A Film a Week - The Young Karl Marx / Le jeune Karl Marx

Contrary to his serious-as-heart-attack philosophical and economical scriptures, Karl Marx, at least in his youth years, was an interesting person. Being usually the smartest person in the room didn’t prevent him to be a drunken, irresponsible asshole, which makes him almost ideal subject of an insightful, informative, light-weight and fun to watch biopic as is the case with Raoul Peck’s (Lumumba, last year’s Oscar-nominated documentary I Am Not Your Negro) The Young Karl Marx that covers the philosopher's years in Paris, Brussels and London.

“The atheist, socialist Jew”, as his wife half-seriously calls himself, Karl Marx (played by August Deihl of Inglorious Basterds, The Counterfeiters and Allied fame) tries to provide for his family in bubbling, post-Bonaparte Paris as a writer of thought-provoking articles in German and French journals. He and his “fallen” aristocratic wife Jenny von Westphalen (Vicki Kreips of A Most Wanted Man) are living in relative poverty and their baby is constantly getting ill. Instead of exploring other career options, both of them frequent leftist political manifestations, getting in touch with political figures as anarchists Proudhon (played like a wise Zen-master by Olivier Gourmet), Bakunin and Weitling (Alexander Scheer).

There he also meets (for the second time, which is one of film’s punchline) young, boyishly good-looking and bourgeois well-behaved Friedrich Engels (Stefan Konarske), son of wealthy industrialist and already an author of the famous economical study The Condition of the Working Class in England. The bromance starts and the rest is history: the invention of “Scientific Socialism”, the transformation of The League of the Just into The League of Communists, and taking over the international workers movement.

The film has a considerable educational value. The script written by Peck and French veteran screenwriter Pascal Bonitzer uses the real letters two of the minds behind scientific, revolutionary socialism exchanged throughout the years as the primary source so the audience, especially the ones who haven’t wrestled with Marxism in high-school and college years, can see the real people behind the philosophy, social, economical and political theory. The level of mutual respect and commitment to the work from the duo is commendable and the fun they have theoreticising seems great.

Also, Peck and Bonitzer have a good eye for the details of the period, not just the visual details, but the complete atmosphere considering the class system, early form of liberal capitalism not squeamish towards the child labor and the constant threat of repression and surveillance. Some would say that nothing much has changed since, since nowadays capitalism is as brutal as the one from almost 200 years ago and new revolutions are being debated in caffes and apartments in vibrant, metropolitan cities.

The other qualities of the script are its witty dialogues and a strong level of self-consciousness that transforms into brilliant irony that pictures socialism either as a blind idealist or as a destructive fantasy cooked in the minds of upper classes. Having in mind the historical events following the intellectual adventurism of Marx, Engels and the rest of the bunch, it is fair to say that the prominent socialists maybe detested bourgeois sense of morality, but were first to accept the enemy’s goods and lifestyle as their own. The love for champaign is inherent, some would say.

The irony extends even to the meta-level, knowing that the director of this biopic is Raoul Peck, former Haitian minister of culture, and a political figure par excellence. It is safe to assume that it takes to be a “champaign socialist” to know one. Otherwise, his sense of directing is clear and lucid enough not to get in the way of an interesting material up until the very end destroyed by on the nose symbolism of Bob Dylan’s Like a Rolling Stone and montage of the revolutionary events from the 20^th century. There is no Stalin, Mao, Pol Pot or Honecker (if we want to stay on the grounds of German socialism), though.

I Am Not Your Negro

Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

Jedan od ovogodišnjih kandidata za nagradu Oscar za najbolji dokumentarni film, I Am Not Your Negro u režiji Raoula Pecka, poetično je, intimističko, potresno i dalekosežno čitanje esejistike, publicistike i memoarske proze Jamesa Baldwina na temu položaja Afroamerikanaca u vrijeme borbe za građanska prava 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, te njihove perspektive i općenito perspektive Amerike u nekoj zamišljenoj budućnosti. Gledano sa pozicije današnjeg svijeta u kojem su rasno motivirani incidenti poput onog u Fergusonu, Missouri koincidirali sa drugim mandatom prvog crnog američkog predsjednika, nevjerojatno je koliko je Baldwin bio u pravu pola stoljeća ranije govoreći o dva paralelna svijeta, dvije paralelne kulture i dva paralelna doživljaja “bijele” i “crne” Amerike. Nije tu riječ samo o različitim povijestima i ulogama u okolnostima robovlasništva, već i o klasnim razlikama uvjetovanim getoizacijom, relativno niskom socijalnom mobilnošću i unaprijed predodređenim društvenim ulogama. Jednom kada se ta dva svijeta susretnu dolazi do eksplozije u kojoj se jedni, privilegirani, bore da zadrže status quo, a drugi, potlačeni, za elementarnu jednakost u ljudskim i građanskim pravima. Jedni su motivirani strahom od promjene i potencijalne osvete, drugi željom da konačno pod jednakim uvjetima žive svoje živote na miru i bez straha. Jedni su napajani narativom o heroizmu (i to o događajima koji bi se u nekim drugim okolnostima mogli nazvati genocidom) oslikanom u personi Johna Waynea koji tamani Indijance, dok bi se u slučaju drugih takav heroizam nazivao terorizmom. Crnac ne može biti heroj u Americi jer je idealan Afroamerikanac miran, pokoran i zadovoljan mrvicama sa trpeze koje mu mogu, ali ne moraju osigurati polagani napredak u kvaliteti života. U ono doba, kako to Baldwin primjećuje, crnac nije mogao biti čak ni seks-simbol na isti način na koji je to bio neki bijeli glumac. Danas je to nešto drugačije, pa tako imamo crne akcijske heroje, sportske i muzičke zvijezde, pa čak i znanstvenike i visoko rangirane političare, ali svejedno ostaje dojam da je sve to samo šminka, a da je velikoj većini crnog stanovništva američki san nedostupan kao što je uvijek i bio.

