Dražen

 tekst pročitan u emisiji Filmoskop na HR3

Biografski filmovi već su desetljećima svojevrsni standard u američkoj i britanskoj kinematografiji. Taj standard prelio se i na druge nacionalne kinematografije, od onih visoko razvijenih i proračunski potkovanih kao što su njemačka ili francuska, preko poljske, švedske ili finske, pa do srbijanske u našem neposrednom okruženju. Tu bi valjalo detektirati i određene specifičnosti: u slučaju sportsko-povijesnih biografskih spektakala kao što su to bila dva „Montevideo”-filma Dragana Bjelogrlića ili „Bit ćemo prvaci svijeta“ Darka Bajića, riječ je bila o svojevrsnim „grupnim portretima” koji su, logično, slavili uspjehe jugoslavenske reprezentacije u kolektivnim sportovima. „Pravi” su, pak, biografski filmovi bili rezervirani za „solo” glazbene zvijezde kao što su Toma Zdravković („Toma“ Dragana Bjelogrlića i Zorana Lisinca) i Džej Ramadanovski („Nedjelja“ Nemanje Ćeranića i Miloša Radunovića), da spomenemo samo one najprominentnije. Red je izgleda došao i na hrvatsku kinematografiju da iznjedri punokrvan biografski film smješten na specifične lokacije i u specifične periode. Scenarist Ivan Turković Krnjak, redatelj Danilo Šerbedžija i producent i koredatelj Ljubo Zdjelarević prihvatili su se zadatka da ispričaju biografsku priču o košarkašu Draženu Petroviću, tragično nastradalom na vrhuncu profesionalne karijere. Rezultat je film „Dražen“, za sada domaći repertoarski kino-događaj sezone u Hrvatskoj, a u budućnosti možda i jedan od većih hrvatskih kino-hitova na domaćem terenu i prvi kino-hit na regionalnoj razini koji dolazi iz Hrvatske. U trenutku pisanja teksta, naime, film je još uvijek u pretpremijernoj kino-eksploataciji u Hrvatskoj, te još nije zaigrao na susjednim tržištima, iako je distribucija tamo najavljena.

U tom procesu su se Turković Krnjak, Šerbedžija i Zdjelarević morali suočiti s nekoliko izazova atipičnih za hrvatsku kinematografiju. Naime, u njoj najbolje uspijevaju manje ili više komorne arthouse drame, filmovi za djecu i omladinu, kratkometražni filmovi, dokumentarci i „projekti od nacionalnog značaja” obilato potpomognuti od strane državnih struktura. Prvi izazov inherentan je žanru biografskog filma – kojem se klišeju privoliti – jer biografski je film kao žanr sazdan od klišeja koji mogu i ne moraju nužno korespondirati s istinom, bitno je da funkcioniraju. Drugi i treći izazov također su striktno vezan za biopic kao žanr: koliko se u priči držati istine (a koliko ju dopisivati i dodatno dramatizirati), te kako priču početi i kako ju završiti, budući da kraj znamo, a početak možemo pretpostaviti, dok je i „ono između” bilo manje ili više publicirano. S tim u vezi, nameće se i pitanje kako film učiniti jednako privlačnim različitim generacijama, od neposrednih svjedoka Draženova vremena u Šibenki, Ciboni, Realu iz Madrida, Portlandu i New Jerseyu, do onih rođenih nakon njegove prerane smrti. Nadalje, imamo i izazov „zanimljivih vremena” u kojima je Petrovićev karijerni uspon koincidirao sa specifičnim periodom osamdesetih te rata i raspada Jugoslavije, zbog čega je Dražen Petrović osvajao medalje za dvije reprezentacije. Konačno, tu je i izazov kako portretirati samu njegovu ličnost, budući da je Petrović „ekscesan” bio samo na terenu, dok je izvan njega upadao u klišeje dobrog dečka, te predanog sportaša koji naporno trenira i predan je svom pozivu do granica zaluđenosti. Na privatnom planu, dakle, Dražen Petrović je bio sušta suprotnost, recimo, „filmičnim” nogometašima Georgeu Bestu i Zlatanu Ibrahimoviću ili, primjerice, košarkašu Dennisu Rodmanu.

