If Beale Street Could Talk

kritika objavljena na XXZ

2018.

scenario i režija: Barry Jenkins (prema romanu Jamesa Baldwina)

uloge: KiKi Layne, Stephan James, Regina King, Colman Domingo, Teyonah Parris, Aunjanue Ellis, Michael Beach, Emily Rios, Brian Tyree Henry, Ed Skrein, Dave Franco

Kako stoji u uvodnoj kartici filma, citatu giganta ne samo afroameričke, nego i uopšte američke i svetske književnosti Jamesa Baldwina, Beale Street je mitsko mesto gde su svi Afroamerikanci rođeni. Verovatno je prva asocijacija istoimena ulica u New Orleansu gde su rođeni i jazz i blues kao još uvek najznačajniji afroamerički doprinos globalnoj kulturi, ali svaki grad od Memphisa i Jacksona do Harlema ima svoju ulicu Beale.

Međutim, film Barryja Jenkinsa, jednog od najprofiliranijih afroameričkih autora mlađe do srednje generacije (dobitnik nekoliko Oscara 2017. godine Moonlight), kao uostalom i Baldwinow roman (već ekranizovan kasnih 80-ih u Francuskoj), nije samo studija na polju crnačke kulture, sociologije i (usmene) istorije, već je pre svega ljubavna priča. Tish Rivers (fantastična debitantkinja KiKi Layne) i Alonzo "Fonny" Hunt (Stephan James) su mladi zaljubljeni par iz Harlema. Oni su odrasli zajedno kao susedi i prijatelji dok im se nije dogodila ljubav. Tish je trudna, a Fonny je u zatvoru nevino optužen za silovanje, pa je ona u cajtnotu da ga odatle izvuče kako bi se njih dvoje venčali pre rođenja deteta. To će ići malo teže s obzirom da ga je žrtva silovanja (Rios) prepoznala u policijskoj vrsti i vratila se na Portoriko da se izbori sa traumom, a da je celu stvar složio policajac sa rasističkim stavovima (Skrein).

 

Ono što je u filmu zanimljivo je njegova struktura, izdeljenost na vinjetice fluidno smeštene u vremenu pre i posle Fonnyjevog zatvaranja, pa tako naizmenično imamo trenutke sreće, ljubavi, nade, ali i strepnje, teskobe i saznanja da u američkom društvu nisu svi jednaki ni pred zakonom, ni inače. To ne važi samo za vreme radnje, početak 70-ih godina prošlog veka, već je utisak da se nije puno toga promenilo na bolje. Takva epizodična struktura bi u rukama nekog manje multidisciplinarnog i verziranog reditelja verovatno rezultirala možda čak i fatalnom neujednačešću, odsustvom tona i nekoherentnošću, ali Jenkins se kalio na kratkim filmovima i ima iskustvo sa teatrom, pa nad svakom vinjetom demonstrira potpunu kontrolu.

Primera radi, sekvenca pri početku filma u kojoj Tish prvo prenosi vesti svojim roditeljima (Colman Domingo i "oscarovka" Regina King, vrlo dobra iako njen kipić ima auru kalkulacije i kompenzacije) i sestri Ernestine (Parris) koja pomalo služi i kao "comic relief", pa oni onda pozivaju Fonnyjevu porodicu koja očito pripada višem i religioznijem sloju naizmenično je smešna i potresna. Fonnyjev otac Frank (Beach) to maskira žovijalnošću, ali majka (Ellis) i sestre jasno i nedvosmisleno pokazuju klasni prezir iza prve linije odbrane koju čine biblijski citati. Regina King će i kasnije imati svoj blistavi trenutak oko puta na Portoriko i suočavanja sa Fonnyjevom navodnom žrtvom koja je zaista žrtva, ali ne njegova, premda to ne može prihvatiti.

