toga već učinio s The Matrix), ali i za akcijski film kao takav. Naime, nakon „zlatnih“ 80-ih i 90-ih, žanr je zapao u mulj B-produkcije financirane u Zapadnoj, a snimane u Istočnoj Europi, dok su se veliki proračuni usmjerili prema super-herojskim spektaklima. Originalni John Wick je, dakle, poslužio kao iskupljenje i za glumca i za žanr, a sve to s jednostavnom pričom koja zapravo prevodi akciju od „točke A do točke B“, 20 milijuna dolara proračuna i ugodnih 100-ak minuta trajanja.

Uspjeh prvog filma otvorio je mogućnosti za nastavke. Ko-redatelj David Leitch napustio je franšizu, zadržavši od svog prvijenca tek neonski stil u svojim potonjim filmovima Atomic Blonde i Bullet Train, te zaigravši za „suparnički tabor“ režijom drugog dijela Deadpoola. Ostali su, dakle, Stahelski i scenarist Derek Kolstad koji su se našli pred dilemom žele li ponoviti ono neponovljivo iz originala, samo brže, jače, raskošnije i bučnije, ili otići u pravcu franšiziranja i produbiti kako glavni lik, tako i mitologiju svijeta u kojem isti obitava. Tu su dilemu riješili „kombiniranom tehnikom“, odnosno ponovnim „vađenjem“ naslovnog junaka iz „penzije“ po sličnom sistemu kao u prvom filmu (s razlikom da umjesto ubijenog psa sada imamo ukradeni auto), ali i odvođenjem priče dalje geografski (osim New Yorka imamo i Rim) i dublje u organizaciju čiji je John Wick bio dio prije nego li se povukao. Rezultat je bio korektan nastavak za kojeg je sasvim jasno da je korak u pravcu franšize i odstupanja od onoga što je originalni film učinilo tako posebnim, ali je stil makar bio vjeran originalu i jednako upečatljiv. S trećim dijelom podnaslovljenim Parabellum (2019) je već bilo jasno da pred sobom imamo ozbiljnu franšizu u poslovnom smislu. Budžet je narastao na 75 milijuna dolara, a trajanje na 130 minuta, dok smo umjesto jednog scenarista sada dobili tim. Rezultat svega toga je bio taj da je protagonist ostao fokalna točka, ali da smo se kroz njegovu borbu protiv organizacije kojoj je pripadao, a koja se uslijed spletki i konflikata interesa sada okrenula protiv njega, zapravo više bavili tom organizacijom i njenim izmišljenim, stripovski stiliziranim svijetom na još više lokacija. Pored urbanih pejzaža i interijera, sada smo dobili i one pustinjske i sa štimungom marokanskih bazara, pa je John Wick otišao malo i u smjeru špijunskih akcijskih serijala poput onih o Jamesu Bondu, Jasonu Bourneu ili Ethanu Huntu, ali sa kriminalnim sindikatima namjesto špijunskih organizacija koje se bore za svjetsku dominaciju.

Četvrti dio zamišljen je kao posljednji u nizu, a na njegov izlazak smo neplanirano čekali dvije godine duže zbog distributerskih odluka vođenih pandemijskom računicom. Njegov inicijalni financijski uspjeh (tri četvrtine proračuna pokrivene su već u prvom vikendu prikazivanja) ne samo da je odagnao svaku sumnju da će serijal dobiti i svoj „spin-off“ naslovljen Ballerina s Anom de Armas u glavnoj ulozi smješten u svijet Johna Wicka i sa Wickom kao jednim od epizodnih likova, već su sve bliže potvrdi i glasine da će i sam John Wick dobiti i peti film u serijalu. To će, međutim, možda predstavljati suviše „glavolomni“ izazov za kreativni tim koji je odlučio četvrti dio završiti onako kako je odlučio, ali franšizna logika ne mora biti uvijek u skladu s našom, smrtničkom.