Film se otvara sekvencom iz 1993. godine. Crveni „golf” minhenskih tablica stoji na poljsko-njemačkoj granici, a cariniku se čudnim čini da su u vozilu jedna mađarska i jedna turska državljanka, te hrvatski državljanin koji ne idu negdje doma, već za Njemačku. Njegov kolega prepoznaje da je Hrvat ni manje ni više nego Dražen Petrović čijih se partija sjeća s Olimpijskih Igara 1992. godine u Barceloni, pa ih propušta. Dražen je umoran i spava mu se, vani pada kiša, a Klara za volanom ponavlja kako jedva čeka da stigne doma. Priča se odatle seli u Šibenik 1975. godine, gdje ispred zgrade tinejdžer Aco (glumi ga Lovre Tanfara) baca loptu na koš, ali sa svojim mlađim bratom Draženom (Tonko Stošić) ne želi odigrati partiju „1 na 1”, iako mu je obećao. Majka Biserka (Zrinka Cvitešić) zove ih na ručak s prozora stana, a na ručak uskoro dolazi i otac Jole (Dragan Mićanović). Razgovara se o utakmici koju je Aco s lokalnim klubom Šibenkom izgubio u Drnišu, iako je on sam igrao dobro, a Dražena otac pita je li vježbao gitaru. Naime, u obitelji je Aco uvijek važio za sportskog tipa, dok je Dražen rođen s deformitetom na kukovima zbog kojeg „može biti sretan što uopće može hodati”, pa su mu otac i majka namijenili poziv intelektualca i umjetnika. Dražena, međutim, košarka toliko privlači da na svoju ruku sam trenira u školskoj dvorani, pa će na kraju i roditelji popustiti i upisati ga u Šibenku, što koincidira s pozivom Mirka Novosela (Mile Kekin kao atipičan, ali odličan izbor) Aci da pređe u Cibonu.

U drugom činu, Dražen (ulogu preuzima Domagoj Nižić) prelazi u Cibonu gdje ga već čeka brat Aco (Pavle Matuško). Dražen ima status najvećeg talenta jugoslavenske lige, jako je siguran u sebe kada je u pitanju košarka i sve u vezi s njom - primjerice, na konferenciji za tisak komentira i skandal s oduzimanjem jugoslavenske titule Šibenki u korist Bosne iz Sarajeva, tvrdeći da Šibenčani nisu napravili posao do kraja i osigurali dovoljnu razliku da ih suci ne mogu pokrasti. Ali u svemu ostalom drži se kao dječarac. Na terenu postaje velika zvijezda koja se zbog svog upornog truda brzo prilagođava novom konceptu „trice”, a izvan terena netko koga se pita za autogram ili polaroid-fotografiju. Nakon kratke veze s popularnom pjevačicom jednog od najvećih jugoslavenskih sastava Novi fosili, Sanjom Doležal, Dražen upoznaje studenticu Renatu (Romina Tonković) i nespretno joj se udvara sve dok ona na kraju ne pristane, iako je svjesna da će ona u njegovom životu biti najviše na drugom mjestu, iza košarke. S krova Europe s Cibonom, Dražen odlazi igrati za Real Madrid, a nakon samo jedne sezone odlazi u Portland kao jedan od tada još rijetkih europskih igrača u američkoj profesionalnoj ligi. U Portlandu nije zadovoljan minutažom i skromnim prilikama koje dobiva, što ga čini frustriranim, pa se nekako uspijeva izboriti za transfer u New Jersey, ali mu se zbog toga raspada veza s Renatom koja je umorna od čestih selidbi i nestabilnog života. S druge strane oceana, u Hrvatskoj, počinje rat i Dražen je zabrinut za svoje roditelje, rođake i prijatelje. U New Jerseyju postaje jedan od „startera” i ključnih igrača, ali još uvijek je nesiguran može li dobiti bolji ugovor, što će biti dodatno podvučeno time da je Detlef Schrempf, a ne on, postao prvi Europljanin koji je zaigrao na All-Star utakmici. Frustracija ga navodi da večeri provodi u lokalnom sportskom baru gdje upoznaje Klaru (Victoria Hauer), te da se posveti reprezentaciji čak i na ne toliko važnom kvalifikacijskom turniru u Wroclawu tog kobnog ljeta 1993. godine...