 

Još je nekoliko memorabilnih scena, poput one sa rentijerom (Franco) koji mladim ljubavnicima ne želi izdati stan ili sa Fonnyjevim drugom Danielom (Henry) koji se upravo vratio iz zatvora i čija se čvrstina (neophodna za preživljavanje u Harlemu) ruši njemu pred očima, ali on to ne primećuje iako će ga, znamo, zadesiti slična sudbina. Sa druge strane, scene koje ljubavnici dele pucaju od nežnosti (pre odlaska u zatvor), odnosno čežnje (nakon odlaska).

U svemu tome Jenkins ne poseže za sladunjavom nostalgijom jer, sasvim logično, američki crnci nemaju za čime biti nostalgični u prošlim vremenima, iako pažljivo rekreira detalje perioda, od uređenja doma, preko odeće do automobila i uličnog štimunga. On tako ostaje veran Baldwinovom delu čiji je duh itekako prisutan ne samo u Tishinoj naraciji prepisanoj direktno iz knjige (što Jenkins, recimo, nije činio sa dijalozima koje je sa sigurnošću prekaljenog dramaturga doradio), već i u svojevrsnom pogledu na svet koji je u Jenkinsovom viđenju dosta mračan, ali ne na način da potopi gledaoce i ostavi ih bez nade.

Konačan rezultat je film koji možda svojom strukturom ne ostavlja trenutni utisak na način na koji je to činio Moonlight, ali koji takođe nije ništa manje slojevit i aktuelan. U njemu su prošlost i sadašnjost isprepleteni čvršće nego u brojnim "period piece" filmovima koji se dotiču rasizma. Kod Jenkinsa on sasvim jasno nije rešeno pitanje, već ono neodgovoreno, možda mutirajuće, ali suštinski večito.

I Am Not Your Negro

Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

Jedan od ovogodišnjih kandidata za nagradu Oscar za najbolji dokumentarni film, I Am Not Your Negro u režiji Raoula Pecka, poetično je, intimističko, potresno i dalekosežno čitanje esejistike, publicistike i memoarske proze Jamesa Baldwina na temu položaja Afroamerikanaca u vrijeme borbe za građanska prava 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, te njihove perspektive i općenito perspektive Amerike u nekoj zamišljenoj budućnosti. Gledano sa pozicije današnjeg svijeta u kojem su rasno motivirani incidenti poput onog u Fergusonu, Missouri koincidirali sa drugim mandatom prvog crnog američkog predsjednika, nevjerojatno je koliko je Baldwin bio u pravu pola stoljeća ranije govoreći o dva paralelna svijeta, dvije paralelne kulture i dva paralelna doživljaja “bijele” i “crne” Amerike. Nije tu riječ samo o različitim povijestima i ulogama u okolnostima robovlasništva, već i o klasnim razlikama uvjetovanim getoizacijom, relativno niskom socijalnom mobilnošću i unaprijed predodređenim društvenim ulogama. Jednom kada se ta dva svijeta susretnu dolazi do eksplozije u kojoj se jedni, privilegirani, bore da zadrže status quo, a drugi, potlačeni, za elementarnu jednakost u ljudskim i građanskim pravima. Jedni su motivirani strahom od promjene i potencijalne osvete, drugi željom da konačno pod jednakim uvjetima žive svoje živote na miru i bez straha. Jedni su napajani narativom o heroizmu (i to o događajima koji bi se u nekim drugim okolnostima mogli nazvati genocidom) oslikanom u personi Johna Waynea koji tamani Indijance, dok bi se u slučaju drugih takav heroizam nazivao terorizmom. Crnac ne može biti heroj u Americi jer je idealan Afroamerikanac miran, pokoran i zadovoljan mrvicama sa trpeze koje mu mogu, ali ne moraju osigurati polagani napredak u kvaliteti života. U ono doba, kako to Baldwin primjećuje, crnac nije mogao biti čak ni seks-simbol na isti način na koji je to bio neki bijeli glumac. Danas je to nešto drugačije, pa tako imamo crne akcijske heroje, sportske i muzičke zvijezde, pa čak i znanstvenike i visoko rangirane političare, ali svejedno ostaje dojam da je sve to samo šminka, a da je velikoj većini crnog stanovništva američki san nedostupan kao što je uvijek i bio.