Bilo kako bilo, radnja četvrtog nastavka počinje tamo gdje se radnja trećeg završava. Ulozi su još dodatno podignuti jer „novi egzekutor Visokog Stola“ Markiz (Bill Skarsgard) sada ne želi samo ubiti Johna Wicka, nego i svaku ideju o njemu tako što će uništiti sve čega se Wick dotakao. Wickovom matičnom hotelu Continental u New Yorku više neće pomoći ni to što se upravitelj Winston (Ian McShane) distancirao od njega: Markiz će ih sa svojim ljudima napasti i savladati, recepcionara Charona (Lance Reddick u svojoj posljednjoj ulozi) pogubiti, a Winstona ekskomunicirati. Dodatno, Markiz će unajmiti i Wickovog bivšeg prijatelja, slijepog plaćenog ubojicu Cainea (Donnie Yen) da ga islijedi i ubije, pa se Wick može pouzdati samo u ono malo prijatelja i bivših kolega koji su mu ostali vjerni. Jedan od njih je otpadnik Kralj Bowery (Reevsov kolega iz The Matrix, Laurence Fishbourne) koji mu služi kao oružar, a drugi je upravnik hotela Continental u Osaki, Koji (Hiroyuki Sanada). Upravo u Osaki će ga pronaći ne samo Markizovi ljudi i unajmljeni Caine, već i misteriozni lovac na glave (Shamier Anderson) koji će sačekati da cijena Wickovoj glavi skoči do vrtoglavih visina. Akcija nas dalje vodi od Osake i New Yorka, preko Berlina gdje stoluje Wickova matična obitelj ruskih Roma, pa sve do konačnog obračuna s Markizom i njegovim ljudima, odnosno dvoboja sa Caineom.

Iako svi John Wick filmovi svojom strukturom manje ili više podsjećaju na računalne igrice, to je u četvrtom dijelu najočitije. Svaki lokacijski određeni „nivo“ završava se bitkom s jednim od „bossova“ koju Wick mora dobiti ili makar preživjeti da bi došao do slijedećeg, a priča bilo u pauzama između nivoa, bilo kroz pompozne dijaloge u kraćim pauzama u toku borbi služi samo da prevede akciju s jednog nivoa na drugi, pritom minimalno produbljujući cijeli „svijet“ u kojem Wick i njegovi neprijatelji obitavaju. Logika računalnih igrica prenosi se i na zanatsku egzekuciju tih dugih akcijskih sekvenci, pa tako imamo podražavanje različitih stilova video-igara, od 3D borilačkih i pucačkih igrica, preko onih izometrijski postavljenih (u jednoj sceni koja simulira jedan kadar iz ptičje perspektive tako John Wick ide iz prostorije u prostoriju i savladava bezimene protivnike) do simulacije linearnih i kružnih „side scrollera“ sa automata iz 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Pritom se „statisti“ u tim tučnjavama i pucnjavama često ne ponašaju kao živi ljudi, čak ni kao „NPC“ likovi iz igrica, već upravo kao dio pozadine i scenografije koji će se možda maknuti od centra akcije, ali neće prestati sa svojim „redovnim aktivnostima“ poput plesa u berlinskom klubu dok se John Wick mlati s „bossom“ Killom (Scott Adkins sa sve prostetičkim odijelom koje ga čini pretilim i metalnim zubima) ili vožnje ukrug oko Trijumfalne kapije u Parizu dok je Wick pod napadom armije očajnika. Režijski je Stahelski sazrio i još je sigurniji nego ranije, što pokazuje vještom emulacijom ne samo stilova video-igrica već i akcijsko-filmskih stilova (borbe u Osaki podsjećaju na azijske akcijske i borilačke spektakle, dok one u Parizu u sjećanje prizivaju najveće hitove filmova produkcijske kuće Europacorp), kao i umetanjem citata kultnog klasika Waltera Hilla The Wariors. Na kraju, četvrti dio Johna Wicka je neosporno intenzivno gledalačko iskustvo (za to treba čestitati i direktoru fotografije Danu Laustsenu i montažeru Nathanu Orloffu) sa svojom stimulativnom i oku ugodnom akcijom, ali je u svom ekstenzivnom trajanju zapravo i umarajuće ili čak iscrpljujuće, budući da je dramaturški izrazito tanko. Čini se da su kreatori ostali bez velikih i jasnih ideja što bi dalje sa franšizom, pa se ona utopila u „fan fiction“ verziju originalnog filma.