Prva trećina filma zapravo sjajno funkcionira kao ekspozicija. Za to treba zahvaliti univerzalnosti priče o dječaku i snazi njegove volje, te njegovoj posvećenosti onome što želi. Također, debitanti Tonko Stošić i Lovre Tanfara pokazali su se kao vrlo solidni izbori za uloge, dok su Zrinka Cvitešić i Dragan Mićanović uvjerljivi kao „mater koja zna najbolje” i „strogi, ali pravedni otac”. Pogođeni su i scenografija Ive Knezovića, kostimi Željke Franulović i Ane Kale Kovačević, te rekvizita, zajedno uhvaćeni kroz objektiv direktora fotografije Ante Cvitanovića u stilu „lažnih 70-ih”, ali i u toplim bojama koje obično povezujemo s Mediteranom i ljetnim štihom. I drugi čin smješten u Zagreb i Madrid dovoljno je dinamičan, naročito ispresjecan arhivskim materijalom i novinskim naslovima u montaži Davora Bosankića, ali, osim po paleti boja, ne odstupa previše od nostalgičnog vizualnog identiteta. Domagoj Nižić pokazao se kao prilično solidan glumački izbor prije svega zbog svoje visine, a iako mu fizička konstitucija nije identična Draženovoj, on ipak uspijeva utjeloviti lik slavnog košarkaša, barem u smislu stereotipa o njemu oko kojih bi se svi mogli složiti – da je bio posvećen sportaš, vječiti dječak i dobar sin. Produkcijska ograničenja uvjetovala su da treća dionica filma bude uglavnom svedena na interijere, ali i da se pritom ne istakne koliko je NBA liga jedan drugi svijet u odnosu na europsku košarku.

„Draženu“ kao filmu nije teško naći nedostatke, neke od njih čak i ozbiljne. Nedovoljno dugo trajanje koje mnogi spominju kao osnovni prigovor naprosto ne stoji, zapravo bi se prije moglo ustvrditi suprotno, odnosno pogrešan fokus na ono što je iz Draženove biografije završilo u njegovom biopicu. Sto minuta trajanja bi bilo sasvim dovoljno da se Turković Krnjak, Šerbedžija i Zdjelarević ne fokusiraju isključivo na Petrovićeve uspjehe, nego da u mješanicu dodaju i neuspjehe i poraze koje je doživio, neke od njih čak i prilično ikoničke, jer bi oni pokazali možda i drugu stranu ličnosti Dražena Petrovića – kako je trpio poraz ili nešto što bi percipirao kao nepravdu. Također, iz filma je temeljno pročišćena politika, pa se tako ne stižemo posvetiti Draženovim dostignućima u reprezentaciji, bilo jugoslavenskoj ili, pak, hrvatskoj. Tako isključeni ostaju najveći Petrovićevi uspjesi, oni na Svjetskom Prvenstvu u Argentini 1990. godine, te na Olimpijadi u Barceloni 1992., a ne stižemo se pozabaviti ni njegovim odnosima s kolegama, prijateljima i drugovima koji su u ratnom „miješanju karata” ostali na različitim stranama. Vlade Divac se u filmu, doduše, spominje, ali usputno i jasno u svrhu omaža dirljivom dokumentarcu „Nekad braća“, a jednak tretman je dobio i Dino Rađa čiji se dolazak u NBA ligu i tim Boston Celtics na jednom mjestu notira. Toni Kukoč, s druge strane, nije dobio mjesto u filmu. Tek se na završnim tekstualnim karticama spominje krvno srodstvo između Ace i Dražena Petrovića s jedne strane i srbijanskog košarkaša Dejana Bodiroge s druge (bratići su u drugom koljenu), ali se ne akcentira kako nikada nisu uspjeli zaigrati skupa ili jedni protiv drugih. Ako se za sve od toga može i pronaći neko opravdanje, za logički preskok po kojem su Acina djeca od embrija porasla do osnovaca za najviše pet godina, bilo kakvo opravdanje je teško naći. Opet, film „Dražen“ sasvim fino premošćuje proračunska ograničenja relativno elegantnom upotrebom računalne grafike, posebno u američkoj epizodi filma i Draženova života. Također, uspijeva elegantno preskočiti patetiku oko njegove pogibije prebacujući sve u snoliki ključ, na par mjesta najavljen još i ranije. Opet, za razliku od srbijanske konkurencije, „Dražen“ barem nije televizijska serija premontirana u dugometražni film, već je od početka do kraja upravo to – dugometražni film. Nikako savršen, pomalo kalkulantski u smislu širine publike na koju „puca”, hagiografski u tonu, ali ipak punokrvan i univerzalno dopadljiv raznim gledateljima na raznim lokacijama regionalno i globalno.