Kroz svoje eseje i članke, Baldwin svemu tome prilazi iz kuta europske, prije svega francuske ljevice. To ne treba čuditi, američki se pisac preselio u Francusku, prvo u Pariz, onda na jug zemlje, gdje i umro 1987. godine. U međuvremenu se družio sa umjetnicima s “lijeve obale”, sa njima raspravljao i pod njihovim utjecajem i utjecajem također lijevih egzistencijalističkih filozofa pisao. Njegova perspektiva je, stoga, distinktivno klasna, što ga je, zajedno sa njegovom seksualnom orijentacijom, stavljalo pri vrhu liste sumnjivaca za “neameričke aktivnosti”. Boravak u Francuskoj Baldwin je na duže vrijeme prekinuo jedino u periodu od kraja 50-ih do kraja 60-ih godina kako bi se uključio u borbu za građanska prava, što je i dokumentirao u svom posthumno objavljenom napisu Sjeti se ove kuće, čiji je sadržaj, odnosno piščeva sjećanja na poznanstva i prijateljstva s tri diva borbe za građanska prava, Medgarom Eversom, Malcomom X-om i Martinom Lutherom Kingom, poslužio kao gro materijala za film Raoula Pecka. Možda i najzanimljiviju tezu filma, to da njih trojica nisu bili toliko različiti po stavovima i ciljevima borbe koliko po pristupima istoj, te da se Martin Luther King pomaknuo u smjeru Malcoma X-a, a ne obratno, salonski ljevičar Peck (u međuvremenu autor igranog filma Mladi Karl Marx) ne koristi i ne elaborira ni izbliza dovoljno, fokusirajući se na Baldwinovu perfektno elokventnu retoriku, istančani smisao za humor, potencijal za provokaciju bijelih, liberalnih studenata i analitičke moći koje će neupućeni zvati proročkima.

Peck se glede materijala za film ne zaustavlja samo na jednom spisu, već poseže za više njih, od političkih debata sa suborcima i političkim i svjetonazorskim protivnicima, preko ogleda o pop-kulturi kao svojevrsnom opijatu za obične ljude, pa do romana i čuvenog baldwinovskog narativa o Afroamerikancu koji po prvi put ima ozbiljnu, bijelu djevojku, pa oboje tu vezu moraju skrivati na ulici jer su oboje sigurniji sami nego li zajedno. Tekst filma koji je cijeli sastavljen od Baldwinovih zapisanih misli Peck ilustrira čas suvremenim, dosnimljenim materijalom, čas arhivskim. od onog iz 50-ih do suvremenih mobitelskih snimaka incidenata i protesta, te filmova koji bi mogli i morali ući u antologije proučavanja rasnih odnosa, od neizbježnog Griffitovog Rođenje jedne nacije, preko tupih komedija sa Doris Day i westerna sa Gary Cooperom i Johnom Waynom, pa do naoko “crnačkih” filmova Pogodi tko dolazi na večeru, U vrelini noći i Bijega u lancima koje Baldwin u svojim tekstovima temeljno dekonstruira i objašnjava zašto su oni dio bjelačke slike svijeta i ničim utemeljene predstave o idealnom crncu. Baldwinova je teza, mudro sačuvana za kraj filma, ultimativno humanistička: on se želi smatrati čovjekom, dok rasni identitet odbacuje kao konstrukciju i nametnutu ulogu.

Premda Peck povremeno odlazi predaleko u nadgradnji Baldwinovog materijala, posebno u približavanju istog sadašnjem vremenu, jednostavna zamisao da kroz cijeli film imamo samo autorovu perspektivu je dovoljno robusna da taj projekt iznese. To što je je riječ upravo o Jamesu Baldwinu film čini iznimno interesantnim, a ni jedna od najboljih glasovnih uloga Samuela L. Jacksona nije na odmet: on možda pogađa Baldwinove kadence u govoru, ali ga ne imitira, već materijal čita punim srcem, uvjeravajući nas kako je još uvijek itekako aktualan.