John Wick Chapter 2

2017.

režija: Chad Stahelski

scenario: Derek Kolstad

uloge: Keanu Reeves, Riccardo Scamarcio, Ian McShane, Common, Ruby Rose, Claudia Gerini, Lance Reddick, John Leguizamo, Laurence Fishburne, Peter Stormare, Franco Nero, Peter Serafinowitz

Originalni John Wick od pre tri godine je u svojoj tupavosti bio osvežavajući. Tupav scenario sa još tupavijim dijalozima? Nema veze. Loš glavni glumac? Tim bolje. Negativac predobar za svoju ulogu? Ma neka. Štos je bio u akciji, mlaćenju, pucanju, klanju, ubijanju 120 ljudi za 100 minuta filma, ali i u stripovski oslikanom svetu kojim se te ubice i mafijaši kreću. U dukatima kojima se plaćaju usluge. U naručivanju “čistača” koji simulira rezervaciju večere. U hotelu koji ubicama služi kao utočište u kojem je zabranjeno ubijanje. Bio je to zabavan film i ništa više od toga.

Problem sa nastavcima, naročito sa drugim u serijalu, je to što oni predstavljaju prelazno razdoblje između “single” zaokruženog filma i trilogije ili franšize bez završetka u planu. To podrazumeva određena pravila i smernice, fora “još istog, samo jače” više ne pali. Međutim, malo je filmova poput drugog Kuma koji će istovremeno biti i nastavak i “prequel” ili drugog The Raid koji umesto jednostavne “beat ‘em up” akcijade skreće u pravcu gangsterske epopeje sa mnogo koreografiranog šibanja. John Wick Chapter 2 ipak ne pomera planine toliko, već se kompromisno kreće pomalo u svim pravcima, onako kako to čine korektni, a ne impozantni nastavci.

Sa jedne strane, sam lik Johna Wicka se produbljuje malo, ali ne suviše, da ne bi izgubio na svojoj enigmatičnosti, a da bi, opet, dobio jednu crtu stoičke melanholije atipične za akcione filmove, koja ipak nije totalno “hoće kaki, neće kaki” varijanta. John će ovog puta imati više interakcije sa više likova iz tog sveta, što nas dovodi do sledeće stavke: priče.

Prvi film je mogao da preživi od tučnjave do tučnjave, ali ovde ipak moramo znati koga to John mlati i zašto. Film počinje poveznicom sa prvim delom i objašnjenjem ruskog mafijaša (Stormare) kako John Wick, čovek koji je ubio trojicu običnom olovkom, dolazi da ih poubija jer drže njegov auto. Zašto ne pošalju još ljudi? Bilo bi besmisleno. Zašto mu ne vrate auto? John je već ubio mafijaševog glupog nećaka, pravila su pravila, nekada je pošteno biti glup. Nakon te uvodne pasaže prava priča počinje: John dobija token od do-šefa italijanske mafije (Scamarcio) da zvekne njegovu sestru (Gerini), šeficu, kako bi ovaj zauzeo njeno mesto za “velikim stolom”. John odbije, iako se to ne odbija, pravila su pravila, pa mu spale kuću. Pa prihvati. Pa odradi. Pa gad stavi cifru za njegovu glavu. Pa ga jure plaćene ubice. Pa krene da se sveti, sve dok ne napravi nešto što ne sme, opet, pa to otvori prostor za treći nastavak u kojem će ga juriti plaćene ubice iz celog sveta.

Što nas opet dovodi do još jedne stvari koju nastavci rade: produbljivanje našeg znanja o svetu. Derek Kolstad možda i nije neki scenarista koji će napisati neke briljantne dijaloge, ali to je ovde više nego svrsishodno, jer likovi govore u svom nekom žargonu, znaju se od ranije, i nema preteranog i nepotrebnog objašnjavanja. Umesto toga, videćemo sve te “bits and pieces” čudaštva koje nas je fasciniralo u prvom delu, a ovde je nadograđeno. Recimo, hotel Continental je internacionalna franšiza, a rimskim upravlja Franco Nero, oružje se kupuje kod somalijera (sečiva su za dezert), a ubistva se naručuju i kazne se određuju preko informacionog sistema sastavljenog od telefonske centrale od pre rata, tubica za poruke kao u Gilliamovom Brazilu i kompjutera iz ranih 80-ih. Ti fazoni ne služe ničemu, osim za malo smeha, ali neka ih.