Hustle

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Moram da priznam da sam u teoretskom sukobu Bena Stilera i Adama Sendlera bio na strani prvog.

Zašto, kada su oni praktično kao braća, makar što se tiče načina na koji grade karijere, uglavnom se fokusirajući na „tajpkast“ uloge na granici simulacije mentalnih poremećaja u komedijama „ćoravog“ tipa?

U krajnjoj liniji, tu foru sa braćom najbolje je uočio Noa Baumbah, dajući im uloge braće-luzera i rivala, i to u ozbiljnijem, dramsko-komičnom registru u filmu ,,The Meyerowitz Stories“ (2017).

Između njih su ipak postojale i finese u pristupu likovima, a kod Stilera se ipak osećala doza ironije i odmaka prema tim tipskim ulogama koje je igrao za honorare kada bi dobio priliku da se pozabavi malo ozbiljnijim komičarskim materijalom. Za to ne treba ići dalje od njegovog ,,Tropic Thunder“ (2008) da bi bilo posve jasno o čemu se tu radi.

Sendler je, pak, u principu ostajao zarobljeniji u tim tipskim ulogama, iako je i pokušavao da te okove pokida, makar sa ,,Punch-Drunk Love“ (Pol Tomas Anderson, 2002). Fakat je, međutim, da je on bolje iskoristio priliku za skok u dramski modus operandi koju mu je Baumbah pružio, pa je usledilo iznenađenje za najširu publiku u vidu njegove uloge kod braće Safdi u ,,Uncut Gems“ (2019).

Posle te uloge, čini se, više ništa neće biti isto za Sendlera, čak i kada bude primoran da se vraća kreveljenju za honorare. On je, naime, otkrio da je glumac, a ne samo komičar, iako mu gluma kao takva zapravo nije toliko predstavljala problem, koliko mu je problem bio „tajpkast“ i zabijanje u određene tipove uloga. I kao komičar, Sendler nije bez potencijala (premda, doduše, to na filmu nije baš često mogao da pokaže), a za to treba proveriti neke njegove ranije „stend-apove“. Kada, konačno, u taj miks glumačkog i komičarskog umeća dodamo i njegovu ljubav prema košarci, dobićemo ,,Hustle“, film u Sendlerovoj produkciji, a u režiji Džeremaje Zagara koji nam se upravo ukazao na Netfliksu.

Sećate li se one prispodobe o konju koji ima hiljadu mana, od kojih su neke čak krupne, ali je ipak dobar konj jer se na drugu stranu kantara mogu staviti i vrline? Takav će konj odneti prevagu nad onim koji ima samo jednu manu, doduše krucijalnu – tu da je loš. E, pa, Hustle je takav konj, odnosno film.

Prva rečenica koju čujemo u filmu glasi „Ćao, Lepi, kako je?“, dok Sendler u pratnji srpskog vodiča ide kroz vlažni podrum da pogleda novu košarkašku nadu, nekog Jovanovića kojeg igra niko drugi do NBA centra iz Dalas Meveriksa Bobija Marjanovića. Sendler, naime, igra košarkaškog skauta Stenlija Šugermana koji radi za NBA tim Filadelfija 76ers, i čiji je posao da iskopava talente po evropskim ligama. Jovanović i njegovi srpski ortaci mu, naravno, muljaju nešto, ali šta drugo možemo očekivati od „filmskih“ Srba?