Kroz svoje eseje i članke, Baldwin svemu tome prilazi iz kuta europske, prije svega francuske ljevice. To ne treba čuditi, američki se pisac preselio u Francusku, prvo u Pariz, onda na jug zemlje, gdje i umro 1987. godine. U međuvremenu se družio sa umjetnicima s “lijeve obale”, sa njima raspravljao i pod njihovim utjecajem i utjecajem također lijevih egzistencijalističkih filozofa pisao. Njegova perspektiva je, stoga, distinktivno klasna, što ga je, zajedno sa njegovom seksualnom orijentacijom, stavljalo pri vrhu liste sumnjivaca za “neameričke aktivnosti”. Boravak u Francuskoj Baldwin je na duže vrijeme prekinuo jedino u periodu od kraja 50-ih do kraja 60-ih godina kako bi se uključio u borbu za građanska prava, što je i dokumentirao u svom posthumno objavljenom napisu Sjeti se ove kuće, čiji je sadržaj, odnosno piščeva sjećanja na poznanstva i prijateljstva s tri diva borbe za građanska prava, Medgarom Eversom, Malcomom X-om i Martinom Lutherom Kingom, poslužio kao gro materijala za film Raoula Pecka. Možda i najzanimljiviju tezu filma, to da njih trojica nisu bili toliko različiti po stavovima i ciljevima borbe koliko po pristupima istoj, te da se Martin Luther King pomaknuo u smjeru Malcoma X-a, a ne obratno, salonski ljevičar Peck (u međuvremenu autor igranog filma Mladi Karl Marx) ne koristi i ne elaborira ni izbliza dovoljno, fokusirajući se na Baldwinovu perfektno elokventnu retoriku, istančani smisao za humor, potencijal za provokaciju bijelih, liberalnih studenata i analitičke moći koje će neupućeni zvati proročkima.

Peck se glede materijala za film ne zaustavlja samo na jednom spisu, već poseže za više njih, od političkih debata sa suborcima i političkim i svjetonazorskim protivnicima, preko ogleda o pop-kulturi kao svojevrsnom opijatu za obične ljude, pa do romana i čuvenog baldwinovskog narativa o Afroamerikancu koji po prvi put ima ozbiljnu, bijelu djevojku, pa oboje tu vezu moraju skrivati na ulici jer su oboje sigurniji sami nego li zajedno. Tekst filma koji je cijeli sastavljen od Baldwinovih zapisanih misli Peck ilustrira čas suvremenim, dosnimljenim materijalom, čas arhivskim. od onog iz 50-ih do suvremenih mobitelskih snimaka incidenata i protesta, te filmova koji bi mogli i morali ući u antologije proučavanja rasnih odnosa, od neizbježnog Griffitovog Rođenje jedne nacije, preko tupih komedija sa Doris Day i westerna sa Gary Cooperom i Johnom Waynom, pa do naoko “crnačkih” filmova Pogodi tko dolazi na večeru, U vrelini noći i Bijega u lancima koje Baldwin u svojim tekstovima temeljno dekonstruira i objašnjava zašto su oni dio bjelačke slike svijeta i ničim utemeljene predstave o idealnom crncu. Baldwinova je teza, mudro sačuvana za kraj filma, ultimativno humanistička: on se želi smatrati čovjekom, dok rasni identitet odbacuje kao konstrukciju i nametnutu ulogu.

Premda Peck povremeno odlazi predaleko u nadgradnji Baldwinovog materijala, posebno u približavanju istog sadašnjem vremenu, jednostavna zamisao da kroz cijeli film imamo samo autorovu perspektivu je dovoljno robusna da taj projekt iznese. To što je je riječ upravo o Jamesu Baldwinu film čini iznimno interesantnim, a ni jedna od najboljih glasovnih uloga Samuela L. Jacksona nije na odmet: on možda pogađa Baldwinove kadence u govoru, ali ga ne imitira, već materijal čita punim srcem, uvjeravajući nas kako je još uvijek itekako aktualan.