Nastavak, međutim, ima par nedostataka. Prvo, umesto dva reditelja kao u prvom delu imamo jednog i to, ispostaviće se, onog lošijeg. David Leitch, kolega iz kaskaderskih dana koji mu je pomagao u originalnom filmu dobio je angažman za Atomic Blonde i, sudeći po kritikama, reč je o jednom izuzetno “stylish” i pronicljivom akcionom filmu, pa je Stahelski ostao sam za kormilom. Chapter 2, dakle, izgleda pristojno i pratljiv je, premda predugo traje, ali nema one svežine iz prvog dela.

Drugi problem je “casting” koji je u prvom delu bio jači. Lako za Keanu Reevesa, on je uvek isti, čak i kada se reditelji otvoreno zajebavaju s njim, poput Refna u The Neon Demon. Negativci su nekako bledunjavi, Common deluje smoreno, a Riccardo Scamarcio je zarobljen sa slabim likom. Zavodnica je prilično zaboravljivo iskustvo koje ima trenutni efekat, ako i to. Gluvonema atentatorka je “stunt” i ništa više. U suštini najbolje epizode se ponavljaju iz prvog dela, Lance Reddick kao recepcionar, Ian McShane kao menadžer, John Leguizamo kao mehaničar... Franco Nero je zanimljiv dodatak, dok je Laurence Fishburne kao mudri klošar-špijun-ubica očita aluzija na Morpheusa i The Matrix.

U konačnici, John Wick Chapter 2 je umereno zabavan, u velikoj meri iskalkuliran i u suštini običan nastavak filma koji je bio osvežavajući, ako ne i senzacionalan. Budžeti rastu, ambicije isto tako. Razvodnjavanje se skoro podrazumeva u Hollywoodu. Jedno gledanje je ok, opetovano uživanje... nisam siguran.

John Wick

2014.

režija: Chad Stahelski, David Leitch

scenario: Derek Kolstad

uloge: Keanu Reeves, Michael Nyqvist, Alfie Allen, Willem Dafoe, Dean Winters, Adrianne Palicki, John Leguizamo, Ian McShane, Lance Reddick

Mora li film biti dobar (po nekim opipljivim konvencionalnim, logičkim i estetskim merilima) da bi bio zabavan? Naravno da ne. Ima filmova koji su toliko loši da su zapravo neprocenjiva zabava. Neki su zabavni zato što su hrabri i originalni, ma koliko u konačnici bili muljavi. A neki su jednostavno samo usmereni na to da budu zabavni i da nam održe pažnju na tih 100 minuta. Nema tu velike filozofije, sveže priče, poruke, ideje. Sve je tako predivno artificijelno i tupavo, podređeno akrobacijama i rokanju, sve je usmereno na maksimalno iskorištavanje potencijala i konačno dobrom osećaju kod publike koja će to ceniti.

Evo, uzmimo za primer glavnog glumca, Keanu Reevesa. On recimo nikad nije bio nikakav glumac, gluma mu kao takva nije bila jača strana, rečenice je izgovarao sa uvek istim izrazom lica. Ali mora li glumac biti dobar glumac da bi bio dobar akcioni glumac? Naravno da ne, to su gluposti, za akcionog glumca je važna fizička spretnost, dobra komunikacija sa koreografima borbi, kaskaderima, producentima i publikom. Samo mu ne treba davati zahtevne uloge i sve će biti dobro.

Keanu Reeves je dobar i pouzdan akcioni glumac, a kažu oni koji ga poznaju da je i dobar lik ovako, ali imao je nekoliko pehova. Nakon vrhunca karijere sa trilogijom The Matrix, Keanu je zaređao neke silne promašaje i na neki način pao u nemilost studija. Pokušaj da se sam uhvati celog procesa, pre svega produkcije i režije, opet je završio neslavno sa 47 Ronin. John Wick je bila njegova možda poslednja šansa da dokaže da nije za staro gvožđe i Keanu se tu iskazao, u čemu su mu itekako pomogli stari poznanici, kaskaderi Stahelski i Leitch koji su celi film manje ili više podredili njemu. Keanu im nije ostao dužan, apsolutno je sjajan u svojoj akrobatski i fizički zahtevnoj ulozi, bije, davi, baca ili propucava protivnike i diže “kill count” na oko 120 za 100 minuta filma. Nikog drugog ne bih mogao zamisliti u toj ulozi. Dobro, Stevena Seagala, ali njegova karijera je u takvim nizinama da ga ni ovakav film ne bi izvukao.