Počeli smo, dakle, s jednim stereotipom i jednim lažnjakom. Štos sa stereotipima je taj da su u natpolovičnom broju slučajeva tačni (uostalom, da postoji savez za to „tante za kukuriku“ bi bio nacionalni sport u brojnim balkanskim državama), a lažnjak – taj da se glavni lik preziva Šugerman – ovde čak i ima smisla: on je sad taj koji traži.

Elem, Stenli je na pragu da uspe u životu, makar da osigura poziciju pomoćnog trenera i da se „skine“ sa stalnih putovanja po vremenskim razlikama, spavanja po hotelima i žderanja loše hrane, pa da može nešto vremena da provede i sa porodicom, ženom Terezom (Kvin Latifa) i kćerkom Aleks (Džordan Hal). Gazda kluba Reks Merik (Robert Dival) ga gotivi, gazdina kćerka Ket (Hajdi Gardner) poštuje njegovu ekspertizu, ali ga gazdin sin (Ben Foster) baš i ne „zarezuje“. A pride, ima i ideju da bi s klubom pokušao da igra „manibol“, odnosno da se u donošenju odluka oslanja isključivo na statistiku.

Kada gazda Reks umre, sin preuzima klub, a Stenli pada u nemilost, odnosno vraća se na staru poziciju skauta jer je junoša očito zeznuo nešto s dovođenjem perspektivnog, ali sebičnog Nemca Hasa. Stenlijev zadatak je da iskopa „kariku koja nedostaje“, što mu i uspeva na neočekivanom mestu, na basket-terenu u Španiji.

Mladić se zove Bo Kruz (Huanćo Ernangomes, NBA košarkaš, trenutno u timu Juta Džez), inače je građevinac i samohrani otac koji košarku „u sistemu“ nije igrao godinama, ali poseduje sve potrebne fizičke i poneki od psihičkih kvaliteta. U klubu nisu oduševljeni tako divljim izborom, pa novi gazda rešava da Stenliju i Bou postavi nogu u vidu mladog provokatora Kermita Viltsa (još jedna NBA zvezda, Entoni Edvards iz Minesote, na glumačkom zadatku) koji uspeva da dekoncentriše Boa na treningu-audiciji.

Ipak, Stenli je uveren u svoj uspeh toliko da je spreman da napusti sistem, uzme mladog i temperamentnog Španca pod svoj krov i lično preuzme njegov trening, kako bi ga spremio za test amatera pred draft. Šta mislite, gledaoci sa iskustvom, hoće li u tome uspeti i hoće li na putu dotle doći do još nekih peripetija?

Prvi od nedostataka koje ,,Hustle“ pokazuje je apsolutno evidentan manjak originalnosti: za svaki segment filma može se naći parnjak u nekom starijem i, na prvi pogled, boljem filmu. Tako imamo i ,,Trouble With the Curve“ (Robert Lorenc, 2012) i ,,Up in the Air“ (Džejson Rejtman, 2009), ponešto tragova iz ,,Jerry Maguirre“ (Kameron Krou, 1996), a o ,,Rocky“ serijalu i ,,Creed“ (Rajan Kugler, 2015) da i ne govorimo, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog silnih citata u montažnim sekvencama treninga pred zoru.

Nije naročito nov štos ni to da košarkaši igraju po filmovima, od onih bedastoća s najvišim NBA košarkašem svih vremena, Georgijem Murešanom, pa do igrano-animirane varijante oba ,,Space Jam“ filma. (Kao bonus, glavni producent filma, uz Sendlera je Lebron Džejms, a silni aktivni i bivši košarkaši igraju uloge u rasponu od kameo-pojavljivanja do onih integralnih za priču.) Drugi nedostatak, pak, preti da postane krucijalan, a to je nepoznavanje ili, bolje rečeno, negiranje poznavanja okruženja. Samu mehaniku pojedinog sporta film ne mora da poznaje niti da poštuje, premda poznavanje i poštovanje daje na autentičnosti.

Kulturu koja taj sport okružuje, načine na koji se poslovi vode i kako stvari funkcionišu u medijskoj prezentaciji tog sporta, međutim, film mora da pogodi. Upravo bajkovitost koju propoveda ,,Hustle“ (od trnja do zvezda, odnosno od basket-terena direktno u NBA, iako bi takav igrač mogao da se nada nekim Harlem Globtrotersima u najboljem slučaju, dok za NBA ipak treba igrati u Realu, Po Ortezu, Partizanu ili makar Megi) na nekoliko mesta preti da potopi film. Ali ga angažman svih uključenih i pozivanje na neke druge sportske drame čiju smo bajkovitost tolerisali, tu spasavaju.

Režija Džeremaje Zagara, rođenog u Filadelfiji i verovatno fana Siksersa, iznimno je inteligentna, posebno u onim čisto košarkaškim scenama u kojima odstupa od dogme sportskog prenosa, postavlja kameru na manje pozicija i snima iz blizine, tako da ,,Hustle“ podseća na košarkašku verziju Skorsezeovog ,,Raging Bull“ (1980). U tome demonstrira i sjajnu sinergiju s direktorom fotografije Zakom Maliganom čije snimanje na tri različite RED kamere rezultira unikatnom, toplo-zrnastom slikom na tragu „lažnih sedamdesetihih“ (eto još jedne posvete ,,Rocky“ počecima) u kojoj čak ni umetnuti snimci iz drona i sa mobilnog telefona ne štrče previše.

I glumački je skoro sve na mestu. Ben Foster jedini ostaje neiskorišćen u punoj meri, Kvin Latifa igra ulogu koja joj dobro stoji, a Robert Dival ima koloritnu počasnu epizodu. Vrlo dobro se snalaze i košarkaši, sadašnji i bivši, od Kenija Smita, sada TV voditelja, koji igra Leona, Stenlijevu „vezu“ s prvom ligom NBA-ja, preko Entonija Edvardsa koji potencira drskost, pa do Huanća Ernangomeza koji ima nezahvalan zadatak da njegov lik bude talentovaniji košarkaš nego on sam, ali koji ima prirodan glumački talenat da to izvede bez po muke.

A Sendler kao zvezda filma? On je odličan jer pruža celog sebe, od ljubavi prema košarci, preko dramskih dubina do komičarskog tajminga i kalibracije koliko daleko s nekim štosem treba da ide. Čak uspeva da isfura neke od svojih manirizama, recimo da isfura fizički hendikep (ovde je to ruka u gipsu) i da lagano sugeriše da je jadnik koji će nam se smiliti. Ali kao vezivno tkivo, on ,,Hustle“ drži na okupu, uvek iznad vode i sasvim blizu nivoa dobrog filma.

Bićemo prvaci sveta

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom programu HRT-a. Dostupan je na linku: http://radio.hrt.hr/treci-program/aod/filmoskop/105643/?hc_location=ufi, a ovde ga, kao autor, prenosim u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

U kontekstu bivše Jugoslavije i svih država koje su nastale njenim raspadom, košarka bi trebala biti najznačajniji sport. Ako ni po čemu drugom, onda po broju trofeja. Spominjanje rukometa ili vaterpola je primjeren argument, ali to nisu globalno rasprostranjeni sportovi, tako da smo titule tu očekivali, a košarkaške smo priželjkivali i njima se više radovali. Međutim, u našim krajevima je, uprkos nedostatku opipljivih vrhunskih rezultata (dva polufinala na svjetskim, jedno finale europskog prvenstva), u centru pažnje nogomet, pa je on dobio i više filmova koji ga slave. Situacija se ponavlja i u novijoj srpskoj kinematografiji, pa je gotovo nemoguće gledati film i vjerojatnu TV seriju Bit ćemo prvaci svijeta van konteksta filmova i sezona serije na temu povijesnog uspeha iz Montevidea.