Zašto sam pohvalu jednom glumcu završio sa drugim, i to jednim i jedinim Stevenom Seagalom? Pa, zbog priče ovog filma koja je čisti “seagalizam”, poremećaj ličnosti kad glumac igra istu ulogu pod drugim imenom. Dakle, pomenuti John Wick (pazite, oslovljava ga se sa imenom i prezimenom, kao Jamesa Bonda!) je napustio unosan posao plaćenog ubice kako bi imao miran život. Sreća nije dugo potrajala, a film počinje sa smrću njegove žene. Osim žene, šteneta koje figurira kao izvor nade i njen poslednji poklon, te auta, John nema ništa u životu. Kada se Iosef (Allen), ruski mafijaš druge generacije, zagleda u Johnov auto, a John ga odbije, on reši da stvari reši ruskom logikom: upadne mu u kuću sa još trojicom, prebije ga mučki i iznenada, ubije mu psa i ukrade auto. Te stvari se ne rade (ubijanje pasa je naročit “tabu” u Hollywoodu, da se na tu temu aktivno zezalo u Seven Psychopats), to odlično zna i Iosefov otac i Johnov nekadašnji “poslovni saradnik” Viggo (Nyqvist), a John će se na rusku bagru sručiti kao bes Božji. On nije “boogieman”, on je čovek koga šalješ da ubije “boogiemana”, on ubije trojicu ljudi običnom olovkom, sve u tom fazonu.

Ono što sledi je formuličan, ali zabavan osvetnički film. Svoju jednostavnu premisu i gotovo nikakvu dramatičku razrađenost (tipa odnos između likova), ovaj ultra-retardirani scenario nadoknađuje prostim stripovskim izmišljanjem okolnosti priče. Uporedo sa rokanjem, ubijanjem i osvetom, upoznajemo svet u kome se John Wick, Viggo i ostali kreću. To je svet u kome se odnošenje leševa naručuje kao rezervacija za večeru, u kojem gangsteri plaćaju zlatnim dukatima, u kojem postoji hotel samo za ubice u kojem je zabranjeno ubijanje i bilo kakvo uznemiravanje gostiju, i u kojem crkva služi kao maska za mafijaški sef. Sve to neodoljivo podseća na kompjuterske igrice, jednako je nebulozno, ali jednako zabavno.

Sva sreća, pa film od Keanua ne traži puno glume. Najčešće pouzdani Nyqvist ovde nema puno posla, pa se zabavlja sa povremenim preterivanjem. Alfie Allen ima tu sreću da igra groznog i potpunog negativca bez iskupljenja, pa ga može karikirati. Ono što John Wick kroz svoj suludi scenario nudi su još i koloritni epizodni likovi koje igraju relativno poznati, i pritom veoma raspoloženi glumci. Recimo, John Leguizamo kao vlasnik auto-radnje ima jednu scenu, ali briljantnu. Lance Reddick (serija The Wire) blista kao recepcionar u mafijaškom hotelu. Ian McShane je opasan kao vlasnik hotela. Willem Dafoe ima možda neku scenu više kao Marcus, Johnov prijatelj snajperista za kojeg se ne zna radi li za Vigga ili protiv Vigga. Čak i Dean Winters dobija priliku da zablista u inače nezahvalnoj i “pičkastoj” ulozi negativčevog advokata. Winters briljira pre svega telesnom gestikulacijom.

Dakle, ako vam je do filmske zabave, koreografiranih tuča i veštih akrobacija, ovo je film za vas. Ako volite rapidne i nasilne pucačine kao u igricama, ovo je film za vas. Ako vam nebuloznost i klišei ne smetaju, ovo je film za vas. Ako tražite nešto što vrišti “cool” svakim svojim kadrom, ovo je film za vas. John Wick je onaj pravi osvežavajuće tupav film kakvi nam jednostavno prirastu za srce, iako objektivno znamo da su đubre.