Bit ćemo prvaci svijeta sa Montevideom dijeli produkcijsku kuću Intermedia Network, određeni dio glumačke postave, tematiku neočekivanog sportskog uspjeha, a zajednički je i inspirator projekta, sportski novinar Zvonimir Šimunec. Ovdje se svakako može govoriti o formuli, i to oprobanoj i tek minimalno variranoj. Sa jedne strane imamo sport, od njegovih prvih koraka do prvog uspeha. Sa druge, tu je svojevrsni “period piece”, a s njim i povijesni kontekst. Imamo i rat u prošlosti, iako su u Montevideu odjeci rata glasniji i prisutniji nego u Prvacima, kao i imaginarno ili makar nostalgijom distorzirano “zlatno doba” koje je po ratu uslijedilo, barem za rečeni sport. Također, imamo i melodramatske “rukavce” kroz koje nas priča vodi, ljubav, prijateljstvo, politiku i povijesnu misiju. Osnovna razlika između dva projekta je perspektiva. U Montevideu ona je bila prije svega beogradska i srbijanska, dok Prvaci sliku neizbježno šire na jugoslavensku.

Film prati dva toka radnje. Prvi je dan odlučujuće utakmice, finala svjetskog prvenstva održanog u Ljubljani 1970. godine, od neprospavane noći, ranog ustajanja, pregledanja snimaka i određivanja taktike za najvećeg i najopasnijeg protivnika, reprezentaciju Sjedinjenih Država do priprema za meč u kojem su Ćosić, Skansi, Plećaš, Kapičić, Daneu i ekipa pod vodstvom Ranka Žeravice donijeli prvo zlatno odličje za jugoslavensku košarkašku. Drugi tok radnje vraća nas u prošlost i prati četvoricu entuzijasta koji su prvo osnovali košarkaški klub Crvena Zvezda, pa zatim i postavili temelje za jugoslavensku školu košarke. Ta četvorica momaka su Nebojša Popović, kasnije košarkaški trener i pionir televizije u Beogradu; Bora Stanković, kasnije funkcioner FIBA-e; Aleksandar Nikolić, kasnije trener i selektor i Radomir Šaper, kasnije funkcioner KSJ. Kroz njihovu priču i kontakt sa sveprisutnom politikom, blagonaklonim Dedijerom, zahtjevnim, ali samoljubivim Titom, kao i nižim političko-sigurnosnim činovnicima (oličenim u fiktivnom majoru Štukalu kojeg igra Leon Lučev), upoznajemo pozadinu, te dugotrajan i mukotrpan rad iza jugoslavenske košarkaške bajke.

U priči oko utakmice nema puno toga za analizu. Fokus se mijenja od košarkaša i njihovog trenera Žeravice (Sergej Trifunović) i njihovih aktivnosti ka aktivnostima dvadesetak godina starijih začetnika košarke u Jugoslaviji i njihovim poslovima oko organizacije, prenosa, politike i reminiscencija na sretne dane. Direktor fotografije Milan Tvrdišić tu i tamo ubaci poneki atraktivni “total” Ljubljane i Bleda, dok sama finalna utakmica deluje nefokusirano, kaotično i neubedljivo, bez prave sportske drame. Čini se da glumci koji igraju reprezentativce nisu savladali vještinu košarke i da je Sergej Trifunović jedini na mjestu u ulozi trenera. Iako pati od svojih glumačkih manirizama, stiče se utisak da košarku makar prati i cijeni u dovoljnoj mjeri da bi izvukao najbolje iz svoje uloge. Pred kraj filma se uvodi i lik Tita, igra ga Lazar Ristovski, ali stiče se dojam da se tu kalkulira sa lakim komičarskim poenima. Slično je potrošen i karakterni makedonski glumac Toni Mihajlovski čiji je lik sveden na “comic relief” u filmu koji nije komedija.

Iako su politika i osjećaj njenog neposrednog upliva prisutni u priči oko utakmice, u pozadinskoj priči ona skoro da preuzima primat. U pitanju je najjeftiniji i najproizvoljniji revizionizam, koji je svakako dio određene agende, ali je lukavo skriven da promakne oku neupućenog gledaoca i upakiran tako da se u teoriji može svidjeti svakome. Problem je u tome što je, kao i svaki revizionizam, nekonzistentan, pa je Jugoslavija tako istovrenemo i grozno mjesto za život, turobna diktatura diletanata i politikanata koje je donijela revolucija, ali i zemlja mogućnosti u kojoj pioniri košarke, reakcionari, beogradski buržujčići mogu ostvariti svoje snove ako se dovoljno potrude i naprave poneki kompromis, jer su nezamjenjivi. Taj antagoniazam je oslikan prije svega kroz rivalstvo dva sportska kluba, od kojih je Partizan državni, vojni i politički, a Crvena Zvezda narodni. Srećom, makar se ne igra na kartu međunacionalnih sukoba kao nakratko u Montevideu, u pitanju je ipak široka koprodukcija za tržište cijele bivše Jugoslavije, ali je povijesna slika blago rečeno iskrivljena. Možda nije riječ o otvorenom falsifikatu, ali se na činjenice gleda sa vrlo “obojenim naočalama”. Čak ni takvu sliku redatelj Darko Bajić i scenaristički tim ne uspijevaju ponuditi na koherentan način, pa ona ostaje nebitna.

Veći problem je to što ni ta politička situacija nije iskorištena kako bi stvorila makar umjetnu dramu, pa epizodična struktura sjećanja četvorice pionira nije iskorištena. U pitanju su fragmentirane slike, očito bez dubljeg značenja, prigodno odabrane i napunjene trivijalnim informacijama. Gledaoci će saznati ponešto o razvoju košarke, učešćima na svjetskim i europskim prvenstvima, ali to će biti uglavnom sirove informacije bez strukture. Likovi će se, dakle, udvarati djevojkama, ići na igranke, ženiti, napredovati u službi i sve vrijeme raditi na razvoju košarke, što će nam donijeti nekoliko atraktivnih kadrova i scena, uglavnom vezanih za ne-jugoslavenske lokacije, ali ništa više od toga. I ovdje ima primjera uludo potrošenih glumaca, američki velikan John Savage, ovdje u ulozi funkcionera FIBA-e, uglavnom deluje izgubljeno i nesnađeno, a sekvenca kada ga četvorica naših junaka vode po beogradskim kafanama i klubovima je preko ruba transfera neprijatnosti.

Razlog za to je možda što je cijeli projekt zamišljen kao TV serija, prije nego kao film. Znači, nije u planu dosnimavanje dodatnog materijala za potrebe serije, nego iz postojećeg “izvučen” film. To je vidljivo i prema pojedinim djelovima priče koji ne tvore nikakav kontekst sa ostalima, ali i prema veoma vidljivim “šavovima” u montaži. Problematičan je i spoj dvije linije radnje, ne toliko na narativnom planu (ma koliko tu bilo upotrebljeno najstandardnije moguće rješenje), koliko na tehničkom. Naime, događaju se situacije da mlađi glumci igraju starije likove u istim scenama gdje stariji glumci igraju mlađe, a maska i šminka koju oni nose nije ni izbliza dovoljno uvjerljiva na digitalnoj snimci visoke rezolucije.

Općenito slab tehnički dojam se još može opravdati za svjetske uvjete skromnim proračunom filma, ali Prvaci su još slabiji na kreativnom planu. Stječe se dojam kao da su scenaristi Nebojša Romčević, Gordan Mihić i Ognjen Sviličić svoje djelove scenarija pisali odvojeno, bez međusobnih konzultacija, a redatelj Darko Bajić ga čita bez ikakve želje za inovativnošću. On se i u kadriranju često drži dosadnih srednjih planova, a i glumci su prepušteni sami sebi. Neki od njih su prirodno dobri, kao Nebojša Dugalić u ulozi Vladimira Dedijera koji osvježi svaku scenu u kojoj se pojavi ili makar imaju prisustvo kao Trifunović i Lučev u svojim ulogama, ali većina njih nema niti ideju šta bi sa svojim likovima.

Postavlja se logično pitanje zašto je taj film uopće snimljen. Jedini mogući odgovor je da je ovo prije projekt nego film, da je motiv zarada, a da se logika kojom su se producenti vodili svodi na to da je uspelo Montevideu sa nogometašima, pa zašto ne ponoviti i sa košarkašima. Riječ je o filmovima koji nude novu mitologiju, neutralniju od ratova i političkih previranja i prihvatljiviju široj publici, sa dodatnim šarmom nostalgije za sretnijim vremenima. Iskreno govoreći, oba Montevideo filma su daleko od savršenstva, ali Bit ćemo prvaci svijeta je još za klasu ispod i čini se kao bezidejni, reciklirani materijal.